Kastracija

Jučer smo konačno riješili Urijeva jajca… Kako je bio kriptorhid, to je bio zahvat koji je bio nužan, prvenstveno iz  zdravstvenog razloga. Jedno je jajčeko bilo u preponskom kanalu, a drugo u trbušnoj šupljini i to drugo do operacije nismo napipali. Tako da sam danima prije hipohondrično „cvikala“ i jedva čekala da tu priču završimo. I, eto, i to je breme sad konačno otpalo.

A onda je došlo drugo…

Da se razumijemo: to je ipak Uri. Tasmanijska neman; neodoljivi šarmer; izuzetno stabilan karakter; mala posvuduša na koju je ama baš svatko pao 🙂 I neustrašiv do bola.

Čim smo ga doveli doma, izletio je iz transportera još raširenih očiju od anestezije i krenuo, naravno, gdje drugdje nego prema hrani. Garfieldovska karakterna crta zbog koje je hrana centar njegovih misli i ovog je puta izašla na vidjelo. Ne mogu opisati razočaranje koje ga je obuzelo kad je shvatio da hrane – nema. K’ tome, nije bio niti svjestan da je neće biti još sljedeća dva sata. Zbog čega je to vrijeme proveo mahnito pretražujući stan. I nije stao ta dva sata zbog čega smo i Bobo i ja izgledali kao novopečeni roditelji malog djeteta koje je upravo prohodalo pa oni jure za njime u strahu da će ili ozlijediti sebe ili srušiti neku skupocjenu stvar.

Dva sata poslije, svim snagama se bacio na ponuđenu hranu te su od siline oblizivanja u opasnosti bile i zapečene naljepnice na keramici. Anyway, taman napunivši baterije, krenula je jurnjava po stanu kao da je upravo bio na izletu, a ne na operativnom zahvatu (pomislih u jednom momentu: je li on uopće bio u anesteziji :-)?!). Ludilo je potrajalo do kasno navečer kad smo iscrpljeni legli u krevet te se povremeno budili provjeravajući je li sve ok.

Sutradan se probudio. Odmoran, naravno. Za razliku od nas. I krenula je repriza pod budnim svekrvinim okom dok smo mi „arbajtali“ na poslu. Tijekom dana otpala su oba flastera i ukazala se bušica s dva oveća šava.

manja

Kako je on odlučio osvetiti se dobrano za protupravno oduzimanje jajčanih detalja, tako je odlučio da do kasnih poslijepodnevnih sati nema spavanja. Za nikoga. Onda sam ja pokušala stati tome na kraj stavljanjem elizabetanskog ovratnika jer, što je sigurno je sigurno. Sjećam se da je Vai, kad ga je nosio, upao u momentalnu depresiju i bio miran kao bubica. Ali… ovo je Uri. Dakle… Nije problem to što ga je dobrih 5 minuta pokušao skinuti na sve moguće načine i shvatio da ne može. Nego je problem to što je, shvativši da to ne ide dolje, odmahnuo šapom (kunem se, vidjela sam u oku onaj izraz kad se sprema na psinu i smije mi se u facu) i nastavio kao da toga nema. A to je značilo novi tip problema: skakanje s plastikom oko vrata, sudaranje sa svim i svačim, penjanje na grebalicu pa zapinjanje i potom koturanje i padanje na leđa i tako redom, da sad ne nabrajam. Sve bez imalo straha i posljedične depresije kojoj sam se potajno nadala. Uglavnom, da sumiram: za njega je biti s ovratnikom opasnije nego biti bez njega jer s njim se doduše ne može lizati ali sve ostalo može puta tri pa i dobrano srediti ranu.

I tako je mali anđeo prošao svoj prvi dan nakon operacije ne izgledajući kao da mu išta fali u životu (osim dva jajčeka koja je pomno sakrio u nadi da ih nećemo naći) ili da ga nešto boli.

manja-2

Za to vrijeme, mi križamo dane na kalendaru: još 9 do vađenja konaca kad sve konačno potpuno završava…

Moja priprema prije operacije…

Bliži se dan kad će Uri morati na kastraciju, a moja je dužnost kao odgovornog skrbnika (ne volim onu riječ vlasnik zbog koje se čini kao da posjedujemo nečiji život u cijelosti) pripremiti ga što bolje za zahvat. Osobito zbog činjenice da ova kastracija neće biti ona rutinska jer se, kako sam već pisala, Urijevi testisi nisu spustili: jedan testis se spustio no drugi treba pronaći negdje u trbušnoj šupljini.
Konvencionalna medicina pod rutinsku pripremu za operaciju podrazumijeva predoperacijske pretrage (krvni nalazi, srce…), isključivanje hrane i pića u određeno vrijeme te druge posebnosti s obzirom na ono što se operira.
Za kastraciju je to: micanje hrane noć prije te nedavanje vode na dan operacije (prema preporuci veterinara, a s obzirom na termin tj. sat operacije). I to je to. Ništa više i ništa manje. Realno gledajući, to je dovoljno i ja ću to svakako s Urijem sve napraviti. No, zašto ne pružiti više komplementarnom medicinom? Recimo: homeopatijom ili Schüβlerovim solima?
Prijašnjih godina, imala sam prilike susresti se s homeopatijom u rješavanju dviju Gunninih tegoba (borelioza i česti kašalj) i moram priznati da mi je to u kombinaciji s klasičnom medicinom dalo najviše rezultata.
Tako sam se još prije Vaijeve i Verdijeve (svekrvin mačak) kastracije, raspitala kako ih mogu dodatno pripremiti na operaciju kako bi se što brže oporavili te sam i primijenila na njima. Također, u zadnjih nekoliko godina sve ove preparate oprobala sam nekoliko puta i na sebi i moram reći da su modrice brže nestajale, rane brže cjeljele i, sve u svemu, meni je to više nego dovoljan razlog za daljnje i šire korištenje. Ljepota homeopatije jest i u činjenici da ne može štetiti. Ukoliko i koristimo krivi pripravak, on jednostavno neće djelovati. Najčešće se koriste peleti (male kuglice tj. zrnca), kapi i tablete. Ja sam osobno za sve koristila pelete.
Budući da se ovdje radi o životinjama, klasična tj. konstitucijska homeopatija je nemoguća pa se primjenjuje klinička koja se daje simptomatski. Jedan primjer korisnosti homeopatije (pa bila ona klinička) pri operacijama ljudi: većina estetskih kirurga u Americi, Arnicu Montanu daje preventivno po par dana prije operacije kako bi se izbjegli veći podljevi i skratilo vrijeme oporavka pacijenta.

Pa, gdje i kako početi našu pripremu? Krenimo redom (opisat ću i svoje konkretno iskustvo postupanja s mačkom prema uputama veterinara no zapravo je svejedno o kojoj se životinji radi)…

OPĆENITO
Pelete je najbolje i najjeftinije nabaviti direktno kod uvoznika jer su u ljekarnama ti proizvodi znatno skuplji. Ja sam ih nabavila u Homeolabu: LINK.

Vrlo je važno bar 15 minuta prije i 15 minuta poslije davanja peleta skloniti hranu i vodu.
Najjednostavnije je pelete davati rastopljene u običnoj šprici sa što manje vode (najbolja je mlaka jer se brže tope, a tome pomaže i ako često protresemo špricu) i davati ih polagano, osobito nakon operacije dok se još sve ne sredi sa anestezijom (refleks gutanja se još do kraja nije vratio nakon anestezije te postoji opasnost da hrana i voda, umjesto u želucu, završe u plućima).

Kad se peleti rastope, još jednom špricu prije davanja protresti minimalno 10ak puta.
Peleti s oznakom 30c (više potencije) su „pravi“ homeopatski proizvod i daju se sami, ne miješaju se s ostalim „pravim“ homeopatskim proizvodima (potencija od 30c naviše) niti sa Schüβlerovim solima.
Peleti s oznakom 6c ili 12c su Schüβlerove soli i inače se mogu dati zajedno s drugim Schüβlerovim solima u jednoj šprici.
Nakon operacije paziti da se životinja ne liže koliko god se to može.

DAN PRIJE KASTRACIJE
Zadnji obrok ide noć prije kako već kaže veterinar. Nakon toga više ne smije ništa jesti. Voda može ostati do rano ujutro na dan kastracije (ili, opet, kako kaže veterinar, jer sve ovisi u koliko sati je sama operacija). To je jako važno zbog oporavka i same anestezije.
Arnica montana (protiv podljeva i krvarenja) 30c (može je se dati i dva dana prije)
– po 2 peleta dvaput taj dan (npr. prijepodne i kasnije popodne)

NA DAN KASTRACIJE
Kad se dođe doma, izvaditi ga iz transportera (osim ako veterinar ne kaže suprotno) tek kad bude potpuno lucidan: bistre oči (no, do kraja se skroz razbistre tek drugi dan), kad postane mijaukav i kad se vidi da silno želi van jer je to onda znak da je uvelike došao k’ sebi.
Voda mu se može dati tek kasno navečer i to malo po malo (refleks gutanja se još do kraja nije vratio nakon anestezije te postoji opasnost da hrana i voda, umjesto u želucu, završe u plućima). Jesti smije isto tek kasno navečer kad se počne normalno kretati i to mu isto treba dati malo po malo.
Ovaj dan nema peleta. Što se boli tiče, još djeluje anestezija, a i zbog problema s vodom: da se sa špricom ne istisne naglo sadržaj i ne ode slučajno u pluća dok se još oporavlja od anestezije.

PRVI DAN NAKON KASTRACIJE
Sad već može normalno jesti i piti i mogu mu se davati peleti.
Pit će dosta vode jer je grlo još nadraženo (može biti i promukao) i jesti će dosta (24 sata je provedeno bez hrane).
Arnica montana 30c
– 2 peleta ujutro (npr. oko 10 sati)
Staphysagria 30c (protiv eventualne boli)
– nakon Arnice u 3 doze po 2 peleta (npr. u 11, pa 15 pa 19). Vidjeti dal’ životinju išta boli idući dan pa se može davati i idući dan no to uglavnom ne treba u slučaju klasične kastracije mužjaka jer nije veliki zahvat
Calendula 30c (za brzu epitelizaciju rane i lako zarastanje)
– isto kao i Staphysagriu, i Calendulu se može davati ovaj dan (paziti na pravilo 15min.) i dokle god je potrebno (ja sam davala Vaiju 3 dana i onda više nije bilo potrebno).
Kali mur tj. Kalium Muriaticum 6c (ovo je jedina Schüβlerova sol, sve ostalo je „prava“ homeopatija) za izbacivanje toksina nakon operacije
– 3 puta po 2 peleta

DRUGI DAN NAKON KASTRACIJE
Calendula i Kali mur
– oboje u 3 doze po 2 peleta

IDUĆI DANI
– po potrebi…

Primjer najmanje bočice s 80 peleta Arnice montane 30c:

Odluka je pala!

Urijeva jajca idu „na bubanj“. Malac je postao testosteronac i pol. Usto je hrabar do bola i šeće doma kao paun s repom iznad ušiju cijelo vrijeme. Svjestan je sebe u cijelosti i, što jest jest: razvija se u punom sjaju (od glave i tijela pa sve do dlake) i sve je samo ne klinjo. Pravo britansko muško 🙂

Krunski dokaz gdje je vidljivo kako mu frajerluk izbija iz svake pore:
Uri

Od mačića koji je jedva znao beknuti (jedno vrijeme sumnjala sam čak da ima problem s glasnicama jer bi otvorio usta kao ribica i ispustio nešto nalik mijauku što je u nas izazivalo salve smijeha; uzgred, više nam nije smiješno), pretvorio se u pjevača i oratora svjetskog kalibra. Postao je izuzetno vokalan i glasovnim bravurama i vokalizama zadovoljio bi i odsjek za pjevanje na muzičkoj akademiji. Svaki dan u njegov operni repertoar ubrojim neku novu notu i novi izraz. Od one polunijeme ribice danas nema ni -b.

No, pubertetu usprkos, do prije 10ak dana i dalje je u mojoj glavi bio percipiran kao mali bebulino (ok, i sad je, da se ne lažemo…). Bio je to dan kad su nam Vaijevi i Urijevi uzgajivači došli u posjet… Dakle, mali „bebulino“ se pretvorio u alfa mužjaka i machocat-zaštitnika svoje imovine (nemojmo se zavaravati: to je njegovo, nije naše) i prostora. Isprva je bio mio i drag i sladak kao i inače. Do trenutka kad je na svakom članu obitelji Han nanjušio prisustvo svih njihovih 15 mačaka (od toga 3 mužjaka), svih odreda spolno aktivnih. Krenulo je s uzdignutim i trzajućim repom kojeg nije spuštao cijelo vrijeme i koji je tako uzdignut prkosio svim zakonima gravitacije. Nastavilo se hodanjem po sobi iz koje nije htio mrdnuti i trljanjem glave i tijela prvenstveno o Hanove (niti nas nije izostavio) te o namještaj. Propinjao se klinac i na zadnje noge i navirivao posvud kako bi dao na znanje tko je tu glavni. Izgledao je kao lav koji se sprema zaskočiti svoj čopor lavica i ne razmatra ne kao odgovor. Pa je uslijedio jedan onak’ lagani gric Marinine ruke pa malo i moje. Da smo nastavili, mislim da bi nas prekrojio. Kulminacija je nastupila kad je počeo doslovno režati i prijeteći hodati prema maloj Heleni koja je onak’ razdragano, ne sluteći ništa, pokušavala podragati malog bebulinca. Moj pseći mozak htio ga je rastaviti na dijelove ali iskusna Marina me je spriječila i rekla: da, hoće to tako kad namirišu hrpu mačaka, još k’tome na svome prostoru. Ti vrapca, moj mali bebulino je opičen i lud k’o šlapa i ponaša se kao najveća frajerčina u kvartu! Da ga nisam htjela zviznuti i skratiti za glavu (opet pseći mozak), još bi i ponos osjetila: mali raste 🙂 No, ponaša se kao Mr. Hyde u punom opsegu. Nakon što su Hanovi otišli, unezvjeren je hodao cijelu noć, na Vaijevu „radost“ obilježio 100 puta njihov WC (srećom, ne zapišava nigdje) koji je ujutro izgledao kao „mirisno“ minsko polje, izmijaukao se pošteno i promuknuo, a ja sam strepila hoću li suha i neobilježena doživjeti zoru.

Dakle, micek je pop… skroz naskroz i jajca će uskoro morati postati daleka prošlost. Imamo samo jedan, nedavno ustanovljeni problem: jajca se nisu spustila. To je nevjerojatna ironija. Ovakav hrabri (on se ni veterinara ne boji: kad ga je pregledavao, ništa se nije stisnuo od straha) pubertetlija koji bi valjda spario muhu u letu i zaštitio cijeli čopor mačaka od uljeza te bio glavni frajer među curama, nemre zapravo niš’. Uslijedilo je malo surfanje s moje strane. Neke stvari već znam no nadopunila sam svoje znanje. Dakle, kod mačaka je ova situacija puno rjeđa nego kod pasa. Testisi se ne spuste u mošnju (razloga može biti nekoliko no zapravo je nejasno zašto se to zbiva) što se inače kod mačaka zbiva oko drugog ili trećeg mjeseca starosti no može potrajati i do 6 mjeseci, i to nazivamo kriptorhizam. Može biti jednostrani (unilateralni) ili obostrani (bilateralni). Ako zaostanu u trbušnoj šupljini, to je abdominalni kriptorhizam, ukoliko zaostanu u preponskom kanalu nazivamo ga ingvinalnim kriptorhizmom, a ako su u neposrednoj blizini mošnje, govorimo o preskrotalnom kriptorhizmu. Obostrani kriptorhidi su najčešće neplodni jer se zbog previsoke temperature trbušne šupljine ne može odviti spermatogeneza. Zaostali testisi se moraju izvaditi jer su skloni torziji i tumoru testisa. Ova zadnja činjenica mi je bila nova i dala točku na -i u vezi odluke o kastraciji.

E sad, veterinar (dr. Ljolje) mu je napipao jedan (mačji testisi su jaaaako mali) i to lijevi no desni nije. Lijevi se nalazi u preponskom kanalu, a desni vjerojatno negdje u trbušnoj šupljini. Rekao je kako će vjerojatno napipati drugi kad bude pod narkozom jer će tada biti opušteniji. A ako ne, pronaći će ga pomoću ultrazvuka ili prilikom kastracije na koju ide u veljači.

Ovo je meni osobno doista korisno saznanje jer dosad sam mislila kako smo možda i na dobitku i kako moj slatki novopečeni pubertetlija ne mora pod nož jer se zapravo samokastrirao. No, ništa nije dalje od istine. Čovjek uči dok je živ.

A do veljače, potpomognuti Urijevim novopronađenim pjevačkim sposobnostima, pokušat ćemo sami sebe uvjeriti kako je spavanje – daleko precjenjeno :-).

okrenuta glavica obradjeno

Doček

Finili smo i ovu i, moram priznati, bez stresa (čitaj: petardi, drhturenja, slinjenja, nespavanja do 5 ujutro) te, više nego elegantnim korakom i dostojanstveno, ušli u Novu 2017. godinu.

Kako to? Vrlo jednostavno: zdimili smo iz Zagreba u unutrašnjost Istre na puna 4 dana. Od 30. 12. kad „veselje“ (barem u Zagrebu) lagano započinje pa sve do 2. 1. kad računam da su i oni najzagriženiji i najnesmiljeniji pucači već ispucali arsenal kojeg se može posramiti omanja pukovnija. Pri povratku, zatekla sam očekivano: na određenim punktovima, svojevrsna zgarišta koja izgledaju kao da su preko noći dernek imali novopečeni piromani.

Ne mogu se, doduše, previše požaliti na stanje do 30. 12. U mojem kvartu i nije bilo tako strašno. Par pucanja koja su nam priuštili najviše srednjoškolci (naravno, na dječjem igralištu, gdje bi drugdje?) bivše Prvomajske no nisu bili „živahni“ kao proteklih godina. Mislim da ih je stisla zima. Kako je škola zatvorila vrata za praznike, tako je nastupio mir. Do Nove godine kad je, kako čujem, krenulo opsadno stanje. Koje smo, eto, srećom preskočili… Do tog „preskoka“, spasila nas je kombinacija Bachovih kapi (posebno spravljena mješavina) i Relax dog-a (kombinacija eteričnih ulja) o čemu sam pisala u prošlom blogu.

Mačkoslavci su ostali s mojom mamom i „uživali“ u pucanju. Oni se uopće ne boje no, prema maminom pričanju, u jednom je momentu toliko roknulo da se Vai zaletio iza TV-a, a Uri je zbrisao ispod kreveta. Stvarno ne znam koja morončina moraš biti da pucaš takvom snagom. Dođe mi da postanem jugonostalgičar kad se sjetim da tih davnih dana toga nije bilo i da smo, kad bi otkucala ponoć, samo zapalili one benigne zelene žabice. Netko je prehitio koju piraticu (i to samo par, a i to su bile male bebe naspram ovih danas koje puknu poput protutenkovskih mina) i to je bilo to. Dalje smo kao najnevinija dječica palili prskalice i veselili se kao školarci. Ovo danas je pravo testosteronsko natjecanje ‘ko ima većeg.

No, da nastavim… Mi smo uživali u unutrašnjosti Istre koja je u Hrvatskoj ali kao da je i izvan nje što se tiče puno stvari. Preljubazni domaćini koji bez problema primaju pse (naravno, odgojene), lijepa kuća (ne preskupa), izvrsno društvo, šuma gdjegod da se okreneš i, ljudi moji: mir do neba… U jednom smo trenu šetali i ja sam zastala i upitala društvo: „Čujete li…?“ Odgovorili su mi: „Ne čujemo ništa.“ Eee da, točno to: ništa osim cvrkuta ptica, šuma vjetra i naših koraka. Ok, i pokojeg Gunninog laveža :-).

A moja mila plavooka je uživala u miru i šumi i ušla u Novu godinu predivno, bez imalo straha zbog čega mi je srce bilo ispunjeno u potpunosti.

Fotografirala Sanja RedCat Baljkas:gunna-vrsar-2

I, nadam se da ću okupiti što više vas kad dođe moment da svi zajedno djelujemo.

Računam na vas…

Pusa svima od moje lajave i mijaukave ekipe i sve najbolje vam želimo!

Fotografirao Boyko:

bebulino gunna-vrsar

ljepotan

Pirotehnika koju (ne)volimo…

Prije par dana sudjelovala sam u jednoj raspravi na Facebook-u koja se ticala aktualne teme u ovo prednovogodišnje i novogodišnje vrijeme: strah od pucnjeva. Naravno, u ovom slučaju se radilo o petardama no sve je to primjenjivo na bilo kakvu buku općenito te straha od nje.

Kako u životu nikad kraja učenju i saznavanjima novih stvari, tako je bilo i ovaj put: saznala sam neke zgodne nove sitnice od poznatih i nepoznatih koje ću uskoro primijeniti i na Gunni (da, i ona, na žalost, pripada u one koji se boje…). Smatram da znanje uvijek treba podijeliti. I meni je ono dano pa i ja ovako vraćam. Daj bože da nekome ovo pisanje ne treba i da ga samo preskoči. Na žalost, stvarnost je za mnoge drugačija…

Ovdje neću govoriti o raznim metodama koje sam radila tijekom Gunnine radne karijere i koje su pomogle u priličnoj mjeri no nikad, naravno, nisu riješile strah u potpunosti (desenzibilizacija, kontrakondicioniranje…). Jer, kod fobija je stvar sljedeća: ako radite na njima, možete napraviti veliku promjenu no, čim prestanete raditi, stvar ponovno kreće unatrag. To je, na žalost, cjeloživotni proces.

Ovdje je jedan zgodan članak na stranici Rujane Jeger na temu tog rada. Napisala ga je „pseća kolegica“, Ana Odak: članak.
Ta je tema vrlo kompleksna, a rad s fobičnim psom zahtjeva puno truda ali i znanja.

U današnjoj objavi bavit ću se više pomoćnim rješenjima koji mogu pomoći u danom momentu i kojima se bar malo možemo pripremiti i skratiti muke našem fobičnom psu.

Već puno možete pomoći ako imate neku prostoriju u kojoj je manja buka i kojima psi prirodno naginju kad započne „ludilo“. To su vrlo često kupaonice koje su bolje zvučno izolirane od ostatka stana/kuće. Imate li bilo kakvu prostoriju i znate li unaprijed za sat pucnjave (recimo, kod proslave Nove godine), smjestite tamo psa prije negoli sve započne, uključite neku glazbu i već ste napravili nešto. Davno prije ja sam jednom napravila grešku s Gunnom:  čekala sam da vatromet započne i tada ju stavljala u kupanu koja je izolirana i pustila glazbu. Kasnija posljedica je bila da kad sam htjela to napraviti prije vatrometa, ona se već preplašila cijele procedure jer je znala zašto procedura dolazi. Triger je bila cijela ta procedura. To su neke osnove koje tada nisam poštivala i trebalo je vremena da to ispravim. Zato vi nemojte napraviti istu grešku nego cijeli proces započnite prije „vatrenog okršaja“.

Nečiji psi se toliko strašno boje da vlasnici upotrebljavaju razne medikamente. No, česta posljedica tih sredstava je da one tretirajući tijelo umire to tijelo no um je i dalje aktivan; strah i dalje postoji. Time se onemogućuje psa da reagira.  Vrlo često, takvi psi se kasnije i jače boje jer su osim iskustva straha u ovom slučaju proživjeli i iskustvo nemogućnosti da od tog straha pobjegnu. Budući da su bili stjerani u bezizlaznu situaciju, njihov se strah i pojačao.

Tijekom zadnjih godina, imala sam dosta dobra iskustva s Dorwestovim kapima na bazi valerijane:

Dorwest valeriana

No, zasad sam najviše zadovoljna s Bachovim kapima ali pripravljenima točno za Gunnu. Postoje i Bachove kupovne koje se mogu kupiti u većim pet centrima i ponekad i djeluju no najčešće ne. Zašto? Kod Bachovih kapi situacija je takva da nijanse igraju jako bitnu ulogu i prema tim nijansama se i spravljaju. Prvi puta sam ih upotrijebila na Gunni na jednom spasilačkom natjecanju gdje sam znala da će biti pucnjeva (no tada sam dosta radila i kontrakondicioniranje tako da je to bila dodatna pomoć) i moram priznati da je puno pomoglo. Idealno je s njima početi kojih mjesec-dva prije npr. novogodišnje noći no moram priznati da pomažu i ako krenete i kasnije. U svakom slučaju, nešto je bolje nego ništa. Sad sam primjerice krenula tijekom 11. mjeseca i dajem Gunni po 4 kapi 4 puta dnevno, a kad krene pucanje to će biti svako malo (može i svakih 15 minuta). Super je što mi ih je spravila veterinarka Deana Basar izrazitog feelinga za životinje koja usto dobro poznaje moju Gunnu i u njenom je fizioterapijskom tretmanu već godinama.

Dodatno sam u spomenutoj Facebook raspravi saznala za još jedan pripravak koji sam upravo nabavila i primjenjivat ću ga zajedno s Bachovim kapima. Radi se o pripravku Relax dog koji sadrži više eteričnih ulja, a koji se primjenjuje tako da se 5-15 kapi (ovisno o veličini psa) nakapa na dlan i utrlja na uške, čelo, ispod brade i vrat.

Tijekom svih ovih godina, oprobala sam i DAP (Dog Appeasing Pheromone) od kojeg sam puno očekivala no, na žalost, s mojom Gunnom nije upalilo. Što ne znači da s nekim ili nečim  drugim neće. Radi se o feromonu kojeg kuje ispuštaju u periodu 3-5 dana nakon okota i koji olfaktornim putem djeluje na dio mozga povezanog s psećim ponašanjem i emocijama. Njegova je zadaća pružiti štencima osjećaj sigurnosti i smirenja stoga se DAP može koristiti kod fobija, nervoze, anksioznosti, stresa itd. Osobno ga smatram izvrsnim kao kombinacijom s drugim proizvodom ili treningom. Postoji DAP u obliku spreja (spreja se prostor ili ležaj gdje pas obitava), difuzora te ogrlice.

Postoje i nešto „fizičkije metode“ i izvrsne su nadopuna prethodnima.

Jedna od njih je i tzv. Body Wrap, metoda obavijanja i kompresije. Kao kad obavijamo malu djecu kako bi se ona osjećala sigurnijima. Po istraživanjima, pomaže kod otprilike 80% pasa.
Postoje dva načina…

Poluomatanje:

dog-half-wrap

I puno omatanje:

full_bodywrap2

Postoji i gotov proizvod više nalik poluomatanju: Thundershirt.

thundershirt

thundershirt-dog-anxiety-wrap-3

Što je dobro za pse, nije loše ni za mace:

thundershirt_maca

U sljedećoj metodi možete uživati i vi i vaš ljubimac, a može vas i dodatno povezati. Osobno je nisam probala no čula sam o njoj mnogo dobroga. Radi se o Tellington Ttouch Training-u, točnije o metodi tj. svojevrsnoj masaži kružnih pokreta prstiju i ruke s nekoliko razina pritiska primjenjivih na cijelo tijelo. Glavni cilj ove metode je aktivirati stanične funkcije i probuditi „staničnu inteligenciju“. Svaki pokret zaseban je sam za sebe.

tellington-ttouch

I za kraj, što da kažem osim da se najviše nadam da vam ništa od ovoga neće nikad trebati… A ako ništa od ovoga ne upali, uvijek možete sjesti sa svojim ljubimcem u auto i vozikati se u nepoznatom pravcu za vrijeme najžešće pucnjave. I to smo oprobali i dokazano djeluje.

Pozdrav od male plavooke i dva mačkoslavca i želimo vam mirnu i nestresnu proslavu Nove godine!

gunna

Danas je poseban dan…

ruke-2
Prije točno godinu dana, točnije 5. 12. 2015. u subotnje rano jutro oko 7:30, umalo sam ostala bez polovice svoje duše, moje predivne Gunne.
Zaslugom divnog veterinara, Brune Ljolje, koji je izveo tešku operaciju tumora aorte čiji se dio odlomio, pao i oštetio jetru (Bruno ju je uspješno sašio) te uzrokovao unutrašnje krvarenje, Gunna je spašena. Bruno i njegova kćer su usto nesebično darovali krv svoga psa Aladara bez čega Gunna, zbog velikog gubitka krvi, sigurno ne bi preživjela.
Nakon polaganog oporavka i fantastične Brunine kirurške intervencije, tijekom idućih mjeseci, velik broj dodatnih ljudi pomogao je njen oporavak: vet. Saša Dujanović, vet. Deana Basar, brojni prijatelji koji su držeći palčeve u zraku poslali puno pozitivne energije, moja mama koja je bila tu i koja je uvijek tu kad je teško, svekrva koja je dežurala danju i moj muž koji je najviše dežurao noću. Čak i malo mačje čudo, Vai, dežurao je stiščući se cijelu noć uz svoju plavooku prijateljicu i grijući ju zajedno sa svim njenim dekicama.
A najviše je podnijela moja ljepotica koja je ipak odlučila provesti još neko vrijeme sa mnom na čemu joj beskrajno hvala jer sam, čekajući ishod operacije, osjetila kako će mi srce pući na dva dijela ode li ispod duge. Jedan od naljepših trenutaka u životu bio mi je kada je nakon dugih i teških 30ak sati nakon operacije za vrijeme kojih je za nas stao sat i skupio se u jednu dugu vremensku točku, konačno nesigurno stala na noge i pogledala nas svojim beskrajno pametnim pogledom.

gaso

U meni se tada sve ponovno presložilo i zahvalila sam se na najvećem daru koji sam dobila za Božić 2015. kao i za svaki koji ću ponovno dočekati s mojom malom plavookom.
Danas slavim njen drugi 1. rođendan i zahvalna sam cijelom svemiru što mi ju je ponovno darovao kao najljepši predbožićni poklon koji pamtim…
dsc_0551

dsc_0289

Muke po transporteru

Sljedećih mjeseci moram kupiti novi transporter za mačkoslavce. Sigurno se mnogi nalaze ili su se našli u ovoj dilemi u kojoj sam i sama bila: što kupiti, a da potraje? Namjerno ne pišem: da ne bude preskupo jer koliko para toliko muzike. Bolje jedan dobar transporter nego dva loša što sam i sama osjetila na vlastitoj koži.
Zadnjih 13 godina imala sam ovaj plastični transporter s kojim sam kod svakog odlaska veterinaru ispalila na živce:

Naime, tamo treba otvoriti cijeli transporter, točnije skinuti gornji poklopac da bi mačka imali na izvolite jer, naravno, ne osjećaju oduševljenje prilikom izlaska. I nije problem skinuti taj poklopac. Problem je staviti ga natrag. Ove crne plastične kukice sa strane su pomične i plešu vlastiti ples, a sve trebaju biti prema dolje kad se poklopac stavlja natrag. I sve bi to bilo lijepo i krasno da se bar jedna ne pomakne i cijeli proces narihtavanja kreće ispočetka. Kad se to uspije, rešetka koja glumi vrata se sasvim lijepo namjesti. Eh da, i stisnuti natrag te kukice zahtjeva zagrijavanje u teretani i zbildane bicepse. Dakle, ovaj transporter: 0 bodova. Plus što sad imamo King size macane koji jednostavnu ne stanu u ovaj transporter već u neki veći.
Stoga sam, kad je došao Vai, kupila novi transporter koji je bio na glasu kao znatno kvalitetniji. Provjerila sam dugogodišnju bolnu točku: kukice sa strane i bingo: zajedno s većom nosivošću, čvrstom plastikom, super sistemom otvaranja rešetke tj. vrata i ok kukicama, ozarena lica kupila sam novi transporter.
Ozarenost je splasnula prilikom prvog odlaska veterinaru. Kukice su se, doduše, skinule bez greške no, usljedilo je prvoklasno petljanje na sasvim drugoj stvari. U pomoć je uskočio i jedan veterinar, zatim drugi… I tako je nas troje pokušavalo zatvoriti moj novi, bingo transporter. U čemu je nastao problem? One kukice sa strane su super čekale postavljanje i hrabro se držale prema dolje no… one dvije male kukice na donjoj plastici na sredini vrata su bile Sizifov posao. I ona vrata zbog kojih sam bila toliko happy. Prvo je trebalo narihtati rešetku tj. vrata jer se ona ne može staviti naknadno, zatim gornji poklopac (držeći pritom rešetku da ne padne što se desilo par puta) narihtati na spomenute dvije kukice na sredini vrata i zatim sve zaklopiti. Jedna kukica na sredini vrata je odmah pukla, a i ja sam pukla.

box-2

I, naravno, odlučila pokušati treću sreću. Dodatno pametnija, poželjela sam ovaj put transporter koji se može otklopiti odozgora i čiji poklopac se otvara lepezasto te se poslije samo zakvači natrag. Transporter koji može izdržati britanca, dakle do sigurno cca 8kg i s kojim neću izvoditi manevre dostojne Davida Coperfielda.
Prvo (hvala Marina :-)) je u obzir došao ovaj (preuzeto sa stranice http://www.zooplus.hr):

box-3

A onda su mi apetiti porasli: što ne bih kupila jedan transporter u koji mi stanu oba mačka i da ga ne moram nositi (kičma mi više ne dozvoljava takve egzibicije)? I, opet zahvaljujući Marini (jope hvala) konačno se ukazao ON (preuzeto sa stranice http://www.takuboutique.it):

box-4

Transporter koji dolazi s rastavljivim kolicima (ne moram ga nositi), skida se sa njih po potrebi i macani su komotni unutra da ne mogu biti komotniji. Ok, ovaj suncobran mi realno ne treba i stvar puca totalno na mama-beba spiku no to me uopće ne brine. Moja leđa bit će zahvalna, macani će biti sigurniji i bit će im sigurno udobnije nego kad ih ja klataram naprijed natrag kao u brodu.

A slučajni prolaznici? Ma, nek’ se ljudi zabavljaju 🙂

Pubertet

Dakle, Urija je definitivno šusnulo…

Malac je sada star 9 mjeseci i s obzirom da su britanci kasnozrela pasmina, za moj dojam primilo ga je nešto prije roka. Ponosno nastavlja Vaijevu tradiciju koji je, još nešto ranije od svog novostečenog kompića, u pubertet uletio i mjesec dana ranije, s 8 mjeseci, ali s intenzitetom uragana te – ostao bez jajca jer bi spario i voćnu mušicu, a o Gunni da ne govorimo.

Mir u kući sada je prekinula mala tasmanijska neman, Uri. Pardon, mala tasmanijska testosteronska neman, Uri.

Počelo je laganini poput povjetarca da bi došlo do faze tsunamija na testosteronski pogon.

Kad je tek došao kod nas, Uri je nježno mijaukao. Zvučao je tako da smo se Bobo i ja smijali njegovim bezglasnim pokušajima da proizvede zvuk koji bi koliko-toliko sličio mijauku. Čak sam u jednom trenu pomislila i da mu nešto ne valja s glasnicama. Uglavnom, taj je pokušaj mijauka debelo iza nas jer malac sad tuli respektabilno muški, a period tetkice zbog kojeg smo mu se potajice podsmijehivali prošlo svršeno vrijeme.

Tko je ovdje zapravo boss?

Čak štoviše, svojim tuljenjem uspio je namotivirati i Vaija da se prisjeti svojih „muških“ dana pa se sada zajedno u paru nadvikuju po stanu i trče jedno drugom ususret po nekoliko puta dnevno.

Osim tuljenja, tu je i khm… jel’ da… pa klinac samo vreba iza ugla i cca jednom dnevno pokušava smjestiti Vaiju. Vai pak’ nije od jučer no velika je dobrica pa se samo izvuče iz željeznog stiska i ode dalje, a povremeno stisne šamarčinu malom napaljenku no to i nisu neki šamari. Ono što me uvelike zbunjuje jest da ponekad otrpi klinca u takvom blaženom zen-miru da počinjem sumnjati… Ili je predobar i svetac ili…

Vai

Zaraza ili ne, dominacija ili ne, sad i Vai povremeno naskoči na Urija i isto khm… pa se ja pitam tko je tu lud i jesu li njemu izvadili ta jajca ili ne?! Tako oni lijepo naskakuju jedno na drugo i možda je to zapravo jedan početak još predivnijeg prijateljstva. Ne bih znala. Uglavnom, oni se lijepo i dalje druže, igraju i sve što ide uz njih no sad imaju i „igru“ više. Jer, kad Vai naskoči na Urija i Uri uglavnom u miru pričeka…

No, razlike ipak postoje i tiču se, uglavnom, „stila“: Vai je nježan i polagan, a mali je nasrtljiv i brz. Ili je to stvar iskustva jer Vai je ipak nešto stariji. Tko će ga znati.

Gunna kuži da je nešto „divlje u zraku“ i povremeno se umiješa tako da ovčari Urija ili stane između njih dvoje no uglavnom se sve završi (barem kad sam ja doma, a dok me nema: pa recimo da ne boli ono što ne znamo) tako da mlađeg napaljenka skinem sa starijeg i sve je dalje normalno jer krene red igre, red spavanja i sve onako školski.

Prvo promatranje, a onda djelovanje…

Što se tiče (da budem egzaktna) muškog zapišavanja, toga (još) nema, čini mi se da pubertetlija misli da je čisto dosljedno, dovoljno i potpuno jasno i ovako s postojećim stanjem stvari. Vai je to obavljao u WC no kad je krenuo u pohode na Gunnin ležaj i, dalje, na parenje Gunne, mi smo krenuli na njegova jajca i to je bilo to. No, kao što vidim, to ga nije pretjerano zaustavilo.

Uri nema tendencije prema Gunni jer bi ga ona vjerojatno kastrirala „in vivo“. Ostane li samo na povremenim izljevima „nježnosti“ prema Vaiju (i ne bude li Vaiju ipak predosadan) te „spikerskim“ egzibicijama, mogao bi se čak i izvući i ostati u vlasništvu svoje muškosti. Stoga, malac, pamet u glavu…

Tko bi rekao da je mala tasmanijska neman? 🙂

spavanac

uspavani-osmijeh

Svjetska izložba mačaka u Beču

Bobo i ja, bili smo nedavno u Beču i to fino spojili sa Svjetskom izložbom mačaka.

svjetsk-bec

Mačkose i malu plavooku smo ostavili kod kuće s najboljom tetom čuvalicom, zbrinute bolje od haremskih žena.
Inače, trenutno mi je najveći mentalni problem ostaviti Gunnu na čuvanju, što zbog starosti, što zbog operacije koju je imala… Jednostavno, koliko god super bila zbrinuta (a stvarno je), teško se sad zbog svega odvajam od nje, pa makar i na dan. Njoj je, zapravo, kad sad pogledam unatrag, bilo super ali je ona meni falila no, nije li to tako uvijek s ljubimcima i vlasnicima :-)?
Da sad ne davim s time tko je kome više falio jer se tu sve ipak dobro zna, da nastavim s ponešto laičkih, promatračkih dojmova sa Svjetske izložbe mačaka u Beču…

Počet ću tipično ženski: trebamo tj. trebali smo 🙂 novu grebalicu. Kako se na tako velikim izložbama vidi poprilično toga i uvijek se može i naći pokoji popust, namjera nam je odmah bila tamo uvrebati našu buduću grebalicu, po mogućnosti marke Rufi jer se mnogima pokazala kao najbolja.
Iz svijeta pasa poznato mi je da se na velikim izložbama i natjecanjima štošta toga da nabaviti no na veće mačje izložbe nisam niti provirila pa je time bilo i veće ugodno iznenađenje.
Dakle, ljudi… mačaka k’o u priči, nepregledna ravnica mijaukavaca: kratkodlakih, dugodlakih, bez dlake, štogod ti srce poželi. A Bobo i ja, umjesto među četveronošce, glave smo zabili u jedan red izložbe: onaj s prodajnim štandovima ali i dobrim buffetom spojenim s ugodnim društvom dragih nam Hanovih :-))). Četiri štanda samo s grebalicama, štand s fontanama za vodu (u dugoročnom planu je fontana za Gunnu i mačkoslavce), maskama za mačkokarnevale, torbicama u obliku mačaka i svim mogućim sitnicama na koje bi čovjek u tren mogao iskeširati par mjesečnih plaća.

standovi

No, naš je cilj bio jasan: prvenstveno grebalica.
Sve grebalice su bile za klasu iznad svega što sam vidjela kod nas: tu su bili Talijani i još neki proizvođači s opako nabrijanim cijenama (ne nužno i opravdanim), štand s još jednim solidnim grebalicama i ONI, koje sam vrebala duugo prije izložbe i željela kakav-takav popust: RUFI!

rufi

Ni Rufi nije baš jeftin no stvarno vrijedi svake kune i za dva je koplja iznad ostalih. Bilo bi divno kad bi nakon ovih mojih riječi mogla dobiti kakav popust od njih no pomirit ću se s činjenicom da imam njihov proizvod te ih dobrovoljno izreklamirati jer sam tim grebalicama i ponudom jednom riječju:  o d u š e v lj e n a!
Te su grebalice, koje radi uzgajivači mačaka (što i nije nebitno) redom:
– od punog drva,
– stabilne i ne ljuljaju se kao pod burom kad mačka standardne britanske težine dojuri u punom zaletu,
– toliko željenog okruglog oblika za one koji to žele (a ja želim, što zbog estetskih razloga, što zbog činjenice da sam zveknula o rub grebalice s laktom ne znam koliko puta, a o mačkoslvcima da ne govorim),
– mrak završne obrade: od drva do mjesta ljepljenja koje je dodatno osigurano nekim supersoničnim silikonom koji se ne ruli,
– ona špaga koja služi za brušenje noktiju je puuuuno bolja od bilo koje druge,
– sve na grebalici (barem je takva ova koju smo mi kupili jer možete birati) služi za brušenje noktiju,
– dodatno se može naručiti pojedini komad s grebalice,
– trajne su (vele: kupnja za cijeli život) i ne škripe nakon godinu dana upotrebe,
– biraš si od boje drva pa sve do boje i vrste tkanine,
– izgledaju predivno i kao ukras prostoru u kojem se nalaze i nije naodmet
– dolaze s 5 godina garancije pa si ti misli.

I mi sada imamo jednu takvu, jeiiii :-). Ma, samo radi toga isplatio se put.
O tome da su stvarno kvalitetni, govori i činjenica da je na tom štandu vladala opća pomama. Dok su ostali prodali tu i tamo nešto, na štandu s Rufi grebalicama 4 čovjeka su samo pakirala i odvozila grebalice od kojih si za neke morao počkaljiti čovjeka do koji je htio istu tvoju, 2 gospodične koje su prodavale su svoj kruh zaradile jer nisu stigle ni na WC, a dio grebalica bio je rezerviran već ujutro u subotu prije nego što je izložba uopće i započela. U jednom momentu sam se osjećala kao u jednom holivudskom filmu gdje su se u jednom dućanu dječjih igračaka prodavali novi proizvodi i gdje si morao imati cijelu strategiju ulaska u dućan kao i plan puta do igračke; štitnike za laktove i koljena i bokser u ruci za sve one koji žele istu igračku koju, kad bi ugledao: bacio si se na nju punim tijelom u zaletu. Tko zakasni, luzer…
I mi smo umalo postali luzeri no iskeširali smo na vrijeme svoju grebosrećicu.
Ako si netko želi prosurfati ili naručiti svoju grebosrećicu, eto linka: http://drapaki.pl/en/

Ono što je fora je da, osim klasičnih grebalica, na izložbi se dalo naći i onih zanimljivih mogućnosti za dijelove grebalica koje se pričvrste na zid i tako pružaju dodatne mogućnosti za penjanje, a ne zauzimaju puno prostora i dobrom dizajneru ispadnu i ugodne za oko. Nešto poput ovog: http://www.profeline-shop.com/englisch-climbing-wall-for-cats
Mogućnosti ima toliko koliko ima imaginacije…

Uglavnom, kao što se može naslutiti, vratili smo se nešto tanjeg džepa ali u potpunosti zadovoljni kupnjom.
Još da posjetim Crufts i to je to, ne moram u Disneyland :-).

p.s. – sljedeće u planu je novi transporter u kojem će mačkoslavci izgledati poput male ljudske dječice ali o tom u sljedećem pisanju… 🙂

Starenje…

Oblikujemo li mi naše kućne ljubimce ili zapravo oni oblikuju i mijenjaju nas?
Svijet nikako nije crno-bijeli pa je i odgovor na prethodno pitanje višeslojan.
Cesta života po kojoj vozimo definitivno nije jednosmjerna i ravna. Puna je raznih skretanja, predviđeno-nepredviđenih okolnosti i sitnih pukotina o koje se možemo spotaknuti ili prijeći bezbrižno preko njih. Bilo kako bilo, bezbroj je vremenskih životnih točaka koje nas jednostavno promijene i nakon kojih više nismo isti. Takvih je promjena jedne osobnosti bezbroj u životu. Mi sada više nismo oni isti mi od prije x godina.

Jedna od takvih promjena mi se zbila i prošle godine. Bio je to događaj koji je umalo završio fatalno po Gunnu no, srećom i zaslugom iznimnog veterinara (a kasnije i nekoliko njih), Gunna je tu danas sa mnom. No, na neke stvari na koje bih prije samo odmahnula rukom, danas sigurno reagiram jače zaštitnički.
Sjećam se starijih, radnih, spasilačkih dana i hrpe sitnih porezotina na koje svaki vlasnik bordera s vremenom ogugla. Ako ne lipti poput vodoskoka i ne treba šivati, nije ništa strašno, sanirat ćemo :-). Sada je situacija promijenjena: kihne li, oko sokolovo je prati cijeli dan pomno motreći sve na njoj i oko nje. Cijela ljekarna spremna je u slučaju hitnosti. Kad skoro ostaneš bez polovice duše (a tog prosinca ostadoh i bez jednog krasnog mačka u razmaku od tjedan dana što je ostavilo traga), to ostavi trag i procijep.
Svatko tko me dobro poznaje, zna da je Gunna za mene više od radnog psa; ona je jednostavno moja i posebna i ja sam njena, kako god okreneš – isto je. Utkana je u mene kao i ja u nju. Gunna je bila radni pas s kojim sam prošla svoje tridesete i izgradila dobar dio osobnosti, stavova i uvjerenja. Zajedno smo prošle mnoge dobre i loše momente i s njom sam naučila prihvaćati pobjede jednako kao i poraze i ne doživljavati svijet previše ozbiljno ili tragično. „Svijet je pozornica“, kako bi rekao dobar stari Shakespeare, i na toj pozornici stasamo. Tako je i Gunna postala dio moje ličnosti.
I zato strahovito teško prihvaćam da stari…
Zapravo, odnedavno se nešto bolje nosim s tom činjenicom i tu mi je puno pomogla i naša predivna Deni čiji život su slatki pseći starčeki koji puno više izgledaju kao starčeki i koji se ne daju samo tako. Jer, ruku na srce, Gunna se, izuzmemo li tu nesretnu prošlogodišnju epizodu (za koju se nadam da će ostati samo epizoda) izvrsno drži za svojih 14,5 godina. A Deni mi je pomogla da humoristično prihvatim činjenicu da se u zadnje vrijeme pomalo „izgubi“ u šetnji upravo namirisavši neki totalno fora miris u travi pa kad digne glavu u panici gleda gdje sam jer nije da više niti najbolje vidi. No, pazim na to svoje lajavo čudo i znam sve to pa vičem i mašem kako bi me odmah spazila te ona krene prema meni kao da se nikad zapravo i nije „pogubila“. Ili stoji pokraj mene pa odjednom krene za nekom drugom ženom misleći da sam to ja, zatim zastane u čudu i kad joj podviknem, ona se sva sretna i u čudu vrati kao da mi govori: „Pa daj, pazi malo, gubiš se po gradu“. Netko sa strane ne bi niti vidio sve promjene no one su tu. I jave se tek povremeno no znam da će biti sve češće. I polako to i prihvaćam znajući činjenicu da neki vlasnici nisu niti dočekali tako lijepe godine svojih ljubimaca. Čak i to me mijenja jer učim prihvaćati znajući da nemam previše utjecaja što je jako teška ali vrlo životna lekcija.
Ono na što mogu utjecati jest da joj ove mirne i pomalo (kažem pomalo jer Gunna ne dijeli taj moj stav :-)) umirovljeničke dane, učinim naljepšima i najudobnijima na svijetu. Preventive radi (dobro, tu i tamo malo leđa boluckaju ali to je ništa), ide redovito kod naše Deni, papa najfiniju, kuhanu hranu i trenutno je najrazmaženiji i jedini pas na svijetu: Gunna, moja slatka curkobakica… jer, unatoč svemu, nije ona stara, ona je samo – starija…

Moje ljube okom Sanje RedCat Baljkas