Krpelji naši svagdašnji

I eto nas sutra u unutrašnjosti, dalje od mora i širokog plavetnila. Bliže ostatku naše male ljudsko – životinjske obitelji ali i bliže onome od čega se na moru prilično odmorimo jer ih je tamo (zasad) ipak znatno manje: krpeljima.

Uvijek prolazim kroz ista pitanja u glavi, osobito zadnjih godina. Svjesna sam da su se krpelji, kojih se posebno grozim, namnožili u velikom broju i da je sve više onih zaraženih. Do prije desetak godina, neke boleštine koje prenose bile su rezervirane više za druge zemlje… Poput anaplazmoze ili borelioze koja je bila prilično prisutna u susjednoj Sloveniji dok je kod nas više vladala piroplazmoza (babezioza). Ili primjerice, srčani crv za kojeg sam prvi put čula kad sam išla s Gunnom na Svjetsko prvenstvo u Francusku. Postojale su i regionalne razlike unutar jedne zemlje pa su tako, primjerice, neki krajevi Hrvatske bili u punjo manjoj opasnosti od piroplazmoze itd.
Krpelja je sve više, sve su rezistentniji na pripravke i sve više ih je zaraženih. Općenito, stvari su se preokrenule,  napasti namnožile, a regionalne razlike sve su manje. Jednostavno rečeno, stara pravila više ne vrijede.

I što da sad čovjek radi, pitam se ja?

Uglavnom su 2 načina zaštite:

  1. repelentni antiparazitici koji sprječavaju da se nametnik uopće zakači na životinju i
  2. kontaktni antiparazitici koji ubijaju nametnika kad se zakači, a prije nego uspije pustiti parazita (za to je potrebno određeno vrijeme).

I jedni i drugi se mogu nanijeti kao spot-on pripravci (ampule s koncentratom), u obliku spreja ili se stavljaju kao ogrlice. U novije vrijeme pojavile su se i tablete koje psi sažvaču i koje djeluju unutar 3 sata, a, za razliku od prethodnih preparata, nije potrebno voditi računa je li se pas smočio prije ili nakon aplikacije.

Neki pripravci imaju čistu kemiju, a neki su prirodni na bazi prirodnih ulja.

Sredstava je sad već prilično puno i ponekad se lako pogubiti u svemu. No, generalno je to ta podjela.

Probati ću ovdje iznijeti neka moja iskustva i to prvenstveno sa psima jer su mi mace u stanu pa, što se njih tiče, ne moram razmišljati o krpeljima. Nije mi namjera tu reklamirati nikakvo sredstvo niti išta zagovarati. Ne bih se usudila ni ići tako daleko i reći da je to što ja radim jedino ispravno. Želja mi je tek iznijeti neka svoja iskustva ne docirajući pritom. Imam svoje razloge, a kako će drugi, to je stvar pojedine osobne odluke.

Pa, da nastavim…

Tijekom svih ovih godina, probala sam stvarno puno toga. Neka od sredstava više nisu niti na tržištu. Mnogi od „starih“ vlasnika pasa sigurno će se sjetiti Alugana jer se jedino on dao nabaviti u bivšoj Jugoslaviji.

U obzir treba uzeti činjenicu da nema stopostotnog sredstva zaštite. Pogotovo ne zadnjih godina otkad su napasti tako rezistentne. Možemo jedino dati sve od sebe da stvar svedemo na minimum i nadati se da neka iskustva s njima nećemo steći nikada.

Osobno sam, na žalost, imala iskustva s 3 glavne boleštine koje prenose krpelji: piroplazmozom koju mi je imala bivša labradorica Kirka, i boreliozom i anaplazmozom koje su „posjetile“ Gunnu. Zadnje dvije boleštine prikačile su se na vrhuncu djelovanja zaštitnog sredstva što je u meni pokrenulo, između ostalih razloga, neke dileme koje imam i dan danas…

Tijekom Gunnine šteneće dobi uglavnom sam je sprejala s Frontline-om i to mi se pokazao kao prilično dobro jer sam preparat mogla nanijeti i „lokalno“ ali i u količini koju želim.
Kako je odrasla i kako smo počeli jače trenirati i kretati se po područjima punima krpelja (šikare su nekako najopasnije), počela sam joj stavljati spot-on pripravke. S repelentima nisam imala neka pozitivna iskustva jer sam nalazila krpelje i skidala ih samo tako. Postalo je bolje kad sam joj počela stavljati kontaktne antiparazitike,  osobito kad bih stavila Frontline Combo (Combo se pojavio najkasnije). Za vrijeme sezone, stavljala bih ih i svaka tri tjedna kao većina vodiča koje sam znala. I onda je u jednom momentu vrag uzeo šalu. Podivljala joj je štitnjača… U naponu treninga, poprilično utrenirana i kondicionirana, unatoč jakoj hrani za aktivne pse, Gunna je dosta smršavila i većinu šetnji provodila poluhisterizirajući. Njena podražljivost je bila stvarno maksimalna. Razlika je kad pas u dobroj radnoj kondiciji traži rad i vrlo je aktivan ili je totalno histeričan. Nije mi to bilo normalno i krenula sam na pretrage koje su ustanovile izuzetno jaku hipertireozu. Hipotireoza kod pasa i mačaka je prilično česta pojava i nije tako strašna te se da, kao kod čovjeka, dobro izregulirati sintetskim hormonima. No, hipertireoza najčešće upućuje na rak štitne žlijezde. Nakon dijela pregleda u Zagrebu i dijela pregleda u Minhenskoj klinici, nismo bili ništa pametniji jer je sve osim podivljale štitnjače bilo u redu. Nije bilo tumora ali krvni nalazi su bili ludi. Nikome nije bilo jasno zašto se sve zbiva i nije mi bilo druge nego početi kopati po internetu još jače…
Nakon izvjesnog vremena, naletih na podatak da djelatna tvar fipronil koja je osnovni sastojak Frontline-a (kojim sam ju obilato „častila“) često zna uzrokovati poremećaje štitnjače.
Uzela sam stvari u svoje ruke i na svoju ruku. Nisam ništa aplicirala za nametnike. Hrana je bila samo malo podebljana, a van smo idućih tri tjedna išli na povodniku i to samo na obavljanje nužde. Treći tjedan stvari su se konačno normalizirale. Išli smo izvaditi krv, ponovno u Minhen (problem su bile neke pretrage koje se tada ovdje nisu mogle napraviti, ne znam kako je danas) i nalazi su bili u redu. Njeno ponašanje je bilo potpuno normalno, borderski aktivno i zahtjevno ali ne i histerično. Tih dana maknula sam je i s dehidrata (točnije, on je malim dijelom ostao kao 1. obrok) i počela sama kod kuće pripremati hranu što je dovelo do toga da joj je i dlaka postala bolja, ona puno zadovoljnija hranom no to je neka druga priča…

Svjesna sam da bi bila potrebna veća analiza na većem uzorku pasa pa da potpuno sigurno ustanovimo da je cijeli kaos nastao od antiparazitnih pripravaka no u mojoj glavi to je bilo to i dovoljno za neke daljnje odluke.
Odlučila sam ne stavljati joj više toliko ampula već ih aplicirati otprilike dvaput u godini: jednom mjesečno u proljeće kroz dva mjeseca kad je priča s krpeljima najvećeg intenziteta. Ostalo vrijeme, stavljam Gunni Scalibor ogrlicu koja mi se pokazala kao najbolja od svih i koju mijenjam svaka 3 mjeseca.
Kroz godinu joj vrlo često dajem češnjak u tabletama koje rado sažvače (pogotovo one od Canine i Dorwesta). Imam sreću da ona uopće ne smrdi po češnjaku jer sam imala prilike vidjeti da neki psi pokupe miris češnjaka i cijela im dlaka smrdi po njemu.
Kad idem u šumu ili jaču šetnju, obavezno ju poslije dobro iščetkam gustom četkom (za njenu dlaku mi je super ona četka s gustim i savijenim metalnim zupcima). Bezbroj krpelja sam nakon šumskih šetnji našla kako se koprcaju po četki i prevenirala eventualni ubod. Ako idemo autom, očetkam je prije ulaska u auto.
Probala sam i sredstvo na biljnoj bazi (nekoliko prirodnih ulja u kombinaciji u spot-on pripravku preko Zoopluse-a) i bilo je ok što se zaštite tiče no toliko je intenzivno mirisalo da je meni znalo biti zlo, a Gunni je strašno smetalo. Od nekoliko ljudi sam čula da prirodne pripravke rade sami i da su im super no ja ih nisam dalje probavala.

Možda sam u zadnjih 8 godina skinula s nje par krpelja i cvikala i gledala je li Gunna dobro. No, tih nekoliko krpelja su u manjem postotku nego kad sam na nju aplicirala razna sredstva. Poremećaj sa štitnjačom se nikad više nije  ponovio…

Eto, to je moje iskustvo i način trenutnog djelovanja s Gunnom. Ako nekome koristi, super. Ako ne, uvjerena sam da drugačijim vlastitim iskustvom može doprinjeti i dijeleći ga pa svi opet naučimo nešto novo.

Na kraju godišnjeg…

Veselim se kao malo prase vratiti kući i vidjeti mačkoslavce. Kroz par dana, eto me i startam opet nešto bržim tempom.
Prema redovitim izvještajima dobre svekrve koja je cijelo ljeto glumila tetu čuvalicu, malci su i više nego dobro.
I bolje nego što bi htjela. Naime, čujem da su si proširili “područje djelovanja” pa sve ono što smo lijepo “uvježbali”, sad nije.
Tako su, shvativši da nitko neće: prskati ih vodom, vikati “dolje” i skidati ih s (pre)visokih elemenata, reagirati na činjenicu da ruše sve oko sebe u suludom trku po stanu, dirati žice i sl.; poput 2 poludjela mangupa… radili upravo sve nabrojano.

Malci su se svjetski raširili i još jače pobratimili jer u paru se sve može i više. Shvatili su usput da je tulum u punom jeku, da je sve dozvoljeno i što drugo nego – uživati.

No, dolazim uskoro i neće taj raspašoj dugo potrajati. Netko mora glumiti i zlu maćehu. Dva-tri odgojna špricanja vodom podebljana jednim gromoglasnim NE brzo će vratiti stvari u normalu i opet će oni biti umilni i poslušni macani. Što ne sredim ja, sredit će Gunna :-).

No, dobro… Zaključak je da definitivno nisu patili oni već sam patila ja jer su mi nedostajali i to dvostruko: umjesto jednog, falila su mi dva :-).

A oni? Oni su se jednostavno ludo zabavljali.

Uri

Vai

Njegovo veličanstvo – Čičak!

Ne znam je li itko primijetio da je ove godine dominantna biljka na moru čičak?
Mislim, uvijek ih je bilo ali ove godine…

Ok, vlasnici kratkodlakih pasa vjerojatno ne znaju o čemu pričam jer i sama sam prije imala kratkodlake pse i s čuđenjem gledala kako vlasnici dugouhih i dugodlakih pasa obavijaju glave i uši svojim ljubimcima svakakvim maramama, tkaninama i inim čudima misleći si u čemu je štos i kako do zla boga pretjeruju. E, pa ove godine sam poželjela Gunnu prvi put obrijati (i jesam ali samo “gaće” i to više zbog vrućine, a manje zbog trave) na nulericu ili joj noge obuti u štrample pa nek’ izgleda kao pas poludjelog Modnog Mačka. Ove godine shvatila sam u potpunosti vlasnike kokera, jorkširaca, afganistanaca i sličnih pasmina koji sa zebnjom gledaju svaki radosni odlazak svojih lajavaca u igru na travnatu površinu.
Trenutno mi svaka šetnja (ako nije “betonska”) završava momentalnim skupljanjem čičaka jer ako ih ne prikupim odmah na kraju šetnje, Gunna će sama (pametan ćuko) do jutra napraviti pomor čičaka i počupati si pola dlake, a čičaka će opet biti posvuda. Ovaj put po kući odakle će se s poda (elegantnije nego direktno iz trave) ponovno negdje zalijepiti za njenu dlaku i ugodno smjestiti do sljedećg čupanja radeći tako začarani krug. Jer, mala biljna napast ima nevjerojatnu moć preživljavanja i ljepljenja jovo nanovo fenomenalnom efikasnošću. Ako bude nuklearnog rata, garantiram: čičci preživljavaju zajedno sa štakorima i komarcima.
Još ja imam sreće jer njena dlaka nije sklona onom zapetljavanju gdje si primoran krenuti u borbu naoružan svakojakim arsenalom koji se sastoji od barem tri regeneratora, nekoliko vrsti češljeva na kojima ti može pozavidjeti i profesionalni groomer i gdje na kraju, svejedno, čičak ipak obavezno vodi bar s 2:1. Ne, moram priznati da se Gunnina dlaka relativno lagano čisti od čičaka. Barem u usporedbi s prije navedenim pasminama pasa (jesam li spomenula da dajem naklon i skidam kapu do poda njihovim strpljivim vlasnicima?). No, mene živcira već i sama činjenica da moram skidati tonu tog dosadnog korova s nje ama baš nakon svake šetnje.
Da imam afganera, mislim da bih opako kapitulirala oblačeći ga u svašta, samo da ne pokupi čičke. Pa neka selo priča.

Još nešto. Kao što rekoh, nisu to čičci na kakve sam navikla na kontinentu. Zapravo, nisam niti sigurna jesu li to uopće čičci. Jer, kad kažem čičak, zamišljam si one velike, okrugle i pikave čičke (zapravo su jestivi i prilično ljekoviti) koji se relativno lako skidaju ako se baš svojski ne upetljaju. Aaa, ne… To su oni mali čičci u promjeru od cca 5 milimetara. Oni čičci koji se, osim što petljaju dlaku na svim mogućim i nemogućim mjestima, zavuku i među jastučiće i tamo obitavaju dok se dobro ne utisnu. Čista poezija. To su oni čičci za koje misliš da si ih sve izvadio i onda prođeš za svaki slučaj četkom, čisto da dlaka bude lijepa i onako, više reda radi, i onda – ta daaaa, jesam te!!! E, ti čičci su definitivno glavni, biljni hit ove godine u Dalmaciji.
I zato: njegovo veličanstvo – Čičak!

Čičak

U paru je uvijek zanimljivije…

Često me pitaju: “Pa, što će ti baš dva mačka, što jedan nije bio dovoljan?”

Dio odgovora krije se u predzadnjoj objavi “Tko tu kome zapravo nedostaje”, a kako je do toga zapravo i došlo i koja je bila kronologija događaja, slijedi sada…

Prije nešto više od godinu dana, naš prethodni mačak Lun (sveta birma) je nenadano umro (mrzim onaj izraz uginuo i nikad ga ne upotrebljavam: kao, mi ljudi umiremo, a životinje iz nekog čudnog razloga ne umiru, one ugibaju). Jadan se zadnjih par godina zaista mučio sa zdravljem i nekoliko puta smo ga doslovno vadili s ruba smrti. Sve dok jednog dana nije odlučio otići s one strane duge…
Sljedećih mjeseci, stan je bio pust jer smo navikli imati i macu i psa i dali smo se u potragu i razmišljanje o mačkoslavcu koji će ispuniti novonastalu mačju prazninu.
U obzir je dolazila bilo koja maca (nebitno čistokrvna ili ne) ali, uvijek taj ali, moja novostečena hipohondrija nakon tolike borbe s Lunovim zdravljem, odradila je svoje i htjela sam se što više osigurati da zajedno s macom dobijem i njeno zdravlje i dobru socijalizaciju. Eh sad, znam ja da nikad nema 100% garancije jer i najboljem uzgajivaču se može desiti nesreća za koju ne mora biti kriv. Ponekad se jednostavno zvijezde krivo poslože. No, opet mogu dati sve od sebe kako bi minimizirala možebitni rizik. Pa, ako se i onda nešto desi, bar si ne mogu prigovoriti za pasivnost i mogu reći da je jednostavno sudbina tako odredila. U svom tom razmišljanju jedna stvar mi je bila glavna nit vodilja jer se sve bitno zapravo uvijek svede na to, a to je – zdravlje. Sve je ostalo sporedno i sa svime izađemo na kraj.
Nakom pomnog “guglanja”, na prvo mjesto isplivali su britanska kratkodlaka mačka i snowshoe. Posjetili smo prvo uzgajivačnicu snowshoe-a i naišli na zaista tople uzgajivače i predivne mace koje od srca mogu preporučiti (gdin Šušnjar). Sve je bilo super no zaključili smo kako bi ipak htjeli nešto mirniju pasminu (tad još nismo bili do kraja sigurni hoćemo li uzimati dvije mace). I to je bilo to, britanci su se nametnuli kao naš krajnji izbor. Sad je trebalo odabrati uzgajivača.
U našem pohodu na odabir uzgajivačnice (a bio je epskih razmjera jer moja priroda ne dozvoljava ad hoc odabir), najviše nam je za oko zapela Beauty of Freya. Do tog trenutka, bili smo ugodno iznenađeni voljom i ljubavlju svih uzgajivača mačaka na koje smo naišli (jedan od njih je i jedinstveni, životom i mačkama oduševljeni gdin Špiček, predivno zaljubljen u svoje prekrasne britance, široj javnosti poznatiji kao “whiskas mace”; i njega od srca preporučam za svakog tko želi macu tog specifičnog uzorka) te željom da nam dostojno prezentiraju pasminu koju uzgajaju. No, nekako smo si kliknuli najviše baš s Hanovima. Od momenta kad smo ušli u njihovu kuću i ugledali njihovih (tada) 13 mačaka na okupu (jer je taj broj danas veći za novi par :-)), shvatili smo da smo pronašli svoj komadić mačkoslavnog, britanskog raja. Topli i srdačni Hanovi “uzeli” su nas na prvu. Marina – šaptačica mačkama koja svaku od njih poznaje u dušu i točno zna koji je njen mačić savršen za kojeg vlasnika te koja ima istu viziju kao i ja što je sve uloga uzgajivača; suprug Robert – fenomenalna podrška i jednaki zaljubljenik u njih, i njihova mala vrckava Helena koja odigra bitnu ulogu u socijalizaciji mačića. To je bilo to! Hej ljudi, našli smo svoju uzgajivačnicu pa i više od toga! Odluka se pokazala kao fantastična jer podršku i pomoć koju smo dobili nakon kupnje mačića, nismo mogli niti zamisliti!

Tako je, jednog lijepog kolovškog dana, u naš dom i naša srca trajno uselio Vai, mala plišana ljubav, lila medvjedić koji nas je momentalno osvojio i usvojio. Namijenjen zapravo u početku nekom drugom no, igrom slučaja, zapeo s nama trajno i doživotno.

Vai

Vai

Mislili smo kako ćemo ostati na tome no vrag nam nije dao mira…

Kako mi često znamo otputovati nekamo za vikend, meni je svaki put dio srca ostajao s Vaijem. Jer, mi uvijek idemo s Gunnom, to se podrazumijevm. Gunna ima nas u svakom momentu, no koga u ovakvim momentima ima Vai? Nikoga, Vai ostaje sam. I sad mogu znalci reći: ma, mačke su samodostatne itd. itd. Jesu vraga, nitko ne voli biti sam toliko dugo i to ne svojim izborom nego po tuđem diktatu. To nam je reklo i iskustvo tih odlazaka, a i prijašnje dugogodišnje iskustvo s Lunom. Svaki put po povratku, Vai (prije njega Lun) je bio izvan sebe od sreće što smo se vratili. Tetu čuvalicu, dok nas ne bi bilo, čekao bi ispred vrata baš svaki put kao pustinja kišu. Stvarno nije bio oduševljen činjenicom da je ostao sam. Prvi put se čak i nadurio i kad smo se vratili, pogledao me, okrenuo leđa i tako okrenut sjedio par minuta dok me nije udostojao drugog pogleda. Pa nek’ si ja mislim hoću li ga opet ostaviti. Vai jest nešto rezerviranijeg karaktera ali zapravo jako voli kad je u društvu. Rekli bi neki da izigrava frajera no zapravo je micek na kvadrat što je pokazao puno puta kasnije :-). Odluka koja je zapravo možda i bila negdje duboko u nama i puno prije, sad je sazrila: nabavljamo mu društvo i tad smo pokriveni: svatko ima nekog i nitko ne samuje niti u jednom momentu.

Četiri mjeseca nakon Vaija došao je Uri. Točnije izletio iz malog boksa u kojem smo ga donijeli, odjurio na grebalicu i zagrebao je noktima, pritom ugledao i oprobao sve igračke koje su ga čekale na podu, prošao i zastao pored Gunne odšacajući da ne prijeti nikakva opasnost, došao pred Vaija i – zastao po prvi put otkad je pušten. “Ooooook”, rekao je on Vaiju, “ti si šef”. Mogla bih se okladiti da mu je pritom i namignuo. Zatim je odjurio dalje jer, bilo je toooliko igračaka na podu, a svaku valja zagristi, nositi, prebaciti, odbaciti, zavitlati i odvitlati. Tako je stigla mala napast, uragan-slatkiš i neodoljivi šarmer i garfieldovska izjelica kojem nitko, ali zaista nitko ne može odoliti. Sušta suprotnost Vaiju u gotovo svemu i zato savršen odabir kojeg nismo požalili niti u jednom trenu. Naravno, ne moramo reći iz koje smo ga uzgajivačnice uzeli. To nije bilo upitno niti u jednom trenu :-). To je bila karta za siguran let :-).

Uri

Uri

Ako smo i dvojili ikoji trenutak oko nabavke druge mace, onog momenta kad je izletio iz boksa i poharao sve igračke, hrabro i neprikosnoveno pritom nas do bola nasmijavajući, bilo nam je jasno da nas je i on “zarobio”. A, Vai… Vai je car, fantastičan mačji vladar naših stambenih kvadrata koji se pokazao kao divan karakter tolerantno prihvaćajući malog pridošlicu i a sve njegove eventualne mlade nestašluke riješava mirno i mudro. Malci se međusobno igraju i imaju jedno drugo, a ako si i dosade, svatko se povuče u svoj kut i ima svojih 5 minuta mira.
Ili jednostavno zajedno legnu jedan pored drugoga.

Prizori pri povratku s ponekog vikend izbivanja (prije godišnjeg istestirano dvaput) više nisu patetični i putovanja su nam stoga manje stresna.

Vai i Uri

Trenutno smo na godišnjem i pišem vam s Dugog otoka razmišljajući koliko mi fale te male bundice i kako jedva čekam vidjeti ih. No, svaki put kad se čujem sa suprugovom mamom koja ih trenutno čuva (hvala Nado, od srca), brine i uživa u njima, svaka njena riječ me oslobodi bilo kakve sumnje nedostajem li ja jednako njima koliko i oni meni te sam najsretnija s činjenicom što oni meni nedostaju više. I, zahvaljujem sama sebi i svom suprugu i predivnim Hanovima što smo se odlučili na dvije mace.
Jer, štogod rekli, udvoje je ipak ljepše.

Vai i Uri

Kako smo na ljeto s Gunnom otišli oboružani svime i funkcionira li sve to uopće…

Nakon nemilih događaja u prosincu prošle godine (tumor aorte za kojeg nismo niti znali do trenutka dok se nije otkinuo i pao na jetru prilikom čega se dio jetre odlomio i izazvao unutarnje krvarenje te šok i da ne pričam…) kad smo umalo ostali bez Gunne, početkom lipanjskih vrućina postalo nam je jasno da ćemo se ovoga ljeta najviše boriti protiv – sunca. Naime, postala je jaaako osjetljiva na sunce i iako ona bi, tijelo evidentno ne može. Bilo je: ili će ići van samo u cik zore ili kad se spusti mrak. Eh sad, ja baš i nisam neki jutarnji tip, a šetati je samo po mraku isto mi nije baš zvučalo fora. Opcija je bila izabrati neko kasno poslijepodne no uz pomoć raznih dodataka s kojima će sve lakše podnijeti. Krenule su pripreme i predratna planiranja pri čemu je Napoleon, u usporedbi s nama, bio mala beba…

Nakon višednevne analize, pokojeg savjeta dodatnih pametnih prijateljskih glava sa strane, beskrajnog surfanja i samopreispitivanja, sve svedoh na 3 bitne stavke i nabavku:

1. oprsnice za hlađenje no one koja traje dulje vrijeme, a ne da se sasuši nakon prvog kilometra. Također, morala je to biti oprsnica koju ne moram stavljati u frižider jer, na žalost, još nam plaže nisu opskrbljene frižiderima gdje ovako nadobudni vlasnici pasa mogu rashlađivati tehnikalije svojh ljubimaca. Htjedoh nešto čime ću je zaliti ako se osuši i keep on walkin’. I nađoh baš jednu takvu. Po riječima vlasnice trgovine preko koje smo je uspjeli kupiti (isto klupske kolegice): koja izgleda poput kondoma nataknutog na psa :-),

2. pop-up šatora za plažu koji će služiti kao hlad,

3. pet cooler ležaja (punjenog mikrokristalima koji se aktiviraju kad se stane/legne na nju) i, ta-daaa:

4. prikolice za bicikl čiju kupnju najviše mogu zahvaliti jednoj dragoj klupskoj kolegici.

Nakon podosta olakšanog novčanika (no, sve za moju lajavicu), s olakšanjem ustanovih da to ipak nije bio bačen novac.

S oprsnicom uspješno šećemo po suncu (naravno, ne baš u podne ali u poslijepodnevnim satima bez greške). Gunna se ne zasopće, a nakon šetnje nije uspuhana. Tijelo joj je normalne temperature. Ne budi mi teško, a prema Deninoj ideji koja je istu stvar napravila za svog psa, oprobala sam stvarčicu i na svojoj glavi i na leđima šećući po jednoj gradskoj ulici praćena povremenim pogledima šetača. I, moram priznati da mi je bilo čist’ ugodno jer stvar doista hladi! Šteta samo što to nisam nabavila i prije. Eto, oprsnica/kondom igra odličnu ulogu 🙂 Štiti kao što bi i trebalo.

Gunna u oprsnici za hladjenje

Šator je zapravo oprobana stavka već zadnjih par godina. Samo sam sad htjela pop-up jer je to puno jednostavnije nego montirati sve one dosadne cijevi jednu za drugom. Je! Do momenta kad ga treba sklopiti. Jer, naravno, kupila sam onaj veći za koji moraš biti da Vincijevskih afiniteta kako bi ga vratio u onu prvobitnu tanku, okruglu vrećicu iz koje je tako jednostavno izletio. No, Youtube je riješio stvar. U 4 osnovna poteza, šator je kapitulirao, a ja sam se pravila važna na plaži kako sam ga smotala i zamotala kao od šale. Inače, ako već netko nije do kraja shvatio, šator služi isključivo da lajavoj bakici radi hlad. Moje je mjesto na pržioni sa strane.

Prostirka se isto pokazala kao odlična stvar. Stavim je na njen ležaj i rezultat je mirnije spavanje koje više nije prekidano povremenim dahtanjima. A i osigurava dodatnu udobnost jer je onako fino mekana. Bilo je potrebno početno uvjeravanje kako je to za njeno dobro no nakon toga, Gunna je i sama uvidjela kako joj je bolje s tim nego bez toga. Točnije, ima dva ležaja i šalta se tijekom noći s jednog na drugi. S time da moram priznati, na svoju veliku radost, većinu noći spava na ležaju s prostirkom za hlađenje. I da, naravno da sam je oprobala stojeći sa stopalima
što je baš gušt :-).

Prikolica za bicikl je totalna fora. Bilo me malo strah da će previše tresti, hoće li ići po makadamskim putevima, hoće li Gunna unutra biti nesretna i jadna te sva ozarena izaći van misleći kako će radije umrijeti trčeći na suncu za biciklom nego ući u paklenu napravu još jednom.
Ništa od toga. Ušla je unutra bez mitomanije koja je stajala sa strane, legla, provozala se i to je bilo to. Mojoj sreći nije bilo kraja. Osobito kad je Bobo pristao montirati prikolicu na svoj bicikl.

Gunna u prikolici za bicikl

I tako, ako ugledate jedan par kako sretno pedalira vukući za sobom žutu prikolicu i pritom raznježeni pogledate unutra očekujući neku ljudsku bebicu no ugledate “samo” crno-bijelog lajavca, nemojte biti previše razočarani. To smo samo mi i jako brinemo o lajavici. Ako i niste bili sigurni tko smo i smjestite se na plaži do nas, svakako obratite pažnju na pop-up šator u čiju sjenku će leći ono crno-bijelo stvorenje iz prošle rečenice i to na posebnu prostirku za hlađenje ako je jako toplo. A, ako će dan biti posebno vruć, možda nas popodne vidite u šetnji s istim tim lajavcem obučenim u sivi “kondom”. Koji štiti. Bez greške :-).

Tko tu kome zapravo nedostaje?

Sjedim tako na terasi ovdje na moru, blaženog i smirenog uma s Gunnom podno nogu i jedna stvar mi nikako ne da mira… Kako ove moje mačkoslavne beštijice samo izdržavaju kod kuće bez mene? Vjerojatno pomalo pate i moj im zakoniti (zovimo ga odsad Bobo) nije dovoljan.

Puna takvog, isključivo homo sapiens razmišljanja, zovem kući Bobu da priupitam kako su malci. Jer, ipak je Vai moj mališa s kojim imam fantastičan odnos, a Uri spava uglavnom samo na mom jastuku, brujeći mi poput lokomotive na uho, dok zakoniti ljubomorno pogledava sa strane konstatirajući kako malac sigurno ne uviđa neke stvari.

Uri na jastuku

I sad, nakon svega, kako da ne pate bez mene?

I pričamo tako Bobo i ja te priupitam to, prevažno mi pitanje: “Kako su malci?” A s druge strane žice, čisto, nepatvoreno oduševljenje: “Vai mi je upravo oko nogu i češe se zadovoljno oko mene. Sve sam im počistio i očešljao ih (a, dakle, ide to i njemu, samo ja moram biti na godišnjem) i nahranio. Uri mi spava skoro cijelu noć iznad glave i prede kao lokomotiva. Igramo se kao ludi i sve je super!”
Toliko o mojim sumnjama i homo sapiens pretpostavkama…

Vai na balkonu

Ma neka, samo neka su malci sretni i zbrinuti i neka i Bobi Uri spava predući iznad glave :-).
Kaže mi naša predraga Marina (njihov uzgajivač, šaptačica mačkama) kako je jako zanima koliko ćemo biti oduševljeni tom činjenicom kad malac dosegne pravu britansku kilažu (mužjaci u prosjeku dosegnu 8 do 10 kg) no vidjet ćemo: ima vremena za glavom tuć’ o zid :-).

I sad se ja na kraju pitam: tko tu kome zapravo nedostaje?

Vai kod Bobe

Prvo javljanje…

Bok svima s druge strane ekrana!

Ja sam Mirela ali ja sam u cijeloj priči manje bitna. Bitniji su oni – dinamični životinjski trio oko kojeg se sve ovo vrti.

Zašto blog? Ne zbog moje promocije, ne zbog promocije pasmina, ne zbog promocije ičega… Tek ona osnovna želja svakog prosječnog vlasnika nekog ljubimca da zabilježi negdje i tako trajnije zapamti sve zgode i nezgode koje nam priređuju ta divna stvorenja. I da jednog dana (prijateljujemo s njima znajući unaprijed da smo mi ti koji ostajemo iza njih, a ne obrnuto), kad se okrenem unazad, s veseljem pročitam sve gluposti, živciranja, sprdačine i ine dogodovštine kojima sam bila svjedok i kojima su me obasuli i ponekad nasmijali do suza.
A možda u ovim javljanjima netko i pročita nešto što će mu koristiti, nikad ne znaš…
Ovo je moje prvo “blogiranje” ever i nadam se da će vizualnost i sadržajnost s vremenom postati napredniji 🙂

Pa, krećem redom s time da dame ipak imaju prednost :-)…

Gunna (čita se Gana što na starokeltskom znači bijela), border collie. Iako se o godinama ne govori, mala plavooka je napunila sretnih 14 i “umirovljeni” je spasilački pas. Za sve koje zanima, na ovim stranicama je njen životopis: Gunna.
Gunna je moja pseća srodna duša i jedno nevjerojatno vedro psetance, vječno s jezikom vani (ne, zagriz je dobar, ona jednostavno ima dugi jezik, reći će netko kao gazdarica :-)) koji pokazuje cijelom svijetu. Tolerantna spram mačjih pridošlica, Gunna je mala radosnica, pomalo podjetinjila u ovim poznim godinama. Poseban odnos razvila je s Vaijem kojeg, sad već mogu reći, posebno voli.

Vai (punim imenom Väinämöinen), dok ovo pišem, star godinu i dva mjeseca, britanski kratkodlaki mačak lila boje, vrlo vokalnog karaktera. Uglađen i fin, beskrajno tolerantan, vratolomno spretan i pomalo egzibicionist po tom pitanju, ovaj dragi glavonja (kako ga volim zvati) je pravi mali britanski aristokrat koji nas “obične” pučane često promatra s blagonaklonošću nekog mudraca. On i ja vodimo svakodnevnu bitku oko mokre hrane koju s prezirom pojede na žličicu, bila ona fina konzervica ili pravi slastan komadić mesa. Voli suhu hranu (koju jede valjda zato jer ipak, jesti se mora no daje na znanje da je hrana gubljenje vremena) i sve što vole mladi i misli da je gazda kuće pri čemu je pokušao i pariti Gunnu no odmah je postalo jasno da to neće ići :-).

Uri (punim imenom Urban), mala napast kako njemu tepamo, također britanac, krem-bijeli bikolor, star skoro 6 mjeseci. Beskrajno šarmantan i pomalo tetkast, on je mala šmizla i uvjerena sam, da je ljudskog roda, bio bi savršena gejša s urođenim smislom da ugodi. Prede kao lokomotiva no inače je bezglasan; zatreba li mijauknuti, to zvuči zaista smješno. Više izgleda kao riba na suhom koja otvori usta, a ništa ne izlazi. Potpuno suprotno od Vaija, njemu je hrana najveći smisao života. Osobito mokra koju Vai prezire. Nudi li se meso, nema te prepreke koju ovaj neće savladati, pa makar
slomio sve 4 noge. Po pitanju hrane, on je Garfield (inače, Garfield je britanski kratkodlaki mačak) na kvadrat. U stanju je pojesti sve što u sebi sadrži imalo mesa. Jako se voli igrati i ako se nitko u tome ne pridruži, nema veze, on je u stanju igrati se sam sa sobom i pritom beskrajno uživati.

Eto, to je moja mala i vesela ekipica 🙂

Zasad toliko i pozdrav svim prijateljima najdražih naših lajavaca i mačkoslavaca 🙂