Bakica se ne da :-)

Pisala sam prošle godine 5. 12. (tad slavim drugi Gunnin rođendan jer na taj dan, 2015., dobila je drugu šansu za život) kako Gunna stari i kako se nosim s tim pa se neću ponavljati. Stoji u toj objavi.

Nema tu neke drame (ok, samo povremeno :-)), tek unutarnje pomirenje da ti je pas stariji. Sad već mogu reći star tj. stara. Pomirih se sa stvarnošću prije nekog kratkog vremena.
Mogu reći da sam zapravo i sretna što imam prilike vidjeti da postaje lagano senilna. Mnogi vlasnici pasa prerano otišlih iza duge dali bi lijevu nogu za to. Petnaest i pol joj je za vratom i, kako bi neki rekli: svaki je dan poklon. Zaista jest. Nastojim to ne smetnuti s uma i blagoslovim svako jutro u kojem se njena glavica pomoli iza kreveta.

U zadnje vrijeme, osim srednjeg dijela leđa, često je boli i sakroilijačni zglob pa šepa najčešće na zadnju desnu (ta noga joj je inače neelastičnija i bolna točka). a prije neki dan prvi ju je put zaboljela i zadnja lijeva.
Ima izmjenjive periode kad ju boli i kad je ok i znaju biti vrlo različiti. U jednom momentu nakon 100-tinjak metara doslovno stane od boli i noga joj je izvan kontrole, a u drugom maltene jurim za njom jer se ispali kao raketa kao u mladim danima. Koliko god mrzila kemiju, Bogu hvala na lijekovima protiv bolova koji zaustave upalu u prvoj fazi dok ne preraste u nešto gore. U njenim visokim godinama, meni osobno je najbitnije da ju ništa ne boli.
U dodatnom traženju kako joj mogu pomoći, dobila sam savjet da nabavim Traumeel (ja sam nabavila tablete), homeopatski lijek protiv bolova i upala raznih tipova: od nagnječenja, preko fraktura pa sve do raznih degenerativnih promjena. Traumeel dodatno i iščisti organizam.
Ovo je link na lijek za ljude no postoji i Traumeel za životinje kakav sam i ja naručila za Gunnu: TRAUMEEL

Deni nam je jednom tjedno i ona puno toga „pokrpa“. Zahvaljujem nebesima što ona postoji. Prištedila nam je mnoge muke i našla hrpu rješenja. Skupila se tako i manja KOSSP-ovska  ekipica zahvalnih pa smo joj kupili preuranjeni božićni poklon zbog kojeg je  obje strane zasuzilo oko.

Deni

srce

Moram opet spomenuti i divne veterinare u Bubi kojima  nikad nije teško odvojiti minutu više za moju bakicu.
Evo, prije neki dan, navukla je Gunnica neku sitnu upalu mjehura koju sad liječimo i koja će kroz koji dan biti ok. Odmah smo malo ponovili i nalaze krvi te dodatno ispitali urin i ispalo je da ima viši kolesterol (11.22), povećane jetrene enzime (ovo već neko kraće vrijeme) te visoke proteine i leukocite kao i nižu težinu urina.
Već neko vrijeme, Gunna je strašno proždrljiva (ali zaista strašno) i ima veliku potrebu za pijenjem (ponekad ju doslovno moram prekinuti u pijenju jer se doslovno „natače“) pa samim tim i za mokrenjem, pada joj mišićna masa, povremeno dahće bez vidljivog razloga pa imam  dobar razlog posumnjati da ima Cushingov sindrom.

No, teško je to reći bez dodatnih pretraga jer svi stari psi žive za hranu, vodu mogu piti i iz npr. senilnosti (jer su, eto, pored vode), a mišićna masa naravno da pada. No, kad svemu pridodam da smo na biorezonanci prije 11 mjeseci  ustanovili poremećaj rada hipofize, sve prilično upućuje na Cushing. Psi s Cushingovim sindromom imaju kronično pojačano lučenje kortizola. Za njegovo lučenje, odgovoran je hormon ACTH (adrenokortikotropni hormon), a njega pak proizvodi hipofiza.
Stoga je potpunu dijagnozu moguće ustanoviti nizom testova, a taj stres mojoj bakici ne želim priuštiti. Ne u tim godinama. Dodatno, Cushing nije izlječiv i moguće je utjecati samo na simptome. Ako to znači pelenu u jednom momentu, radije biram to nego lijekove koji usto imaju i nuspojave. No, postoji alternativno rješenje za kojim sam baš danas posegnula, a to su Cushex kapi, prirodni pripravak za postizanje ravnoteže nadbubrežne žlijezde i hipofize: CUSHEX

Psi koji su ih pili, poprilično su si olakšali simptome i vrlo dobro funkcionirali neko vrijeme.

Vidjet ćemo… Sve za moju bakicu.

Evo, baš smo se vratili iz šetnje gdje sam ju doslovno morala štopati da ne juri preko ceste i zdušno uvjeravati da nikako ne smijem bacati češer kojeg je upravo pokupila i željela da joj ga bacam kao nekad.

I, kao da je moja draga Ana Bojanić znala da ću baš danas pisati blog, nakon što sam joj ispričala kako sam Gunnu sustizala u večernjoj šetnji, izjavila je jednu prekrasnu rečenicu koju ovdje želim trajno zabilježiti i koja me oborila s nogu:

„A ljubav, ne da ona da ju starost ulovi, večeras joj je zbrisala.“

gunna bakica

Kad stvari ne idu kao po špagi

Nešto je trulo u državi Danskoj.

Doma imamo popišanca. I povremeno: posranca.

I ne, nije Uri; ovaj put on nije ništa kriv 🙂

Vai je.

Vai profilna

Prije nego što opišem cijeli „slučaj“, moram napomenuti da je Vai gospodski karakter, mazuljac na kvadrat i u dubini duše poeta na neopisivo. Emotivan, senzitivan i senzibilan, osjeća svijet oko sebe i reagira na njega. U pravilu reagira predivno zaboravljajući da protiv svijeta ima mogućnost zubiju i kandži (nikad upotrijebljeno osim na grebalici) pa kad ga taj svijet malo prejako dotakne, ponekad se ne snađe. Ovaj se put nije snašao pa se – popiškio tamo gdje nije trebalo.

Naime, Vai, kao što sam već mnogo puta pisala, OBOŽAVA Gunnu. Ali stvarno, obožava. A Gunna kao Gunna: ako nisi loptica ili komad hrane, nisi zanimljiv i uglavnom – smetaš. No, u njenu obranu, moram reći da je Vaija prihvatila kao niti jednog mačka dosad. Jedino njega nikad nije ovčarila. Kao da je osjetila da je malac pjesnik u duši i da neće shvatiti da su joj mace dosadnjikave i služe za ovčarenje te da to nije ništa osobno. Prema njemu, ima čisti odnos poštovanja te se s njim voli i igrati i natjeravati po stanu. Kao da mu je rekla: „Malac, za jednog mačka, ti si prilično ok i sasvim pristojan.“ I Vai je time bio najsretniji mačak na svijetu koji je u svojim pubertetskim danima imao čak i pokušaj obljube Gunne. I to i preživio 🙂

No, moja ljubi Gunna stari i postaje lagano senilna. Ne previše no sasvim dovoljno da se s vremena na vrijeme obrecne na njega što mog emotivca čini duboko nesretnim jer se odmah pokunji. No, ni to nije takav ogroman problem sve dok joj prije kratkog vremena nije palo na pamet gurnuti glavu u njihov wc i kusnuti pokoji mačji nusprodukt. Čak ne bih rekla da se s jasnom namjerom zna zaputiti tamo nego jednostavno imam osjećaj kao da prođe i u glavi joj se pojavi misao: „Hmm, vidi, mogla bi malo.“

Iz istog razloga (senilnost) pomiješanog s borderskim (ovčarenje) tako je povremeno nakon toga znala zaštopati jedini ulaz tj. izlaz iz wc-a i tu je Vaiju bilo već previše svega. Uri se nije puno uzbuđivao zbog toga: on bi je samo lagano odgurnuo s repom i stražnjicom i ušao, obavio i izašao. Ali to je Uri, imam osjećaj da bi joj se popišao i na glavu ako treba no obavio bi to u wc-u jer je on hipersamopouzdan.

Urija ništa ne može omesti…
urkili manja

No, Vai je… Vai. Dušica i pjesnik i gospodin.

Tako je Vai počeo od jada piškati na kritične punktove: Gunnin ležaj pa i svoje ležaje i na kraju: na tepih. Trebalo je izvjesno vrijeme (jer, nisam ga odmah „uhvatila“) da skužim tko i zašto i onda se sve iskristaliziralo. Siroti se osjetio ugroženo i jednostavno tim činom pokušao ostvariti još ono malo integriteta koji mu je preostao kao i naglasiti da je to njegovo i time si pojačati samopouzdanje. Korijen svega je nesigurnost koju je uzrokovalo ponašanje njegove ljubimice kao i posvemašnje razbijanje rutine na koju je navikao.
Zamislite da sam ga još i kaznila: trenutnoj nesigurnosti bih samo nadodala novu. Niti jednoj životinji nije drago onečistiti prostor u kojem boravi; ona će to napraviti samo kad se osjeti primoranom na to.

A rutina je beskrajno bitna svim životinjama jer ona, kao i ljudima, daje taj vječno priželjkivani osjećaj sigurnosti. Pogotovo je rutina bitna mačkama koje žive u stanu jer ove vani imaju dodatnih sadržaja te su time i otpornije na stres kojeg donose svi neočekivani događaji. No, mačkama u stanu/kući je poznat svaki pedalj doma koji kroz neko vrijeme jako pojačava tu istu rutinu i sigurnost te time postaje savršeno sigurno utočište, cjepljeno protiv svake opasnosti i stresa.
Rutina je ovdje bila opasno uzdrmana, a najveći je problem bilo guranje Gunnine glave u pijesak i onemogućavanje mog poete (samo u njegovoj glavi jer mu Gunna ništa ne bi napravila no to uopće nije bitno) da obavi što treba pa bi on to obavio negdje drugdje.

U cijelom dumanju što bi bilo pametno, u jednom razgovoru s Deni (Gunnina ljudska duša o kojoj sam već pisala, divna veterinarka… ma, obožavam ju) koju sam nazvala i naručila Bachove kapi da malom pojačam samopouzdanje, Deni je kao iz topa u milisekundi ispalila ono što meni nije bilo očito niti u peti: pa, okreni wc prema zidu! Ajme meni… u tri života se toga ne bih sjetila!

I napravih tako. Okrenula sam wc prema zidu no tako da mačkoslavci imaju tri rupe tj. izlaza sa strane. U slučaju da se moja pseća bakica nasadi na neki otvor, oni se neće osjećati ugroženo i bez problema će izlaziti i ulaziti.

wc

To je bilo prije tri dana i, sudeći po svemu, riješili smo problem :-).

Na kraju, htjela bih nadodati da, kad najviše mislimo da je naš ljubimac nešto kriv, stanimo i dobro razmislimo što se tu zapravo dešava. Životinje nisu zle i ne rade stvari da nama napakoste. One samo reagiraju na svijet oko njih, na nove okolnosti i situacije i uglavnom je najčešći krivac ljudski faktor. Životinje reagiraju najjednostavnije što mogu alatima koji su im dostupni. Životinje nemaju riječi kojima bi se izrazile no to ne znači da ne govore.

Budite mi dobro, volite svoje ljubimce i nikad ne odustanite od njih!

Pozdravlja vas moj bivši popišanko Vai i ostatak ekipe :-*

bebac Vai manja

grle se

Okom kamere u privatni život ljubimaca

Tek je ljeto odmaglilo iza ugla, a ja se još uvijek prisjetim najboljih dijelova. Ili, još bolje, dva glavna hita. O jednom je već bilo riječi: Gunnina plivalica. Stoga se odmah bacam na drugi koji bez greške konkurira prvom, a to je: nadzor. Voljela bih reći posvemašnji no to ne bi bilo skroz točno pa će točniji izraz biti: djelomični.
O čemu se točno radi?
Odlazeći na more, pobrinuli smo se za mačji dio ekipe. Znala sam da će, kao i prošle godine, svekrva junački odraditi čuvanje malih vragolana i da će s njima provesti i par sati dnevno. I, zaista, sve je bilo točno tako. Klinci su bili zbrinuti bolje od ličkih medvjeda. No, postojao je jedan problem, a to smo – mi. Jer, koliko god oni relativno dobro podnosili razdvojenost od ljudskih jedinki, ljudske jedinke ne podnose najbolje razdvojenost od njih.
Stoga je dvočlano vijeće u sastavu BoBo i ja, prije odlaska na godišnji sve detaljno prodiskutiralo, složilo se da ima separacijskih problema i odlučilo ih pouzdano riješiti najboljim mogućim sistemom: kupnjom kamere (IP-kamera-DCS-936L-HD) putem koje ćemo imati neprekidni live streaming iz dnevnog boravka.

IP-kamera-DCS-936L-HD

 

I tako je instalirana kamera s dobrim pogledom noću i danju zajedno s pripadajućom aplikacijom na mobitelu, a mi smo se veselili prvom pogledu na intimu naših mijaukavaca koji niti ne slute da ih gledamo potajice. Onako – iz prikrajka.

Kako je tih dana bilo jako vruće, većinom su se zadržavali na balkonu i nismo ih baš često viđali no došao je i taj dan. Bio je to dan kad su pale neke naše ideje o tome što ih jesmo tj. nismo naučili. Npr. da ne idu na stol za blagovanje. Dakle, imamo samo jednu zonu gdje smo odredili da ne smiju: taj stol. Do ovoljetnog pogleda kroz kameru, bila sam vrlo ponosna na sebe kako sam ih to lijepo uspjela naučiti. Tj. barem Vaija. Za razliku od Vaija, Urija sam nekoliko puta „uhvatila“ na stolu no čim bi me vidio, šmugnuo bi dolje. Ali Vaija – nikad.

Do 4. kolovoza kad je i taj mit srušen:

prasac-Vai

Moje metode pozitivnog učenja kako ne ići na stol pale su u potpunosti u vodu te je i Uri odlučio pokazati mi srednji prst pri sljedećem pogledu kroz oko kamere:

prasac

U svakom slučaju, kamera se pokazala kao vrlo koristan alat za „snimanje prave situacije na terenu“ ali i „liječenja“ naših separacijskih problema jer – pokazalo se da oni sasvim lijepo funkcioniraju i bez nas. Iako pomalo u strahu što ćemo još vidjeti, odlučili smo do sljedećeg ljeta kamerama pokriti cijeli stan. Bit će to potpuni i nesputani voajerizam s kokicama u jednoj ruci, a mobitelom kao daljinskim upravljačem u drugoj pri čemu smo spremni za otkrivanje drugih tajni koje krije ovaj mačji dvojac.

Svima koji planiraju slično, samo jedan savjet: oprez, možda padnu mnoge vaše zablude o ponašanju vaših najmilijih četveronožaca 😉

Naša zabluda i priča glede stola, na kraju ljeta završila je ovim trenutnim stanjem gdje je (zasad) 1:0 za Vaija i Urija.Uri-na-stolu

Polagani povratak u rutinu, a i više…

Vratili smo se s godišnjeg: BoBo, Gunna i ja…

Gunna je već jučer obavila svoju fizikalnu (što preventivno, što zbog uobičajenih staračkih boljki) i, na moje zadovoljstvo, prilično je dobro. Mišići na zadnjim nogama koji nikako da se vrate u malo jače stanje, čvršći su. More je dalo svoje, a prsluk za plivanje pokazao se  vrijedan svake kune. Na moru je Gunna plivala s prslukom no jednom dnevno kratko sam je slala u vodu bez prsluka. Zanimala me usporedba. Mogu reći da s ovim, meni novim iskustvom po pitanju prsluka, svakom tko ima starijeg psa, od srca preporučam kupovinu tog vrijednog dodatka. Razlika je zaista velika. Ne mogu reći da Gunna ne bi plivala i bez prsluka no… s prslukom je to daaaaaleko komotnije: održavanje na vodi je besprijekorno, njeno uživanje  maksimalno, a da ne govorim o tome da u vodi može ostati znatno dulje i da nakon kupanja nema zadihanosti koju u njenim godinama zbrojenu s ljetnim vrućinama želim svakako izbjeći. Oduvijek sam je puno isplivala u ljetnim mjesecima te imala plivanje i kao dio kondicijske pripreme (i u bazenu na traci) u njenom radnom periodu. Sada plivanje samo ima blažu funkciju: održati postojeće stanje stvari i po mogućnosti malo ga poboljšati. Vjerujem da ima pasa kod kojih to možda, iz raznih razloga, ne bi imalo takvog efekta kao kod Gunne. Što se nje tiče, ona na moru, i prije i sada, procvate. Ove je godine ojačala mišiće zadnjih nogu, dobila je malo i na gipkosti, lakše se diže iz ležećeg položaja…

Mislim da video govori više od riječi:

Sad samo treba smisliti kako i gdje ju malo bućnuti u vodu i u zimskom periodu. Srećom smo u Zagrebu gdje postoji par opcija i samo treba vidjeti što i kako.

Povratak s godišnjeg uključuje i povratak Vaiju i Uriju tj. obitelj na okupu i stavljanje, time, srca na pripadajuće mjesto.

Moramo pod hitno osmisliti kako zatvoriti gornju terasu i pripadajuću sobu kuće na moru pretvoriti u hladnije mjesto kako bi iduće ljeto išli s nama jer su nam falili neizmjeno.

Srećom su dvoje (po stoti put: imajte ih dvoje, divno je i bez ogromne količine stresa ostavljanja) i imaju jedan drugog i svekrva im je bila na raspolaganju par sati dnevno (hvala, Nada), a par puta imali su i društvo drage prijateljice (Keti, pusa). Znam da ja njima vjerojatno nisam toliko falila koliko oni meni. Da je njima bilo više nego dobro, vidjelo se odmah na ulasku u stan. Dočekali su nas s veseljem i zanimanjem no bez stresa. Nakon prvog checkinga, to je bilo to.

laptop

Dakle, sve se vratilo u normalu pa čak i više. Naime, možda jer taman malo i  zahladilo, a možda i iz samo njemu poznatih razloga, no Vai je već prvo jutro smazao cijelu porciju klope. Vai! Da podsjetim: Vai jede jer mora; jer je pri stvaranju Stvoritelj odredio da bez hrane nema života. Ako netko jednom utvrdi kako se može i bez toga, Vai će vjerojatno stajati u 1. redu kako bi naučio preživjeti bez tog dosadnog rituala hranjenja.
Uri je ovdje jedini na gubitku jer nema za kim smazati ostatke hrane pa se baca na lizanje tanjurića u sudoperu na kojem se grije hrana:

sudoper

Jedna im je stvar ipak falila dok nas nije bilo: natjecanje u krevetu ujutro tko će se bolje ugnjezditi na što boljem mjestu.
Naime, danas (drugo jutro od povratka) već od 6 ujutro, trajala je ophodnja po krevetu dostojna oveće policijske patrole, a kojoj je prethodilo mijaukanje praćeno nekim novim zvukovima. Definitivno su proširili vokabular. Čujem neke nove zvukove, još sam moram otkriti što znače.

Prvo je došao Uri (koji je maza na kvadrat, hedonist po svemu pa i u tome) koji se narihtavao pod ruku sa svih strana pa u jednom momentu skužio da i ljudsko stopalo može poslužiti svrsi (nema veze što ljudski subjekt napola spava; Uri će naći način da si maksimalno ugodi), a onda se ugnjezdio pod rukom. Zatim je došao Vai koji je želio na isto mjesto jer je to pored balkona gdje fino pirka, a i ja sam uvijek vječno raspoloživija od BoBe koji kad spava, spava unatoč malim smetalima.

Vai-i-Uri

Desna strana ruke na krevetu je tako „in“. Vai i Uri su se neko vrijeme izmjenjivali dok nisu shvatili da stanu bez greške i oboje. Mene nitko ne pita. Pravim se da mi je teško kad se oboje ovako navale ali u stvari uživam i sretna sam kao malo prase.

Vidim da su u elementu i po pitanju tamanjenja svega što leti i gmiže. Danas od ujutro, dok ovo pišem, traje lov po stanu na svakog hrabrog kukca koji se usudio zaći s one strane mreže  među dvije zvijeri željne zabave.
Promaši li insekta hrabrišu jedan od njih dvojice, drugi sigurno neće. Sad već love u paru. Uglavnom, stan je bez kukaca, a ne provuče se ni komarac.

Sve u svemu: home, sweet home.

trojka-na-okupu

Kad se mesožder prejede trave

Svi dobro znamo kako su mačke vrlo čiste životinje i kako često uređuju svoje krzno. Jezik mačke je grub i prekriven papilama koje joj pomažu da uklone mrtvu dlaku s krzna. Pritom se dlaka može i priljepiti za jezik te ju mačka proguta, a ukoliko ju je više, one obično tvore male kuglice dlake, tzv. hairballs. Kuglice dlake su neprobavljive i one su poput stranog tijela koje organizam nastoji izbaciti.

I to je jedan od razloga zašto mačke jedu travu. Radi se o onoj ljepljivoj travi oštrih bridova za koju se kuglice dlake zalijepe pa izađu van putem probave. To je, naravno, ukoliko je dlaka došla do crijeva. ima i onih ružnijih momenata kad se stvari zakompliciraju jer dlaka nikako ne izlazi van no neću o tome sada.

Postoje i razne malt tj. sladne paste  (kao i određene suhe hrane no to tek za odrasle mačke) koje na svojevrstan način premazuju dlaku i sprječavaju formiranje kuglica pa se ona lakše izbaci putem probave.

Drugi način je putem povraćanja kad dlaka niti ne dođe do crijeva. Naime, jedenje trave može izazvati i refleks povraćanja te dlaka odmah izlazi van iz želuca.

Osim obične trave koju sam spmenula, postoji i specijalna mačja trava/metvica/menta poznatija pod nazivom catnip. Osim u originalnom obliku, postoji i ona obrađena u spreju; zatim kao dodatak igračkama itd. Danas je riječ o onoj prvoj: originalnoj, mačjoj travi u tegli.

Eh sad, catnip ima još jedno zanimljivo djelovanje, a to je posvemašnje ludilo… Točnije, ludilo kod cca  80% mačaka koje ta trava doslovno dovodi u stanje opijenosti. Kao da su drogirane. Ponašanje varira od mačke do mačke: naglašeno veselje ili pospanost, slinjenje, zaigranost, glasanje i sl. Djelovanje je najjače od 5 do 15 minuta nakon konzumiranja, a otprilike 2 sata poslije prestaje.

Tako sam ja u jednom momentu i svojim mačkoslavcima doma donijela mačju travu. Unatoč mojem ogromnom strahu od kombinacije biljaka i mačaka.

Da odmah obranim na početku svojevrsnu hipohondriju koju gajim glede bilo kakve biljke, pa i mačje trave te reakciju nakon prejedanja iste.

Moj pokojni birmanac Lun svojevremeno se otrovao biljkama. Nakon što smo uopće uočili (a krenuo ih je hrdati tek s cca 6 godina) da jede za njega poluotrovne i otrovne biljke, a koje smo iz neznanja stavili njemu nadohvat, ostatak života je imao želučanih problema (možda i nekih drugih koje nismo dokazali) radi kojih smo često završavali kod veterinara (višesatno teško povraćanje i potom dehidracija). Par puta smo ga spasili doslovno s ruba smrti. Od tada se ne usudim imati niti zeleni list  u blizini mačaka. Niti mačju travu niti orhideju niti fake orhideje. Ništa. Imam PTSP po pitanju mačaka i biljaka i točka. Dajem redovito malt paste i tu ja za mene priča završena.

No, jednog dana sam se ipak usudila dati mačju travu Vaiju i Uriju i tako riješiti nepotrebnu psihološku blokadu glede te biljke. Usto, potrudila sam se nabaviti najbolju.
Uri je došao do nje, ponjušio je, zaključio kako se ne radi o mesu čiji je neprijeporni obožavatelj te kako je to ipak samo – trava, bila ona i mačja. I tako je Uri prezirno pogledao u mom pravcu misleći si kako sam poludila što mu to uopće nudim i posudu s biljkom  više nije udostojio ni jednog svog, carnivorskog pogleda. Zgodno je reći da igračke koje imaju mačju travu obožava i ne odvaja se od njih :-).

Vai, koji za razliku od Urija uopće ne doživljava igračke s mačjom travom ili na njih reagira tek mlako, doslovno je pomahnitao. I kad kažem pomahnitao, mislim – pomahnitao.

Navalio je na nju kao da mu život o njoj ovisi. Čupao ju je, jeo, čupao, jeo… Dok nije pozobao većinu zelenja iznad zemlje. Tad je prešao na zemlju koju je raskopao i proždro i korijenje. Mislila sam si i to doslovno: Tu ni trava više ne bude rasla. Vilice otvorene u čudu, samo sam ga gledala i blentavo pustila da ju finišira.

Ubrzo je krenulo… Kad je počeo povraćati, to je bilo strašno i razbudilo je sav moj pritajeni PTSP koji se rasplamsao poput šume na piku piromana.

Sporni element:

catnip

U početku sam samoj sebi rekla kako ja to mogu izdržati bez panike i kako se samo prežderao i kako ne moram odmah juriti veterinaru. No, nakon višesatnog povraćanja tijekom kojeg je izgledao kao najjadnije stvorenje na svijetu usljedilo je i tužno mijaukanje. Bilo mu je teško, a kad je njemu teško – i meni je teško. Jer sam mummy tip, jer sam štogod… sve priznam, samo da je njemu dobro. I, što sad? Još uvijek pomalo hrabra i luda, odlučih da ne idemo veterinaru i dodatno stavljam stres na mala britanska pleća, nego ću jednostavno nazvati onog čije mišljenje nevjerojatno cijenim i tko će me razuvjeriti da Vai umire (da, dotle je došlo u mojim mislima): Marinu Han!

Jesam li spomenula koliko je u tom momentu bilo sati? Otprilike je prošla ponoć. Je li me to spriječilo? Nope. To je Vai, moja prva britanska ljubav i mali dobroćudni medo. Poslije ću se iskupiti, a sad je on najbitniji.

Nakon mog paničnog sms-a u kojem sam dala naslutiti da se radi o životu ili smrti, Marina me odmah nazvala. Plačnim i drhtavim glasom sam joj objasnila svoju tešku situaciju našto mi je ona sa smiješkom odgovorila: “Pa, on si je malo previše travice popapao. A, hoće to.” Potom mi je lijepo objasnila da on to očito jako voli, a da ju još k’tome nije imao prilike dosad jesti (ja sam si pomislila kako bogme neće ni odsada) pa je sad navalio te mu je zbog toga  zlo. No, doći će k’sebi. Ja sam gotovo uvrijeđeno (ispada da paničarim; ma, zar ja?! neeee…) odvratila konstatacijom da mu je jaaako zlo i da mijauče kao iz groba našto je iskusna Marina rekla: “Pa, da, kad mu nije dobro. Popapao je previše. Ali bit će ok, daj mu vremena da dođe k’sebi”. Rekla je kako ima mačaka koje stvarno obožavaju mačju travu i znaju se tako prenajesti da im bude zlo. To ne znači da im je ne trebamo davati već je treba davati malo, pomalo, osobito kad je friška i kad im je najslasnija. Kad se naviknu da ju imaju i kad prođe dan-dva, jest će je u normalnim količinama i može je se ostaviti da stalno stoji na dohvatu.

Moj je Vai toliko voli da je bio spreman prokopati kroz nju tunel do Kine tako da ću sljedeći put kad mu je se usudim dati, pripaziti na Marinine savjete.

Eh, a kad će to biti, ne znam, vidjet ćemo već… 🙂

Otvorena je sezona lova na vlasnike pasa na srednjem Jadranu

Zadnjih dana čudom se ne mogu načuditi. Predio Jadrana oko Zadra postaje potpuno pet unfriendly.

Sve je zapravo započelo još krajem prošlog ljeta u Šibeniku zabranom dovođenja pasa na travu ispred zgrade Županijskog i Općinskog suda, u park na Baldekinu, na zelene površine na rivi, a nisu bili dobrodošli niti na dječjim igralištima, cvijetnjacima, javno uređenim površinama te na plaži Banj. Bila je to reaktivacija prastare odluke iz 2008., odluka protiv koje su se Šibenčani momentalno pobunili. I uspjeli ishoditi poništenje. Šibenčani su živi dokaz one da ako se sam ne pobrineš za sebe, sigurno nitko drugi neće. Osobito neće političari. Tako da 5+ za vlasnike pasa Grada Šibenika!

Španjolska inkvizicija dolazi kad joj se najmanje nadaš. Ove godine, bez najave, pojavila se prvo u Biogradu. Točnije, na biogradskoj šetnici gdje su osvanule table potpune zabrane za pse za koje je kasnije rečeno da su greškom postavljene. Trebale su to, navodno, biti table sa zabranom kupanja za pse.  Za utjehu svima koji su u Biogradu i požele okupati tamo svoje pse (jer, naravno da nema plaže za pse): gradonačelnik „tješi“ tvrdnjom kako se psi mogu kupati izvan grada. Baš mu hvala na toj informaciji jer da nas time nije prosvjetlio, pitam se kako bi dalje.

zabrana-za-pse

Zašto je ovdje uopće i aktivirana pseća inkvizicija? Navodno su se gosti žalili na pse. Super je kako u ovakvim situacijama uvijek ispadne da se tamo neki fantomski gosti (nikad to nije nitko s imenom i prezimenom), a ponekad i lokalni stanovnici, žale pa ih onda dobrostiva gradska uprava posluša i metne zabrane. Zanima me jel’ s istim žarom i nadobudnošću poslušaju i suprotno: kad se neki vlasnik psa požali da nema kamo sa svojim psom. Sigurna sam da ne. Jer, represija je uvijek bila jednostavnija za sprovođenje.

Lov na vlasnike pasa se nastavlja, pseća inkvizicija aktivirala se i u Zadru.
Za Zadar ćemo predvidjeti malo više prostora jer ovdje to poprima epske razmjere. Neki vijećnik ili svi definitivno imaju PTSP na pse. Zabranjeno je puštanje pasa bez uzice. Valjda svuda prema tom izričaju. Zabranjeno ih je uvoditi, redom: u građevine javne namjene, trgovine, tržnice, groblja, dječja igrališta, športske i rekreacijske terene, sajmove, javne skupove, plaže, kupališta i slično (ovo slično osobito obožavam), zelene javne površine koje su uređene kao cvjetnjaci, travnjaci ili povrtnjaci. Jednom rječju, pas ne smije više prismrditi niti na jednu zelenu površinu.
Da ne bi bilo ikakve dileme, zabranjeno je kupati pse posebno oko Orgulja i Pozdrava suncu. Jer, tamo je more osobito čisto kad se uzme u obzir da prolazi hrpetina brodova budući je to ujedno i ulaz u gradsku luku.
Sad kreće ono pravo: izvan stana i dvorišta obiteljske kuće pas mora imati brnjicu! Nema veze što je zakonom RH propisano da samo određene pasmine moraju nositi brnjicu (ne kažem da se slažem s tim no to sad nije tema) i što je ovo zapravo protuzakonito za sve ostale. Grad Zadar (točnije, negovi vijećnici) zapravo zna najbolje i pokazuje tom zakonu treći prst.
Kažu oni tako da će tako sačuvati zelene površine, a i higijenu i zdravlje građana.
Pa, kad im je to tako bitno, neka se malo prošeću tim istim zelenim površinama kao i po plaži i neka nas informiraju čijih to kakica u grmlju na tim mjestima ima najviše: psećih ili ljudskih? I molim analizu smeća. Danas sam proročki raspoložena pa proričem uz pomoć svojeg 3. oka: ommmmm: naći ćete, dakle: opuške, ljudske kakice, konzerve, ostatke hrane, stare deke (vidjela jučer), potrgane karimate, boce, stare udice, odbačene igle i da ne nabrajam dalje. Sve sami pseći arsenal, naravno.
Najbolje, ipak, ostavljam za kraj! Ivana Dadić, stručna suradnica za informiranje i protokol Grada Zadra, izjavljuje krunsku rečenicu koju citiram: „Ovim odredbama nastoje se potaknuti građani da brinu o svojim psima i izvan stana ili obiteljske kuće. Dakle, sve je ovo zapravo humanitarnog karaktera u korist pasa za čiju im je dobrobit, zapravo, najviše i stalo. Nisam znala. Oprostite onda, molim vas. Evo, idem odmah pobrisati objavu. Ili možda, ipak, neću.
Nadam se da će se i Zadrani, poput prošle godine Šibenčani, pobuniti protiv ovog psihološkog i fizičkog napastvovanja. Jer, kad podvučem crtu, tu se radi samo o takvom teroru ali i o igrama moći kojih se igraju zadarski vijećnici. Poput neke strateške igre u kojoj vuku svoje figurice, ovisno koliko su u kojem trenu jaki u toj igri.

Kako uvijek, unatoč trenutnoj ljutnji koju osjećam, volim završiti primjerima dobre prakse, tako bih navela pozitivne primjere.

Prvo izvan HR…

U Italiji, poslovično naklonjenoj ljubiteljima pasa ali i turistički mudrije orijentiranoj, na obali tako niču kilometarske plaže predviđene samo za ljude s ljubimcima. I, naravno, za to beru i pristojnu lovu. I neka im, to je posve ok. Jer, vlasnici pasa su uvijek spremni potrošiti kako bi njihovi ljubimci bili dobro zbrinuti. To nikako da shvati i Hrvatska gdje turisti sa psima, uglavnom nisu dobrodošli.

Kroz cijelo središte Englischer Garten-a u Minhenu kroz koje protječe rijeka Isar, dopušteno je šetanje pasa bez povodnika. Dopušteno je i kupanje i to, gle grozote, kupanje tamo gdje mogu i ljudi. I nema problema. A ako nečiji pas i napravi problem, iz prve konzerve iskoči policija (jer, tamo se zakoni  zaista i sprovode) i kazni vlasnika (ovisno o njegovoj plaći) tako da ovaj živi na zelenim juhicama idućih godinu dana. Nikom mudrom tako ne pada na pamet puštati agresivne pse.
Još nešto, u U-Bahn (podzemna željeznica) se normalno može ući sa psom i to bez brnjice i bez karte. Kao i na sva druga javna mjesta.

Ajmo sad malo dobre primjere u HR…

Većina mjesta na Kvarneru i u Istri imaju svoje pseće plaže. Istra je i inače puno dobrostivija prema vlasnicima pasa uvidjevši da su i oni dobar dio zarade gdje se pokazalo da Istra tradicionalno zna dobro zbrinuti gosta, imao on psa ili nemao. Suprotno uvriježenom svehrvatskom mišljenju (da, polagano se ipak mijenja no ovisi gdje, što dokazuje i najnoviji zadarski slučaj koji je korak unatrag, a ne unaprijed), dobro zbrinut gost nije onaj kojem se samo ponude sunce i more.

Da ne budem nepoštena, znam za jednu pseću plažu i u Starigrad-Paklenici. Mala je al’ se broji. Pogotovo kad se vidi obližnji Zadar. No, s druge strane, u istom mjestu je nedavno osvanulo i bezbroj tabli za zabranu kretanja pasa pa smo nekako na istom.

Trenutno, po mom saznanju, Crikvenica je najsvijetlija točka. Naime, ne samo da ima plažu za pse već na toj plaži postoji i kafić za pse. Vlasnici kafića oduševljeni su svojim psećim gostima za koje kažu da su izvrsni i manje zahtjevni od većine ljudi. Vlasnicima želim brdo para i zaradu od sveg srca. Prvom prilikom i sama ću tamo ostaviti novce.
Uživajte u pogledu prvog kafića za pse (fotografija preuzeta sa stranice http://www.jutarnji.hr/life/vaumijau/foto-raj-za-pse-u-hrvatskoj-na-plazi-u-crikvenici-nude-im-pivo-sladoled-i-daske-za-surfanje/4527545/)

Monty’s Dog Beach Bar, Crikvenica

Ovdje ću završiti no ostaje mi gorak okus u ustima radi zadarske zabrane no i nada kako će se Zadrani dići na noge protiv ovog apsurda i ne dozvoliti da vlasnici pasa budu građani drugog reda.

Naši ljubimci, naši učitelji

Stara je misao da svaki čovjek ima točno onog ljubimca koji mu je potreban.
Duboko vjerujem u to.

Gledala sam jučer Gunnu kako leži pored mene na plaži. Ona i ja zajedno na jednom ručniku. Osjećaji su bili… Samo su me preplavile sve te godine provedene s njom…

Gunna-za-blog-ljeto-2017

Uz nju sam postala bolja osoba, uz nju sam se dodatno izgradila. Kroz njene strahove (strah od pucnja, potom i od gromova), spoznala sam i vlastite te uhvatila s njim ukoštac. Pokazala mi je dobre ali i loše dijelove mene koji su me nagnali da se preispitam i nakon prvotnog šoka, da ih pokušam i promijeniti. Sve to kroz godine rada, pobjeda i poraza (svi kažu da treba znati prihvatiti poraz ali treba znati prihvatiti i pobjedu) ili tek samo druženja s njom.
Nije li unutarnji rast naljepši i najživotniji poklon koji ti netko može dati? I, kako sad da objasnim što Gunna meni znači? Ona je nešto što teško mogu izraziti riječima koliko god se trudila. Ona je nešto što mogu samo osjećati.
Često me poneki prijatelji i kolege iz radnih kinoloških voda pitaju zašto, pored Gunne, ne uzmem još nekog psa za rad sad kad je ona stara i više to ne može. A meni je to neshvatljivo. Jer, svaka minuta vremena potrošena za tog drugog psa u treningu ili tek šetnji, minuta je manje za nju. Tako ja to gledam i tako osjećam. I nije to odricanje, to je blagoslov i ja zaista uživam u njenoj starosti jednako kao što sma nekad uživala u njenoj mladosti.

Znam da ovako misle mnogi i da nisam usamljena.

Mislili, ne mislili, jedna stvar je nepobitna: mjenjaju nas i tjeraju da posegnemo u vlastitu nutrinu, s otporom ili bez. Ili da tek pametnije promišljamo. Ponekad su to sitnice, ponekad velike stvari no sve završe s jednim zajedničkim nazivnikom: sve nas grade i pružaju uvide.

I moji (uvjetno rečeno moji) mačci me uče. Vai ima tu nježnu karakternu crtu, praštajući dio karaktera koji je nevjerojatan. On nikada ne zamjera i prihvaća život s dozom mudraca. Za njega volim reći da je jedna stara mačja duša koja okolini pruža mir.

Vai-za-blog

Uri je sušta suprotnost: mali, neprikosnoveni hedonista koji je donio puno čiste radosti. Izaziva osjećaje od onog kad bi ga mogao ubiti zbog psine koju je upravo napravio do onog kako ga zapravo obožavaš zbog te iste karakteristike. On uči da život moramo i živjeti i to punim srcem i plućima.

Uri-za-blog

Još su oboje mladi i nadam se da je još puno godina ispred nas u kojima ćemo još potpunije shvatiti što želimo jedni od drugih.

Sjećam se svog prvog psa: male pinčice Tine. Tina je bila legenda. Puna hrabrosti, života, inteligencije  i beskrajne prgavosti. Ona mi je pružila prve lekcije samokontrole. Izvukla je iz mene, kao i svaki ljubimac, i bolje i lošije dijelove i natjerala me da sklopim početni karakterni mozaik kojeg ću doživotno (nije li to, uostalom, i cilj svega?), više puta, sigurno preslagivati. Pokazala mi je i što je životna snaga i kako se njome mogu pobijediti i najgore stvari. Tina je bila „fighter“, veliki borac u sitnom, psećem tijelu.

Moja draga prijateljica (nju mi je donijela Gunna) Ana… Nedavno je ostala bez svoje pseće polovice duše: Mone. Mona je bila (još mi je neobično i teško upotrijebiti glagol biti u prošlom vremenu kad se o njoj govori) iste pasmine kao i Gunna. Slobodno mogu reći, najtrofejniji spasilački pas u Hrvatskoj dosad. I Mona je, kao i svaki ljubimac, bila učitelj. Kao malena, bila je vrlo  oprezna s ljudima. Pitate se, kako je sad zbog toga bila učitelj? Objasnit ću…
Kako je Monka ipak trebala postati uspješan spasilački pas, Ana ju je morala naučiti da ljudi predstavalju izvor svega dobrog za nju. I beskrajno se trudila to i dokazati koristeći svu inteligenciju, intuiciju i kinološko znanje koje je imala, a sve navedeno Ana posjeduje u izobilju. Svi Anini kasniji rezultati s Monom pokazali su kako je u tome ne samo uspjela, već i nadmašila sva svoja očekivanja. I sad nas to vodi do točke koja pokazuje što ju je Mona, između ostalog, naučila.
Ana je postala majka predivnog i zdravog sinčića, Vite. Pokazalo se da je Vito pametno no dosta senzibilno dijete. Ana, koja je vrlo otvorena i inteligentna, odmah je shvatila da Mona kao da ju je pripremala na sljedeću životnu stepenicu: kako biti dobra majka i kako svo znanje koje je stekla s Monom upotrijebiti da podigne svog senzibilnog sina i pripremi ga kvalitetno za život. Par godina poslije, Vito je sin za poželjeti: senzibilan ali stabilan. Budući čovjek kojem će njegova senzibilnost biti samo pomoć u životu i pomoću koje će bolje razumjeti i doživjeti svoju okolinu.

mona

Mogla bih još pisati o ovoj temi jer je ona neiscrpna i duboka poput oceana.
No, zaustavit ću se na ovome mjestu s misli s kojom sam i započela gledajući moju slatku njuškicu kako bezbrižno odmara pored mene na plaži: kako svaki čovjek ima točno onog ljubimca koji mu je potreban.

Na nama je samo opravdati njihovo postojanje jednom, jedinom stvari: postati zbog toga bolji.

Ganusa-ljeto-2017

Plivamo, plivamo, plivamo…

Plivamo kao veliki i ove godine. Ne damo dosadnoj činjenici zvanoj „starost“ (još uvijek pristojno volimo reći da se radi o dami u najboljim godinama) da nas zaustavi. A ako i proba, mi se pobrinemo da nabavimo prikladni antistarosni „gadget“. Tako je u naš svevremenski antistarosni mix, ove godine ušao i prsluk za plivanje.
Samo kratki podsjetnik što, osim svježe vode, sjene, kupanca i (pre)obilja ljubavi zaluđene gazdarice, pomaže mojoj dami da se ugodno osjeća po vrućinama u svojim najboljim godinama:
– prostirka za hlađenje
– Ruffwear oprsnica za hlađenje ukoliko trebamo van, a baš prži
– prikolica za bicikl iliti pseća rikša
– šator za plažu samo za damu i najnoviji „gadget“,
– Hurttin prsluk za plivanje:

Hurttin prsluk za plivanje

FullSizeRender-(2)

O svemu nabrojanom, osim o zadnjem, već sam pisala ovdje ukoliko nekoga zanimaju detalji:

Ljetna oprema

Već prošle godine sam debelo razmišljala o prsluku za plivanje no ove godine sam ga definitivno odlučila kupiti. Razlog? Gunna je napunila (psst!) petnaestu i mišići su joj sve tanji. Ne postoji način da joj u ovim godinama vratim tonus kao nekad no mogu koliko toliko zadržati postojeći. Iako se redovito „servisiramo“ kod naše drage veterinarke Deane Basar s raznim spravicama za fizikalnu terapiju, vremenski sat ipak (na moju veliku žalost) ne ide unatrag. Zub vremena je tu i mišići su prvi na udaru. No, nešto sitno, osim šetnje, ipak možemo: možemo plivati. Učinak mora i plivanja opetovano mi se pokazao kao fantastičan: svake godine, Gunna se preporodi nakon mora.
Prošle godine se povremeno znala zadahtati u moru pa je ove godine kupnja prsluka bila neminovna.

Već nakon prvog plivanja, ova se stvarčica pokazala zlatnom. Benefiti su bili sljedeći:
– Gunna je plivala neusporedivo lakše držeći se bez problema na površini. Dio dlake na leđima se čak niti ne namoči što sjajno govori u prilog tome kako je prsluk fino drži na površini.
– bez problema pliva i u valovitom moru što je prošle godine bio problem
– može duplo dulje ostati u vodi
– lakše joj je plivati polagano
– nakon plivanja više nema one zadahtanosti od prošle godine što mi je stalno bio uteg oko vrata

IMG_0737

IMG_0738

Naše uživanje u ljetu još traje dok pišem ove retke, a svima koji se još dvoume oko kupnje ovog korisnog psećeg „gadgeta“, bilo da se radi o psu rekonvalescentu, starom psu ili nečem trećem, moja je topla preporuka:
go for it!

IMG_0739

Morska plivačka uživancija 🙂

Češljevi i četke

Znam da sam već pisala o četkama i češljevima ali svejedno je vrijeme za rekapitulaciju gradiva jer u međuvremenu dobrano popunih kolekciju. Sad stvarno mislim da mi više ne treba ništa po tom pitanju. Ili, možda…? Traženje savršenog češlja je poput potrage za Svetim gralom koja nikad ne prestaje 🙂

Pisala sam u toj objavi kako mi je Gunna nakon operacije i usputne kastracije upala u fazu neprekidnog linjanja koje nikako nije stajalo usprkos redovitom češljanju. E pa, riješili smo to s jednim češljem, a s istim sam riješila i mačkoslavce. No, krenimo redom…

Borbu s dlakama dijelim u dva dijela: jedno je uobičajena skrb o dlaci dok se ne linjaju, a posve drugo kad se linjaju. Ovo prvo je čas posla i tu posluži svaki bolji češalj ili četka (ovisno o pasmini), no kad se linjaju: posve drugi problem.

U dijelu godine kad se ne linjaju previše, i kod jednih i kod drugih su odlične donje četke s mekanim, metalnim, polusavinutim zupcima. Pređem preko njih jednom u dva dana i to je sasvim dovoljno.

Za miceke imam ovu Cammonovu. Nije preskupa, a pokazala mi se bolja od donje Karlijeve koju godinama imam za Gunnu.

cetka-mace-Cammon

Gunnina-cetka-obr

Priča se mijenja kad krene sezona linjanja i zbog tog dijela godine imam sve što slijedi…

Ono što sam s vremenom naučila je da jedan češalj nije dovoljan ako želim obaviti posao kako se spada. Pogotovo kad se nakupi donje mrtve dlake koju treba dobro izvući i želim je se riješiti što prije.

Uvijek krećem od gore prikazane četke pa preko širokih češljeva do sve užih. Kad se probijem kroz dlaku i počnem je izvlačiti s češljem za buhe, smatram da sam obavila posao 🙂

Ovaj češalj s kombiniranim zupcima je dosta dobar za početak posla:

cesalj-kombinacija-obr

Kao i ovaj s rotirajućim zupcima jer fino prolazi kroz dlaku i dlaka se ne petlja. Njegov je jedini problem što jako naelektrizira dlaku pa ga iz tog razloga u zadnje vrijeme preskačem:

rotirajuci-zupci-obr

Sljedeći češalj je dalje na „repertoaru“ s tim da počinjem sa širokim pa nastavljam s užim zupcima. Ovo što se vidi na njegovom dnu je jedna jaaaako dobra fora koju mi je rekla jedna draga prijateljica, a njoj pak jedna groomerica (to bih mogla upotrijebiti i na češlju s rotirajućim zupcima). Radi se o običnoj gumici koja se stavi kao na fotki i koja dodatno izvlači dlake, a skupi ih sve u češlju i nema letenja po stanu. To mi se pokazalo kao mrak. Ja sam uzela jednu veliku gumicu koju sam ovako namotala:

metalni-cesalj-pbr

Sve završavam donjim češljem za buhe kojim izvučem sve preostalo. Bez problema ga mogu uvući i u Gunninu dlaku i u dlaku mačjih britanaca koja je stvarno gusta. On pokupi sve preostalo.

cesalj-za-buhe-obr

Eh sad… u međuvremenu sam otkrila i nabavila još dva češlja koja služe za superjako  izvlačenje dlake i mogu se koristiti na samom početku prije svih ovih gore navedenih češljeva. Razlog što ih nisam navela odmah na početku je što oni stvarno izvuku sve živo i par dana ljubimac može izgledati kao „očerupana kokica“ ako se pretjera 🙂 To je zato što obično ne iščešljavamo sve pa ostane negdje više, a negdje manje poddlake. I onda kad ovo primimo u ruke, sve izvuče pa izgleda nejednoliko. No, za 10-ak dana kad se sve poravna, dlaka izgleda predobro i mukama oko linjanja je kraj. I nemojte da vas zavara izgled zubaca koji izgledaju oštro s bočne strane. Češalj stvarno NE lomi dlaku. To nije Furminator oko kojeg neću trošiti ni slova i koji je nešto najgore što se može upotrijebiti na dlaci (Furminator ima poprečni nož preko svog dna) nakon kojeg sljedi oporavak od minimalno 6 mjeseci. Probala i više nikad. Dakle, ovo dolje definitivno nije za dan pred izložbu ali je korisno za ne vjerovat’. Ja sam uzela stvarno kvalitetan (Coat king) i vrijedi svake kune.
Napisala sam gore kako sam riješila Gunnino jednogodišnje linjanje s jednim češljem. E, pa to je taj 🙂

Ovo je sa širim zupcima za Gunnu…

Coat king-siri-obr

A ovo s užim za mačkose:

Coat king-uzi-obr

Prije njega, kupila sam i ovaj Osterov za mačke (ima i za pse) i pokazao se jako dobar no dosta je uži (pa posao dulje i traje) i oko njega je plastika pa se dlaka više elektrizira i leti okolo. No, isto je jako dobar, a usto je duplo jeftiniji i jako fino leži u ruci:

Oster-za-macke

Ti zadnji češljevi mi služe kad poludim i odlučim se riješiti dlaka u kratkom roku 🙂

I sad, šećer za kraj; četka koju vole i mačkosi i Gunna i rastežu se kao ludi kad ih četkam. Četka svih četki koja izgleda kao da je došla iz nekog dječjeg dućana i služi za uljepšavanje neke umjetne lutkice. A čudesna je. I po cijeni je čudesna no to otkrijte sami ako želite :-))
To je četka Mason Pearson i kažu da je njen dodir poput svile. Dolazi u kutijici s crvenim baršunom 🙂 Firma postoji odavno i engleska je i tek nedavno su se okrenuli i životinjama no ova moja je baš za ljude. Totalno nebitno jer su iste. Vrijedi svakog centa. Meni ju je otkrila uzgajivačica mojih britanaca, a njoj pak uzgajivačica perzera. Ona je onaj završni touch nakon kojeg i mačkosi i Gunna izgledaju kao da su došli iz frizerskog salona 🙂

mason-obr

I to je to, a i to je dovoljno 🙂

Spajanje ljubimaca

Više sam puta dobila upit od ljudi koji se na to spremaju: kako spojiti 2 mačke ili mačku i psa ili sve zajedno?

Nakon svih varijanti koje sam imala, ustanovila sam da je najčešće (naravno da postoje izuzeci) najmanji problem spojiti mačke sa psom. U smislu da su psi gotovo nikakav problem. Naravno da se to odnosi na dobro socijalizirane pse. No, kako čujem, čak i psi koji kao opsesiju imaju ganjanje mačaka po kvartu, svoju kućnu mačku doživljavaju posve drugačije i gotovo nikad ne bude nikakvih problema oko toga.
U najvećem broju slučajeva, problem su mačke. Problem se povećava ako se radi o nekastriranim mužjacima koji su vrlo teritorijalni ili o loše socijaliziranim mačkama.

Prije davnih 15ak godina, u razmaku od samo mjesec dana, u naš su dom ušli Gunna i mali birmanac Lun. Kako su oboje bili bebice, to je prošlo stvarno bezbolno i praktički nisam osjetila taj „spoj“. Lun je došao prvi, za njim Gunna i trebalo im je doslovno par sati da se krenu igrati.

GunnaILunaPapaju2

Kako smo prije 2 godine ostali bez Luna koji je odlučio prijeći s one strane duge, novi mačji član obitelji došao je kod Gunne koja je sada imala već 13 godina. No, ona niti u jednom momentu nije predstavljala problem jer je ona zaista savršeno socijalizirana po tom pitanju.
Vai, star 3 mjeseca, je dolazio iz veće uzgajivačnice britanskih kratkodlakih mačaka te je već od ranog djetinjstva bio naviknut na stalno prisusutvo drugih mačaka. No, sad je ipak dolazio kod nas i trebao se upoznati sa psom, a psa nikad nije vidio. Nisam mislila da će biti ikakvih problema no ipak sam poduzela mjere predostrožnosti, više zbog Gunne nego zbog njega…

Zamolila sam uzgajivačicu da mu skrati nokte bar dva dana prije kako od straha ne bi eventualno ozlijedio Gunnu i kako bridovi ne bi bili oštri kao netom nakon rezanja.

Kad sam došla po njega, uzela sam ga u prostranom transporteru iz kojeg je slobodno mogao gledati sve što se odvija izvan njega.

Po dolasku u stan, transporter sam stavila na pod ne puštajući ga odmah van jer sam htjela da upije nove mirise i prostor i susret sa psom u sigurnosti zatvorenog prostora. I nakon par minuta, pustila sam Gunnu.
Gunna je odmah shvatila da imamo mačju prinovicu u stanu i dobro je onjušila transporter dok se Vai sasvim dobro držao. Nije niti jednom puhnuo i pokazao preveliki strah iako mu, naravno, nije bilo baš posve ugodno.
Kad je uzbuđenje malo splasnulo i Gunna se povukla na svoj ležaj, otvorila sam vrata transportera (Gunna je dobila naredbu za lezi, a malcu su vrata bila prema njoj kako bi imao potpunu kontrolu nad izlaskom te je udaljenost bila dovoljno velika) i Vai je polako izašao van te krenuo u istraživanje svog novog doma. Prije nego što je došao, postavila sam razne igračke po stanu no on je bio preoprezan da bi se njima igrao; sva njegova čula bila su u službi opreznog istraživanja nove životne situacije.

Prvi sam ga dan pustila samog da se prilagođava i upije sve novosti. Gunna se super držala i zapravo ga je potpuno pustila na miru no on se još privikavao na nju. Već drugi dan, prolazio je pored nje puno bolje no problem je bio kad bi ona zalajala iz bilo kojeg razloga ili se zatrčala. Tad bi se prepao i zbrisao ispod kauča koji je tih prvih dana predstavljao njegovo utočište. Htjela sam da se ugodnije osjeća pored nje i, naravno da se Gunna ne osjeća zapostavljeno zbog njega (faktor koji ljudi često zanemare kad dođe pseći ili mačji novajlija) te sam već drugi dan krenula na „posao“. Eh da, Vai je došao, namjerno, taman zadnjih 7 dana godišnjeg odmora što je meni dalo vremena da se u miru bavim njima te to toplo preporučam svima.
Uzela sam ga na krilo i tiho mu pričala mazeći ga (tako im je uzgajivačica pričala dok bi se bavila njima pa ga je to opuštalo) dok sam drugom rukom Gunni davala poslastice. Vai se začas opustio, a Gunna je njegovo prisustvo povezala s finom klopicom 🙂
Nakon samo nekoliko dana, njih dvoje su si postali jako dobri, a nakon tri tjedna u potpunosti je nestao bilo kakav Vaijev strah. Gunna je mogla juriti po stanu; Vai se ne bi niti pomakao. On je shvatio da je bezopasna i, čak štoviše, ona je postala ljubav njegova života :-).

Gunna-Vai

Par tjedana kasnije, pripremali smo teren za drugog mačka. Eh, tu su stvari bile kompliciranije jer je Loo udomljen s ceste u srpnju (on i Vai su bili gotovo iste starosti); bio je u karanteni kod Bobove mame tijekom dva mjeseca i sad je trebao prijeći kod nas. Paralelno s navikavanjem Vaija i Gunne, provodila sam navikavanje Gunne i Looa kod Bobove mame Nade no stvari ondje nisu išle glatko. Loo nije olako prihvaćao Gunnu i puhao je na nju sve u 16 te radio nešto što mi je Vaijeva uzgajivačica opisala kao pljuvanje (specifičan „pk“ zvuk koji proizvode kad su jako nezadovoljni i ljutiti).
I njih sam hranila zajedno. Posjela bih Gunnu ispred sebe i Looa pored nje i jednom rukom hranila Gunnu, a drugom njega. I bilo je super i onda bi u jednom momentu Loo opet počeo puhati na Gunnu te bi sve krenulo ispočetka. Danima sam imala osjećaj kao da stojimo u mjestu i onda sam u jednom trenu zaključila da je dosta i da se on osjeća vrlo teritorijalno i brani konstantno svoj prostor (psi su vezani uz svoj čopor gdjegod on bio no mačke su vrlo vezane uz prostor i samim time teritorijalnije) te da nas ovaj način neće odvesti nigdje.
Stoga sam se odlučila odvesti ga doma kod nas gdje će doći na posve novi teritorij i tamo ćemo krenuti ispočetka. Malo sam bila u strahu jer je to značilo spajanje i dvoje mačaka i mačke i psa no odluka je pala.
Tu mi je puno pomoglo prijašnje savjetovanje s Vaijevom uzgajivačicom ali i s jednom prijateljicom koja kod sebe ima nekoliko mačaka i sve ih je u različitom periodu uzela s ceste te ima puno iskustva u njihovom spajanju.

Napravila sam iste pripreme kao i s Vaijem s tim da sam, po dolasku, Looa stavila u Gunnin metalni box koji je vrlo velik i otvoren sa svih strana te unutra tutnula i wc i hranu i igračku i pripremila se na „tulum“.

Gunna ga je onjušila i pokupila se nezainteresirano. Vai je bio oduševljen! Motao se oko kaveza, skakao gore, pružao šapice prema unutra. Loo je pak bio oduševljen njime i također se ushodao kao mačak na vrućem limenom krovu također pružajući šapice prema van. Ma, bili su preslatki i došlo je vrijeme puštanja. Ono što me je, kao totalnu neznalicu, isprva prepalo, je prvo puštanje Looa. Izletio je van i njih su se dvoje počeli tako natjeravati i hrvati da sam ja isprva pomislila da se tuku i poslala video svojoj „mačjoj“ prijateljici s pitanjem jel’ to normalno :-). Prijateljica je rekla da je to fantastično jer da se super igraju, samo malo grublje i dala naredbu: puštaj! I to je bilo to. Od tog dana, njih su dvoje postali nerazdvojni; to je bilo nevjerojatno. Zagrljeni su spavali, milina. Vlatka; hvala ti do neba!

Loo-i-Vai

A Gunna? Kako se Loo preselio k’ nama na novi teritorij, tako kao da su svi oni sati paralelnog davanja hrane i socijalizacije kod Nade konačno urodili plodom. Problemi su nestali. Svaki dan, odnos između njih dvoje je nevjerojatno napredovao da bi se kroz doslovno 7 dana Loo počeo gnjezditi pokraj nje na krevetu.

Na žalost, taj prekrasni crni ljepotan podlegao je teškoj iznenadnoj bolesti par mjeseci kasnije i prerano napustio našu obitelj…

Loo-i-Vai-2

Vidjevši koliko je bolje mačkama udvoje i koliko je Vai nesretan zbog Looa (nakon njegove smrti on je doslovno bio u depresiji tjedan dana), odlučili smo se na Urija i nekoliko mjeseci kasnije, počele su pripreme za njega. S tim da je u vrijeme Urijevog dolaska Vai bio već kastriran (s godinu dana) što svakako preporučujem.

Uri je bio naš 4. mačak u životu i moram reći da je svaki mačak bio priča za sebe. Uri je naša najdruštvenija mačka ikad; izuzetno je otvoren; prilično svoj i dominantan s beskrajnim samopouzdanjem, a totalno bez straha od ičega što se pokazalo kao dobitna kombinacija.
Njegova je reakcija bila posvemašnja zainteresiranost za apsolutno sve. On kao da nije bio odvojen od legla te kao da je samo nastavio život na drugoj točci.
Dovela sam ga doma u transporteru i stavila u boravak ne puštajući ga odmah no on je odmah počeo mijaukati da ga pustim što sam i napravila. Doslovno je izletio van (sve druge mačke su s oprezom izlazile) i bacio se na prvu igračku koja mu se našla pred šapom i počeo je natjeravati. Nakon par sekundi je „snimio“ grebalicu  te se bacio na brušenje noktiju; zatim na drugu igračku i projurio u jurnjavi prvi put pored Gunne. Stao je na sekundu pored nje, zagledao se načas u nju; ustanovio da je subjekt bezopasan i nastavio dalje. Naletio je na Vaija (koji ga je u čudu promatrao) i prvi put u tom vihoru – zastao. I puhnuo. Osjetio je da bi tu mogao naići na pokoju prepreku. Konačno; nakon što je mene potpuno izignorirao; momentalno ustanovio da je Gunna nikakva opasnost po njega i da je ovdje lunapark samo za njega s radnim vremenom 0 – 24, pokazao je respekt prema nekome. A Vai… Vaiju je sve bilo beskrajno zanimljivo i htio se igrati s njim no Urijev respekt je bio prevelik. No, nakon par dana, i njih dvoje su se igrali i to je bilo to. Imali smo združenu pseće-mačju obitelj.

Video snimljen par minuta nakon dolaska Urija:

Eto… Osobno nisam imala većih problema pri spajanju i sve je teklo relativno glatko no ponekad postoje situacije gdje je ili životinja loše socijalizirana ili jako teritorijalna ili jednostavno ne prihvaća društvo.
U prethodnom informiranju, a pripremajući se na spajanje, naišla sam na ove dodatne savjete koji mogu poslužiti kod spajanja dvoje mačaka (iskoristivo kod bilo kojeg spajanja):

  • Staviti pridošlicu u zasebnu prostoriju (idealno sa staklenim vratima) u prvo vrijeme. Na taj način, isprva se polagano upoznaju preko mirisa.
  • Kod svake životinje staviti neki predmet od one druge da se i tim putem navikava na novi miris.
  • Protrljati mačku starosjedioca nekom krpom pa istom krpom protrljati novu mačku i obrnuto.
  • Zamijeniti prostorije svaki dan.
  • Upoznati ih isprva s lagano odškrinutim vratima. Bitno je da susret prođe u pozitivnom ozračju gdje svaka od njih dvije ima svoj prostor u slučaju nelagode.
  • Nakon puštanja igrati se s njima kako bi se ublažio stres.
  • Ukoliko dođe do loše interakcije, vratiti se korak unatrag.

trojka