Muke po transporteru

Sljedećih mjeseci moram kupiti novi transporter za mačkoslavce. Sigurno se mnogi nalaze ili su se našli u ovoj dilemi u kojoj sam i sama bila: što kupiti, a da potraje? Namjerno ne pišem: da ne bude preskupo jer koliko para toliko muzike. Bolje jedan dobar transporter nego dva loša što sam i sama osjetila na vlastitoj koži.
Zadnjih 13 godina imala sam ovaj plastični transporter s kojim sam kod svakog odlaska veterinaru ispalila na živce:

Naime, tamo treba otvoriti cijeli transporter, točnije skinuti gornji poklopac da bi mačka imali na izvolite jer, naravno, ne osjećaju oduševljenje prilikom izlaska. I nije problem skinuti taj poklopac. Problem je staviti ga natrag. Ove crne plastične kukice sa strane su pomične i plešu vlastiti ples, a sve trebaju biti prema dolje kad se poklopac stavlja natrag. I sve bi to bilo lijepo i krasno da se bar jedna ne pomakne i cijeli proces narihtavanja kreće ispočetka. Kad se to uspije, rešetka koja glumi vrata se sasvim lijepo namjesti. Eh da, i stisnuti natrag te kukice zahtjeva zagrijavanje u teretani i zbildane bicepse. Dakle, ovaj transporter: 0 bodova. Plus što sad imamo King size macane koji jednostavnu ne stanu u ovaj transporter već u neki veći.
Stoga sam, kad je došao Vai, kupila novi transporter koji je bio na glasu kao znatno kvalitetniji. Provjerila sam dugogodišnju bolnu točku: kukice sa strane i bingo: zajedno s većom nosivošću, čvrstom plastikom, super sistemom otvaranja rešetke tj. vrata i ok kukicama, ozarena lica kupila sam novi transporter.
Ozarenost je splasnula prilikom prvog odlaska veterinaru. Kukice su se, doduše, skinule bez greške no, usljedilo je prvoklasno petljanje na sasvim drugoj stvari. U pomoć je uskočio i jedan veterinar, zatim drugi… I tako je nas troje pokušavalo zatvoriti moj novi, bingo transporter. U čemu je nastao problem? One kukice sa strane su super čekale postavljanje i hrabro se držale prema dolje no… one dvije male kukice na donjoj plastici na sredini vrata su bile Sizifov posao. I ona vrata zbog kojih sam bila toliko happy. Prvo je trebalo narihtati rešetku tj. vrata jer se ona ne može staviti naknadno, zatim gornji poklopac (držeći pritom rešetku da ne padne što se desilo par puta) narihtati na spomenute dvije kukice na sredini vrata i zatim sve zaklopiti. Jedna kukica na sredini vrata je odmah pukla, a i ja sam pukla.

box-2

I, naravno, odlučila pokušati treću sreću. Dodatno pametnija, poželjela sam ovaj put transporter koji se može otklopiti odozgora i čiji poklopac se otvara lepezasto te se poslije samo zakvači natrag. Transporter koji može izdržati britanca, dakle do sigurno cca 8kg i s kojim neću izvoditi manevre dostojne Davida Coperfielda.
Prvo (hvala Marina :-)) je u obzir došao ovaj (preuzeto sa stranice http://www.zooplus.hr):

box-3

A onda su mi apetiti porasli: što ne bih kupila jedan transporter u koji mi stanu oba mačka i da ga ne moram nositi (kičma mi više ne dozvoljava takve egzibicije)? I, opet zahvaljujući Marini (jope hvala) konačno se ukazao ON (preuzeto sa stranice http://www.takuboutique.it):

box-4

Transporter koji dolazi s rastavljivim kolicima (ne moram ga nositi), skida se sa njih po potrebi i macani su komotni unutra da ne mogu biti komotniji. Ok, ovaj suncobran mi realno ne treba i stvar puca totalno na mama-beba spiku no to me uopće ne brine. Moja leđa bit će zahvalna, macani će biti sigurniji i bit će im sigurno udobnije nego kad ih ja klataram naprijed natrag kao u brodu.

A slučajni prolaznici? Ma, nek’ se ljudi zabavljaju 🙂

Pubertet

Dakle, Urija je definitivno šusnulo…

Malac je sada star 9 mjeseci i s obzirom da su britanci kasnozrela pasmina, za moj dojam primilo ga je nešto prije roka. Ponosno nastavlja Vaijevu tradiciju koji je, još nešto ranije od svog novostečenog kompića, u pubertet uletio i mjesec dana ranije, s 8 mjeseci, ali s intenzitetom uragana te – ostao bez jajca jer bi spario i voćnu mušicu, a o Gunni da ne govorimo.

Mir u kući sada je prekinula mala tasmanijska neman, Uri. Pardon, mala tasmanijska testosteronska neman, Uri.

Počelo je laganini poput povjetarca da bi došlo do faze tsunamija na testosteronski pogon.

Kad je tek došao kod nas, Uri je nježno mijaukao. Zvučao je tako da smo se Bobo i ja smijali njegovim bezglasnim pokušajima da proizvede zvuk koji bi koliko-toliko sličio mijauku. Čak sam u jednom trenu pomislila i da mu nešto ne valja s glasnicama. Uglavnom, taj je pokušaj mijauka debelo iza nas jer malac sad tuli respektabilno muški, a period tetkice zbog kojeg smo mu se potajice podsmijehivali prošlo svršeno vrijeme.

Tko je ovdje zapravo boss?

Čak štoviše, svojim tuljenjem uspio je namotivirati i Vaija da se prisjeti svojih „muških“ dana pa se sada zajedno u paru nadvikuju po stanu i trče jedno drugom ususret po nekoliko puta dnevno.

Osim tuljenja, tu je i khm… jel’ da… pa klinac samo vreba iza ugla i cca jednom dnevno pokušava smjestiti Vaiju. Vai pak’ nije od jučer no velika je dobrica pa se samo izvuče iz željeznog stiska i ode dalje, a povremeno stisne šamarčinu malom napaljenku no to i nisu neki šamari. Ono što me uvelike zbunjuje jest da ponekad otrpi klinca u takvom blaženom zen-miru da počinjem sumnjati… Ili je predobar i svetac ili…

Vai

Zaraza ili ne, dominacija ili ne, sad i Vai povremeno naskoči na Urija i isto khm… pa se ja pitam tko je tu lud i jesu li njemu izvadili ta jajca ili ne?! Tako oni lijepo naskakuju jedno na drugo i možda je to zapravo jedan početak još predivnijeg prijateljstva. Ne bih znala. Uglavnom, oni se lijepo i dalje druže, igraju i sve što ide uz njih no sad imaju i „igru“ više. Jer, kad Vai naskoči na Urija i Uri uglavnom u miru pričeka…

No, razlike ipak postoje i tiču se, uglavnom, „stila“: Vai je nježan i polagan, a mali je nasrtljiv i brz. Ili je to stvar iskustva jer Vai je ipak nešto stariji. Tko će ga znati.

Gunna kuži da je nešto „divlje u zraku“ i povremeno se umiješa tako da ovčari Urija ili stane između njih dvoje no uglavnom se sve završi (barem kad sam ja doma, a dok me nema: pa recimo da ne boli ono što ne znamo) tako da mlađeg napaljenka skinem sa starijeg i sve je dalje normalno jer krene red igre, red spavanja i sve onako školski.

Prvo promatranje, a onda djelovanje…

Što se tiče (da budem egzaktna) muškog zapišavanja, toga (još) nema, čini mi se da pubertetlija misli da je čisto dosljedno, dovoljno i potpuno jasno i ovako s postojećim stanjem stvari. Vai je to obavljao u WC no kad je krenuo u pohode na Gunnin ležaj i, dalje, na parenje Gunne, mi smo krenuli na njegova jajca i to je bilo to. No, kao što vidim, to ga nije pretjerano zaustavilo.

Uri nema tendencije prema Gunni jer bi ga ona vjerojatno kastrirala „in vivo“. Ostane li samo na povremenim izljevima „nježnosti“ prema Vaiju (i ne bude li Vaiju ipak predosadan) te „spikerskim“ egzibicijama, mogao bi se čak i izvući i ostati u vlasništvu svoje muškosti. Stoga, malac, pamet u glavu…

Tko bi rekao da je mala tasmanijska neman? 🙂

spavanac

uspavani-osmijeh

Svjetska izložba mačaka u Beču

Bobo i ja, bili smo nedavno u Beču i to fino spojili sa Svjetskom izložbom mačaka.

svjetsk-bec

Mačkose i malu plavooku smo ostavili kod kuće s najboljom tetom čuvalicom, zbrinute bolje od haremskih žena.
Inače, trenutno mi je najveći mentalni problem ostaviti Gunnu na čuvanju, što zbog starosti, što zbog operacije koju je imala… Jednostavno, koliko god super bila zbrinuta (a stvarno je), teško se sad zbog svega odvajam od nje, pa makar i na dan. Njoj je, zapravo, kad sad pogledam unatrag, bilo super ali je ona meni falila no, nije li to tako uvijek s ljubimcima i vlasnicima :-)?
Da sad ne davim s time tko je kome više falio jer se tu sve ipak dobro zna, da nastavim s ponešto laičkih, promatračkih dojmova sa Svjetske izložbe mačaka u Beču…

Počet ću tipično ženski: trebamo tj. trebali smo 🙂 novu grebalicu. Kako se na tako velikim izložbama vidi poprilično toga i uvijek se može i naći pokoji popust, namjera nam je odmah bila tamo uvrebati našu buduću grebalicu, po mogućnosti marke Rufi jer se mnogima pokazala kao najbolja.
Iz svijeta pasa poznato mi je da se na velikim izložbama i natjecanjima štošta toga da nabaviti no na veće mačje izložbe nisam niti provirila pa je time bilo i veće ugodno iznenađenje.
Dakle, ljudi… mačaka k’o u priči, nepregledna ravnica mijaukavaca: kratkodlakih, dugodlakih, bez dlake, štogod ti srce poželi. A Bobo i ja, umjesto među četveronošce, glave smo zabili u jedan red izložbe: onaj s prodajnim štandovima ali i dobrim buffetom spojenim s ugodnim društvom dragih nam Hanovih :-))). Četiri štanda samo s grebalicama, štand s fontanama za vodu (u dugoročnom planu je fontana za Gunnu i mačkoslavce), maskama za mačkokarnevale, torbicama u obliku mačaka i svim mogućim sitnicama na koje bi čovjek u tren mogao iskeširati par mjesečnih plaća.

standovi

No, naš je cilj bio jasan: prvenstveno grebalica.
Sve grebalice su bile za klasu iznad svega što sam vidjela kod nas: tu su bili Talijani i još neki proizvođači s opako nabrijanim cijenama (ne nužno i opravdanim), štand s još jednim solidnim grebalicama i ONI, koje sam vrebala duugo prije izložbe i željela kakav-takav popust: RUFI!

rufi

Ni Rufi nije baš jeftin no stvarno vrijedi svake kune i za dva je koplja iznad ostalih. Bilo bi divno kad bi nakon ovih mojih riječi mogla dobiti kakav popust od njih no pomirit ću se s činjenicom da imam njihov proizvod te ih dobrovoljno izreklamirati jer sam tim grebalicama i ponudom jednom riječju:  o d u š e v lj e n a!
Te su grebalice, koje radi uzgajivači mačaka (što i nije nebitno) redom:
– od punog drva,
– stabilne i ne ljuljaju se kao pod burom kad mačka standardne britanske težine dojuri u punom zaletu,
– toliko željenog okruglog oblika za one koji to žele (a ja želim, što zbog estetskih razloga, što zbog činjenice da sam zveknula o rub grebalice s laktom ne znam koliko puta, a o mačkoslvcima da ne govorim),
– mrak završne obrade: od drva do mjesta ljepljenja koje je dodatno osigurano nekim supersoničnim silikonom koji se ne ruli,
– ona špaga koja služi za brušenje noktiju je puuuuno bolja od bilo koje druge,
– sve na grebalici (barem je takva ova koju smo mi kupili jer možete birati) služi za brušenje noktiju,
– dodatno se može naručiti pojedini komad s grebalice,
– trajne su (vele: kupnja za cijeli život) i ne škripe nakon godinu dana upotrebe,
– biraš si od boje drva pa sve do boje i vrste tkanine,
– izgledaju predivno i kao ukras prostoru u kojem se nalaze i nije naodmet
– dolaze s 5 godina garancije pa si ti misli.

I mi sada imamo jednu takvu, jeiiii :-). Ma, samo radi toga isplatio se put.
O tome da su stvarno kvalitetni, govori i činjenica da je na tom štandu vladala opća pomama. Dok su ostali prodali tu i tamo nešto, na štandu s Rufi grebalicama 4 čovjeka su samo pakirala i odvozila grebalice od kojih si za neke morao počkaljiti čovjeka do koji je htio istu tvoju, 2 gospodične koje su prodavale su svoj kruh zaradile jer nisu stigle ni na WC, a dio grebalica bio je rezerviran već ujutro u subotu prije nego što je izložba uopće i započela. U jednom momentu sam se osjećala kao u jednom holivudskom filmu gdje su se u jednom dućanu dječjih igračaka prodavali novi proizvodi i gdje si morao imati cijelu strategiju ulaska u dućan kao i plan puta do igračke; štitnike za laktove i koljena i bokser u ruci za sve one koji žele istu igračku koju, kad bi ugledao: bacio si se na nju punim tijelom u zaletu. Tko zakasni, luzer…
I mi smo umalo postali luzeri no iskeširali smo na vrijeme svoju grebosrećicu.
Ako si netko želi prosurfati ili naručiti svoju grebosrećicu, eto linka: http://drapaki.pl/en/

Ono što je fora je da, osim klasičnih grebalica, na izložbi se dalo naći i onih zanimljivih mogućnosti za dijelove grebalica koje se pričvrste na zid i tako pružaju dodatne mogućnosti za penjanje, a ne zauzimaju puno prostora i dobrom dizajneru ispadnu i ugodne za oko. Nešto poput ovog: http://www.profeline-shop.com/englisch-climbing-wall-for-cats
Mogućnosti ima toliko koliko ima imaginacije…

Uglavnom, kao što se može naslutiti, vratili smo se nešto tanjeg džepa ali u potpunosti zadovoljni kupnjom.
Još da posjetim Crufts i to je to, ne moram u Disneyland :-).

p.s. – sljedeće u planu je novi transporter u kojem će mačkoslavci izgledati poput male ljudske dječice ali o tom u sljedećem pisanju… 🙂

Starenje…

Oblikujemo li mi naše kućne ljubimce ili zapravo oni oblikuju i mijenjaju nas?
Svijet nikako nije crno-bijeli pa je i odgovor na prethodno pitanje višeslojan.
Cesta života po kojoj vozimo definitivno nije jednosmjerna i ravna. Puna je raznih skretanja, predviđeno-nepredviđenih okolnosti i sitnih pukotina o koje se možemo spotaknuti ili prijeći bezbrižno preko njih. Bilo kako bilo, bezbroj je vremenskih životnih točaka koje nas jednostavno promijene i nakon kojih više nismo isti. Takvih je promjena jedne osobnosti bezbroj u životu. Mi sada više nismo oni isti mi od prije x godina.

Jedna od takvih promjena mi se zbila i prošle godine. Bio je to događaj koji je umalo završio fatalno po Gunnu no, srećom i zaslugom iznimnog veterinara (a kasnije i nekoliko njih), Gunna je tu danas sa mnom. No, na neke stvari na koje bih prije samo odmahnula rukom, danas sigurno reagiram jače zaštitnički.
Sjećam se starijih, radnih, spasilačkih dana i hrpe sitnih porezotina na koje svaki vlasnik bordera s vremenom ogugla. Ako ne lipti poput vodoskoka i ne treba šivati, nije ništa strašno, sanirat ćemo :-). Sada je situacija promijenjena: kihne li, oko sokolovo je prati cijeli dan pomno motreći sve na njoj i oko nje. Cijela ljekarna spremna je u slučaju hitnosti. Kad skoro ostaneš bez polovice duše (a tog prosinca ostadoh i bez jednog krasnog mačka u razmaku od tjedan dana što je ostavilo traga), to ostavi trag i procijep.
Svatko tko me dobro poznaje, zna da je Gunna za mene više od radnog psa; ona je jednostavno moja i posebna i ja sam njena, kako god okreneš – isto je. Utkana je u mene kao i ja u nju. Gunna je bila radni pas s kojim sam prošla svoje tridesete i izgradila dobar dio osobnosti, stavova i uvjerenja. Zajedno smo prošle mnoge dobre i loše momente i s njom sam naučila prihvaćati pobjede jednako kao i poraze i ne doživljavati svijet previše ozbiljno ili tragično. „Svijet je pozornica“, kako bi rekao dobar stari Shakespeare, i na toj pozornici stasamo. Tako je i Gunna postala dio moje ličnosti.
I zato strahovito teško prihvaćam da stari…
Zapravo, odnedavno se nešto bolje nosim s tom činjenicom i tu mi je puno pomogla i naša predivna Deni čiji život su slatki pseći starčeki koji puno više izgledaju kao starčeki i koji se ne daju samo tako. Jer, ruku na srce, Gunna se, izuzmemo li tu nesretnu prošlogodišnju epizodu (za koju se nadam da će ostati samo epizoda) izvrsno drži za svojih 14,5 godina. A Deni mi je pomogla da humoristično prihvatim činjenicu da se u zadnje vrijeme pomalo „izgubi“ u šetnji upravo namirisavši neki totalno fora miris u travi pa kad digne glavu u panici gleda gdje sam jer nije da više niti najbolje vidi. No, pazim na to svoje lajavo čudo i znam sve to pa vičem i mašem kako bi me odmah spazila te ona krene prema meni kao da se nikad zapravo i nije „pogubila“. Ili stoji pokraj mene pa odjednom krene za nekom drugom ženom misleći da sam to ja, zatim zastane u čudu i kad joj podviknem, ona se sva sretna i u čudu vrati kao da mi govori: „Pa daj, pazi malo, gubiš se po gradu“. Netko sa strane ne bi niti vidio sve promjene no one su tu. I jave se tek povremeno no znam da će biti sve češće. I polako to i prihvaćam znajući činjenicu da neki vlasnici nisu niti dočekali tako lijepe godine svojih ljubimaca. Čak i to me mijenja jer učim prihvaćati znajući da nemam previše utjecaja što je jako teška ali vrlo životna lekcija.
Ono na što mogu utjecati jest da joj ove mirne i pomalo (kažem pomalo jer Gunna ne dijeli taj moj stav :-)) umirovljeničke dane, učinim naljepšima i najudobnijima na svijetu. Preventive radi (dobro, tu i tamo malo leđa boluckaju ali to je ništa), ide redovito kod naše Deni, papa najfiniju, kuhanu hranu i trenutno je najrazmaženiji i jedini pas na svijetu: Gunna, moja slatka curkobakica… jer, unatoč svemu, nije ona stara, ona je samo – starija…

Moje ljube okom Sanje RedCat Baljkas

 

Ah, te dlake…

Četveronožni dio naše obitelji polako staje s linjanjem. Ove godine, to je trajalo vanserijski dugo. S Gunnom se nakon prošle zime desilo nešto što se nikad prije nije desilo. Nakon nagle borbe za njen život tijekom prošlog prosinca, zadržala je zimsku dlaku sve do nedavno. Pomogla sam joj prije ljeta (četkala sam i češljala, naravno, cijelo vrijeme no to niti ne brojim jer se podrazumijeva) razumnim skraćivanjem dlake s trbuha i protanjivanjem cijele dlake s vanjske i, osobito, unutarnje strane (trbuh, bedra) koja bi ju previše grijala no to je i dalje bila zimska dlaka, a izgledala je očajno. Tek prije cca mjesec dana, počela ju je gubiti. Zadnjih dana mogu reći da je taj prošlogodišnji zimski sloj konačno otišao. Srećom, nije u tankoj dlaci jer ona i inače ima dlake na izvoz, a raste joj nevjerojatnom brzinom. Pretpostavljam da je sve to bilo poremećeno iz više razloga:
– sama bolest i šok u koji je zapala prije operacije (hipoksija, hipotenzija, unutarnje krvarenje zbog puknuća tumora aorte koji je pao na jetru i odlomio njen manji komadić) i veliki gubitak krvi tijekom operacije (još jednom veliko hvala čudesnom Bruni Ljolji bez kojeg danas sigurno ne bi bila živa),
– dodatna sterilizacija tijekom operacije i
– dugotrajni oporavak nakon operacije (i mlađi pas bi se dugo oporavljao, a ona je ipak već 14 i predstavlja čudo što je uopće živa nakon svega) jer smo se borili s poremećenim imunitetom (upala mjehura, ešerihija i dr. i tu hvala Saši Dujanoviću koji je našao hrpu vremena u prenatrpanom rasporedu) što je isto tek nedavno sjelo na mjesto.

Da nije bilo svega, linjanje bismo standardno riješili već odavno  pojačanim češljanjem.

Mačkoslavci se isto nešto dulje linjaju jer je ovo ljeto trajalo dulje nego uobičajeno. Tek su sad gotovi s linjanjem. Točnije, Vai je gotov, a malac Uri gubi baby dlaku no nije tako strašno, a i pri kraju je tako da se nadam da uskoro nastupa višemjesečno zatišje po pitanju dlaka :-).

Tijekom zadnjih 14,5 godina imanja dugodlakog psa i mačka (prošli je bio sveta birma s dugom dlakom, a ni britanci nisu daleko zbog jake donje dlake), isprobala sam sve i svašta te skupila zavidnu kolekciju četki i češljeva. Izuzetno sam zadovoljna češljem protiv buha u fazi linjanja jer je jako gust i izvrsno izvlači donju dlaku. Njega kod Gunne upotrijebim tek nakon što je dobro očešljam četkom sa zupcima, potom češljem s kombiniranim kratko-dugim zupcima (treba paziti kod kupovine da vrhovi ne budu oštri, meni se dobar pokazao Camonov. Rotirajući zupci mi se nisu svidjeli jer jako elektriziraju dlaku) i onda uspijem svugdje zavući i ovaj protiv buha te ju dodatno iščešljati na problematičnim mjestima. Posao od cca sat vremena ali isplati se jer ode dlake kao u priči. Iste češljeve i četku upotrebljavam i na mačkoslavcima.

cetka i cesljevi

Furminator zaobilazim u širokom luku jer polomi gornju dlaku. Isprva sve izgleda divno i krasno jer on zaista izvuče donju dlaku pa se na prvi pogled čini kako je napravio super posao. No, usput i polomi gornju pa ova izgubi sjaj, a kad krene ponovno rasti, to izgleda katastrofalno. Potrebno je nekoliko mjeseci da se dlaka obnovi. Dobra groomerica mi je savjetovala da furminatorom samo lagano jednom-dvaput prijeđem nakon češljanja tako da izvuče preostalu dlaku. To sam probala i bilo je ok no sve dulje je čista katastrofa za dlaku. Ok je koliko toliko za kratku no za dugu zaista ne preporučam.

I na kraju bih samo napomenula da je izuzetno važno u svo ovo češljanje ukombinirati i kvalitetnu hranu jer ona čini veliku razliku. Super hrana je super zdravlje ali i super dlaka…

Rastemo…

Mala šmizlica Uri veličinom je sve bliža Vaiju. Primjećujem to i po sve manjem prostoru za mene na jastuku. Opasno se, kako vrijeme prolazi, približavam rubu dok se malac svaki put fino, bočno, širom ispruži uživajući kao mali prasac. Kako ne bi bilo bilo nikakve sumnje oko toga kome je udobnije, prede kao lokomotiva, po mogućnosti točno na uho. Ja ne predem pa vi zaključite.
No, dobro, da se ne lažemo; iako malac svaki mjesec dobije bar pol kile više i sve je manje malac, još uvijek mi je to slatko i ne mogu si pomoći. Po cijenu da me jednog lijepog dana u potpunosti odgura s jastuka, ne želim ga katapultirati s kreveta. Uvjerena sam da on to zna i debelo koristi tu činjenicu…

Uri je inače nevjerojatno mazan i time osvaja. Kod nas u stan još nije ušao nitko tko je ostao imun na njegov šarm. Vai, za razliku od Urija, ima jedno carsko držanje i kod ljudi izaziva osjećaj određenog divljenja izdaleka. Njega promatraju, Urija žele „provući“ kroz ruke. On kod ljudi redovito izaziva onaj „aaaa“ efekt. Kao u kinu kad se na platnu pojavi nešto super slatko praćeno klišeiziranim romantičnim notama. Klinac je šmizla, zna se klokanski zavuć’ i gotovo. K’ tome, ima neku mekanu, flafastu dlaku koja pruža nevjerojatan osjećaj pod prstima pa priča bude skroz zaokružena. Još to „podeblja“ dizanjem glave pri maženju jer najviše obožava maženje upravo po glavi, malo zaprede, zatrepće okicama prije nego ih potpuno zatvori, naćubi njuškicu i čovjek se osjeća kao da mu je pružio 5 najboljih minuta u njegovom životu.
Prije nego je došao u naš dom, pitali smo njegovu uzgajivačicu kakav je po karakteru. Ona nam je rekla da je cijeli kao milo dijete. I to je živa istina.

S druge je strane kao tasmanijska neman. Sve ga zanima. Nema šanse da se išta desi u stanu, a da on nije sudionik. Zaigran je do srži i pritom je beskrajno maštovit i zabavan. U stanju je iz svega napraviti ludu igru. Od luka kojeg odmah rola ako padne na pod do komada posteljine kojeg s jednom šapom gura odozdola, a s drugom pritišće odozgora pritom se beskrajno zabavljajući. On je poput onih ljudi za koje kažemo da su puni strasti u svemu što rade samo što je on mačak što sve čini zabavnim za promatranje sa strane. Evo, prije kojih 10-ak dana, na moju veliku „radost“, otkrio je kako se igrati s pijeskom u svom wc-u. Naime, natjerava one mikroskopske kuglice pijeska u wc-u loveći ih kad počnu kliziti i onda, kad u njegovoj glavi sve dosegne vrhunac, razdragano izleti van odnoseći dio pijeska na sebi. U ravnini nakon wc-a je kupaona pa, kako izleti iz wc-a, tako klisne u pravcu kupaone te završi u kadi. Ostane li do tamo još pokoji komad pijeska na njemu (znamo da po Murphy-ju komad kruha padne uvijek na namazanu stranu pa je tako i s ovim), nakon što uđe u uvijek malo vlažnu kadu i brzinom svijetlosti obiđe još koji kvadrat stana, to izgleda kao da je upravo doletio meteor i zabio se u Saharu.

In flagranti u kadi

Snimio je on i kad je najbolje vrijeme za to: kad praznim pijesak, naravno… Prvi me je put iznenadio. Praznila sam pijesak kad je kao raketa doletio s drugog kraja stana i bacio se sa sve četiri u wc. Znate ono kad radite „bombe“ u moru: skupite se u loptu i bacite nastojeći što jače pljusnuti o površinu vode? E, pa, to je bilo to. Doletio je, bacio se, odsklizao koliko je mogao po wc-u, stjerao sav pijesak u jednu stranu i onda ga počeo ganjati po kutiji s jedne strane na drugu. Na kraju sam ga primila u ruke dok se još batrgao s nogama u zraku, zatvorila u sobu i mirno završila posao skupljajući pijesak pored wc-a. Nakon toga je pokušao još par puta, napravio dar mar no onda smo, raznoraznim odgojnim sredstvima, naučili da se to ne radi. Tada je otkrio novu foru. Jedan dan sam začula šuškanje pijeska u hodniku no zvuk nije dolazio iz njihovog wc-a. Došla sam u hodnik i imala što vidjeti. Uri s glavom do struka uronjen u kutiju s pijeskom dok mu zadnji dio tijela viri van (zadnje se noge koprcaju u zraku, a rep održava ravnotežu) kopa s prednjim nogama po unutrašnjosti. Provalio je u poluotvorenu kutiju s pijeskom, koju sam, da se zna, dodatno zatvorila selotejpom! No, taj je prizor bio toliko komičan da se nisam mogla ozbiljno naljutiti nego samo još bolje zatvoriti kutiju nadajući se da mu to neće opet pasti na pamet. Još je uvijek bebač pa se tako i ponaša iako mislim da je on karakterno zaista takav: zabavan i blentavo šašav s istaknutom maznom stranom zbog čega je kao milo dijete.

I, tko bi mu odolio…?

H R A N A

Vjerujem da, jednom davno, kad su bili prisiljeni snalaziti se na ine načine kako doći do hrane ili je ona davana na kapaljku sa strane čovjeka, nije postojalo toliko izbirljivosti u pasa i mačaka.
Stvar je bila krajnje jednostavna: ili jedeš i živiš ili ne jedeš i ne živiš. Ili si mi koristan i jedeš ili lovi sam što ti se sviđa.
Danas, uloga pasa i mačaka je daleko veća (ili manja, ovisi o kutu gledanja) nego što je bila u ta vremena. Većini od nas, ljubimci znače mnogo više od pukih čuvara kuće, pomagača u lovu ili lovaca na štetočine i sl. S vremenom smo otkrili puno više njihovih mogućnosti i načina kako nam mogu olakšati i uljepšati život. Stoga danas, kad ljubimac ne jede s guštom i koliko bi trebao, nakon što otklonimo mogućnost bolesti, mi: molimo i kumimo i dovijamo se na razne načine (ima tu i zbilja kinky načina) kako bi vidjeli štovanu njuškicu zagnjurenu u posudu s hranom. Vidimo li to bar imalo, sretni smo kao mali prasci: naša beba, pokazujemo to cijelom svijetu, jede. No, volimo ih i tu smo gdje jesmo i ne damo ih već se trudimo i dalje i dajemo cijele sebe kako bi štovani dlakavci jeli i bolje od nas.
Postoji i druga krajnost. Ima i onih ljubimaca koji bi proždrli muhu u letu, prokopali tunel do Kineskog zida ako je tamo neki komad hrane ili uskočili u brlog majci medvjedici koja upravo hrani svoje mlado kako bi se, pod krinkom medvjedića, infiltrirali i pojeli što više donešene hrane.
I onda ima i toliko željena sredina. Ti su blagoslovljeni i njih čuvajte jer ne znate koju radost imate s takvim ljubimcem.
Ja imam 3 ljubimca i sva 3 različita po pitanju hrane. Ok, jedan iz te zlatne sredine malo više naginje prema proždrljivosti ali je sve pod kontrolom.
Krenimo od najstarijih prema najmlađima…
Gunna… Gunna je kao štene pa sve do 2. godine starosti bila tvrd orah za hranjenje. Hrana je bila posve sporedna stvar u njenom životu. Jelo se tek toliko koliko treba, a ponekad i puno manje. S obzirom na to da je bila predodređena za radnog psa i kao takvu sam je morala i fizički kondicionirati, ponekad sam se pitala od čega ona živi i kako uopće raste. Njeno hranjenje je iziskivalo puno moje samokontrole. Povremeno sam je htjela ščepati i ugurati joj svaki komadićak u usta. Bilo je potpuno svejedno što je u pitanju: komad suhe hrane, poslastica ili upravo pečena zečetina. Njoj je sve to bilo strašno bezveze. U jednom momentu je imala period kad je jela svaki drugi dan, a ja se zapitala je li zapravo sve u redu s njom. Sve sam radila školski: ako ne pojedeš u 15 minuta, sklanjam posudu i nema ništa do sljedećeg puta. No, ona bi mi svaki put pokazala 3. prst i čekala taj sljedeći put kad bi smireno pojela koliko je smatrala da treba, a to je malo.
Bilo je ponešto bolje kad bih joj suhu hranu prelila s jogurtom (to je ostalo do dan danas te dobiva pola jogurta dnevno u jutarnjem obroku) ili mesnom juhicom napravljenom specijalno za nju. Tad bi joj fino zamirisalo i odlučila bi sažvakati hranu što je trajalo i trajalo. Svaki komadić posebno bi žvakala, povremeno se ogledala oko sebe ne bi li uhvatila neku zanimljivost i onda ubacila u sebe sljedeći itd. itd. Imalo je to i neke dobre strane. Jedna od stvari koje se nismo bojali je torzija želuca jer je hrana, valjda, dok bi uopće stigla do želuca, bivala napuhnuta, odpuhnuta i pretvorena u čistu juhicu. Šalu na stranu no, trajalo je… I odjednom, s oko 2 godine starosti, kako je sazrela i pola prethodnog dvogodišnjeg dijela života bila pretežno gladna vlastitom odlukom, odlučila je – početi jesti. Danas, s 14 godina, shvatila je važnost hrane u životu i jede normalnim apetitom. Čak bih rekla da je i proždrljiva. Definitivno je po tom pitanju evoluirala.
Dolazimo do Vaija… Vai i ja vodimo hranidbenu bitku prema kojoj je ovo s Gunnom u mladosti bio mačji kašalj. On je jedan od onih koji – ne jedu. Svjestan da hrane nikad neće nestati sa stola, on povremeno ode do posude sa suhom hranom i pozoba pokoju kuglicu. Najčešće samo proguta, čak niti ne sažvače. Ali ne proguta on halapljivo i iz razloga što je proždrljiv. Ne. On proguta jer je tako jednostavno cijeli proces oko hrane brži i nema potrebe zamarati se žvakanjem. Za njega je samo suha hrana iliti dehidrat, hrana. Sve ostalo ne vrijedi njegova vremena. Konzerve? Paštete? Sirovo meso? Kuhano meso? Nope. Sve to je puko gubljenje vremena. On jednostavno ne voli jesti i točka. Kad dobije neku super slasnu konzervicu ili mrak komad mesa za koji mesaru uredno slažem da je za Bobu i mene, on kraljevski došeće do posude, odokativno odšaca što je unutra i prvo to dehidrira. Točnije rečeno, obliže sve što je u kapljicama, sluzavo, krvavo ili sl., pojede par komadićaka i to je to. Dok nije došao Uri koji to dokusuri, više sam hrane bacala nego što ju je Vai pojeo. Urijevim dolaskom, ponadala sam se kako će konkurencija odraditi svoje i Vai početi više jesti no šlus. On jednostavno odliže svoje, kakti pojede nešto i ostatak prepusti Uriju koji strpljivo čeka svojih 5 sekundi i gleda ga s obožavanjem. Jer, naime, Uri ne jede; on proždire sve pred sobom. On je Vaijeva sušta suprotnost. Uri pojede svoje, zatim Vaijevo i onda se još malo počasti sa suhom hranom.

Uri je uživanje u hrani podignuo na viši nivo. On, jedući, prolazi potpunu katarzu da bi dosegao zen fazu. Dok je savršeno koncentriran na obrok i dok ne pojede sve što ima, pored njega može bjesniti 3. svjetski rat, a s neba padati pošast skakavaca. Njega jednostavno za to vrijeme nije briga. Važan je samo taj trenutak u kojem uživa u hrani. Tako, dok jede suhu hranu, on u isto vrijeme prede od užitka. Obožava proces hranjenja, a meso je tu na pijedestalu. Dobije li meso, ne prede jer je tu toliko obnevidio od radosti da je potpuno posvećen klopi i ne stiže ništa drugo. Režem li im meso, njega zatvaram u prvu slobodnu prostoriju jer bi, doslovno, u sumanutom jurišu prema tom objektu radosti, podletio pod nož. Nezaustavljiv je kad se radi o mesu. Kad mu donosim objekt svih žudnji u njegovoj posudici, rep mu je savinut gore skroz do ušiju, u raširenim očima mu se ogleda čista, nepatvorena radost i prati me tako da se okrene oko sebe kao zvrk po par puta do cilja. Juri prema posudi sudarajući se sa preprekama ispred sebe, skoči gore na kauč pa se odskliže, nevjerojatan je. To je juriš kojem nedostaje samo bojni poklič uz udaranje po bubnjevima. Izgleda poput tasmanijske nemani koju goni 100 vragova kad juri prema hrani. Nema te prepreke koju neće savladati.
Ima vjerojatno nekoliko želudaca i predželudaca u koje sve stane i nema frke da se igra odmah nakon toga. Nikad ga nisam vidjela da povraća; on može pojesti i pojesti i pojesti; njegov želudac je poput mađioničareva šešira u kojem hrana samo misteriozno nestane… Hrana je glavni smisao njegova postojanja. Vjerojatno bi bio najsretniji kad bi dobio doživotnu cjevčicu kojom bi se hranio i dok spava.
Eto, to je moja ekipica što se hrane tiče. Svak’ na svoju stranu.

I, za kraj, mala izjelica (uključiti zvučnike na najjače :-))

Kad malo zahladi, ludilo…

Jučer, ludnica… Kako je zahladilo, svi su se digli na noge. Od mačkoslavaca do Gunne.
Krenulo je oko 6 sati ujutro kad se začulo uobičajeno sitno tapkanje i potmulo brujanje izdaleka. Brujanje je postajalo sve glasnije sve dok se nije pretvorilo u predenje respektabilne jačine te je zvuku pridodan i taktilni dio: mekano krzno na jastuku iznad glave sa šapama koje su me omotale kao turban. Izvor silnih osjetilnih podražaja bio je, naravno, Uri, odlučivši da je sad vrijeme maženja.
Za 5 minuta, eto i Vaija. Vai je, da se razumijemo, car, a carevi se ne umiljavaju poput mile dječice. Carevi dolaze dostojanstveno i na prvu ne djeluju kao da ih išta zanima; dolaze tek’ malo pogledati „raju“. Poput svakog cara koji svijet promatra pomalo odozgora, Vai se namjestio meni na prsima predući vrlo tiho, gotovo pa nečujno.
Došao je i moment kad se i car poželio ušuškati pa mi se moj dragi glavonja došuljao ispod desne ruke i udobno namjestio, a ja ga zagrlila. Naime, carevi ne grle druge, drugi grle njih i sretni su poput malih prasaca što to uopće smiju.
I tako, pogurana na donji rub jastuka, s desnom rukom koju mi je bilo žao pomaknuti jer je sladak taj osjećaj mačje loptice, nisam mogla nikamo.
Iako su me mačkoslavci okupirali, lagano sam zapala u san no – došla je Gunna, princeza i kraljica istovremeno. Nju nitko ne može prevariti i nije uopće imalo smisla pretvarati se da spavam jer ona ima širokopojasne antene čitajući me kao otvorenu knjigu. Za nju, ja sam bila budna, a ona je upravo zaključila da je red i na nju. Bočno se priljubila uz krevet i onako s boka naslonila glavicu na mene. Za 5 minuta, posve se razgalila, propela na zadnje noge i cijeli prednji dio tijela bočno naslonila na krevet prema meni izgledajući skoro kao prava kiflica.
Da rezimiram: Uri na jastuku iznad glave trubi (čitaj: prede) mi u uho, Vaija grlim desnom rukom osiguravajući mu maksimalnu udobnost (tko mene pita), a Gunna mi se s iste strane naslanja na krevet i uspijevam je pomaziti lijevom rukom. Srećom, prije dvije godine sam operirala kralježnicu i sada je kao nova jer stara kralježnica ovo ne bi izdržala ni minutu.
Za to vrijeme, Bobo tvrdo spava nemajući pojma o opsadnom stanju koje vlada u njegovoj neposrednoj blizini.
Nakon kojih 10ak minuta, Gunna odlazi, Vai odlazi, a Urija ostavljam na jastuku da malo prijeđe i kod Bobe kojemu je sve to s omotavanjem oko glave i traktorskim predenjem strašno fora jer njega nikad ovako ne budi; uglavnom je šihta na meni. Pa nek’ vidi… Kad mali dosegne kilažu prosječnog britanca možda ni meni ni njemu više ne bude tako zabavno…

Kako smo se digli, valjalo je nahraniti beštijice koje su me gledale s ogromnim očekivanjem. Pogotovo Uri koji je toliko sretan kad vidi hranu da se čovjek osjeća doslovno povlašteno što običnim davanjem hrane izaziva provalu tolikog oduševljenja. No, o hrani jednom prilikom detaljnije jer ona u troje njih ima posve različit status.

Obavismo i hranjenje i čovjek bi pomislio da će prileć’ jer im je pun želudac. Aha, malo sutra i u nekoj drugoj bajci na nekom ružičastom, pufastom oblačiću… Gledajmo ovako: obrok = energija = ludiranje = moment kad se beštije polagano pretvaraju iz dr. Jekylla u mr. Hydea.

ludilo

Prvo je krenuo Uri jer taj malac vjerojatno ima nekoliko želudaca, predželudaca i inih kontejnera za hranu pa mu jurnjava netom nakon klope ne predstavlja apsolutno nikakav problem. Uri ne povraća, Uri samo trpa u sebe. Ako on ikad povrati, u gadnom je problemu. Vratimo se općoj pomami… Uri svakog dana iznova ponovno oprobava sve igračke zadržavajući se na svakoj dok ne ugleda drugu. Tad se baca na nju jednakom žestinom kao na onu prethodnu. Cilj je nogometaški: svaku igračku treba zabiti u gol, a gol je svaka pukotina na koju pritom naiđe i zbog koje kasnije imam glavobolju kad igračku pokušavam izvući van. Kad on završi s igračkama, često ne bude niti jedne u vidnom polju. Pustoš… Uri je i izuzetno društven i može se igrati s nekim no može i sam. Ovaj je put odlučio da se i Vai želi igrati. Tako je i Vai vrlo brzo bio uključen u posvemašnju jurnjavu i natjeravanje, htio, ne htio. Meni sa strane, izgledali su kao dvije svjetlosne trake koje putuju svjetlosnom brzinom i samo se povremeno vizualno pojavljuju iz različitih pravaca.
Eh sad, Gunni je to već postajalo previše (biti samo pasivni promatrač) pa nije bilo druge nego da se i ona priključi. Njeno priključivanje završi obično na dva načina: ili je i ona sudionik u natjeravanju pa se svjetlosnim trakama priključi i njena pojava s mašućim repom ili nastoji obuzdati Urija tretirajući ga kao neposlušnu ovčicu tj. onako mu borderski visi iznad glave. No, to njega previše ne dira, moram priznati.
Ovaj put, Gunna se odlučila natjeravati pokušavajući slijediti njihov urnebesni tempo.

Are you talking to me?Gunna i Vai

U jednom momentu svjetlosne trake su postale kugla koja se kotrljala i krenula je igra jače žestine koju je Gunna, uzbuđena od svega, u jednom momentu prekinula jednim reskim lavežom. Njih dvoje su na tren zastali, tad već u tunelu, izvirujući van s glavama poput malih merkata u izvidnici.

izvidnica

Zastoj nije dugo trajao i nastavili su u tunelu, iz tunela, na tunel… praćeni Gunnom koja se samo navirivala pokušavajući ustanoviti tko je gdje u kojem trenutku.
Kako to u njihovoj igri često izgleda, Uri je mladenački pretjerao. Eh sad, dok je bio beba od 2 kg, Vai mu je poput dobrog braceka sve puštao pokazujući onozemaljsku toleranciju. Sad su skoro tu negdje po veličini i kad se Uri navali na njega s gotovo 4,5 kg, Vaiju ne preostaje ništa drugo doli discipliniranje malog neotesanka. Tako je i sad Vai stoički trpio razigranu tasmanijsku neman no te carske metode kod Urija uglavnom ne pale. Možda kod nekoga opcija ignore pali ali Uri definitivno nije taj neki. Nakon malih milion šansi i kojih punih sat vremena, Vai mu je opalio šamarčinu i nastao je blaženi mir.

mir

mir 2

Ne znam što se dalje zbivalo jer sam otišla na posao, a kad sam se vratila oni su još spavali poput zadnjih svetaca. Malo kasnije, moji dragi bipolarci bili su mazni, divni i slatki kao šećerna pjenica.
Do navečer, naravno, kad je nastupila druga runda…

Vai-bipolar

Ispeci pa reci

Sjećam se kad smo Bobo i ja, nakon odluke o nabavci prvog britanca i opredjeljenja za uzgajivačnicu Beauty of Freya, otišli vidjeti mačiće kako bi izabrali onog pravog. Otprilike smo imali viziju što želimo: lila ili plavi. Onda smo vidjeli Njega: njegovo veličanstvo Ozija i uglas rekli: lila kao Ozi! Ono što je super u toj uzgajivačnici jest činjenica da na jednom mjestu možeš vidjeti sijaset različitih boja britanaca. Jer, većina nas običnih pučana misli kako su britanci sivi i garfildovski crvenkasti. Možeš misliti… Tako smo, na naše oduševljenje, vidjeli i one druge. Prvo nam je za oko zapela jedna crvena mlada ženkica pa smo pali u dilemu: hmm, bi li crvenog britanca? Dilema je otpala jer je ona bila predviđena za uzgajivačnicu. Potom smo ugledali bijelu britanku! Ima ih i bijelih?! Wow, pa oduvijek smo zapravo htjeli bijelu macu. I onda se „ukazala“ Afrodita, majka svih majki, carica: predivna trikolorka još boljeg karaktera. No, ona tad nije imala mačiće. Šteta jer smo upravo ustanovili kako želimo baš njenog mačića. Nakon sat vremena, bili smo posve zbunjeni, začarani i očarani bojama, osobitostima kao i različitostima. I, poput zadnjih naivaca koji su došli s „točnim“ saznanjem što zapravo žele, pojma više nismo imali što mi uopće želimo. Jedino što smo znali bilo je da želimo britanca.

U tom momentu, što se poklopilo s onim prvim htijenjima, bilo je baš jako puno lila i plavih. I odabrali smo jednog lila, čak mu dali i ime te ga čekali cijelo ljeto no nismo ga dočekali. Naime, desilo se da je upravo naš mačić nekako, u zaista kontroliranim uvjetima, spletom okolnosti završio  tragično i nije preživio. Nije nam, jednostavno, bio suđen. Sad smo postavili stvari nešto manje stresno: mi bi lila no uopće ga ne moramo birati, svejedno nam je, samo nek’ nam dođe. I došao je Vai, mačić koji je zapravo prvotno bio namijenjen nekom drugom koji mu je i dao tako lijepo ime. Nazvao ga je, točnije, Väinämöinen, prema junaku finskog narodnog spjeva Kalevala: mudrom starcu i prvom čovjeku nakon stvaranja svijeta, pjevaču i čudotvorcu koji je snagom riječi mijenjao svijet doživljavajući razne zgode i nezgode. I ime je odabrano zaista savršeno. Vai je kao pravi pjevač ispao vrlo vokalan mačak, a kao mudrac uvijek odmjeren u reakcijama što mu daje razboritost i smirenost u ophođenju s drugima (a što Uri, mala napast, koristi sve u 16) i zbog čega ga svi doživljavaju nekako carski. A što se čudotvorstva tiče, on je moje malo, prepametno čudo i to mi je dovoljno…

Na tronu…

Kao što sam već pisala, ubrzo smo se odlučili na još jednog britanca jer carevi ne vole ostajati sami 🙂
Trebalo je ponovno odabrati. No, naučili smo lekciju i uopće se nismo niti zamarali mišlju da znamo što bi. Ovaj put, tako, boja uopće nije bila bitna jer mi bi ionako sve boje da možemo. Što, naravno, ne možemo.
Tiha strast nam je, doduše, bila Afroditin mačić, neki slatki bikolor ili svjetliji no prepustili smo krajnji odabir Marini koja ih, kao uzgajivač, ipak najbolje poznaje. Nama je najvažnije bilo da se dobro slaže s Vaijem i da je mekšeg karaktera kako ne bi ugrozio Vaijevu „suverenost“ i pomalo machoidni stav. Mogao je biti i na tri noge što se nas tiče i s jednim okom, samo da je zdrav mačić s tri noge i jednim okom. Mužjak, ženka, totalno nebitno. I, kako je sudbina fantastična stvar: kad se pomiriš s njom, ona ti često za nagradu ispuni neku tajnu želju. Naime, Marina nam je javila da ima jednog mačića koji je mazica, krem bikolor, mekan pufast kako to samo „kremice“ znaju biti i, ni više ni manje, Afroditin! Too!
Nakon duugih par mjeseci, dočekali smo i da malac odraste te smo otišli po njega. Sjećam se da je samo prislonio glavicu na moj vrat i tako ostao dok ga nisam stavila u transporter. Tog momenta me je „kupio“.
Urban (ispalo je glazbeno ime za glazbenika :-)), skraćeno Uri, mala posvuduša, smiješan, mazan, zaigran kao zvrk… savršen.
I najbolji mogući odabir i za nas i za Vaija.

Ne vidiš me…

Da sad uzimam trećeg britanca, mislim da bi još manje znala kakvu boju želim. Imam neke želje, no da ih opet vidim onako na hrpi, jednako bih se izgubila…

Prije neki dan, išla sam s jednom kolegicom kod Marine pogledati mačiće. Baš se desilo da ima velik izbor mačića s puno različitih boja.
Kao i ja na početku priče, kolegica je „znala“ da želi lila ili plavog.
Sat vremena poslije, odluka je pala: krem ili crveni :-).

Kako sam prešla u gerilu…

Sjećam se da sam prije nekoliko godina, široko raširenim očima, u čudu i nevjerici gledala jednu svoju prijateljicu, nazovimo je Petra, kako na koljenima s onim uskim nastavkom, čučeći usisava cijeli moj stan. I to nije bilo sve. U ruci je držala spužvicu kojom je odmah i prala svježe usisan pod. I tako cijeli stan. I nije to bila ona završna faza kad primimo krpu u ruke i bez onog dugog držača operemo što nismo uspjeli u prvoj ruci. Ne, to je bila njena početna i završna faza jer ona tako pere. I jedino to priznaje za čisto.

Malo je reći da sam bila u šoku jer tako detaljno i opsesivno stvarno ne treba.

Ah, kako sam samo naivna bila…

Par godina poslije, točnije u siječnju 2015. (pamtim još i sad), zatekla sam samu sebe kako ležim potrbuške na podu pokušavši se zavući što dublje ispod stola i uskim dijelom usisivača pobirem zadnju, nevidljivu molekulu prašine koja se tamo nalazi. Potom se ustajem i na isti način usisavam – zidove. Da, nije tipfeler, dobro ste pročitali – z i d o v e. Jer, imali smo – buhe kao pola kućnih ljubimaca u Zagrebu koje sam znala u to doba. No, to je nebitno. Nakon što buhu nisam vidjela gotovo 17 godina, sad sam mogla obnoviti znanje.  Lun (pokojni mačak) i Gunna vrvjeli su njima.

Što je najbolje, ja to uopće nisam niti skužila jer to se meni, naravno, ne može desiti. Vidio je veterinar na Lunu kad smo ga doveli na infuziju nakon njegovog uobičajenog višesatnog povraćanja dlaka koje bi uvijek završilo odlaskom k’ veterinaru. Na njegovo: „Oh, imate buhe“, ja sam samo i ne gledajući u Luna, odmahnula rukom i rekla da se sigurno vara jer sam poznata kao čistač freak i stoga se on sigurno vara. Onda mi je pokazao… Ajme, užas, imamo buhe!!! Pa, kako?!

Nakon početnog šoka, usljedila je akcija. Točnije ratna strategija, jer u pitanju je objava rata. Buhe ili ja. Neprijatelj je mogao preuzeti prostor i dlakavce, pa i nas, samo tako. Kako je temelj svake prave borbe s neprijateljem dobro poznavanje istoga, krenula sam se  informirati. Bolje da nisam… Nisam niti naslućivala razmjere te epske bitke koja je prijetila mom domu i najdražima.

Svi znaju da buhe skaču no tko to nije vidio uživo, ne zna što to zapravo znači. Naime, one ne skaču, one se teleportiraju. Uopće se ne šalim. Netko od buha stisne onu pločicu i na riječ energize teleportiraju se s Enterprise-a koji je negdje u dlaci vašeg ljubimca. Negdje sam pročitala da je ubrzanje koje postiže buha koja skače na domaćina (kako je to lijepa riječ za ove krvopije) ekvivalentno ubrzanju koje postiže space-shuttle prilikom polijetanja u svemir. Ok, imala sam, dakle, neprijatelja koji, za razliku od mene koja s mjesta skočim onak’ jedva  na metar, ovaj skoči u susjedni svemir dok si rekao keks. Dobro, rekla sam si, krvopije imaju nadzemaljske sposobnosti no, kad je zatučem, može skakati samo u raju za buhe jer ostaju mi samo potomci kojih se još moram riješiti pa da vidimo, čija majka crnu vunu prede. No, i tu je buha bogom obdarena jer… U razvoju te male beštije postoje 4 razvojna stadija: jaje, ličinka (larva), pupa (kukuljica) i odrasla buha. Vrlo često, buha polaže jaja na domaćinu,  no ta jaja kad-tad otpadnu s dlake i zadržavaju se u okolišu. Točnije, stanu. I to ni više ni manje nego u prosjeku od, u nekoliko mjeseci svog života, 400 do 1000 jajašca. Pa si ti misli.  Buha prilikom svega i lijepo kaki i time se hrane larve. Izmet izgleda poput točkice crnog bibera. Spomenuta larva se u roku oko tjedan dana lijepo začahuri u stadij pupe koja je ljepljiva i može biti bilo gdje. Nakon tjedan dana eto ti pupe koja je stasala u odraslu buhu i sve ispočetka. I šećer na kraju: buha u stadiju pupe može zaustaviti razvojni ciklus i produžiti cijeli razvoj na gotovo godinu dana! Drugim riječima, nakon što jednom dobijete buhe, ako ne želite da se cijeli cirkus ponovi, imate što za čistiti lijepih xx mjeseci tijekom kojih morate paziti da su ljubimci cijelo vrijeme pod preparatima, za svaki slučaj. Na sve te podatke, oblila me je crna panika. Nisam imala previše vremena jer, ne počnem li intenzivno čistiti, stan će mi se pretvoriti u buhoraj.

Kako je to dalje teklo? Pa, svaki rat uzima svoje žrtve. Ova se nalazila u protanjenom novčaniku i potrošenom vremenu jer, za rat je potrebno oružje, a oružje, naravno, košta.

Kupila sam stoga vrećice, pardon, hrpu vrećica za usisivač jer nakon svakog usisavanja vrećicu je potrebno baciti. A usisavala sam svaki dan. Naime, u usisanom materijalu se može nalaziti buha u kojem god stadiju i, ako ste pažljivo čitali dosad, opet smo na istom. Također, usisivač treba potom dezinficirati sredstvom kojim nakon usisavanja dezinficiramo i cijeli stan pa treba kupiti i to, a to se zove Biokill. U prosjeku na stan od 58 kvadrata potrošiš dva tjedno. Najbolje je kupiti onaj zeleni jer je on navodno netoksičan i eko, zbog ljubimaca ali i nas. Naravno da on i više košta. Usisavala sam kao što sam gore spomenula. U sumanutom pohodu na nemani veličine podebljane točke fonta Times new roman cca 50ak, usisavala sam sve. Kad kažem sve, mislim na sve. Od podova (srećom, nemamo tepihe jer bi ih sigurno bacili), rubova parketa (prostor između parketa i zida je omiljeno mjesto za buhotulum i njihove skrivene seksualne orgije), madraca i unutrašnjosti konstrukcije kreveta te svih ormara, pa sve do zidova i stropova. Zatim je valjalo oprati sve što se oprati može (barem jednom u tjednu) pa sam tako oprala sve što se oprati može i tu opet mislim na sve što uključuje zavidnu količinu praška za veš. U prvom naletu pranja, perilica rublja je radila od petka (kad smo ustanovili buhe) sve do utorka. Paralelno sam na početku svega nanijela hrpu antiparazitika na Luna i Gunnu jer bez toga se nije moglo. Tako sam nastavila čistiti kroz iduća tri tjedna. Spadala sam s nogu od umora od čišćenja i imala osjećaj da mi se život pretvorio u usisavanje, a usisivač i Biokill u najbolje top 10 frendove bez kojih nikako ne mogu. Jedna od posljedica: stan je blistao; mogao si, doslovno, jesti s poda. Ma što pričam, na podu si mogao izvesti najsloženiji kirurški transplatacijski zahvat bez bojazni od odbacivanja organa. Jednom rječju, da nije bilo buha, uživali bismo.

Tri tjedna nakon bespoštedne borbe s minijaturnim ali opasnim neprijateljem, mrtva umorna, tražeći crni biber na dlaci ljubimaca (ona kakica o kojoj sam pričala, jer buhu ne moraš ni vidjeti ni mirisati: ako je biber tamo, nemaš sreće), ništa ne nađoh. Bila sam taman spremna zavrištati pobjednički tarzanski poklič kad je nešto skočilo iz prostirke na balkonu. U milisekundi, moje, sad već izvježbano oko, uočilo je mrskog neprijatelja. Skočila sam skoro ležećki skližući se za buhom namjeravajući je ubiti i spriječiti je da izlegne još sličnih; ma što,  namjeravala sam je satrati no – gadura je zbrisala. Za par dana – opet, biber. Bila sam očajna, htjela sam vrištati od jada i napisati najbolju grčku tragediju, snimiti film o svojim jadima no ipak… Tvrdoglavost je učinila svoje i odlučila sam krenuti u sljedeći ciklus čišćenja. I tako je sve opet krenulo ispočetka: usisavanje, Biokill, pranje, usisavanje, Biokill, pranje… Rekla sam si: ako sad ne uspijem, zovem deratizatora i gotovo. On će (prosurfala sam kako to ide) lijepo ispustiti lijepu dimnu bombicu, pocrkat’ će sve što živi tog trena u stanu ili se tamo tog momenta zatekne (s tim u toj fazi bila čisto ok), ja ću to (opet) usisati i – ponovno imati nešto od života.

Nakon cca mjesec dana, usudila sam se opet pregledati dlaku i sva sporna mjesta i sve je bilo ok. Ništa odnikud nije iskočilo do danas i nema bibera. Nakon skoro 2 godine i nova 2 ljubimca i na njima ničeg, zaključujem da smo se buha riješili.

No, ostala je navika čišćenja. Kad poželim da je sve zaista čisto (a to je jednom tjedno), ne gine sat i pol usisavanja koje taj dan mijenja tjelovježbu. Odvojeno od buha (zbog potencijalne boleštine), bar jednom tjedno pošpricam malo sve površine i s nekim dezinficirajućim sredstvom (najbolji mi je Smac koji je najjeftiniji u Müller-u), a mačji wc svakih 2-3 dana (ne samo zbog buha već i potencijalnih boleština).

Jer, neprijatelj uvijek vreba i ako neću ja, on će…