Rastemo…

Mala šmizlica Uri veličinom je sve bliža Vaiju. Primjećujem to i po sve manjem prostoru za mene na jastuku. Opasno se, kako vrijeme prolazi, približavam rubu dok se malac svaki put fino, bočno, širom ispruži uživajući kao mali prasac. Kako ne bi bilo bilo nikakve sumnje oko toga kome je udobnije, prede kao lokomotiva, po mogućnosti točno na uho. Ja ne predem pa vi zaključite.
No, dobro, da se ne lažemo; iako malac svaki mjesec dobije bar pol kile više i sve je manje malac, još uvijek mi je to slatko i ne mogu si pomoći. Po cijenu da me jednog lijepog dana u potpunosti odgura s jastuka, ne želim ga katapultirati s kreveta. Uvjerena sam da on to zna i debelo koristi tu činjenicu…

Uri je inače nevjerojatno mazan i time osvaja. Kod nas u stan još nije ušao nitko tko je ostao imun na njegov šarm. Vai, za razliku od Urija, ima jedno carsko držanje i kod ljudi izaziva osjećaj određenog divljenja izdaleka. Njega promatraju, Urija žele „provući“ kroz ruke. On kod ljudi redovito izaziva onaj „aaaa“ efekt. Kao u kinu kad se na platnu pojavi nešto super slatko praćeno klišeiziranim romantičnim notama. Klinac je šmizla, zna se klokanski zavuć’ i gotovo. K’ tome, ima neku mekanu, flafastu dlaku koja pruža nevjerojatan osjećaj pod prstima pa priča bude skroz zaokružena. Još to „podeblja“ dizanjem glave pri maženju jer najviše obožava maženje upravo po glavi, malo zaprede, zatrepće okicama prije nego ih potpuno zatvori, naćubi njuškicu i čovjek se osjeća kao da mu je pružio 5 najboljih minuta u njegovom životu.
Prije nego je došao u naš dom, pitali smo njegovu uzgajivačicu kakav je po karakteru. Ona nam je rekla da je cijeli kao milo dijete. I to je živa istina.

S druge je strane kao tasmanijska neman. Sve ga zanima. Nema šanse da se išta desi u stanu, a da on nije sudionik. Zaigran je do srži i pritom je beskrajno maštovit i zabavan. U stanju je iz svega napraviti ludu igru. Od luka kojeg odmah rola ako padne na pod do komada posteljine kojeg s jednom šapom gura odozdola, a s drugom pritišće odozgora pritom se beskrajno zabavljajući. On je poput onih ljudi za koje kažemo da su puni strasti u svemu što rade samo što je on mačak što sve čini zabavnim za promatranje sa strane. Evo, prije kojih 10-ak dana, na moju veliku „radost“, otkrio je kako se igrati s pijeskom u svom wc-u. Naime, natjerava one mikroskopske kuglice pijeska u wc-u loveći ih kad počnu kliziti i onda, kad u njegovoj glavi sve dosegne vrhunac, razdragano izleti van odnoseći dio pijeska na sebi. U ravnini nakon wc-a je kupaona pa, kako izleti iz wc-a, tako klisne u pravcu kupaone te završi u kadi. Ostane li do tamo još pokoji komad pijeska na njemu (znamo da po Murphy-ju komad kruha padne uvijek na namazanu stranu pa je tako i s ovim), nakon što uđe u uvijek malo vlažnu kadu i brzinom svijetlosti obiđe još koji kvadrat stana, to izgleda kao da je upravo doletio meteor i zabio se u Saharu.

In flagranti u kadi

Snimio je on i kad je najbolje vrijeme za to: kad praznim pijesak, naravno… Prvi me je put iznenadio. Praznila sam pijesak kad je kao raketa doletio s drugog kraja stana i bacio se sa sve četiri u wc. Znate ono kad radite „bombe“ u moru: skupite se u loptu i bacite nastojeći što jače pljusnuti o površinu vode? E, pa, to je bilo to. Doletio je, bacio se, odsklizao koliko je mogao po wc-u, stjerao sav pijesak u jednu stranu i onda ga počeo ganjati po kutiji s jedne strane na drugu. Na kraju sam ga primila u ruke dok se još batrgao s nogama u zraku, zatvorila u sobu i mirno završila posao skupljajući pijesak pored wc-a. Nakon toga je pokušao još par puta, napravio dar mar no onda smo, raznoraznim odgojnim sredstvima, naučili da se to ne radi. Tada je otkrio novu foru. Jedan dan sam začula šuškanje pijeska u hodniku no zvuk nije dolazio iz njihovog wc-a. Došla sam u hodnik i imala što vidjeti. Uri s glavom do struka uronjen u kutiju s pijeskom dok mu zadnji dio tijela viri van (zadnje se noge koprcaju u zraku, a rep održava ravnotežu) kopa s prednjim nogama po unutrašnjosti. Provalio je u poluotvorenu kutiju s pijeskom, koju sam, da se zna, dodatno zatvorila selotejpom! No, taj je prizor bio toliko komičan da se nisam mogla ozbiljno naljutiti nego samo još bolje zatvoriti kutiju nadajući se da mu to neće opet pasti na pamet. Još je uvijek bebač pa se tako i ponaša iako mislim da je on karakterno zaista takav: zabavan i blentavo šašav s istaknutom maznom stranom zbog čega je kao milo dijete.

I, tko bi mu odolio…?

H R A N A

Vjerujem da, jednom davno, kad su bili prisiljeni snalaziti se na ine načine kako doći do hrane ili je ona davana na kapaljku sa strane čovjeka, nije postojalo toliko izbirljivosti u pasa i mačaka.
Stvar je bila krajnje jednostavna: ili jedeš i živiš ili ne jedeš i ne živiš. Ili si mi koristan i jedeš ili lovi sam što ti se sviđa.
Danas, uloga pasa i mačaka je daleko veća (ili manja, ovisi o kutu gledanja) nego što je bila u ta vremena. Većini od nas, ljubimci znače mnogo više od pukih čuvara kuće, pomagača u lovu ili lovaca na štetočine i sl. S vremenom smo otkrili puno više njihovih mogućnosti i načina kako nam mogu olakšati i uljepšati život. Stoga danas, kad ljubimac ne jede s guštom i koliko bi trebao, nakon što otklonimo mogućnost bolesti, mi: molimo i kumimo i dovijamo se na razne načine (ima tu i zbilja kinky načina) kako bi vidjeli štovanu njuškicu zagnjurenu u posudu s hranom. Vidimo li to bar imalo, sretni smo kao mali prasci: naša beba, pokazujemo to cijelom svijetu, jede. No, volimo ih i tu smo gdje jesmo i ne damo ih već se trudimo i dalje i dajemo cijele sebe kako bi štovani dlakavci jeli i bolje od nas.
Postoji i druga krajnost. Ima i onih ljubimaca koji bi proždrli muhu u letu, prokopali tunel do Kineskog zida ako je tamo neki komad hrane ili uskočili u brlog majci medvjedici koja upravo hrani svoje mlado kako bi se, pod krinkom medvjedića, infiltrirali i pojeli što više donešene hrane.
I onda ima i toliko željena sredina. Ti su blagoslovljeni i njih čuvajte jer ne znate koju radost imate s takvim ljubimcem.
Ja imam 3 ljubimca i sva 3 različita po pitanju hrane. Ok, jedan iz te zlatne sredine malo više naginje prema proždrljivosti ali je sve pod kontrolom.
Krenimo od najstarijih prema najmlađima…
Gunna… Gunna je kao štene pa sve do 2. godine starosti bila tvrd orah za hranjenje. Hrana je bila posve sporedna stvar u njenom životu. Jelo se tek toliko koliko treba, a ponekad i puno manje. S obzirom na to da je bila predodređena za radnog psa i kao takvu sam je morala i fizički kondicionirati, ponekad sam se pitala od čega ona živi i kako uopće raste. Njeno hranjenje je iziskivalo puno moje samokontrole. Povremeno sam je htjela ščepati i ugurati joj svaki komadićak u usta. Bilo je potpuno svejedno što je u pitanju: komad suhe hrane, poslastica ili upravo pečena zečetina. Njoj je sve to bilo strašno bezveze. U jednom momentu je imala period kad je jela svaki drugi dan, a ja se zapitala je li zapravo sve u redu s njom. Sve sam radila školski: ako ne pojedeš u 15 minuta, sklanjam posudu i nema ništa do sljedećeg puta. No, ona bi mi svaki put pokazala 3. prst i čekala taj sljedeći put kad bi smireno pojela koliko je smatrala da treba, a to je malo.
Bilo je ponešto bolje kad bih joj suhu hranu prelila s jogurtom (to je ostalo do dan danas te dobiva pola jogurta dnevno u jutarnjem obroku) ili mesnom juhicom napravljenom specijalno za nju. Tad bi joj fino zamirisalo i odlučila bi sažvakati hranu što je trajalo i trajalo. Svaki komadić posebno bi žvakala, povremeno se ogledala oko sebe ne bi li uhvatila neku zanimljivost i onda ubacila u sebe sljedeći itd. itd. Imalo je to i neke dobre strane. Jedna od stvari koje se nismo bojali je torzija želuca jer je hrana, valjda, dok bi uopće stigla do želuca, bivala napuhnuta, odpuhnuta i pretvorena u čistu juhicu. Šalu na stranu no, trajalo je… I odjednom, s oko 2 godine starosti, kako je sazrela i pola prethodnog dvogodišnjeg dijela života bila pretežno gladna vlastitom odlukom, odlučila je – početi jesti. Danas, s 14 godina, shvatila je važnost hrane u životu i jede normalnim apetitom. Čak bih rekla da je i proždrljiva. Definitivno je po tom pitanju evoluirala.
Dolazimo do Vaija… Vai i ja vodimo hranidbenu bitku prema kojoj je ovo s Gunnom u mladosti bio mačji kašalj. On je jedan od onih koji – ne jedu. Svjestan da hrane nikad neće nestati sa stola, on povremeno ode do posude sa suhom hranom i pozoba pokoju kuglicu. Najčešće samo proguta, čak niti ne sažvače. Ali ne proguta on halapljivo i iz razloga što je proždrljiv. Ne. On proguta jer je tako jednostavno cijeli proces oko hrane brži i nema potrebe zamarati se žvakanjem. Za njega je samo suha hrana iliti dehidrat, hrana. Sve ostalo ne vrijedi njegova vremena. Konzerve? Paštete? Sirovo meso? Kuhano meso? Nope. Sve to je puko gubljenje vremena. On jednostavno ne voli jesti i točka. Kad dobije neku super slasnu konzervicu ili mrak komad mesa za koji mesaru uredno slažem da je za Bobu i mene, on kraljevski došeće do posude, odokativno odšaca što je unutra i prvo to dehidrira. Točnije rečeno, obliže sve što je u kapljicama, sluzavo, krvavo ili sl., pojede par komadićaka i to je to. Dok nije došao Uri koji to dokusuri, više sam hrane bacala nego što ju je Vai pojeo. Urijevim dolaskom, ponadala sam se kako će konkurencija odraditi svoje i Vai početi više jesti no šlus. On jednostavno odliže svoje, kakti pojede nešto i ostatak prepusti Uriju koji strpljivo čeka svojih 5 sekundi i gleda ga s obožavanjem. Jer, naime, Uri ne jede; on proždire sve pred sobom. On je Vaijeva sušta suprotnost. Uri pojede svoje, zatim Vaijevo i onda se još malo počasti sa suhom hranom.

Uri je uživanje u hrani podignuo na viši nivo. On, jedući, prolazi potpunu katarzu da bi dosegao zen fazu. Dok je savršeno koncentriran na obrok i dok ne pojede sve što ima, pored njega može bjesniti 3. svjetski rat, a s neba padati pošast skakavaca. Njega jednostavno za to vrijeme nije briga. Važan je samo taj trenutak u kojem uživa u hrani. Tako, dok jede suhu hranu, on u isto vrijeme prede od užitka. Obožava proces hranjenja, a meso je tu na pijedestalu. Dobije li meso, ne prede jer je tu toliko obnevidio od radosti da je potpuno posvećen klopi i ne stiže ništa drugo. Režem li im meso, njega zatvaram u prvu slobodnu prostoriju jer bi, doslovno, u sumanutom jurišu prema tom objektu radosti, podletio pod nož. Nezaustavljiv je kad se radi o mesu. Kad mu donosim objekt svih žudnji u njegovoj posudici, rep mu je savinut gore skroz do ušiju, u raširenim očima mu se ogleda čista, nepatvorena radost i prati me tako da se okrene oko sebe kao zvrk po par puta do cilja. Juri prema posudi sudarajući se sa preprekama ispred sebe, skoči gore na kauč pa se odskliže, nevjerojatan je. To je juriš kojem nedostaje samo bojni poklič uz udaranje po bubnjevima. Izgleda poput tasmanijske nemani koju goni 100 vragova kad juri prema hrani. Nema te prepreke koju neće savladati.
Ima vjerojatno nekoliko želudaca i predželudaca u koje sve stane i nema frke da se igra odmah nakon toga. Nikad ga nisam vidjela da povraća; on može pojesti i pojesti i pojesti; njegov želudac je poput mađioničareva šešira u kojem hrana samo misteriozno nestane… Hrana je glavni smisao njegova postojanja. Vjerojatno bi bio najsretniji kad bi dobio doživotnu cjevčicu kojom bi se hranio i dok spava.
Eto, to je moja ekipica što se hrane tiče. Svak’ na svoju stranu.

I, za kraj, mala izjelica (uključiti zvučnike na najjače :-))

Kad malo zahladi, ludilo…

Jučer, ludnica… Kako je zahladilo, svi su se digli na noge. Od mačkoslavaca do Gunne.
Krenulo je oko 6 sati ujutro kad se začulo uobičajeno sitno tapkanje i potmulo brujanje izdaleka. Brujanje je postajalo sve glasnije sve dok se nije pretvorilo u predenje respektabilne jačine te je zvuku pridodan i taktilni dio: mekano krzno na jastuku iznad glave sa šapama koje su me omotale kao turban. Izvor silnih osjetilnih podražaja bio je, naravno, Uri, odlučivši da je sad vrijeme maženja.
Za 5 minuta, eto i Vaija. Vai je, da se razumijemo, car, a carevi se ne umiljavaju poput mile dječice. Carevi dolaze dostojanstveno i na prvu ne djeluju kao da ih išta zanima; dolaze tek’ malo pogledati „raju“. Poput svakog cara koji svijet promatra pomalo odozgora, Vai se namjestio meni na prsima predući vrlo tiho, gotovo pa nečujno.
Došao je i moment kad se i car poželio ušuškati pa mi se moj dragi glavonja došuljao ispod desne ruke i udobno namjestio, a ja ga zagrlila. Naime, carevi ne grle druge, drugi grle njih i sretni su poput malih prasaca što to uopće smiju.
I tako, pogurana na donji rub jastuka, s desnom rukom koju mi je bilo žao pomaknuti jer je sladak taj osjećaj mačje loptice, nisam mogla nikamo.
Iako su me mačkoslavci okupirali, lagano sam zapala u san no – došla je Gunna, princeza i kraljica istovremeno. Nju nitko ne može prevariti i nije uopće imalo smisla pretvarati se da spavam jer ona ima širokopojasne antene čitajući me kao otvorenu knjigu. Za nju, ja sam bila budna, a ona je upravo zaključila da je red i na nju. Bočno se priljubila uz krevet i onako s boka naslonila glavicu na mene. Za 5 minuta, posve se razgalila, propela na zadnje noge i cijeli prednji dio tijela bočno naslonila na krevet prema meni izgledajući skoro kao prava kiflica.
Da rezimiram: Uri na jastuku iznad glave trubi (čitaj: prede) mi u uho, Vaija grlim desnom rukom osiguravajući mu maksimalnu udobnost (tko mene pita), a Gunna mi se s iste strane naslanja na krevet i uspijevam je pomaziti lijevom rukom. Srećom, prije dvije godine sam operirala kralježnicu i sada je kao nova jer stara kralježnica ovo ne bi izdržala ni minutu.
Za to vrijeme, Bobo tvrdo spava nemajući pojma o opsadnom stanju koje vlada u njegovoj neposrednoj blizini.
Nakon kojih 10ak minuta, Gunna odlazi, Vai odlazi, a Urija ostavljam na jastuku da malo prijeđe i kod Bobe kojemu je sve to s omotavanjem oko glave i traktorskim predenjem strašno fora jer njega nikad ovako ne budi; uglavnom je šihta na meni. Pa nek’ vidi… Kad mali dosegne kilažu prosječnog britanca možda ni meni ni njemu više ne bude tako zabavno…

Kako smo se digli, valjalo je nahraniti beštijice koje su me gledale s ogromnim očekivanjem. Pogotovo Uri koji je toliko sretan kad vidi hranu da se čovjek osjeća doslovno povlašteno što običnim davanjem hrane izaziva provalu tolikog oduševljenja. No, o hrani jednom prilikom detaljnije jer ona u troje njih ima posve različit status.

Obavismo i hranjenje i čovjek bi pomislio da će prileć’ jer im je pun želudac. Aha, malo sutra i u nekoj drugoj bajci na nekom ružičastom, pufastom oblačiću… Gledajmo ovako: obrok = energija = ludiranje = moment kad se beštije polagano pretvaraju iz dr. Jekylla u mr. Hydea.

ludilo

Prvo je krenuo Uri jer taj malac vjerojatno ima nekoliko želudaca, predželudaca i inih kontejnera za hranu pa mu jurnjava netom nakon klope ne predstavlja apsolutno nikakav problem. Uri ne povraća, Uri samo trpa u sebe. Ako on ikad povrati, u gadnom je problemu. Vratimo se općoj pomami… Uri svakog dana iznova ponovno oprobava sve igračke zadržavajući se na svakoj dok ne ugleda drugu. Tad se baca na nju jednakom žestinom kao na onu prethodnu. Cilj je nogometaški: svaku igračku treba zabiti u gol, a gol je svaka pukotina na koju pritom naiđe i zbog koje kasnije imam glavobolju kad igračku pokušavam izvući van. Kad on završi s igračkama, često ne bude niti jedne u vidnom polju. Pustoš… Uri je i izuzetno društven i može se igrati s nekim no može i sam. Ovaj je put odlučio da se i Vai želi igrati. Tako je i Vai vrlo brzo bio uključen u posvemašnju jurnjavu i natjeravanje, htio, ne htio. Meni sa strane, izgledali su kao dvije svjetlosne trake koje putuju svjetlosnom brzinom i samo se povremeno vizualno pojavljuju iz različitih pravaca.
Eh sad, Gunni je to već postajalo previše (biti samo pasivni promatrač) pa nije bilo druge nego da se i ona priključi. Njeno priključivanje završi obično na dva načina: ili je i ona sudionik u natjeravanju pa se svjetlosnim trakama priključi i njena pojava s mašućim repom ili nastoji obuzdati Urija tretirajući ga kao neposlušnu ovčicu tj. onako mu borderski visi iznad glave. No, to njega previše ne dira, moram priznati.
Ovaj put, Gunna se odlučila natjeravati pokušavajući slijediti njihov urnebesni tempo.

Are you talking to me?Gunna i Vai

U jednom momentu svjetlosne trake su postale kugla koja se kotrljala i krenula je igra jače žestine koju je Gunna, uzbuđena od svega, u jednom momentu prekinula jednim reskim lavežom. Njih dvoje su na tren zastali, tad već u tunelu, izvirujući van s glavama poput malih merkata u izvidnici.

izvidnica

Zastoj nije dugo trajao i nastavili su u tunelu, iz tunela, na tunel… praćeni Gunnom koja se samo navirivala pokušavajući ustanoviti tko je gdje u kojem trenutku.
Kako to u njihovoj igri često izgleda, Uri je mladenački pretjerao. Eh sad, dok je bio beba od 2 kg, Vai mu je poput dobrog braceka sve puštao pokazujući onozemaljsku toleranciju. Sad su skoro tu negdje po veličini i kad se Uri navali na njega s gotovo 4,5 kg, Vaiju ne preostaje ništa drugo doli discipliniranje malog neotesanka. Tako je i sad Vai stoički trpio razigranu tasmanijsku neman no te carske metode kod Urija uglavnom ne pale. Možda kod nekoga opcija ignore pali ali Uri definitivno nije taj neki. Nakon malih milion šansi i kojih punih sat vremena, Vai mu je opalio šamarčinu i nastao je blaženi mir.

mir

mir 2

Ne znam što se dalje zbivalo jer sam otišla na posao, a kad sam se vratila oni su još spavali poput zadnjih svetaca. Malo kasnije, moji dragi bipolarci bili su mazni, divni i slatki kao šećerna pjenica.
Do navečer, naravno, kad je nastupila druga runda…

Vai-bipolar

Ispeci pa reci

Sjećam se kad smo Bobo i ja, nakon odluke o nabavci prvog britanca i opredjeljenja za uzgajivačnicu Beauty of Freya, otišli vidjeti mačiće kako bi izabrali onog pravog. Otprilike smo imali viziju što želimo: lila ili plavi. Onda smo vidjeli Njega: njegovo veličanstvo Ozija i uglas rekli: lila kao Ozi! Ono što je super u toj uzgajivačnici jest činjenica da na jednom mjestu možeš vidjeti sijaset različitih boja britanaca. Jer, većina nas običnih pučana misli kako su britanci sivi i garfildovski crvenkasti. Možeš misliti… Tako smo, na naše oduševljenje, vidjeli i one druge. Prvo nam je za oko zapela jedna crvena mlada ženkica pa smo pali u dilemu: hmm, bi li crvenog britanca? Dilema je otpala jer je ona bila predviđena za uzgajivačnicu. Potom smo ugledali bijelu britanku! Ima ih i bijelih?! Wow, pa oduvijek smo zapravo htjeli bijelu macu. I onda se „ukazala“ Afrodita, majka svih majki, carica: predivna trikolorka još boljeg karaktera. No, ona tad nije imala mačiće. Šteta jer smo upravo ustanovili kako želimo baš njenog mačića. Nakon sat vremena, bili smo posve zbunjeni, začarani i očarani bojama, osobitostima kao i različitostima. I, poput zadnjih naivaca koji su došli s „točnim“ saznanjem što zapravo žele, pojma više nismo imali što mi uopće želimo. Jedino što smo znali bilo je da želimo britanca.

U tom momentu, što se poklopilo s onim prvim htijenjima, bilo je baš jako puno lila i plavih. I odabrali smo jednog lila, čak mu dali i ime te ga čekali cijelo ljeto no nismo ga dočekali. Naime, desilo se da je upravo naš mačić nekako, u zaista kontroliranim uvjetima, spletom okolnosti završio  tragično i nije preživio. Nije nam, jednostavno, bio suđen. Sad smo postavili stvari nešto manje stresno: mi bi lila no uopće ga ne moramo birati, svejedno nam je, samo nek’ nam dođe. I došao je Vai, mačić koji je zapravo prvotno bio namijenjen nekom drugom koji mu je i dao tako lijepo ime. Nazvao ga je, točnije, Väinämöinen, prema junaku finskog narodnog spjeva Kalevala: mudrom starcu i prvom čovjeku nakon stvaranja svijeta, pjevaču i čudotvorcu koji je snagom riječi mijenjao svijet doživljavajući razne zgode i nezgode. I ime je odabrano zaista savršeno. Vai je kao pravi pjevač ispao vrlo vokalan mačak, a kao mudrac uvijek odmjeren u reakcijama što mu daje razboritost i smirenost u ophođenju s drugima (a što Uri, mala napast, koristi sve u 16) i zbog čega ga svi doživljavaju nekako carski. A što se čudotvorstva tiče, on je moje malo, prepametno čudo i to mi je dovoljno…

Na tronu…

Kao što sam već pisala, ubrzo smo se odlučili na još jednog britanca jer carevi ne vole ostajati sami 🙂
Trebalo je ponovno odabrati. No, naučili smo lekciju i uopće se nismo niti zamarali mišlju da znamo što bi. Ovaj put, tako, boja uopće nije bila bitna jer mi bi ionako sve boje da možemo. Što, naravno, ne možemo.
Tiha strast nam je, doduše, bila Afroditin mačić, neki slatki bikolor ili svjetliji no prepustili smo krajnji odabir Marini koja ih, kao uzgajivač, ipak najbolje poznaje. Nama je najvažnije bilo da se dobro slaže s Vaijem i da je mekšeg karaktera kako ne bi ugrozio Vaijevu „suverenost“ i pomalo machoidni stav. Mogao je biti i na tri noge što se nas tiče i s jednim okom, samo da je zdrav mačić s tri noge i jednim okom. Mužjak, ženka, totalno nebitno. I, kako je sudbina fantastična stvar: kad se pomiriš s njom, ona ti često za nagradu ispuni neku tajnu želju. Naime, Marina nam je javila da ima jednog mačića koji je mazica, krem bikolor, mekan pufast kako to samo „kremice“ znaju biti i, ni više ni manje, Afroditin! Too!
Nakon duugih par mjeseci, dočekali smo i da malac odraste te smo otišli po njega. Sjećam se da je samo prislonio glavicu na moj vrat i tako ostao dok ga nisam stavila u transporter. Tog momenta me je „kupio“.
Urban (ispalo je glazbeno ime za glazbenika :-)), skraćeno Uri, mala posvuduša, smiješan, mazan, zaigran kao zvrk… savršen.
I najbolji mogući odabir i za nas i za Vaija.

Ne vidiš me…

Da sad uzimam trećeg britanca, mislim da bi još manje znala kakvu boju želim. Imam neke želje, no da ih opet vidim onako na hrpi, jednako bih se izgubila…

Prije neki dan, išla sam s jednom kolegicom kod Marine pogledati mačiće. Baš se desilo da ima velik izbor mačića s puno različitih boja.
Kao i ja na početku priče, kolegica je „znala“ da želi lila ili plavog.
Sat vremena poslije, odluka je pala: krem ili crveni :-).

Kako sam prešla u gerilu…

Sjećam se da sam prije nekoliko godina, široko raširenim očima, u čudu i nevjerici gledala jednu svoju prijateljicu, nazovimo je Petra, kako na koljenima s onim uskim nastavkom, čučeći usisava cijeli moj stan. I to nije bilo sve. U ruci je držala spužvicu kojom je odmah i prala svježe usisan pod. I tako cijeli stan. I nije to bila ona završna faza kad primimo krpu u ruke i bez onog dugog držača operemo što nismo uspjeli u prvoj ruci. Ne, to je bila njena početna i završna faza jer ona tako pere. I jedino to priznaje za čisto.

Malo je reći da sam bila u šoku jer tako detaljno i opsesivno stvarno ne treba.

Ah, kako sam samo naivna bila…

Par godina poslije, točnije u siječnju 2015. (pamtim još i sad), zatekla sam samu sebe kako ležim potrbuške na podu pokušavši se zavući što dublje ispod stola i uskim dijelom usisivača pobirem zadnju, nevidljivu molekulu prašine koja se tamo nalazi. Potom se ustajem i na isti način usisavam – zidove. Da, nije tipfeler, dobro ste pročitali – z i d o v e. Jer, imali smo – buhe kao pola kućnih ljubimaca u Zagrebu koje sam znala u to doba. No, to je nebitno. Nakon što buhu nisam vidjela gotovo 17 godina, sad sam mogla obnoviti znanje.  Lun (pokojni mačak) i Gunna vrvjeli su njima.

Što je najbolje, ja to uopće nisam niti skužila jer to se meni, naravno, ne može desiti. Vidio je veterinar na Lunu kad smo ga doveli na infuziju nakon njegovog uobičajenog višesatnog povraćanja dlaka koje bi uvijek završilo odlaskom k’ veterinaru. Na njegovo: „Oh, imate buhe“, ja sam samo i ne gledajući u Luna, odmahnula rukom i rekla da se sigurno vara jer sam poznata kao čistač freak i stoga se on sigurno vara. Onda mi je pokazao… Ajme, užas, imamo buhe!!! Pa, kako?!

Nakon početnog šoka, usljedila je akcija. Točnije ratna strategija, jer u pitanju je objava rata. Buhe ili ja. Neprijatelj je mogao preuzeti prostor i dlakavce, pa i nas, samo tako. Kako je temelj svake prave borbe s neprijateljem dobro poznavanje istoga, krenula sam se  informirati. Bolje da nisam… Nisam niti naslućivala razmjere te epske bitke koja je prijetila mom domu i najdražima.

Svi znaju da buhe skaču no tko to nije vidio uživo, ne zna što to zapravo znači. Naime, one ne skaču, one se teleportiraju. Uopće se ne šalim. Netko od buha stisne onu pločicu i na riječ energize teleportiraju se s Enterprise-a koji je negdje u dlaci vašeg ljubimca. Negdje sam pročitala da je ubrzanje koje postiže buha koja skače na domaćina (kako je to lijepa riječ za ove krvopije) ekvivalentno ubrzanju koje postiže space-shuttle prilikom polijetanja u svemir. Ok, imala sam, dakle, neprijatelja koji, za razliku od mene koja s mjesta skočim onak’ jedva  na metar, ovaj skoči u susjedni svemir dok si rekao keks. Dobro, rekla sam si, krvopije imaju nadzemaljske sposobnosti no, kad je zatučem, može skakati samo u raju za buhe jer ostaju mi samo potomci kojih se još moram riješiti pa da vidimo, čija majka crnu vunu prede. No, i tu je buha bogom obdarena jer… U razvoju te male beštije postoje 4 razvojna stadija: jaje, ličinka (larva), pupa (kukuljica) i odrasla buha. Vrlo često, buha polaže jaja na domaćinu,  no ta jaja kad-tad otpadnu s dlake i zadržavaju se u okolišu. Točnije, stanu. I to ni više ni manje nego u prosjeku od, u nekoliko mjeseci svog života, 400 do 1000 jajašca. Pa si ti misli.  Buha prilikom svega i lijepo kaki i time se hrane larve. Izmet izgleda poput točkice crnog bibera. Spomenuta larva se u roku oko tjedan dana lijepo začahuri u stadij pupe koja je ljepljiva i može biti bilo gdje. Nakon tjedan dana eto ti pupe koja je stasala u odraslu buhu i sve ispočetka. I šećer na kraju: buha u stadiju pupe može zaustaviti razvojni ciklus i produžiti cijeli razvoj na gotovo godinu dana! Drugim riječima, nakon što jednom dobijete buhe, ako ne želite da se cijeli cirkus ponovi, imate što za čistiti lijepih xx mjeseci tijekom kojih morate paziti da su ljubimci cijelo vrijeme pod preparatima, za svaki slučaj. Na sve te podatke, oblila me je crna panika. Nisam imala previše vremena jer, ne počnem li intenzivno čistiti, stan će mi se pretvoriti u buhoraj.

Kako je to dalje teklo? Pa, svaki rat uzima svoje žrtve. Ova se nalazila u protanjenom novčaniku i potrošenom vremenu jer, za rat je potrebno oružje, a oružje, naravno, košta.

Kupila sam stoga vrećice, pardon, hrpu vrećica za usisivač jer nakon svakog usisavanja vrećicu je potrebno baciti. A usisavala sam svaki dan. Naime, u usisanom materijalu se može nalaziti buha u kojem god stadiju i, ako ste pažljivo čitali dosad, opet smo na istom. Također, usisivač treba potom dezinficirati sredstvom kojim nakon usisavanja dezinficiramo i cijeli stan pa treba kupiti i to, a to se zove Biokill. U prosjeku na stan od 58 kvadrata potrošiš dva tjedno. Najbolje je kupiti onaj zeleni jer je on navodno netoksičan i eko, zbog ljubimaca ali i nas. Naravno da on i više košta. Usisavala sam kao što sam gore spomenula. U sumanutom pohodu na nemani veličine podebljane točke fonta Times new roman cca 50ak, usisavala sam sve. Kad kažem sve, mislim na sve. Od podova (srećom, nemamo tepihe jer bi ih sigurno bacili), rubova parketa (prostor između parketa i zida je omiljeno mjesto za buhotulum i njihove skrivene seksualne orgije), madraca i unutrašnjosti konstrukcije kreveta te svih ormara, pa sve do zidova i stropova. Zatim je valjalo oprati sve što se oprati može (barem jednom u tjednu) pa sam tako oprala sve što se oprati može i tu opet mislim na sve što uključuje zavidnu količinu praška za veš. U prvom naletu pranja, perilica rublja je radila od petka (kad smo ustanovili buhe) sve do utorka. Paralelno sam na početku svega nanijela hrpu antiparazitika na Luna i Gunnu jer bez toga se nije moglo. Tako sam nastavila čistiti kroz iduća tri tjedna. Spadala sam s nogu od umora od čišćenja i imala osjećaj da mi se život pretvorio u usisavanje, a usisivač i Biokill u najbolje top 10 frendove bez kojih nikako ne mogu. Jedna od posljedica: stan je blistao; mogao si, doslovno, jesti s poda. Ma što pričam, na podu si mogao izvesti najsloženiji kirurški transplatacijski zahvat bez bojazni od odbacivanja organa. Jednom rječju, da nije bilo buha, uživali bismo.

Tri tjedna nakon bespoštedne borbe s minijaturnim ali opasnim neprijateljem, mrtva umorna, tražeći crni biber na dlaci ljubimaca (ona kakica o kojoj sam pričala, jer buhu ne moraš ni vidjeti ni mirisati: ako je biber tamo, nemaš sreće), ništa ne nađoh. Bila sam taman spremna zavrištati pobjednički tarzanski poklič kad je nešto skočilo iz prostirke na balkonu. U milisekundi, moje, sad već izvježbano oko, uočilo je mrskog neprijatelja. Skočila sam skoro ležećki skližući se za buhom namjeravajući je ubiti i spriječiti je da izlegne još sličnih; ma što,  namjeravala sam je satrati no – gadura je zbrisala. Za par dana – opet, biber. Bila sam očajna, htjela sam vrištati od jada i napisati najbolju grčku tragediju, snimiti film o svojim jadima no ipak… Tvrdoglavost je učinila svoje i odlučila sam krenuti u sljedeći ciklus čišćenja. I tako je sve opet krenulo ispočetka: usisavanje, Biokill, pranje, usisavanje, Biokill, pranje… Rekla sam si: ako sad ne uspijem, zovem deratizatora i gotovo. On će (prosurfala sam kako to ide) lijepo ispustiti lijepu dimnu bombicu, pocrkat’ će sve što živi tog trena u stanu ili se tamo tog momenta zatekne (s tim u toj fazi bila čisto ok), ja ću to (opet) usisati i – ponovno imati nešto od života.

Nakon cca mjesec dana, usudila sam se opet pregledati dlaku i sva sporna mjesta i sve je bilo ok. Ništa odnikud nije iskočilo do danas i nema bibera. Nakon skoro 2 godine i nova 2 ljubimca i na njima ničeg, zaključujem da smo se buha riješili.

No, ostala je navika čišćenja. Kad poželim da je sve zaista čisto (a to je jednom tjedno), ne gine sat i pol usisavanja koje taj dan mijenja tjelovježbu. Odvojeno od buha (zbog potencijalne boleštine), bar jednom tjedno pošpricam malo sve površine i s nekim dezinficirajućim sredstvom (najbolji mi je Smac koji je najjeftiniji u Müller-u), a mačji wc svakih 2-3 dana (ne samo zbog buha već i potencijalnih boleština).

Jer, neprijatelj uvijek vreba i ako neću ja, on će…

Povratak…

Polagano se vraćamo u normalu. Nakon iskustava prethodnih godina s povratkom kući samo jednom mačkoslavcu, prije Lunu, kasnije kratko Vaiju, sad me čekalo posve novo iskustvo: povratak muškom mačjem paru koji je dobrano pustio korijenje i proširio svoj djelokrug.
Kao što sam i napisala u jednom prethodnom postu, ispala je stvarno fenomenalna odluka odlučiti se na Urija.
Prije nabavke Urija, povratak kući Vaiju obično je bio začinjen melodramom dostojnom holivudskog A klasika. Zadnji put smo se tako vratili nakon izbivanja od tri dana. Da napomenem, Vai je svaki dan imao tetu čuvalicu dvaput dnevno po sat vremena (jednom i cijeli dan sa spavanjem) i bio zbrinut poput najvećeg razmaženka. No, to mu nije bilo dovoljno i odlučio nam je pokazati. I tako, otvaramo mi vrata, dotični stoji u hodniku, pogleda nas prezirno (čak i Gunnu koju obožava, neka i ona zna) tako da shvatimo da je svjestan naše nazočnosti i zatim pokaže što misli o istoj: okrene nam leđa i tako okrenut sjedne ne udostojivši nas više niti pokreta obrvom. Probamo ga pomaziti, a on se samo sjedne dalje okrenut leđima. Poruka jasna, i idiot bi shvatio pa smo, eto, shvatili i mi…

Sad je to izgledalo potpuno drugačije… I ovdje su oboje imali tetu čuvalicu dvaput dnevno (Uri je još klinac i jede dvaput dnevno mokru hranu…), svekrvu, koja je čak i prespavala svako malo da se malci osjete zbrinuti (Nado, i opet hvala, ne znam što da kažem).
I tako, nakon poduljeg izbivanja, puni strepnje ulazimo u stan (točnije, prvo je došao Bobo s Gunnom, a onda ja, no da sad ne kompliciramo), svježe se sjećajući sveopćeg osjećaja krivnje koji nam je nabio Vai kad smo ga samog ostavili na tri dana jer još nije imao Urija. Otvaramo vrata i odmah na hodniku dočekuje nas mala tasmanijska neman, uvećana za dva broja tijekom zadnjih mjesec dana: Uri. Uri zastaje i napeto gleda Gunnu bjesomučno pretražujući sjećanja na nju (još je bebač i Gunna je prvi put otišla na dulje). Nakon pune minute, kliker se pali, klinac shvaća tko je to točno: velika ali potpuno benigna lajavica za njega. Dolazi i Vai (ovo nas je posebno zanimalo) i shvaća da je tu Gunna, ljubav njegova života koju, unatoč pubertetskim pokušajima, ipak nikad nije uspio obljubiti te ju pozdravlja mazeći se repom o nju. Pogleda nas (vječnost za nas) i sve se vraća u normalu kao da nikad nismo ni bili odsutni…no stress.
Mašala! I sad ti imaj samo jednog: dva su zakon!!!

par

klinci

Krpelji naši svagdašnji

I eto nas sutra u unutrašnjosti, dalje od mora i širokog plavetnila. Bliže ostatku naše male ljudsko – životinjske obitelji ali i bliže onome od čega se na moru prilično odmorimo jer ih je tamo (zasad) ipak znatno manje: krpeljima.

Uvijek prolazim kroz ista pitanja u glavi, osobito zadnjih godina. Svjesna sam da su se krpelji, kojih se posebno grozim, namnožili u velikom broju i da je sve više onih zaraženih. Do prije desetak godina, neke boleštine koje prenose bile su rezervirane više za druge zemlje… Poput anaplazmoze ili borelioze koja je bila prilično prisutna u susjednoj Sloveniji dok je kod nas više vladala piroplazmoza (babezioza). Ili primjerice, srčani crv za kojeg sam prvi put čula kad sam išla s Gunnom na Svjetsko prvenstvo u Francusku. Postojale su i regionalne razlike unutar jedne zemlje pa su tako, primjerice, neki krajevi Hrvatske bili u punjo manjoj opasnosti od piroplazmoze itd.
Krpelja je sve više, sve su rezistentniji na pripravke i sve više ih je zaraženih. Općenito, stvari su se preokrenule,  napasti namnožile, a regionalne razlike sve su manje. Jednostavno rečeno, stara pravila više ne vrijede.

I što da sad čovjek radi, pitam se ja?

Uglavnom su 2 načina zaštite:

  1. repelentni antiparazitici koji sprječavaju da se nametnik uopće zakači na životinju i
  2. kontaktni antiparazitici koji ubijaju nametnika kad se zakači, a prije nego uspije pustiti parazita (za to je potrebno određeno vrijeme).

I jedni i drugi se mogu nanijeti kao spot-on pripravci (ampule s koncentratom), u obliku spreja ili se stavljaju kao ogrlice. U novije vrijeme pojavile su se i tablete koje psi sažvaču i koje djeluju unutar 3 sata, a, za razliku od prethodnih preparata, nije potrebno voditi računa je li se pas smočio prije ili nakon aplikacije.

Neki pripravci imaju čistu kemiju, a neki su prirodni na bazi prirodnih ulja.

Sredstava je sad već prilično puno i ponekad se lako pogubiti u svemu. No, generalno je to ta podjela.

Probat ću ovdje iznijeti neka moja iskustva i to prvenstveno sa psima jer su mi mace u stanu pa, što se njih tiče, ne moram razmišljati o krpeljima. Nije mi namjera tu reklamirati nikakvo sredstvo niti išta zagovarati. Ne bih se usudila ni ići tako daleko i reći da je to što ja radim jedino ispravno. Želja mi je tek iznijeti neka svoja iskustva ne docirajući pritom. Imam svoje razloge, a kako će drugi, to je stvar pojedine osobne odluke.

Pa, da nastavim…

Tijekom svih ovih godina, probala sam stvarno puno toga. Neka od sredstava više nisu niti na tržištu. Mnogi od „starih“ vlasnika pasa sigurno će se sjetiti Alugana jer se jedino on dao nabaviti u bivšoj Jugoslaviji.

U obzir treba uzeti činjenicu da nema stopostotnog sredstva zaštite. Pogotovo ne zadnjih godina otkad su napasti tako rezistentne. Možemo jedino dati sve od sebe da stvar svedemo na minimum i nadati se da neka iskustva s njima nećemo steći nikada.

Osobno sam, na žalost, imala iskustva s 3 glavne boleštine koje prenose krpelji: piroplazmozom koju mi je imala bivša labradorica Kirka, i boreliozom i anaplazmozom koje su „posjetile“ Gunnu. Zadnje dvije boleštine prikačile su se na vrhuncu djelovanja zaštitnog sredstva što je u meni pokrenulo, između ostalih razloga, neke dileme koje imam i dan danas…

Tijekom Gunnine šteneće dobi uglavnom sam je sprejala s Frontline-om i to mi se pokazao kao prilično dobro jer sam preparat mogla nanijeti i „lokalno“ ali i u količini koju želim.
Kako je odrasla i kako smo počeli jače trenirati i kretati se po područjima punima krpelja (šikare su nekako najopasnije), počela sam joj stavljati spot-on pripravke. S repelentima nisam imala neka pozitivna iskustva jer sam nalazila krpelje i skidala ih samo tako. Postalo je bolje kad sam joj počela stavljati kontaktne antiparazitike, osobito kad bih stavila Frontline Combo (Combo se pojavio najkasnije). Za vrijeme sezone, stavljala bih ih i svaka tri tjedna kao većina vodiča koje sam znala. I onda je u jednom momentu vrag uzeo šalu. Podivljala joj je štitnjača… U naponu treninga, poprilično utrenirana i kondicionirana, unatoč jakoj hrani za aktivne pse, Gunna je dosta smršavila i većinu šetnji provodila poluhisterizirajući. Njena podražljivost je bila stvarno maksimalna. Razlika je kad pas u dobroj radnoj kondiciji traži rad i vrlo je aktivan ili je totalno histeričan. Nije mi to bilo normalno i krenula sam na pretrage koje su ustanovile izuzetno jaku hipertireozu. Hipotireoza kod pasa i mačaka je prilično česta pojava i nije tako strašna te se da, kao kod čovjeka, dobro izregulirati sintetskim hormonima. No, hipertireoza najčešće upućuje na rak štitne žlijezde. Nakon dijela pregleda u Zagrebu i dijela pregleda u Minhenskoj klinici, nismo bili ništa pametniji jer je sve osim podivljale štitnjače bilo u redu. Nije bilo tumora ali krvni nalazi su bili ludi. Nikome nije bilo jasno zašto se sve zbiva i nije mi bilo druge nego početi kopati po internetu još jače…
Nakon izvjesnog vremena, naletih na podatak da djelatna tvar fipronil koja je osnovni sastojak Frontline-a (kojim sam ju obilato „častila“) često zna uzrokovati poremećaje štitnjače.
Uzela sam stvari u svoje ruke i na svoju ruku. Nisam ništa aplicirala za nametnike. Hrana je bila samo malo podebljana, a van smo idućih tri tjedna išli na povodniku i to samo na obavljanje nužde. Treći tjedan stvari su se konačno normalizirale. Išli smo izvaditi krv, ponovno u Minhen (problem su bile neke pretrage koje se tada ovdje nisu mogle napraviti, ne znam kako je danas) i nalazi su bili u redu. Njeno ponašanje je bilo potpuno normalno, borderski aktivno i zahtjevno ali ne i histerično. Tih dana maknula sam je i s dehidrata (točnije, on je malim dijelom ostao kao 1. obrok) i počela sama kod kuće pripremati hranu što je dovelo do toga da joj je i dlaka postala bolja, ona puno zadovoljnija hranom no to je neka druga priča…

Svjesna sam da bi bila potrebna veća analiza na većem uzorku pasa pa da potpuno sigurno ustanovimo da je cijeli kaos nastao od antiparazitnih pripravaka no u mojoj glavi to je bilo to i dovoljno za neke daljnje odluke.
Odlučila sam ne stavljati joj više toliko ampula već ih aplicirati otprilike dvaput u godini: jednom mjesečno u proljeće kroz dva mjeseca kad je priča s krpeljima najvećeg intenziteta. Ostalo vrijeme, stavljam Gunni Scalibor ogrlicu koja mi se pokazala kao najbolja od svih i koju mijenjam svaka 3 mjeseca.
Kroz godinu joj vrlo često dajem češnjak u tabletama koje rado sažvače (pogotovo one od Canine i Dorwesta). Imam sreću da ona uopće ne smrdi po češnjaku jer sam imala prilike vidjeti da neki psi pokupe miris češnjaka i cijela im dlaka smrdi po njemu.
Kad idem u šumu ili jaču šetnju, obavezno ju poslije dobro iščetkam gustom četkom (za njenu dlaku mi je super ona četka s gustim i savijenim metalnim zupcima). Bezbroj krpelja sam nakon šumskih šetnji našla kako se koprcaju po četki i prevenirala eventualni ubod. Ako idemo autom, očetkam je prije ulaska u auto.
Probala sam i sredstvo na biljnoj bazi (nekoliko prirodnih ulja u kombinaciji u spot-on pripravku preko Zoopluse-a) i bilo je ok što se zaštite tiče no toliko je intenzivno mirisalo da je meni znalo biti zlo, a Gunni je strašno smetalo. Od nekoliko ljudi sam čula da prirodne pripravke rade sami i da su im super no ja ih nisam dalje probavala.

Možda sam u zadnjih 8 godina skinula s nje par krpelja i cvikala i gledala je li Gunna dobro. No, tih nekoliko krpelja su u manjem postotku nego kad sam na nju aplicirala razna sredstva. Poremećaj sa štitnjačom se nikad više nije  ponovio…

Eto, to je moje iskustvo i način trenutnog djelovanja s Gunnom. Ako nekome koristi, super. Ako ne, uvjerena sam da drugačijim vlastitim iskustvom može dodatno doprinjeti dijeleći ga pa da svi naučimo još nešto novo.

Na kraju godišnjeg…

Veselim se kao malo prase vratiti kući i vidjeti mačkoslavce. Kroz par dana, eto me i startam opet nešto bržim tempom.
Prema redovitim izvještajima dobre svekrve koja je cijelo ljeto glumila tetu čuvalicu, malci su i više nego dobro.
I bolje nego što bi htjela. Naime, čujem da su si proširili “područje djelovanja” pa sve ono što smo lijepo “uvježbali”, sad nije.
Tako su, shvativši da nitko neće: prskati ih vodom, vikati “dolje” i skidati ih s (pre)visokih elemenata, reagirati na činjenicu da ruše sve oko sebe u suludom trku po stanu, dirati žice i sl.; poput 2 poludjela mangupa… radili upravo sve nabrojano.

Malci su se svjetski raširili i još jače pobratimili jer u paru se sve može i više. Shvatili su usput da je tulum u punom jeku, da je sve dozvoljeno i što drugo nego – uživati.

No, dolazim uskoro i neće taj raspašoj dugo potrajati. Netko mora glumiti i zlu maćehu. Dva-tri odgojna špricanja vodom podebljana jednim gromoglasnim NE brzo će vratiti stvari u normalu i opet će oni biti umilni i poslušni macani. Što ne sredim ja, sredit će Gunna :-).

No, dobro… Zaključak je da definitivno nisu patili oni već sam patila ja jer su mi nedostajali i to dvostruko: umjesto jednog, falila su mi dva :-).

A oni? Oni su se jednostavno ludo zabavljali.

Uri

Vai

Njegovo veličanstvo – Čičak!

Ne znam je li itko primijetio da je ove godine dominantna biljka na moru čičak?
Mislim, uvijek ih je bilo ali ove godine…

Ok, vlasnici kratkodlakih pasa vjerojatno ne znaju o čemu pričam jer i sama sam prije imala kratkodlake pse i s čuđenjem gledala kako vlasnici dugouhih i dugodlakih pasa obavijaju glave i uši svojim ljubimcima svakakvim maramama, tkaninama i inim čudima misleći si u čemu je štos i kako do zla boga pretjeruju. E, pa ove godine sam poželjela Gunnu prvi put obrijati (i jesam ali samo “gaće” i to više zbog vrućine, a manje zbog trave) na nulericu ili joj noge obuti u štrample pa nek’ izgleda kao pas poludjelog Modnog Mačka. Ove godine shvatila sam u potpunosti vlasnike kokera, jorkširaca, afganistanaca i sličnih pasmina koji sa zebnjom gledaju svaki radosni odlazak svojih lajavaca u igru na travnatu površinu.
Trenutno mi svaka šetnja (ako nije “betonska”) završava momentalnim skupljanjem čičaka jer ako ih ne prikupim odmah na kraju šetnje, Gunna će sama (pametan ćuko) do jutra napraviti pomor čičaka i počupati si pola dlake, a čičaka će opet biti posvuda. Ovaj put po kući odakle će se s poda (elegantnije nego direktno iz trave) ponovno negdje zalijepiti za njenu dlaku i ugodno smjestiti do sljedećg čupanja radeći tako začarani krug. Jer, mala biljna napast ima nevjerojatnu moć preživljavanja i ljepljenja jovo nanovo fenomenalnom efikasnošću. Ako bude nuklearnog rata, garantiram: čičci preživljavaju zajedno sa štakorima i komarcima.
Još ja imam sreće jer njena dlaka nije sklona onom zapetljavanju gdje si primoran krenuti u borbu naoružan svakojakim arsenalom koji se sastoji od barem tri regeneratora, nekoliko vrsti češljeva na kojima ti može pozavidjeti i profesionalni groomer i gdje na kraju, svejedno, čičak ipak obavezno vodi bar s 2:1. Ne, moram priznati da se Gunnina dlaka relativno lagano čisti od čičaka. Barem u usporedbi s prije navedenim pasminama pasa (jesam li spomenula da dajem naklon i skidam kapu do poda njihovim strpljivim vlasnicima?). No, mene živcira već i sama činjenica da moram skidati tonu tog dosadnog korova s nje ama baš nakon svake šetnje.
Da imam afganera, mislim da bih opako kapitulirala oblačeći ga u svašta, samo da ne pokupi čičke. Pa neka selo priča.

Još nešto. Kao što rekoh, nisu to čičci na kakve sam navikla na kontinentu. Zapravo, nisam niti sigurna jesu li to uopće čičci. Jer, kad kažem čičak, zamišljam si one velike, okrugle i pikave čičke (zapravo su jestivi i prilično ljekoviti) koji se relativno lako skidaju ako se baš svojski ne upetljaju. Aaa, ne… To su oni mali čičci u promjeru od cca 5 milimetara. Oni čičci koji se, osim što petljaju dlaku na svim mogućim i nemogućim mjestima, zavuku i među jastučiće i tamo obitavaju dok se dobro ne utisnu. Čista poezija. To su oni čičci za koje misliš da si ih sve izvadio i onda prođeš za svaki slučaj četkom, čisto da dlaka bude lijepa i onako, više reda radi, i onda – ta daaaa, jesam te!!! E, ti čičci su definitivno glavni, biljni hit ove godine u Dalmaciji.
I zato: njegovo veličanstvo – Čičak!

Čičak

U paru je uvijek zanimljivije…

Često me pitaju: “Pa, što će ti baš dva mačka, što jedan nije bio dovoljan?”

Dio odgovora krije se u predzadnjoj objavi “Tko tu kome zapravo nedostaje”, a kako je do toga zapravo i došlo i koja je bila kronologija događaja, slijedi sada…

Prije nešto više od godinu dana, naš prethodni mačak Lun (sveta birma) je nenadano umro (mrzim onaj izraz uginuo i nikad ga ne upotrebljavam: kao, mi ljudi umiremo, a životinje iz nekog čudnog razloga ne umiru, one ugibaju). Jadan se zadnjih par godina zaista mučio sa zdravljem i nekoliko puta smo ga doslovno vadili s ruba smrti. Sve dok jednog dana nije odlučio otići s one strane duge…
Sljedećih mjeseci, stan je bio pust jer smo navikli imati i macu i psa i dali smo se u potragu i razmišljanje o mačkoslavcu koji će ispuniti novonastalu mačju prazninu.
U obzir je dolazila bilo koja maca (nebitno čistokrvna ili ne) ali, uvijek taj ali, moja novostečena hipohondrija nakon tolike borbe s Lunovim zdravljem, odradila je svoje i htjela sam se što više osigurati da zajedno s macom dobijem i njeno zdravlje i dobru socijalizaciju. Eh sad, znam ja da nikad nema 100% garancije jer i najboljem uzgajivaču se može desiti nesreća za koju ne mora biti kriv. Ponekad se jednostavno zvijezde krivo poslože. No, opet mogu dati sve od sebe kako bi minimizirala možebitni rizik. Pa, ako se i onda nešto desi, bar si ne mogu prigovoriti za pasivnost i mogu reći da je jednostavno sudbina tako odredila. U svom tom razmišljanju jedna stvar mi je bila glavna nit vodilja jer se sve bitno zapravo uvijek svede na to, a to je – zdravlje. Sve je ostalo sporedno i sa svime izađemo na kraj.
Nakom pomnog “guglanja”, na prvo mjesto isplivali su britanska kratkodlaka mačka i snowshoe. Posjetili smo prvo uzgajivačnicu snowshoe-a i naišli na zaista tople uzgajivače i predivne mace koje od srca mogu preporučiti (gdin Šušnjar). Sve je bilo super no zaključili smo kako bi ipak htjeli nešto mirniju pasminu (tad još nismo bili do kraja sigurni hoćemo li uzimati dvije mace). I to je bilo to, britanci su se nametnuli kao naš krajnji izbor. Sad je trebalo odabrati uzgajivača.
U našem pohodu na odabir uzgajivačnice (a bio je epskih razmjera jer moja priroda ne dozvoljava ad hoc odabir), najviše nam je za oko zapela Beauty of Freya. Do tog trenutka, bili smo ugodno iznenađeni voljom i ljubavlju svih uzgajivača mačaka na koje smo naišli (jedan od njih je i jedinstveni, životom i mačkama oduševljeni gdin Špiček, predivno zaljubljen u svoje prekrasne britance, široj javnosti poznatiji kao “whiskas mace”; i njega od srca preporučam za svakog tko želi macu tog specifičnog uzorka) te željom da nam dostojno prezentiraju pasminu koju uzgajaju. No, nekako smo si kliknuli najviše baš s Hanovima. Od momenta kad smo ušli u njihovu kuću i ugledali njihovih (tada) 13 mačaka na okupu (jer je taj broj danas veći za novi par :-)), shvatili smo da smo pronašli svoj komadić mačkoslavnog, britanskog raja. Topli i srdačni Hanovi “uzeli” su nas na prvu. Marina – šaptačica mačkama koja svaku od njih poznaje u dušu i točno zna koji je njen mačić savršen za kojeg vlasnika te koja ima istu viziju kao i ja što je sve uloga uzgajivača; suprug Robert – fenomenalna podrška i jednaki zaljubljenik u njih, i njihova mala vrckava Helena koja odigra bitnu ulogu u socijalizaciji mačića. To je bilo to! Hej ljudi, našli smo svoju uzgajivačnicu pa i više od toga! Odluka se pokazala kao fantastična jer podršku i pomoć koju smo dobili nakon kupnje mačića, nismo mogli niti zamisliti!

Tako je, jednog lijepog kolovškog dana, u naš dom i naša srca trajno uselio Vai, mala plišana ljubav, lila medvjedić koji nas je momentalno osvojio i usvojio. Namijenjen zapravo u početku nekom drugom no, igrom slučaja, zapeo s nama trajno i doživotno.

Vai

Vai

Mislili smo kako ćemo ostati na tome no vrag nam nije dao mira…

Kako mi često znamo otputovati nekamo za vikend, meni je svaki put dio srca ostajao s Vaijem. Jer, mi uvijek idemo s Gunnom, to se podrazumijevm. Gunna ima nas u svakom momentu, no koga u ovakvim momentima ima Vai? Nikoga, Vai ostaje sam. I sad mogu znalci reći: ma, mačke su samodostatne itd. itd. Jesu vraga, nitko ne voli biti sam toliko dugo i to ne svojim izborom nego po tuđem diktatu. To nam je reklo i iskustvo tih odlazaka, a i prijašnje dugogodišnje iskustvo s Lunom. Svaki put po povratku, Vai (prije njega Lun) je bio izvan sebe od sreće što smo se vratili. Tetu čuvalicu, dok nas ne bi bilo, čekao bi ispred vrata baš svaki put kao pustinja kišu. Stvarno nije bio oduševljen činjenicom da je ostao sam. Prvi put se čak i nadurio i kad smo se vratili, pogledao me, okrenuo leđa i tako okrenut sjedio par minuta dok me nije udostojao drugog pogleda. Pa nek’ si ja mislim hoću li ga opet ostaviti. Vai jest nešto rezerviranijeg karaktera ali zapravo jako voli kad je u društvu. Rekli bi neki da izigrava frajera no zapravo je micek na kvadrat što je pokazao puno puta kasnije :-). Odluka koja je zapravo možda i bila negdje duboko u nama i puno prije, sad je sazrila: nabavljamo mu društvo i tad smo pokriveni: svatko ima nekog i nitko ne samuje niti u jednom momentu.

Četiri mjeseca nakon Vaija došao je Uri. Točnije izletio iz malog boksa u kojem smo ga donijeli, odjurio na grebalicu i zagrebao je noktima, pritom ugledao i oprobao sve igračke koje su ga čekale na podu, prošao i zastao pored Gunne odšacajući da ne prijeti nikakva opasnost, došao pred Vaija i – zastao po prvi put otkad je pušten. “Ooooook”, rekao je on Vaiju, “ti si šef”. Mogla bih se okladiti da mu je pritom i namignuo. Zatim je odjurio dalje jer, bilo je toooliko igračaka na podu, a svaku valja zagristi, nositi, prebaciti, odbaciti, zavitlati i odvitlati. Tako je stigla mala napast, uragan-slatkiš i neodoljivi šarmer i garfieldovska izjelica kojem nitko, ali zaista nitko ne može odoliti. Sušta suprotnost Vaiju u gotovo svemu i zato savršen odabir kojeg nismo požalili niti u jednom trenu. Naravno, ne moramo reći iz koje smo ga uzgajivačnice uzeli. To nije bilo upitno niti u jednom trenu :-). To je bila karta za siguran let :-).

Uri

Uri

Ako smo i dvojili ikoji trenutak oko nabavke druge mace, onog momenta kad je izletio iz boksa i poharao sve igračke, hrabro i neprikosnoveno pritom nas do bola nasmijavajući, bilo nam je jasno da nas je i on “zarobio”. A, Vai… Vai je car, fantastičan mačji vladar naših stambenih kvadrata koji se pokazao kao divan karakter tolerantno prihvaćajući malog pridošlicu i a sve njegove eventualne mlade nestašluke riješava mirno i mudro. Malci se međusobno igraju i imaju jedno drugo, a ako si i dosade, svatko se povuče u svoj kut i ima svojih 5 minuta mira.
Ili jednostavno zajedno legnu jedan pored drugoga.

Prizori pri povratku s ponekog vikend izbivanja (prije godišnjeg istestirano dvaput) više nisu patetični i putovanja su nam stoga manje stresna.

Vai i Uri

Trenutno smo na godišnjem i pišem vam s Dugog otoka razmišljajući koliko mi fale te male bundice i kako jedva čekam vidjeti ih. No, svaki put kad se čujem sa suprugovom mamom koja ih trenutno čuva (hvala Nado, od srca), brine i uživa u njima, svaka njena riječ me oslobodi bilo kakve sumnje nedostajem li ja jednako njima koliko i oni meni te sam najsretnija s činjenicom što oni meni nedostaju više. I, zahvaljujem sama sebi i svom suprugu i predivnim Hanovima što smo se odlučili na dvije mace.
Jer, štogod rekli, udvoje je ipak ljepše.

Vai i Uri