Kastracija: drugi put!

Bingo!

Započela bih izjavom moje predivne Deni: „Imamo glavnog j….a u gradu, a i šire“! Ja ću samo nadodati: frajer nam je doskočio i slatko nam se smije. Kad kažem frajer, naravno da mogu misliti samo na jednu jedinu četveronožnu jedinku u kući: Urija.

IMG_2765

IMG_2494

Dakle, prije cca godinu dana, gorespomenuti gospodin je ostao bez jajca. Sjetimo se, bio je obostrani kriptorhid: jedno jajčeko u lijevom ingvinalnom kanalu, drugo u abdomenu (ispod mjehura). Zakopao ga je duboko, minucioznom tehnikom te nas (točnije vet. Brunu Ljoljeta koji ga je operirao) svojski namučio i tijekom operacije (pa čak i prije) i poslije. No, tri tjedna poslije svi smo odahnuli. Period mijaukanja, pjevanja zasebno i u nizovima, miomirisnih izlučevina, naskakivanja na sve što diše, leti, puzi i gmiže ostao je iza nas…

Aha… možda na pokoji mjesec. Frajer nas je svojski zaribao i pokazao ne jedan, nego dva treća prsta. A možda je pokazao i one na nogama, nikad nećemo saznati.

Držao je on nas na mukama pa ću i ja čekati do kraja (ne varati i čitati odmah kraj!) ovoga da sve razjasnim u potpunosti.

Što se dešavalo nakon kastracije?

Par mjeseci nakon kastracije, učinilo se da se smirio: mijaukanje doduše nije u potpunosti prestalo (miomirisi jesu) no sve smo to pripisivali njegovoj osobnosti ili bolje rečeno: osobenosti. Malac je klokanici iz torbe ispao, da ne kažem vragu.

Tu i tamo bi se grubo poigrao no to je Uri: rabijatan je, tvrdoglav i on je frajer pa je red da se tako i ponaša. Spašava ga to što je onaj dragi, hajdovski dio njegove bipolarne osobnosti, nevjerojatno mio i drag, gotovo pseće umiljat. On zna kako kupiti naklonost i teško mu je odoliti te dobro koristi svoje prednosti kojih je debelo svjestan. Par puta, jača igra znala je tu i tamo završiti hlađenjem no to je bilo to: tomu su posvjedočili svi vlasnici mačaka i nisam tome pridavala preveliku pažnju. U jednom momentu se posvađaju, u drugom ljube. Takvi smo često i mi ljudi. C’est la vie.

Misleći kako je život baš lijep, u jednom momentu smo se i preselili u novi stan u kojem je prethodno živjela (bila je to razmjena dobara) svekrva sa svojim kastriranim mačkom. Osim samog stresa oko selidbe i boleština koje su nas zbog tog pokosile, sve je bilo kao u bajci. Do 4. dana iza selidbe kad je bajka naprasno prekinuta… Taj dan spremala sam se na posao kad su do mene doprli krikovi i sumanuta jurnjava Vaija i Urija po stanu. Krikove, bolje rečeno vrištanje, je ispuštao Vai dok ga je Uri pokušavao umlatiti. Da se točnije izrazim, ne umlatiti nego  rastaviti na stanične komadiće i prekinuti njegovo zemaljsko postojanje na ovoj ravni. Nije to, dakle, bio bezazleni fight nastao grubljom igrom. Bio je to Urijev predatorski pokušaj da zavlada novim teritorijem i uspostavi nove hijerarhijske vrijednosti dok je Vai doslovno prestrašeno vrištao iz petnih žila ne shvaćajući što se zbiva. Da sad ne duljim o panici i šoku koji su me obuzeli, zatvaranju svakog u zasebnu prostoriju i svemu ostalome, idem opisati što se dalje dešavalo.

Jedino logično što sam u sljedećim danima pomišljala jest da je maloj nemani selidba bila stres (promjena prostora ili bilo čega u nekom prostoru mačkama predstavlja veliki izvor stresa i mogu ovako reagirati te uspostavljaju nove hijerarhije i odnose; kao da se resetiraju), da je miris prethodnog mačka bio okidač nakon čega je odlučio uzeti stvar u svoje šape i pritom biti glavni i odgovorni šerif u selu. No, ni ja nisam crnu vunu prela pa sam odlučila staviti stvari na mjesto. Prema svim istraživanjima i pričanjima onih koji su to prošli, tjedan-dva i stvar je riješena.   Dakle, isprobala sam apsolutno sve metode koje ovdje nabrajam, a koje su normalnim okolnostima zaista dostatne:

  • negativne: špricanje vodom (dežurala sam svake sekunde kad sam ih pokušala zajedno držati; bila sam umorna do bola), par puta i pedagoško šamaranje (nije mi ostao dužan)
  • pozitivne: hranjenje i igranje dok su skupa
  • mačji feromon uštekan u struju dan i noć (Feliway)
  • aromaterapeutski pripravak na bazi valerijane i drugih eteričnih ulja (to ga je malo i umirilo no nije riješilo problem)
  • bachove kapi spravljene posebno za oboje: za Urija da ga primiri i da se bolje nosi s novim prostorom (jer smo mislili da je to uzrok), a za Vaija da pnako šokiran i unezvjeren stekne strmoglevljeno samopouzdanje. On je zapravo prvi počeo pokazivati da nešto ne valja jer je mjesecima prije mic po mic počeo sve češće zapišavati garnituru čim bi ga ovaj krivo pogledao. Kasnije je postalo jasno da se nije usudio do WC-a ili je jednostavno reagirao na Urijevo zastrašivanje.
  • rotaciju svakog u drugi dio stana kako bi se njima napunili mirisi i opet se naviknuli jedno na drugo

Ništa se nije dešavalo, dani su prolazili, a situacija je zapravo postajala sve gora i gora. Nekoliko puta, Uri je toliko jako dohvatio Vaija da smo imali nekoliko izleta kod veterinara i sanaciju:

  • Urijevog nokta koji smo morali iščupati nakon što sam ga šutnula s grebalice gdje je dohvatio Vaija
  • Vaijevog oka koje je Uri vjerojatno dohvatio (nismo vidjeli kad, samo smo vidjeli posljedicu), a koje je imalo opako oštećenu rožnicu

Ostecenje roznice

  • Bojanovu bolest mačjeg ugriza na ruci koja se nakon ove donje fotke svojski upalila: dok ih je rastavljao, Uri ga je svojski zagrizao i ruka se počela gnojiti no srećom sanirali smo i to

ugroz

  • mene je dohvatio ispod nokta što je danima boljelo kao sam vrag

Vai se od jada sav olinjao, a ništa bolje nije bilo ni s Urijem; niti njemu sve to nije bila bajka. Stvari su bile sve gore i gore i u jednom momentu, Uri je doslovno postao opasan za Vaijev život (doslovno bi ga uhvatio za vrat i stiskao i zabadao zube dok bi ovaj vrištao ispod njega). No, samo za njega. Prema svima drugima, on je i dalje bio najmiliji mačak na svijetu.

IMG_2646

I mene je jako respektirao slušajući samo moj -ne, no to je bilo to. Čim bih okrenula leđa, prikradao bi se Vaiju kao zadnji krvožedni predator u lovu na plijen sa samo jednom namjerom: riješiti svijet njegovog postojanja.

Otprilike tri tjedna nakon početka cijelog cirkusa, pregradili smo stan sa zaštitnom mrežom. Novoadaptirani stan rađen pune 4 godine. Nije višo dolazilo u obzir niti sekundu pustiti ih zajedno. Uri Vaija nije mogao vidjeti  niti nacrtanog.

Tko tu koga:
svo troje dok je Uri lud

Mjesec i pol nakon prvog napada i nakon svih metoda koje su mi bile znane i neznane, pomislila sam sljedeće: da je i najdivljiji mačak s ceste, s vremenom bi barem tolerirao Vaija. Pa, pobogu, odrasli su zajedno i voljeli se donedavno! Nešto nije u redu. Nešto fizički. U svakoj dostupnoj literaturi (a bome sam oči ostavila surfajući i proučavajući sve živo i neživo), bilo je objavljeno da mačke ovako reagiraju kad nešto nije u redu. Ovo je bila  čista preusmjerena agresija i sve je više ličilo na to da je uzrok fizičke prirode.

U svim promišljanjima, prisjetila sam se dvije stvari koje mi je rekla Marina (njihova uzgajivačica) u jednom od naših neobaveznih razgovora… Kako je jednom dr. Jasna Marušić (vet. amb. Pezo) imala slučaj mužjaka koji je prodan ljudima kao kastrat no odjednom je postao agresivan prema svima i ustanovili su pretragama da nije do kraja kastriran (ili je imao 3. testis?). Kad su izvadili preostali testis, sve se posložilo u normalu. Drugo čega sam se sjetila i što mi je zvonilo u glavi je kako je Marina ne jednom zaključila na vlastitoj koži da je jedina situacija u kojoj ne može upariti dvije mačke (bez obzira na spol) ona kad nekastrat napada kastrata. Iz nekog razloga se ne podnose.

Riskirajući da me proglase ludom, glupom, hipohondričnom ili štogod drugo (nikad mi nije bilo problem ispasti bedak zbog dobroboditi svojih ljubimaca, od 100 bedastoća, jedna će valjda naletiti i pametna, a  i prirodna tvrdoglavost mi ide u prilog), jer je Uri kastrat, donijela sam odluku da zatražim pretragu na testosteron i štitnjaču. Krv smo poslali u Laboklin, jedan od vodećih laboratorija u Njemačkoj i, jednostavno – opali na dupe.

Nalaz je pokazao da je TSH nizak (manje od 0.01, ref. je više od 0.4), T3 nizak (to više upućuje na jetru jer se tu dešava glavnina pretvorbe), a fT3 povišen (2.1, ref. je 0.8 – 1.4).

Generalno, štitnjača mu baš i nije super i bio je u hipertireozi. No, ona je bila posljedica nečeg drugog… A konstatacija da su svi pali na cijenjeni stražnji dio je bio nalaz testosterona… Kod kastrata, naime, dopušteni nalaz testosterona je manje od 0,1 ng/ml. Već nalaz od 0,5 ng/ml nalaže da se nešto dešava što nije u redu. Kod nekastrata, testosteron je do 1,3 ng/ml. Spremni? Uri je imao 4,1 ng/ml! Dakle, po nalazu testosterona naš mucko Uri bio je nekastrat na entu u punoj snazi, hormonalna kamikaza i punokrvni predator. Ono što mi sad pada na pamet jest da smo se mi cijelo vrijeme čudili kako se Uri tako vanserijski razvio. Poput britanca koji pari cijelo vrijeme, njegova glava je bila ogromna s onim impozantnim britanskim obrazima, šija široka i jaka – tolika da nismo mogli navući kožu na gornjem dijelu vrata jer se sve raširilo, tijelo nabijeno i jako, dlaka kao da je odrastao u sibirskim uvjetima, uopće nije imao ni onaj tzv. „british fat“ (masnoća u području donjeg dijela trbuha tipična za kastrate) iako se ne može reći da nije propisno potkožen :-). Sad je postalo jasno zašto se razvio: frajer(čina) je imao pričuvu hormona za 5 mužjaka odjednom i za popariti sve mačke u gradu. No, da se vratim na temu… Pa, on je s obzirom na nalaz još bio i fenomenalan. S tom količinom testosterona, on je zapravo famozno tolerirao Vaija. Dok mu nije prekipjelo i dok se nije nakupilo toliko testosterona da je pukao kao kokica. Sva ona ljutnja koju sam već debelo počela osjećati prema njemu jer nas je opako terorizirao, da ne govorim o jadnom Vaiju, je posve splasnula. Shvatila sam da je zapravo jadan i da si ne može pomoći jer to je tolika navala hormona da čovjek naprosto teško može povjerovati da se uopće uspijevao nositi s takvim stanjem. Sad je trebalo ustanoviti što se dešava. Problem je, sad već očito, bio fizičke naravi.

S obzirom na to da je produkcija testosterona bila abnormalna i za nekastrata, postojale su samo dvije varijante:

  1. tumor testisa: elem… prije godinu dana operirao ga je Bruno Ljolje, veterinar koji mi je spasio Gunnu svojevremeno izvanrednim i potpuno nerutinskim operativnim zahvatom i kojem vjerujem do neba. On je za mene poseban veterinar. Izvadio je neoštećene testise (Uri je bio obostrani kriptorhid: jedan testis u lijevom ingvinalnom kanalu, a drugi u abdomenu ispod mjehura). Dakle, testisa nema i dolazimo na drugu varijantu:
  2. problem s nadbubrežnom žlijezdom ili možebitni tumor na njoj. Problem koji može nastati jest da nadbubrežna žlijezda može proizvesti previše jednog ili više hormona, između ostalog i testosteron (prekomjerna proizvodnja androgenih steroida). U slučaju tumora nadbubrežne žlijezde koji je funkcionalan, može se desiti povećana proizvodnja testosterona. Ali nekako sam sumnjala da bi to bilo baš toliko da dosegne razinu od 4,1 ng/ml.

Postoji pretraga koju smo pokušali napraviti da bi dokazali izvor testosterona. To je stimulacijski test s GnRH (gonadotropni oslobađajući hormon) i stimulacijski test s hCG. Ovaj zadnji može imati ozbiljne nuspojave zbog kojih životinja mora biti pod nadzorom te smo ga u startu odbacili.

Ostao je test s GnRH kojim se zapravo ispituje postoji li neka sekretorna sposobnost tkiva testisa. Jednostavno rečeno, tim testom dobivamo informaciju je li sav taj testosteron posljedica rada testisa. Vadi se krv prije testa, zatim se injektira GnRH i nakon dva sata se opet vadi krv čime se dobiva rezultat i uspoređuju vrijednosti prije i poslije čime dobivamo potrebnu informaciju.

Sad je uslijedila prava robinzonska potraga za testom. Životinjski stimulacijski se može obaviti u Minhenu no samo tamo jer njihovi zakoni ne dozvoljavaju prijenos testa preko granice. To mi nije bila dopbra opcija jer ionako stresirani Uri, ovako će se još dodatno uzrujati i tko zna što se sve može desiti. U razgovoru s minhenskom poliklinikom, doznali smo da možemo obaviti i test pomoću humanog GnRH no taj pak nije samo tako dobavljiv. Ipak, pronašli smo ga za cijenu od cca 1.500 kn što bih još i dala da u međuvremenu nismo doznali da i ne mora biti točan. Kad se zbroji ta činjenica s onom da Uri jako teško podnosi prčkanje po njemu i da divlja kao lud i da mu je to strašan stres, odustali smo i od tog testa. Već na rubu snaga (sva ova istraživanja trajala su cca dva tjedna pa i više i uključivala brdo dragih veterinara koje ću svakako spomenuti na kraju: šećer na kraju), počeli smo razmišljati o operaciji kao o krajnjoj dijagnostici jer jedino što smo sigurno znali jest da nešto proizvodi sve te silne hormone i da to mora van kakogod.

Tih dana, lagano je počelo padati razmišljanje i o implantu koji će nam dati vremena da razmislimo što dalje, a Urija malo primiriti jer navala hormona sigurno nije bila dobra za njegovo zdravlje.

Eh sad… o čemu se radi kod implanta? On se injektira poput mikročipa u potkožje (vrat, ingvinalni kanal, abdomen). Djeluje tako da ispušta djelatnu tvar deslorelin što je sintetička forma GnRH koji djeluje na nadbubrežnu žlijezdu tj. vrši supresiju na nju u proizvodnji hormona (i kod mužjaka i kod ženki). Zasad se kao najbolji za mačke pokazao Virbacov brend Suprelorin (4,7 mg). Proizvođač ga je zapravo prvenstveno namijenio tvorovima i psima. Unatoč tome, koristi ga već dosta uzgajivača mačaka i zasad nije pokazao nikakve nuspojave. Implant se injektira i lagano ispušta deslorelin te se razgrađuje tj. nestaje za cca 6 mjeseci nakon injektiranja (kod mačaka i dulje, kod nekih čak do 20-ak mjeseci). Česta pojava jest da se testosteron i poveća te nakon nekoliko tjedana uslijedi pad hormona (do cca 5 tjedana). Sve to sistemom povratne sprege. Nadbubrežna dobiva informacija da je testosterona i previše i prestaje njihova proizvodnja.

Razmišljanje o implantu smo zapravo brzo napustili jer bi to značilo smirivanje simptoma no problem bi i dalje bio tu. Čak bi nastao svojevrsni problem jer, u slučaju da postoji testis, implant bi djelovao tako da bi smanjio proizvodnju testosterona i samim time bi se i testis smanjio pa bi bilo otežano njegovo pronalaženje u slučaju da je na nekom „zakučastom“ mjestu. I tako smo opet došli do operacije.

Sjećam se, međutim, koji nam je cirkus Uri priuštio zadnji put nakon kastracije (ludovanje s elizabetanskim ovratnikom i jurišanje po stanu prilikom čega je skoro ozlijedio i Vaija i sebe, zatim kidanje i upala na mjestu reza nakon što smo morali skinuti ovratnik, odbacivanje konaca sa strane organizma… uglavnom, opće ludilo) i pomisao na laparotomiju koja bi ga izrezuckala skroz naskroz, a možda ne bi našla ništa, mi je predstavljala  ogromnu gvalju u grlu i veliki otpor. Vikend prije nego što smo dogovorili operaciju, ja sam kontaktirala veterinara (zapravo smo cijelo vrijeme kontaktirali jedno drugo) i predložila mu da napravim još nešto: biorezonancu. Odlučila sam pokušati napraviti biorezonancu pomoću sline i folikula dlake i pokazala je da su sljedeće stvari u problemu:

HIPOFIZA – svakako ako pogledamo da je TSH (hipofiza lučenjem TSH regulira i stimulira izlučivanje hormona štitnjače) prenizak

ŠTITNJAČA (hiperplazija iliti povećanje) – i to je bilo jasno jer je naš „komandant“ hipofiza „zaključila“ da TSH nije potreban u tolikoj mjeri budući da štitnjača radi prekovremeno (plus gornji nalaz fT3).

ŽENSKI I MUŠKI HORMONI

JETRA – srednje jako što je zapravo pokazao i nalaz T3 (17.1, ref. je 33 – 167)

MASNO TKIVO – jaki disbalans

ZAGAĐENJE ZRAČENJEM – što me uopće ne čudi s obzirom na broj bežičnih naprava koje je moj muž postavio po kući. Zapravo me čudi što ne svijetlimo u mraku svi skupa.

KOŽA – lagani problemi

CNS (centralni nervni sustav) – jasno je da je s obzirom na sve u „šlusu“

Nalaz biorezonance nam je otvorio neke nove fronte i mene prisilio da svo zaboravljeno školsko znanje glede reproduktivnog sustava debelo nadoknadim pozamašnim surfanjem što je, naravno, stvorilo dodatnu količinu upitnika.

Ono što treba znati je da biorezonanca primjećuje nastanak problema već na staničnoj razini i da siptomi ne moraju biti niti vidljivi u vrijeme nalaza.

Prvenstveno me zabrinuo nalaz hipofize koji mi je bio više nego logičan. Jer… Hipofiza kontrolira funkciju drugih endokrinih žlijezda i stimulira ih na stvaranje drugih hormona. Ukoliko je ona u hiperfunkciji, može, između ostalog, davati i prejak signal nadbubrežnoj žlijezdi koja potom luči višak, u ovom slučaju testosterona. Problem može biti vanjski i unutarnji. Unutarnji nije vidljiv no u tom slučaju iz nekog razloga hipofiza ima poremećenu funkciju. Postoje razni lijekovi, ovisno o tome što se konkretno dešava. Vanjski razlog bi značio da negdje postoji tumor koji može biti neaktivan ili aktivan. Hormonski aktivan adenom (dobroćudni tumor koji može postati i zloćudni) hipofize tako ima posljedicu lučenja viška  testosterona. No, ovdje se radi o mački. Dva pregleda ultrazvukom koja smo obavili odmah nakon nalaza hormona nisu dala ništa: mačka je malena i zaista je teško ustanoviti probleme oko ovako sitnih organa. Da bi se pronašlo išta opipljivo, potreban je vrlo dobar UZV, dobar liječnik koji ga radi, sedirana mačka i prilično vremena tijekom pretrage. Imali smo i dobar UZV i dobrog doktora no svejedno… Odlučih sljedeće. Ako ga već moram sedirati, onda je red da napravimo poštenu pretragu i steknemo dublji uvid u sve. U dogovoru s veterinarom, odlučila sam se obaviti posljednju pretragu: CT. Pojavio se novi problem… Tužna je istina da u Hrvatskoj nema CT-a (naknadno sam saznala da odnedavno dr. Hajster u Puli ima CT) kao ni MR za životinje. Najbliže do nas je MR u Ljubljani na veterinarskom institutu, a želimo li CT, pravac kod dr. Matka u Toplicu u blizini Topolšice ili Bolnica za živali u Postojni. Odlučili smo se za  Postojnu. Ovoj sagi se uskoro nazire kraj no otvaraju se i dodatna zanimljiva područja. U Postojni su rekli da će uspjeti vidjeti i hipofizu (da uglavnom vide sve od 1 mm nadalje) i nadbubrežnu i sve što treba.

Dva dana nakon odluke zatekli smo se u Postojni s Urijem. Sat vremena čekanja rezultata rezultiralo je općim povećanjem kortizola i u meni i u suprugu i kad je dr. izašao s prvim nalazima, mislila sam da ću iskočiti iz kože. Moram ovdje napomenuti da je dr. vidio u kojem smo stanju te je izlazio s nalazima kako se koji pojavio.

Dakle, prva vijest tj. prvi nalaz: mali ima nešto u desnom ingivinalnom kanalu. To nešto liči na testis no CT ne može reći što je to. Evidentno je da izgleda kao testis sa svim znakovima tipičnima za njega. Iskrsnuo je još jedan zanimljiv podatak: kriptorihidi inače imaju višu razinu testosterona od mužjaka čiji su testisi normalno spušteni u skrotum. Svejedno je Uri imao ogromnu produkciju hormona no opet: govorimo o Uriju. On je neobičan i on je definitivno drugačiji što smo oduvijek znali. No, nismo znali da je toliko drugačiji da ima nešto što mačke uobičajeno nemaju tj. ima ih toliko nizak postotak da većina veterinara nije ni čula da je to moguće. Naime, CT je pokazao da Uri ima penisnu kost. Ta kost uobičajena je kod pasa no kod mačaka baš i ne. No, ponavljam: to je Uri. Ni to mu nije bilo dovoljno pa je CT pokazao još nešto: ima i timus. Timus ili prsna žlijezda je središnji organ imunološkog sustava, dobro razvijen kod novorođenih i djece pa tako i mladih životinja no nestaje negdje poslije puberteta kada dolazi do njegove involucije i pretvaranja u masno tkivo.  Koliko sam shvatila, ne očekuje se previše da ga ima mačak od 2 godine starosti. Tako da je postojala i mogućnost da to nije timus već tumor (timom) i još svašta nešto.

Eto… CT je bio više nego produktivan i svrsishodan. Pokazalo se dobrim što smo otišli na pretragu i što smo barem saznali gdje moramo rezati prilikom operacije te da ne mora imati rez „od repa do glave“.

Uri CT testis

Uri CT timus

Moj nesvakidašnji mališa, slučaj za dr. House-a, a i šire, naručen je na operaciju nekoliko dana poslije…

Upravo pišem zadnje retke jer je operacija prošlo dobro sa sljedećim rezultatima (neću pisati o suzama radosnicama nakon operacije i izgriženim noktima usljed iščekivanja rezultata ili o Urijevom divljanju u ordinaciji):

  1. Da, Uri ima treći testis. Mali je odlučio popraviti svjetsku statistiku i postati (uz dva pseća i dva konjska) 3. zabilježeni mačji slučaj u svijetu s trećim testisom
  2. Da, Uri ima i timus za koji je napravljena i biopsija i nije pokazala zasad nikakvu abnormalnost no kontrolirat ćemo to za godinu dana i odvesti ga na RTG
  3. Da, Uri ima penisnu kost.
  4. Da, Uri je drugačiji. No, i jedinstven po koječemu: mio, drag i pun života.

IMG_2497

Do ovog momenta, nisam previše spominjala imena veterinara i svih onih koji su nam pomogli jer zaista zaslužuju posebno mjesto, a gdje bolje nego na kraju gdje dolazi šećer. Mogu reći samo ogromne riječi hvale svima koji su se našli u cijeloj ovoj sagi, neki sasvim slučajno, neki ne, ali svi divni. Blagoslovljena sam što su se našli svi skupa u jednoj vremenskoj točci da pomognu…

Idem abecedom (vidjet ćete da tu ima puno anđela koji pomno negdje skrivaju svoja krila):

Bruno Ljolje (zbog njega se i dalje budim uz moju malu pseću plavooku) koji će vjerojatno u jednom momentu moj broj mobitela staviti na crnu listu i blokirati me jer je trpio 1001 pitanje (smislena i besmislena) koje bi iskrslo tijekom silnih guglanja po internetu, kako kroz sms-ove, tako kroz razgovore i mejlove. Koji se potrudio odgovoriti strpljivo na svako moje 1001 pitanje i čak slušao telefonsku sekretaricu na njemačkom, jeziku kojeg ne govori, na telefonu minhenske poliklinike, stiščući pritom  po mojim uputama krivi broj 1 za usmjerenje. Bruno koji još uživa u svojoj profesiji i koji je nazivao svakog kojeg je trebao, od veterinara do laboratorija.

Deni (dr. Deana Basar): moj i svačiji anđeo. Deni koja je trpila (i trpi) cijele moje emocionalne eskapade spremno odgovarajući na sva moja pitanja (glupa i manje glupa) i dileme i pokazala smjernice kojima smo poslije hodali. Ona je veterinar ali i psihijatar za sve nas koji joj dolazimo. Nadam se da ćemo joj se nekako i nekad u nekom svemiru odužiti za sve jer je ovaj život prekratak za to…

Dr. Jasni Marušić koja uskoči čak i kad nisi njen pacijent i čiji duh za mene najviše predstavlja ordinaciju dr. Peze (bez da se ostali uvrijede). Slučaj njenog kastrata koji to nije bio dao mi ju bubu uho koja je bila krucijalna.

Doktorici Nikici Prvanović sa zagrebačke veterine koju čak nisam niti upoznala ali na koju me uputila Deni i s kojom je razgovarao dr. Bruno Ljolje. Žena se potrudila oko totalne neznanke za što joj se se zahvaljujem i nadam se da će to nekad doći do nje.

Dr. Sanji Hrenar, toj toploj i strpljivoj duši koja je tu uvijek kad zatreba i zna ono što mnogi ne znaju: slušati. I ona je anđeo.

Bolnici za živali u Postojni iz smo na kraju pretrage (dr. je vjerojatno birao između hrane ili apaurina) čak dobili i suvenir :-).

Prijatelji ne idu po abecedi i imaju posebno mjesto. Mojoj Ani, anđelu i toploj ljudskoj duši s kojom sam prošla sve što jedno prijateljstvo može. I koja me trpi i u najgorim momentima i svejedno ostaje uz mene. I znam, Ane, da ti je ovo grozna patetika u kojoj uopće ne uživaš ali tko te šiša: ljubim ja tebe i gotovo.

Mojoj Katici koju ne poznajem toliki dugi niz godina ali kao da poznajem jer mislim da smo iz istog gnijezda duša. I ona je anđeo kao i njen muž i ima posebno mjesto u mom životu. Znam da oboje negdje skrivaju krila.

Dragoj Marini Han bez čijih inputa ne bih imala ideju otkuda krenuti s istraživanjem i koja je odslušala mojih plačnih i neplačnih monologa kako niti jedan uzgajivač ne bi te na iglama zajedno sa mnom iščekivala rezultate. Marina, ti si za mene The uzgajivač.

I nije po abecedi ali zaslužuje posebno mjesto: mojoj mami koja skače na svaki moj mig i traži po Minhenu, u svim vremenskim uvjetima i s bolesnim kukom, sve do čega bi mogla doći kako bi mi pomogla. Jer, ona je moja mama i znam da bi sve dala i učinila za mene. Ja mislim da ne mora baš sve ali ona to želi i zato zaslužuje posebno mjesto. Mama, volim te! Ti si moj najveći anđeo.

Oprostite na emocijama i patetici (hvala bogu, ima toga) ali ovo je bio zaista težak period za mene u kojem se nagomilalo strahovito puno toga…

Tisućiti put potvrdih onu koja nas sve treba voditi:
“Kad se male ruke slože…”

Osjećam se blagoslovljeno ljudima oko sebe: prijateljima i svima onima koji su uvijek tu. Sve vas jako volim i nadam se da ću i ja biti tu za vas kad ustreba i neću vam okrenuti leđa. Ako to slučajno učinim, dajte mi vritnjak u pozadinu i uputite na ove riječi ovdje napisane.

A sad na posao. Uri se oporavlja što znači stand by za sve nas do vađenja konaca :-).

rez

rez 2

Uri

pospanko nakon operacije

Malo pomaže i kamera instalirana u sobici za odmor:

IMG_2827

Pusa svima koji su držali fige, a bilo vas je… :-*

Kondicija spasilačkog psa

Pisanje ovog članka (objavljenom nedavno u glasilu HKS-a Moj pas) odlično se poklopilo s mojim nedavnim prisustvovanjem seminaru „Masaža sportskih pasa“ dr. vet. Deane Basar (iliti Deni koju toliko svi volimo) koja već dugi niz godina obavlja fizioterapiju konja i pasa i tu je zaista veliki autoritet. Neka moja prijašnja saznanja nadopunila su se novim informacijama jer za znanje o kondicijskoj pripremi nikad ne možete reći da je potpuno.

Foto: Astra by Bojan Lukovac
Astra by Bojan Lukovac

Kondicija spasilačkog psa

Naročito dolazi do izražaja u radu u šumi gdje pas istrčava znatno veće rute nego prilikom rada na, primjerice, ruševini. To, naravno, ne znači da pas koji radi samo na ruševini ne treba biti kondicioniran. Upravo suprotno: da bi se dobro i spretno kretao po ruševini, pas mora imati dobru kondiciju. Usto, nemojmo zaboraviti da većina vodiča radi oblajavanje prilikom pronalaska osobe. Ti laveži su ponekad prilično dugotrajni ako se vodič ne nalazi u blizini te, do njegova dolaska, pas ponekad laje i po nekoliko minuta što nije lako. Usput, tu su i atmosferske prilike: vrućina, hladnoća, tlak i sl.

Foto: Trudi by Darja Jakšić
Trudi by Darja Jaksic

S godinama, kako ljudska znanja rastu, tako se mijenjaju i saznanja o ovoj temi. Iako sam se godinama jako trudila održavati svog psa u dobroj fizičkoj kondiciji, na kraju ovog seminara mogla sam zaključiti samo jedno: koliko zapravo malo znam i koliko je još ogroman prostor za napredak. No, nije li to uvijek tako u svim domenama života? Stvar je samo u tome da budemo svjesni te činjenice i da dozvolimo sebi učiti dok god smo živi. U tom procesu trebamo nastojati dati sve od sebe radeći najbolje što znamo. Tako shvatite i ovaj moj članak: kao nipošto savršen i sadržajno bez prostora za dodatno poboljšanje te kao pokušaj da opišem što i kako sam radila sa svojim psom po pitanju kondicije i to najbolje što sam znala i umjela…

Foto: Canicross by Jasna Šen
Canicross by Jasna Šen

Natjecanja vs. akcije spašavanja

Često sam imala prilike čuti kako je natjecateljska kondicija spasilačkog psa jedno, a realno traženje u akciji nešto posve drugo. Radila sam i jedno i drugo. Puno sam se natjecala sa svojim psom no odlazila sam i u prave akcije. Neke akcije su trajale par sati, a neke cijeli dan. Uvjeravam vas: za sve mi je bio potreban pas s izvrsnom kondicijom. Naime, na ispitu se radi znatno većim intenzitetom u kraće vrijeme. Rijetko koji teren u šumi, ukoliko se radi o takvom ispitu, je potpuno ravan. Na teškim i brdovitim terenima ključnim se pokazala fizička sprema psa. Najteži takav slučaj koji pamtim je bilo jedno Svjetsko prvenstvo spasilačkih pasa u Samoboru gdje je u traženju u šumi prošlo svega 5 pasa od njih 45. Teren je bio ekstremno brdovit i oni psi koji su i našli skrivene osobe, ako nisu bili dobro kondicijski pripremljeni, jednostavno ih od umora nisu mogli oblajavati (lajanje troši prilične fizičke kapacitete). Što se akcija tiče, područja pretraživanja su veća te se i dulje pretražuje. No, tu pas ne radi toliko jakim intenzitetom jer je to nemoguće. Opet, potrebna mu je izdržljivost jer je traženje dugotrajnije. Bilo kako bilo, s obzirom na to da se niti u jednom slučaju ne radi o pretraživanju od par minuta, samo je jedan zaključak: kako god mi koristili svog spasilačkog psa, u sportu ili u pravim akcijama, taj pas kondicijski mora biti potpuno spreman.

Foto: Bojana i Lego by Hurtta
Bojana i Lego by Hurtta

Kako sam s Gunnom radila i natjecateljski dio i odlazila u akcije spašavanja, uvijek sam ju trebala u kondiciji. No, nemoguće je, u ljudskom ili životinjskom svijetu, biti na najvećem stupnju utreniranosti tijekom cijele godine. Stoga sam kao „top target“ najčešće (dvaput je moj krajnji cilj bio Mission Readiness Test tj. Test spremnosti za dobivanje najviše licence za svjetske ruševinske akcije, u studenom) imala kraj mjeseca lipnja kao vrijeme održavanja Svjetskog prvenstva (traženje u šumi) i prema tom periodu sam „štimala“ godišnji plan kondicijskih priprema.

Foto: Petra i Bix by Atletski klub Forca
Petra i Bix by Atletski klub Forca

Faktori koji utječu na efekte treninga

  1. intenzitet treninga
  2. učestalost i duljina treninga
  3. genetske predispozicije pojedinog psa ili pasmine

Generalno govoreći, 3 su glavna perioda radnog psa: onaj izvan sezone, prije sezone i u sezoni:

    1. Izvan sezone ili tzv. „detraining“ gdje je potrebno (većina efekata treniranja nestaje brzo nakon faze treninga, 4-8 tjedana nakon prestanka treniranja):
        • održavati barem približno istu težinu psa
        • vježbati u niskom intenzitetu jednom do dvaput tjedno (umjerene vježbe za zadržavanje mišićne izdržljivosti i snage)
        • relaksirati psa raznim igrama
        • nikada NE u potpunosti prestati trenirati (kardiovaskularni i respiratorni sustav – naglo pada aerobni kapacitet tj. opskrba kisikom)
        • povremeno napraviti trening s visokim očekivanjima u smislu fizičkog napora (npr. maksimalna brzina i snaga)

Srce

Nakon kratkog i intenzivnog rada, otkucaji srca mogu se i potrostručiti (kod hrtova npr. do 300 otkucaja u minuti). Ta se pojava smanjuje sve većom utreniranošću. Brz povratak na normalan broj otkucaja znak je dobrog treninga i dobre kondicije.

2. Prije sezone kad zapravo kreću jače kondicijske pripreme i o čemu najviše govori ovaj članak.
– 3 mjeseca prije najvećeg natjecanja (npr. Svjetsko)
– povećava se intenzitet i vrijeme treninga

3. U sezoni
– ukoliko postoji tjedni ritam utakmica (1 ili 2), one su same po sebi dovoljne da održe psa u kondiciji (na spasioce se odnosi samo kod iznimnih napora)

Foto: Gar by Darja Jakšić
Gar by Darja Jaksic

Metaboličke promjene

Tijekom fizičkog napora, mišići potrebuju energiju za kontrakcije. Ta energija dolazi od kemijske energije koja se potom „razbija“ i transformira u mehaničku pokrećući mišiće. Posljedica te transformacije je daleko od 100% iskoristivosti u radu – jako puno te kemijske energije gubi se u obliku toplinske energije koja se nakuplja u obliku topline u tijelu. Tako kod neutreniranog psa iskoristiva energija nikad ne prelazi 17% dok se preostalih 83% odnosi na toplinu. Zbog toga rektalna temperatura može narasti i do 42°C. Tijekom treninga, iskoristivost energije se povećava te se onih prvotnih 17% može povećati do 25 ili 27% pri čemu rektalna temperatura ne raste više onoliko kao na početku.

Foto: Alba by Run trek
Alba by Run trek

Pretreniranost

Pretreniranost je nesklad između opterećenja i mogućnosti organizma da prihvati ta opterećenja.  Simptomi mogu nestati za 1-2 tjedna (smanjenje očekivanja i treniranja, pravilna ishrana itd.).
Dva su oblika pretreniranosti:

odmor

 

Svaki trening ima 3 glavne faze koje moramo poštivati kako bi spriječili ozlijeđivanje psa.
1.      UVODNI DIO TJ. PRIPREMA

a. Zagrijavanje
Zagrijavanje ne traje dulje od 20-tak minuta i nije jakog intenziteta. Učinci zagrijavanja traju otprilike 20-ak minuta no treba uzeti u obzir da je to na optimalnoj vanjskoj temperaturi. Zagrijavanje možemo započeti i masažom ili odmah krenuti na donji sljedeći korak s kratkim zagrijavanjem mišića.

Kratko zagrijavanje mišića: širokim dlanom te velikim, srednje brzim, kružnim pokretima nekoliko puta prolazimo po tijelu psa (zamislimo si te pokrete poput onih kojima grijemo sebe tako da sami sebe zagrlimo i trljamo nastojeći se zagrijati) po velikim mišićnim skupinama. Nastavljamo zagrijavanjem u obliku hoda (cca 15 minuta) čime:

·         potičemo cirkulaciju
·         povećavamo aktivnost enzima i energiju metabolizma
·         povećavamo prokrvljenost i prijenos kisika

Hod možemo započeti običnom, kratkom šetnjom od 5 minuta gdje je pas slobodno pušten i kreće se  svojim vlastitim ritmom i tempom. Kako bi dalje kvalitetno odradili dio oko zagrijavanja, nakon tih prvih 5 slobodnih minuta, psa možemo staviti na povodnik i idućih 10 minuta brzo hodati. Zadnjih 5 minuta završimo s nekoliko kratkih šprinteva (npr. par naredbi za „okolo“).

b. Istezanje prilikom čega treba imati na umu da se istežu isključivo zagrijani mišići!

2.      SREDIŠNJI DIO

3.      ZAVRŠNI DIO TJ. KRAJ

 Istezanje.

Hlađenje tj. smirivanje koje traje sve do povratka svih fizioloških funkcija u normalu, a za koje je dovoljan lagani hod. Hlađenje, dodatno, možemo završiti i masažom prilikom čega imajmo na umu da će masaža kod hlađenja potpuno drugačije izgledati od masaže za zagrijavanje jer su ciljevi posve različiti.

U cijeloj priči oko treninga, ne zaboravimo na ulogu hrane koja je od velike važnosti…

Uloga hrane pri radu na visokim temperaturama

Optimalna temperatura za vrijeme rada je 20°C što se smatra svojevrsnom termalnom neutralnom zonom. Već pri temperaturi od 25°C za psa nastaje vrućina. Kako se i samim radom i metaboličkim procesima povisuje tjelesna temperatura, sve to zbrojeno zajedno s vanjskom temperaturom, utječe na mogućnost pregrijavanja psa. Tijekom većih fizičkih napora, prehrana treba biti visoko kalorična, lako probavljiva i podijeljena u više manjih obroka. Glavni obrok treba uslijediti 1-2 sata nakon najvećeg napora u danu.

temperatura

Foto: Darja Jakšić
plivanje by Darja Jaksic

Uloga hrane pri radu na niskim temperaturama

Dobro prehranjivan pas dobro će raditi bez problema i na temperaturama do -30°C. Pravilo prehrane jednako je kao i kod rada na visokim temperaturama s time da tijelo treba dosta pojačaniju prehranu na niskim temperaturama jer se puno energije koristi za očuvanje topline. Primjerice, usporedimo li isti fizički rad u trajanju od sat vremena na -20°C i +2°C dolazimo do sasvim drugačijih potreba za energijom: rad na -20°C u odnosu na onaj na +2°C udvostručava potrebe psa za energijom.

potrebe_energija

Foto: Rea by Bojan Lukovac
Rea by Bojan Lukovac

Za kraj i lakše snalaženje, donosim tablični prikaz kondicijskog plana kakav sam svojevremeno provodila s Gunnom:

 KONDICIJSKI PLAN

 TRAJANJE

 

 VRSTA VJEŽBE TJ. SREDIŠNJI DIO TRENINGA

(svaka vježba tj. trening započinje s uvodnim dijelom tj. pripremom i završava završnim tj. krajem koji su gore detaljno opisani)

 NAČIN VJEŽBANJA  DODATNO POJAŠNJENJE SREDIŠNJEG DIJELA
 

 

 

 

 

1. mjesec do mjesec i pol

 

hodanje (4 x tjedno) 7-8  km pri brzini 4-5 km/h  

 

za poboljšanje kardiovaskularnog sustava

plivanje (2 x tjedno) →

ili, ukoliko se radi o hladnom dijelu sezone i nemate mogućnost plivanja

5-6 x 2 minute

 

 

 

 

trčanje 5-8 km (postupno povećavati tijekom  mjeseca) u laganom kasu s nekoliko izmjena (na cca svakih 1000m) od 100-tinjak metara gdje pas galopira punom snagom
 

 

 

 

2. mjesec

 

razvijanje snage (2 x tjedno)

prvi trening u tjednu: 3-4 x s pasivnim odmorom od 1 minute: trčanje kroz serije nisko postavljenih hopova

drugi trening u tjednu: 3-4 x s pasivnim odmorom od 1 minute: trčanje uzbrdo 50-100m

Razvijanje snage (anaerobni trening) uz pasivni odmor
razvijanje izdržljivosti (3 x tjedno) prvi trening u tjednu: 3 x 200m pri max. brzini s aktivnim odmorom (hod) od 2-4 minute Razvijanje izdržljivosti

Anaerobni (stvaranje eksplozivnosti – podrazumijeva kratkotrajne ali vrlo intenzivne napore)

Mišići iskorištavaju pohranjenu energiju ograničenog kapaciteta: omogućavaju rad u trajanju 10–15 sec. (razdaljina se postepeno povećava kroz 3-4 tjedna kada treba početi s pasivnim odmorom).

drugi trening u tjednu: relativno duga udaljenost (cca 10km do kojih dolazimo postepeno) bez prekida pri istoj brzini

treći trening u tjednu: 3-5 minuta intenzivnog trčanja i isto toliko odmora (pustiti psa slobodnim) ili hoda

Razvijanje izdržljivosti

Aerobni (izdržljivost na duge staze)

 

 

 

 

3. mjesec

 

razvijanje snage (2 x tjedno)

prvi trening u tjednu: 3-4 x s pasivnim odmorom od 1 minute: trčanje kroz serije nisko postavljenih hopova

drugi trening u tjednu: 3-4 x intenzivnih 300m s pasivnim odmorom od 1 minute

 
 

razvijanje izdržljivosti (3 x tjedno)

prvi trening u tjednu: 3-5 minuta pri max. brzini s pasivnim odmorom od 2-4 minute

drugi trening u tjednu: relativno duga udaljenost (cca 10km do kojih dolazimo postepeno) bez prekida pri istoj brzini

treći trening u tjednu: 3-5 minuta intenzivnog trčanja s pasivnim odmorom od 2-4 minute

Aktivni odmor prelazi u pasivni
 

 

održavanje postojeće kondicije

 

razvijanje brzine (1 x tjedno) intenzivno brzo trčanje na 100m u ravnoj liniji (blokovi od 6-10 minuta) s aktivnim odmorom (hod) od 2 minute
razvijanje snage (1 x tjedno) trčanje 3-4 x 300-tinjak metara s pasivnim odmorom od 4-5 minuta
 

razvijanje izdržljivosti (2-3 x tjedno)

prvi trening u tjednu: 3-5 minuta pri max. brzini pa isto toliko hodanja ili lakše vježbe

drugi trening u tjednu: relativno duga udaljenost bez prekida pri istoj brzini

 
izvan sezone vježbe niskog intenziteta (1-2 x tjedno) umjerene vježbe za zadržavanje mišićne izdržljivosti i snage
jednom u 10 dana napraviti visoko-kvalitetni trening vježbe visokog intenziteta

Na kraju bih se htjela zahvaliti dr. vet. Deani Basar koja mi je svojim stručnim savjetima pomogla da dio članka o hrani i masaži bude na mjestu, natuknula mi par dobrih smjernica za bolju razumljivost svima i velikodušno, u svom pretrpanom rasporedu, darovala za to svoje vrijeme.

Također, veliko hvala autorima svih ovih divnih fotografija koje su uljepšale ovaj članak i učinile ga boljim.

Foto: Hurtta
by Hurtta

Pomoćna literatura:

  • Royal Canin: Optimising the performance of the working dog
  • Royal Canin: Practical Guide for Sporting & Working dogs
  • Kineziološki fakultet: Priručnik za sportske trenere

Bakica se ne da :-)

Pisala sam prošle godine 5. 12. (tad slavim drugi Gunnin rođendan jer na taj dan, 2015., dobila je drugu šansu za život) kako Gunna stari i kako se nosim s tim pa se neću ponavljati. Stoji u toj objavi.

Nema tu neke drame (ok, samo povremeno :-)), tek unutarnje pomirenje da ti je pas stariji. Sad već mogu reći star tj. stara. Pomirih se sa stvarnošću prije nekog kratkog vremena.
Mogu reći da sam zapravo i sretna što imam prilike vidjeti da postaje lagano senilna. Mnogi vlasnici pasa prerano otišlih iza duge dali bi lijevu nogu za to. Petnaest i pol joj je za vratom i, kako bi neki rekli: svaki je dan poklon. Zaista jest. Nastojim to ne smetnuti s uma i blagoslovim svako jutro u kojem se njena glavica pomoli iza kreveta.

U zadnje vrijeme, osim srednjeg dijela leđa, često je boli i sakroilijačni zglob pa šepa najčešće na zadnju desnu (ta noga joj je inače neelastičnija i bolna točka). a prije neki dan prvi ju je put zaboljela i zadnja lijeva.
Ima izmjenjive periode kad ju boli i kad je ok i znaju biti vrlo različiti. U jednom momentu nakon 100-tinjak metara doslovno stane od boli i noga joj je izvan kontrole, a u drugom maltene jurim za njom jer se ispali kao raketa kao u mladim danima. Koliko god mrzila kemiju, Bogu hvala na lijekovima protiv bolova koji zaustave upalu u prvoj fazi dok ne preraste u nešto gore. U njenim visokim godinama, meni osobno je najbitnije da ju ništa ne boli.
U dodatnom traženju kako joj mogu pomoći, dobila sam savjet da nabavim Traumeel (ja sam nabavila tablete), homeopatski lijek protiv bolova i upala raznih tipova: od nagnječenja, preko fraktura pa sve do raznih degenerativnih promjena. Traumeel dodatno i iščisti organizam.
Ovo je link na lijek za ljude no postoji i Traumeel za životinje kakav sam i ja naručila za Gunnu: TRAUMEEL

Deni nam je jednom tjedno i ona puno toga „pokrpa“. Zahvaljujem nebesima što ona postoji. Prištedila nam je mnoge muke i našla hrpu rješenja. Skupila se tako i manja KOSSP-ovska  ekipica zahvalnih pa smo joj kupili preuranjeni božićni poklon zbog kojeg je  obje strane zasuzilo oko.

Deni

srce

Moram opet spomenuti i divne veterinare u Bubi kojima  nikad nije teško odvojiti minutu više za moju bakicu.
Evo, prije neki dan, navukla je Gunnica neku sitnu upalu mjehura koju sad liječimo i koja će kroz koji dan biti ok. Odmah smo malo ponovili i nalaze krvi te dodatno ispitali urin i ispalo je da ima viši kolesterol (11.22), povećane jetrene enzime (ovo već neko kraće vrijeme) te visoke proteine i leukocite kao i nižu težinu urina.
Već neko vrijeme, Gunna je strašno proždrljiva (ali zaista strašno) i ima veliku potrebu za pijenjem (ponekad ju doslovno moram prekinuti u pijenju jer se doslovno „natače“) pa samim tim i za mokrenjem, pada joj mišićna masa, povremeno dahće bez vidljivog razloga pa imam  dobar razlog posumnjati da ima Cushingov sindrom.

No, teško je to reći bez dodatnih pretraga jer svi stari psi žive za hranu, vodu mogu piti i iz npr. senilnosti (jer su, eto, pored vode), a mišićna masa naravno da pada. No, kad svemu pridodam da smo na biorezonanci prije 11 mjeseci  ustanovili poremećaj rada hipofize, sve prilično upućuje na Cushing. Psi s Cushingovim sindromom imaju kronično pojačano lučenje kortizola. Za njegovo lučenje, odgovoran je hormon ACTH (adrenokortikotropni hormon), a njega pak proizvodi hipofiza.
Stoga je potpunu dijagnozu moguće ustanoviti nizom testova, a taj stres mojoj bakici ne želim priuštiti. Ne u tim godinama. Dodatno, Cushing nije izlječiv i moguće je utjecati samo na simptome. Ako to znači pelenu u jednom momentu, radije biram to nego lijekove koji usto imaju i nuspojave. No, postoji alternativno rješenje za kojim sam baš danas posegnula, a to su Cushex kapi, prirodni pripravak za postizanje ravnoteže nadbubrežne žlijezde i hipofize: CUSHEX

Psi koji su ih pili, poprilično su si olakšali simptome i vrlo dobro funkcionirali neko vrijeme.

Vidjet ćemo… Sve za moju bakicu.

Evo, baš smo se vratili iz šetnje gdje sam ju doslovno morala štopati da ne juri preko ceste i zdušno uvjeravati da nikako ne smijem bacati češer kojeg je upravo pokupila i željela da joj ga bacam kao nekad.

I, kao da je moja draga Ana Bojanić znala da ću baš danas pisati blog, nakon što sam joj ispričala kako sam Gunnu sustizala u večernjoj šetnji, izjavila je jednu prekrasnu rečenicu koju ovdje želim trajno zabilježiti i koja me oborila s nogu:

„A ljubav, ne da ona da ju starost ulovi, večeras joj je zbrisala.“

gunna bakica

Kad stvari ne idu kao po špagi

Nešto je trulo u državi Danskoj.

Doma imamo popišanca. I povremeno: posranca.

I ne, nije Uri; ovaj put on nije ništa kriv 🙂

Vai je.

Vai profilna

Prije nego što opišem cijeli „slučaj“, moram napomenuti da je Vai gospodski karakter, mazuljac na kvadrat i u dubini duše poeta na neopisivo. Emotivan, senzitivan i senzibilan, osjeća svijet oko sebe i reagira na njega. U pravilu reagira predivno zaboravljajući da protiv svijeta ima mogućnost zubiju i kandži (nikad upotrijebljeno osim na grebalici) pa kad ga taj svijet malo prejako dotakne, ponekad se ne snađe. Ovaj se put nije snašao pa se – popiškio tamo gdje nije trebalo.

Naime, Vai, kao što sam već mnogo puta pisala, OBOŽAVA Gunnu. Ali stvarno, obožava. A Gunna kao Gunna: ako nisi loptica ili komad hrane, nisi zanimljiv i uglavnom – smetaš. No, u njenu obranu, moram reći da je Vaija prihvatila kao niti jednog mačka dosad. Jedino njega nikad nije ovčarila. Kao da je osjetila da je malac pjesnik u duši i da neće shvatiti da su joj mace dosadnjikave i služe za ovčarenje te da to nije ništa osobno. Prema njemu, ima čisti odnos poštovanja te se s njim voli i igrati i natjeravati po stanu. Kao da mu je rekla: „Malac, za jednog mačka, ti si prilično ok i sasvim pristojan.“ I Vai je time bio najsretniji mačak na svijetu koji je u svojim pubertetskim danima imao čak i pokušaj obljube Gunne. I to i preživio 🙂

No, moja ljubi Gunna stari i postaje lagano senilna. Ne previše no sasvim dovoljno da se s vremena na vrijeme obrecne na njega što mog emotivca čini duboko nesretnim jer se odmah pokunji. No, ni to nije takav ogroman problem sve dok joj prije kratkog vremena nije palo na pamet gurnuti glavu u njihov wc i kusnuti pokoji mačji nusprodukt. Čak ne bih rekla da se s jasnom namjerom zna zaputiti tamo nego jednostavno imam osjećaj kao da prođe i u glavi joj se pojavi misao: „Hmm, vidi, mogla bi malo.“

Iz istog razloga (senilnost) pomiješanog s borderskim (ovčarenje) tako je povremeno nakon toga znala zaštopati jedini ulaz tj. izlaz iz wc-a i tu je Vaiju bilo već previše svega. Uri se nije puno uzbuđivao zbog toga: on bi je samo lagano odgurnuo s repom i stražnjicom i ušao, obavio i izašao. Ali to je Uri, imam osjećaj da bi joj se popišao i na glavu ako treba no obavio bi to u wc-u jer je on hipersamopouzdan.

Urija ništa ne može omesti…
urkili manja

No, Vai je… Vai. Dušica i pjesnik i gospodin.

Tako je Vai počeo od jada piškati na kritične punktove: Gunnin ležaj pa i svoje ležaje i na kraju: na tepih. Trebalo je izvjesno vrijeme (jer, nisam ga odmah „uhvatila“) da skužim tko i zašto i onda se sve iskristaliziralo. Siroti se osjetio ugroženo i jednostavno tim činom pokušao ostvariti još ono malo integriteta koji mu je preostao kao i naglasiti da je to njegovo i time si pojačati samopouzdanje. Korijen svega je nesigurnost koju je uzrokovalo ponašanje njegove ljubimice kao i posvemašnje razbijanje rutine na koju je navikao.
Zamislite da sam ga još i kaznila: trenutnoj nesigurnosti bih samo nadodala novu. Niti jednoj životinji nije drago onečistiti prostor u kojem boravi; ona će to napraviti samo kad se osjeti primoranom na to.

A rutina je beskrajno bitna svim životinjama jer ona, kao i ljudima, daje taj vječno priželjkivani osjećaj sigurnosti. Pogotovo je rutina bitna mačkama koje žive u stanu jer ove vani imaju dodatnih sadržaja te su time i otpornije na stres kojeg donose svi neočekivani događaji. No, mačkama u stanu/kući je poznat svaki pedalj doma koji kroz neko vrijeme jako pojačava tu istu rutinu i sigurnost te time postaje savršeno sigurno utočište, cjepljeno protiv svake opasnosti i stresa.
Rutina je ovdje bila opasno uzdrmana, a najveći je problem bilo guranje Gunnine glave u pijesak i onemogućavanje mog poete (samo u njegovoj glavi jer mu Gunna ništa ne bi napravila no to uopće nije bitno) da obavi što treba pa bi on to obavio negdje drugdje.

U cijelom dumanju što bi bilo pametno, u jednom razgovoru s Deni (Gunnina ljudska duša o kojoj sam već pisala, divna veterinarka… ma, obožavam ju) koju sam nazvala i naručila Bachove kapi da malom pojačam samopouzdanje, Deni je kao iz topa u milisekundi ispalila ono što meni nije bilo očito niti u peti: pa, okreni wc prema zidu! Ajme meni… u tri života se toga ne bih sjetila!

I napravih tako. Okrenula sam wc prema zidu no tako da mačkoslavci imaju tri rupe tj. izlaza sa strane. U slučaju da se moja pseća bakica nasadi na neki otvor, oni se neće osjećati ugroženo i bez problema će izlaziti i ulaziti.

wc

To je bilo prije tri dana i, sudeći po svemu, riješili smo problem :-).

Na kraju, htjela bih nadodati da, kad najviše mislimo da je naš ljubimac nešto kriv, stanimo i dobro razmislimo što se tu zapravo dešava. Životinje nisu zle i ne rade stvari da nama napakoste. One samo reagiraju na svijet oko njih, na nove okolnosti i situacije i uglavnom je najčešći krivac ljudski faktor. Životinje reagiraju najjednostavnije što mogu alatima koji su im dostupni. Životinje nemaju riječi kojima bi se izrazile no to ne znači da ne govore.

Budite mi dobro, volite svoje ljubimce i nikad ne odustanite od njih!

Pozdravlja vas moj bivši popišanko Vai i ostatak ekipe :-*

bebac Vai manja

grle se

Okom kamere u privatni život ljubimaca

Tek je ljeto odmaglilo iza ugla, a ja se još uvijek prisjetim najboljih dijelova. Ili, još bolje, dva glavna hita. O jednom je već bilo riječi: Gunnina plivalica. Stoga se odmah bacam na drugi koji bez greške konkurira prvom, a to je: nadzor. Voljela bih reći posvemašnji no to ne bi bilo skroz točno pa će točniji izraz biti: djelomični.
O čemu se točno radi?
Odlazeći na more, pobrinuli smo se za mačji dio ekipe. Znala sam da će, kao i prošle godine, svekrva junački odraditi čuvanje malih vragolana i da će s njima provesti i par sati dnevno. I, zaista, sve je bilo točno tako. Klinci su bili zbrinuti bolje od ličkih medvjeda. No, postojao je jedan problem, a to smo – mi. Jer, koliko god oni relativno dobro podnosili razdvojenost od ljudskih jedinki, ljudske jedinke ne podnose najbolje razdvojenost od njih.
Stoga je dvočlano vijeće u sastavu BoBo i ja, prije odlaska na godišnji sve detaljno prodiskutiralo, složilo se da ima separacijskih problema i odlučilo ih pouzdano riješiti najboljim mogućim sistemom: kupnjom kamere (IP-kamera-DCS-936L-HD) putem koje ćemo imati neprekidni live streaming iz dnevnog boravka.

IP-kamera-DCS-936L-HD

 

I tako je instalirana kamera s dobrim pogledom noću i danju zajedno s pripadajućom aplikacijom na mobitelu, a mi smo se veselili prvom pogledu na intimu naših mijaukavaca koji niti ne slute da ih gledamo potajice. Onako – iz prikrajka.

Kako je tih dana bilo jako vruće, većinom su se zadržavali na balkonu i nismo ih baš često viđali no došao je i taj dan. Bio je to dan kad su pale neke naše ideje o tome što ih jesmo tj. nismo naučili. Npr. da ne idu na stol za blagovanje. Dakle, imamo samo jednu zonu gdje smo odredili da ne smiju: taj stol. Do ovoljetnog pogleda kroz kameru, bila sam vrlo ponosna na sebe kako sam ih to lijepo uspjela naučiti. Tj. barem Vaija. Za razliku od Vaija, Urija sam nekoliko puta „uhvatila“ na stolu no čim bi me vidio, šmugnuo bi dolje. Ali Vaija – nikad.

Do 4. kolovoza kad je i taj mit srušen:

prasac-Vai

Moje metode pozitivnog učenja kako ne ići na stol pale su u potpunosti u vodu te je i Uri odlučio pokazati mi srednji prst pri sljedećem pogledu kroz oko kamere:

prasac

U svakom slučaju, kamera se pokazala kao vrlo koristan alat za „snimanje prave situacije na terenu“ ali i „liječenja“ naših separacijskih problema jer – pokazalo se da oni sasvim lijepo funkcioniraju i bez nas. Iako pomalo u strahu što ćemo još vidjeti, odlučili smo do sljedećeg ljeta kamerama pokriti cijeli stan. Bit će to potpuni i nesputani voajerizam s kokicama u jednoj ruci, a mobitelom kao daljinskim upravljačem u drugoj pri čemu smo spremni za otkrivanje drugih tajni koje krije ovaj mačji dvojac.

Svima koji planiraju slično, samo jedan savjet: oprez, možda padnu mnoge vaše zablude o ponašanju vaših najmilijih četveronožaca 😉

Naša zabluda i priča glede stola, na kraju ljeta završila je ovim trenutnim stanjem gdje je (zasad) 1:0 za Vaija i Urija.Uri-na-stolu

Polagani povratak u rutinu, a i više…

Vratili smo se s godišnjeg: BoBo, Gunna i ja…

Gunna je već jučer obavila svoju fizikalnu (što preventivno, što zbog uobičajenih staračkih boljki) i, na moje zadovoljstvo, prilično je dobro. Mišići na zadnjim nogama koji nikako da se vrate u malo jače stanje, čvršći su. More je dalo svoje, a prsluk za plivanje pokazao se  vrijedan svake kune. Na moru je Gunna plivala s prslukom no jednom dnevno kratko sam je slala u vodu bez prsluka. Zanimala me usporedba. Mogu reći da s ovim, meni novim iskustvom po pitanju prsluka, svakom tko ima starijeg psa, od srca preporučam kupovinu tog vrijednog dodatka. Razlika je zaista velika. Ne mogu reći da Gunna ne bi plivala i bez prsluka no… s prslukom je to daaaaaleko komotnije: održavanje na vodi je besprijekorno, njeno uživanje  maksimalno, a da ne govorim o tome da u vodi može ostati znatno dulje i da nakon kupanja nema zadihanosti koju u njenim godinama zbrojenu s ljetnim vrućinama želim svakako izbjeći. Oduvijek sam je puno isplivala u ljetnim mjesecima te imala plivanje i kao dio kondicijske pripreme (i u bazenu na traci) u njenom radnom periodu. Sada plivanje samo ima blažu funkciju: održati postojeće stanje stvari i po mogućnosti malo ga poboljšati. Vjerujem da ima pasa kod kojih to možda, iz raznih razloga, ne bi imalo takvog efekta kao kod Gunne. Što se nje tiče, ona na moru, i prije i sada, procvate. Ove je godine ojačala mišiće zadnjih nogu, dobila je malo i na gipkosti, lakše se diže iz ležećeg položaja…

Mislim da video govori više od riječi:

Sad samo treba smisliti kako i gdje ju malo bućnuti u vodu i u zimskom periodu. Srećom smo u Zagrebu gdje postoji par opcija i samo treba vidjeti što i kako.

Povratak s godišnjeg uključuje i povratak Vaiju i Uriju tj. obitelj na okupu i stavljanje, time, srca na pripadajuće mjesto.

Moramo pod hitno osmisliti kako zatvoriti gornju terasu i pripadajuću sobu kuće na moru pretvoriti u hladnije mjesto kako bi iduće ljeto išli s nama jer su nam falili neizmjeno.

Srećom su dvoje (po stoti put: imajte ih dvoje, divno je i bez ogromne količine stresa ostavljanja) i imaju jedan drugog i svekrva im je bila na raspolaganju par sati dnevno (hvala, Nada), a par puta imali su i društvo drage prijateljice (Keti, pusa). Znam da ja njima vjerojatno nisam toliko falila koliko oni meni. Da je njima bilo više nego dobro, vidjelo se odmah na ulasku u stan. Dočekali su nas s veseljem i zanimanjem no bez stresa. Nakon prvog checkinga, to je bilo to.

laptop

Dakle, sve se vratilo u normalu pa čak i više. Naime, možda jer taman malo i  zahladilo, a možda i iz samo njemu poznatih razloga, no Vai je već prvo jutro smazao cijelu porciju klope. Vai! Da podsjetim: Vai jede jer mora; jer je pri stvaranju Stvoritelj odredio da bez hrane nema života. Ako netko jednom utvrdi kako se može i bez toga, Vai će vjerojatno stajati u 1. redu kako bi naučio preživjeti bez tog dosadnog rituala hranjenja.
Uri je ovdje jedini na gubitku jer nema za kim smazati ostatke hrane pa se baca na lizanje tanjurića u sudoperu na kojem se grije hrana:

sudoper

Jedna im je stvar ipak falila dok nas nije bilo: natjecanje u krevetu ujutro tko će se bolje ugnjezditi na što boljem mjestu.
Naime, danas (drugo jutro od povratka) već od 6 ujutro, trajala je ophodnja po krevetu dostojna oveće policijske patrole, a kojoj je prethodilo mijaukanje praćeno nekim novim zvukovima. Definitivno su proširili vokabular. Čujem neke nove zvukove, još sam moram otkriti što znače.

Prvo je došao Uri (koji je maza na kvadrat, hedonist po svemu pa i u tome) koji se narihtavao pod ruku sa svih strana pa u jednom momentu skužio da i ljudsko stopalo može poslužiti svrsi (nema veze što ljudski subjekt napola spava; Uri će naći način da si maksimalno ugodi), a onda se ugnjezdio pod rukom. Zatim je došao Vai koji je želio na isto mjesto jer je to pored balkona gdje fino pirka, a i ja sam uvijek vječno raspoloživija od BoBe koji kad spava, spava unatoč malim smetalima.

Vai-i-Uri

Desna strana ruke na krevetu je tako „in“. Vai i Uri su se neko vrijeme izmjenjivali dok nisu shvatili da stanu bez greške i oboje. Mene nitko ne pita. Pravim se da mi je teško kad se oboje ovako navale ali u stvari uživam i sretna sam kao malo prase.

Vidim da su u elementu i po pitanju tamanjenja svega što leti i gmiže. Danas od ujutro, dok ovo pišem, traje lov po stanu na svakog hrabrog kukca koji se usudio zaći s one strane mreže  među dvije zvijeri željne zabave.
Promaši li insekta hrabrišu jedan od njih dvojice, drugi sigurno neće. Sad već love u paru. Uglavnom, stan je bez kukaca, a ne provuče se ni komarac.

Sve u svemu: home, sweet home.

trojka-na-okupu

Kad se mesožder prejede trave

Svi dobro znamo kako su mačke vrlo čiste životinje i kako često uređuju svoje krzno. Jezik mačke je grub i prekriven papilama koje joj pomažu da uklone mrtvu dlaku s krzna. Pritom se dlaka može i priljepiti za jezik te ju mačka proguta, a ukoliko ju je više, one obično tvore male kuglice dlake, tzv. hairballs. Kuglice dlake su neprobavljive i one su poput stranog tijela koje organizam nastoji izbaciti.

I to je jedan od razloga zašto mačke jedu travu. Radi se o onoj ljepljivoj travi oštrih bridova za koju se kuglice dlake zalijepe pa izađu van putem probave. To je, naravno, ukoliko je dlaka došla do crijeva. ima i onih ružnijih momenata kad se stvari zakompliciraju jer dlaka nikako ne izlazi van no neću o tome sada.

Postoje i razne malt tj. sladne paste  (kao i određene suhe hrane no to tek za odrasle mačke) koje na svojevrstan način premazuju dlaku i sprječavaju formiranje kuglica pa se ona lakše izbaci putem probave.

Drugi način je putem povraćanja kad dlaka niti ne dođe do crijeva. Naime, jedenje trave može izazvati i refleks povraćanja te dlaka odmah izlazi van iz želuca.

Osim obične trave koju sam spmenula, postoji i specijalna mačja trava/metvica/menta poznatija pod nazivom catnip. Osim u originalnom obliku, postoji i ona obrađena u spreju; zatim kao dodatak igračkama itd. Danas je riječ o onoj prvoj: originalnoj, mačjoj travi u tegli.

Eh sad, catnip ima još jedno zanimljivo djelovanje, a to je posvemašnje ludilo… Točnije, ludilo kod cca  80% mačaka koje ta trava doslovno dovodi u stanje opijenosti. Kao da su drogirane. Ponašanje varira od mačke do mačke: naglašeno veselje ili pospanost, slinjenje, zaigranost, glasanje i sl. Djelovanje je najjače od 5 do 15 minuta nakon konzumiranja, a otprilike 2 sata poslije prestaje.

Tako sam ja u jednom momentu i svojim mačkoslavcima doma donijela mačju travu. Unatoč mojem ogromnom strahu od kombinacije biljaka i mačaka.

Da odmah obranim na početku svojevrsnu hipohondriju koju gajim glede bilo kakve biljke, pa i mačje trave te reakciju nakon prejedanja iste.

Moj pokojni birmanac Lun svojevremeno se otrovao biljkama. Nakon što smo uopće uočili (a krenuo ih je hrdati tek s cca 6 godina) da jede za njega poluotrovne i otrovne biljke, a koje smo iz neznanja stavili njemu nadohvat, ostatak života je imao želučanih problema (možda i nekih drugih koje nismo dokazali) radi kojih smo često završavali kod veterinara (višesatno teško povraćanje i potom dehidracija). Par puta smo ga spasili doslovno s ruba smrti. Od tada se ne usudim imati niti zeleni list  u blizini mačaka. Niti mačju travu niti orhideju niti fake orhideje. Ništa. Imam PTSP po pitanju mačaka i biljaka i točka. Dajem redovito malt paste i tu ja za mene priča završena.

No, jednog dana sam se ipak usudila dati mačju travu Vaiju i Uriju i tako riješiti nepotrebnu psihološku blokadu glede te biljke. Usto, potrudila sam se nabaviti najbolju.
Uri je došao do nje, ponjušio je, zaključio kako se ne radi o mesu čiji je neprijeporni obožavatelj te kako je to ipak samo – trava, bila ona i mačja. I tako je Uri prezirno pogledao u mom pravcu misleći si kako sam poludila što mu to uopće nudim i posudu s biljkom  više nije udostojio ni jednog svog, carnivorskog pogleda. Zgodno je reći da igračke koje imaju mačju travu obožava i ne odvaja se od njih :-).

Vai, koji za razliku od Urija uopće ne doživljava igračke s mačjom travom ili na njih reagira tek mlako, doslovno je pomahnitao. I kad kažem pomahnitao, mislim – pomahnitao.

Navalio je na nju kao da mu život o njoj ovisi. Čupao ju je, jeo, čupao, jeo… Dok nije pozobao većinu zelenja iznad zemlje. Tad je prešao na zemlju koju je raskopao i proždro i korijenje. Mislila sam si i to doslovno: Tu ni trava više ne bude rasla. Vilice otvorene u čudu, samo sam ga gledala i blentavo pustila da ju finišira.

Ubrzo je krenulo… Kad je počeo povraćati, to je bilo strašno i razbudilo je sav moj pritajeni PTSP koji se rasplamsao poput šume na piku piromana.

Sporni element:

catnip

U početku sam samoj sebi rekla kako ja to mogu izdržati bez panike i kako se samo prežderao i kako ne moram odmah juriti veterinaru. No, nakon višesatnog povraćanja tijekom kojeg je izgledao kao najjadnije stvorenje na svijetu usljedilo je i tužno mijaukanje. Bilo mu je teško, a kad je njemu teško – i meni je teško. Jer sam mummy tip, jer sam štogod… sve priznam, samo da je njemu dobro. I, što sad? Još uvijek pomalo hrabra i luda, odlučih da ne idemo veterinaru i dodatno stavljam stres na mala britanska pleća, nego ću jednostavno nazvati onog čije mišljenje nevjerojatno cijenim i tko će me razuvjeriti da Vai umire (da, dotle je došlo u mojim mislima): Marinu Han!

Jesam li spomenula koliko je u tom momentu bilo sati? Otprilike je prošla ponoć. Je li me to spriječilo? Nope. To je Vai, moja prva britanska ljubav i mali dobroćudni medo. Poslije ću se iskupiti, a sad je on najbitniji.

Nakon mog paničnog sms-a u kojem sam dala naslutiti da se radi o životu ili smrti, Marina me odmah nazvala. Plačnim i drhtavim glasom sam joj objasnila svoju tešku situaciju našto mi je ona sa smiješkom odgovorila: “Pa, on si je malo previše travice popapao. A, hoće to.” Potom mi je lijepo objasnila da on to očito jako voli, a da ju još k’tome nije imao prilike dosad jesti (ja sam si pomislila kako bogme neće ni odsada) pa je sad navalio te mu je zbog toga  zlo. No, doći će k’sebi. Ja sam gotovo uvrijeđeno (ispada da paničarim; ma, zar ja?! neeee…) odvratila konstatacijom da mu je jaaako zlo i da mijauče kao iz groba našto je iskusna Marina rekla: “Pa, da, kad mu nije dobro. Popapao je previše. Ali bit će ok, daj mu vremena da dođe k’sebi”. Rekla je kako ima mačaka koje stvarno obožavaju mačju travu i znaju se tako prenajesti da im bude zlo. To ne znači da im je ne trebamo davati već je treba davati malo, pomalo, osobito kad je friška i kad im je najslasnija. Kad se naviknu da ju imaju i kad prođe dan-dva, jest će je u normalnim količinama i može je se ostaviti da stalno stoji na dohvatu.

Moj je Vai toliko voli da je bio spreman prokopati kroz nju tunel do Kine tako da ću sljedeći put kad mu je se usudim dati, pripaziti na Marinine savjete.

Eh, a kad će to biti, ne znam, vidjet ćemo već… 🙂

Otvorena je sezona lova na vlasnike pasa na srednjem Jadranu

Zadnjih dana čudom se ne mogu načuditi. Predio Jadrana oko Zadra postaje potpuno pet unfriendly.

Sve je zapravo započelo još krajem prošlog ljeta u Šibeniku zabranom dovođenja pasa na travu ispred zgrade Županijskog i Općinskog suda, u park na Baldekinu, na zelene površine na rivi, a nisu bili dobrodošli niti na dječjim igralištima, cvijetnjacima, javno uređenim površinama te na plaži Banj. Bila je to reaktivacija prastare odluke iz 2008., odluka protiv koje su se Šibenčani momentalno pobunili. I uspjeli ishoditi poništenje. Šibenčani su živi dokaz one da ako se sam ne pobrineš za sebe, sigurno nitko drugi neće. Osobito neće političari. Tako da 5+ za vlasnike pasa Grada Šibenika!

Španjolska inkvizicija dolazi kad joj se najmanje nadaš. Ove godine, bez najave, pojavila se prvo u Biogradu. Točnije, na biogradskoj šetnici gdje su osvanule table potpune zabrane za pse za koje je kasnije rečeno da su greškom postavljene. Trebale su to, navodno, biti table sa zabranom kupanja za pse.  Za utjehu svima koji su u Biogradu i požele okupati tamo svoje pse (jer, naravno da nema plaže za pse): gradonačelnik „tješi“ tvrdnjom kako se psi mogu kupati izvan grada. Baš mu hvala na toj informaciji jer da nas time nije prosvjetlio, pitam se kako bi dalje.

zabrana-za-pse

Zašto je ovdje uopće i aktivirana pseća inkvizicija? Navodno su se gosti žalili na pse. Super je kako u ovakvim situacijama uvijek ispadne da se tamo neki fantomski gosti (nikad to nije nitko s imenom i prezimenom), a ponekad i lokalni stanovnici, žale pa ih onda dobrostiva gradska uprava posluša i metne zabrane. Zanima me jel’ s istim žarom i nadobudnošću poslušaju i suprotno: kad se neki vlasnik psa požali da nema kamo sa svojim psom. Sigurna sam da ne. Jer, represija je uvijek bila jednostavnija za sprovođenje.

Lov na vlasnike pasa se nastavlja, pseća inkvizicija aktivirala se i u Zadru.
Za Zadar ćemo predvidjeti malo više prostora jer ovdje to poprima epske razmjere. Neki vijećnik ili svi definitivno imaju PTSP na pse. Zabranjeno je puštanje pasa bez uzice. Valjda svuda prema tom izričaju. Zabranjeno ih je uvoditi, redom: u građevine javne namjene, trgovine, tržnice, groblja, dječja igrališta, športske i rekreacijske terene, sajmove, javne skupove, plaže, kupališta i slično (ovo slično osobito obožavam), zelene javne površine koje su uređene kao cvjetnjaci, travnjaci ili povrtnjaci. Jednom rječju, pas ne smije više prismrditi niti na jednu zelenu površinu.
Da ne bi bilo ikakve dileme, zabranjeno je kupati pse posebno oko Orgulja i Pozdrava suncu. Jer, tamo je more osobito čisto kad se uzme u obzir da prolazi hrpetina brodova budući je to ujedno i ulaz u gradsku luku.
Sad kreće ono pravo: izvan stana i dvorišta obiteljske kuće pas mora imati brnjicu! Nema veze što je zakonom RH propisano da samo određene pasmine moraju nositi brnjicu (ne kažem da se slažem s tim no to sad nije tema) i što je ovo zapravo protuzakonito za sve ostale. Grad Zadar (točnije, negovi vijećnici) zapravo zna najbolje i pokazuje tom zakonu treći prst.
Kažu oni tako da će tako sačuvati zelene površine, a i higijenu i zdravlje građana.
Pa, kad im je to tako bitno, neka se malo prošeću tim istim zelenim površinama kao i po plaži i neka nas informiraju čijih to kakica u grmlju na tim mjestima ima najviše: psećih ili ljudskih? I molim analizu smeća. Danas sam proročki raspoložena pa proričem uz pomoć svojeg 3. oka: ommmmm: naći ćete, dakle: opuške, ljudske kakice, konzerve, ostatke hrane, stare deke (vidjela jučer), potrgane karimate, boce, stare udice, odbačene igle i da ne nabrajam dalje. Sve sami pseći arsenal, naravno.
Najbolje, ipak, ostavljam za kraj! Ivana Dadić, stručna suradnica za informiranje i protokol Grada Zadra, izjavljuje krunsku rečenicu koju citiram: „Ovim odredbama nastoje se potaknuti građani da brinu o svojim psima i izvan stana ili obiteljske kuće. Dakle, sve je ovo zapravo humanitarnog karaktera u korist pasa za čiju im je dobrobit, zapravo, najviše i stalo. Nisam znala. Oprostite onda, molim vas. Evo, idem odmah pobrisati objavu. Ili možda, ipak, neću.
Nadam se da će se i Zadrani, poput prošle godine Šibenčani, pobuniti protiv ovog psihološkog i fizičkog napastvovanja. Jer, kad podvučem crtu, tu se radi samo o takvom teroru ali i o igrama moći kojih se igraju zadarski vijećnici. Poput neke strateške igre u kojoj vuku svoje figurice, ovisno koliko su u kojem trenu jaki u toj igri.

Kako uvijek, unatoč trenutnoj ljutnji koju osjećam, volim završiti primjerima dobre prakse, tako bih navela pozitivne primjere.

Prvo izvan HR…

U Italiji, poslovično naklonjenoj ljubiteljima pasa ali i turistički mudrije orijentiranoj, na obali tako niču kilometarske plaže predviđene samo za ljude s ljubimcima. I, naravno, za to beru i pristojnu lovu. I neka im, to je posve ok. Jer, vlasnici pasa su uvijek spremni potrošiti kako bi njihovi ljubimci bili dobro zbrinuti. To nikako da shvati i Hrvatska gdje turisti sa psima, uglavnom nisu dobrodošli.

Kroz cijelo središte Englischer Garten-a u Minhenu kroz koje protječe rijeka Isar, dopušteno je šetanje pasa bez povodnika. Dopušteno je i kupanje i to, gle grozote, kupanje tamo gdje mogu i ljudi. I nema problema. A ako nečiji pas i napravi problem, iz prve konzerve iskoči policija (jer, tamo se zakoni  zaista i sprovode) i kazni vlasnika (ovisno o njegovoj plaći) tako da ovaj živi na zelenim juhicama idućih godinu dana. Nikom mudrom tako ne pada na pamet puštati agresivne pse.
Još nešto, u U-Bahn (podzemna željeznica) se normalno može ući sa psom i to bez brnjice i bez karte. Kao i na sva druga javna mjesta.

Ajmo sad malo dobre primjere u HR…

Većina mjesta na Kvarneru i u Istri imaju svoje pseće plaže. Istra je i inače puno dobrostivija prema vlasnicima pasa uvidjevši da su i oni dobar dio zarade gdje se pokazalo da Istra tradicionalno zna dobro zbrinuti gosta, imao on psa ili nemao. Suprotno uvriježenom svehrvatskom mišljenju (da, polagano se ipak mijenja no ovisi gdje, što dokazuje i najnoviji zadarski slučaj koji je korak unatrag, a ne unaprijed), dobro zbrinut gost nije onaj kojem se samo ponude sunce i more.

Da ne budem nepoštena, znam za jednu pseću plažu i u Starigrad-Paklenici. Mala je al’ se broji. Pogotovo kad se vidi obližnji Zadar. No, s druge strane, u istom mjestu je nedavno osvanulo i bezbroj tabli za zabranu kretanja pasa pa smo nekako na istom.

Trenutno, po mom saznanju, Crikvenica je najsvijetlija točka. Naime, ne samo da ima plažu za pse već na toj plaži postoji i kafić za pse. Vlasnici kafića oduševljeni su svojim psećim gostima za koje kažu da su izvrsni i manje zahtjevni od većine ljudi. Vlasnicima želim brdo para i zaradu od sveg srca. Prvom prilikom i sama ću tamo ostaviti novce.
Uživajte u pogledu prvog kafića za pse (fotografija preuzeta sa stranice http://www.jutarnji.hr/life/vaumijau/foto-raj-za-pse-u-hrvatskoj-na-plazi-u-crikvenici-nude-im-pivo-sladoled-i-daske-za-surfanje/4527545/)

Monty’s Dog Beach Bar, Crikvenica

Ovdje ću završiti no ostaje mi gorak okus u ustima radi zadarske zabrane no i nada kako će se Zadrani dići na noge protiv ovog apsurda i ne dozvoliti da vlasnici pasa budu građani drugog reda.

Naši ljubimci, naši učitelji

Stara je misao da svaki čovjek ima točno onog ljubimca koji mu je potreban.
Duboko vjerujem u to.

Gledala sam jučer Gunnu kako leži pored mene na plaži. Ona i ja zajedno na jednom ručniku. Osjećaji su bili… Samo su me preplavile sve te godine provedene s njom…

Gunna-za-blog-ljeto-2017

Uz nju sam postala bolja osoba, uz nju sam se dodatno izgradila. Kroz njene strahove (strah od pucnja, potom i od gromova), spoznala sam i vlastite te uhvatila s njim ukoštac. Pokazala mi je dobre ali i loše dijelove mene koji su me nagnali da se preispitam i nakon prvotnog šoka, da ih pokušam i promijeniti. Sve to kroz godine rada, pobjeda i poraza (svi kažu da treba znati prihvatiti poraz ali treba znati prihvatiti i pobjedu) ili tek samo druženja s njom.
Nije li unutarnji rast naljepši i najživotniji poklon koji ti netko može dati? I, kako sad da objasnim što Gunna meni znači? Ona je nešto što teško mogu izraziti riječima koliko god se trudila. Ona je nešto što mogu samo osjećati.
Često me poneki prijatelji i kolege iz radnih kinoloških voda pitaju zašto, pored Gunne, ne uzmem još nekog psa za rad sad kad je ona stara i više to ne može. A meni je to neshvatljivo. Jer, svaka minuta vremena potrošena za tog drugog psa u treningu ili tek šetnji, minuta je manje za nju. Tako ja to gledam i tako osjećam. I nije to odricanje, to je blagoslov i ja zaista uživam u njenoj starosti jednako kao što sma nekad uživala u njenoj mladosti.

Znam da ovako misle mnogi i da nisam usamljena.

Mislili, ne mislili, jedna stvar je nepobitna: mjenjaju nas i tjeraju da posegnemo u vlastitu nutrinu, s otporom ili bez. Ili da tek pametnije promišljamo. Ponekad su to sitnice, ponekad velike stvari no sve završe s jednim zajedničkim nazivnikom: sve nas grade i pružaju uvide.

I moji (uvjetno rečeno moji) mačci me uče. Vai ima tu nježnu karakternu crtu, praštajući dio karaktera koji je nevjerojatan. On nikada ne zamjera i prihvaća život s dozom mudraca. Za njega volim reći da je jedna stara mačja duša koja okolini pruža mir.

Vai-za-blog

Uri je sušta suprotnost: mali, neprikosnoveni hedonista koji je donio puno čiste radosti. Izaziva osjećaje od onog kad bi ga mogao ubiti zbog psine koju je upravo napravio do onog kako ga zapravo obožavaš zbog te iste karakteristike. On uči da život moramo i živjeti i to punim srcem i plućima.

Uri-za-blog

Još su oboje mladi i nadam se da je još puno godina ispred nas u kojima ćemo još potpunije shvatiti što želimo jedni od drugih.

Sjećam se svog prvog psa: male pinčice Tine. Tina je bila legenda. Puna hrabrosti, života, inteligencije  i beskrajne prgavosti. Ona mi je pružila prve lekcije samokontrole. Izvukla je iz mene, kao i svaki ljubimac, i bolje i lošije dijelove i natjerala me da sklopim početni karakterni mozaik kojeg ću doživotno (nije li to, uostalom, i cilj svega?), više puta, sigurno preslagivati. Pokazala mi je i što je životna snaga i kako se njome mogu pobijediti i najgore stvari. Tina je bila „fighter“, veliki borac u sitnom, psećem tijelu.

Moja draga prijateljica (nju mi je donijela Gunna) Ana… Nedavno je ostala bez svoje pseće polovice duše: Mone. Mona je bila (još mi je neobično i teško upotrijebiti glagol biti u prošlom vremenu kad se o njoj govori) iste pasmine kao i Gunna. Slobodno mogu reći, najtrofejniji spasilački pas u Hrvatskoj dosad. I Mona je, kao i svaki ljubimac, bila učitelj. Kao malena, bila je vrlo  oprezna s ljudima. Pitate se, kako je sad zbog toga bila učitelj? Objasnit ću…
Kako je Monka ipak trebala postati uspješan spasilački pas, Ana ju je morala naučiti da ljudi predstavalju izvor svega dobrog za nju. I beskrajno se trudila to i dokazati koristeći svu inteligenciju, intuiciju i kinološko znanje koje je imala, a sve navedeno Ana posjeduje u izobilju. Svi Anini kasniji rezultati s Monom pokazali su kako je u tome ne samo uspjela, već i nadmašila sva svoja očekivanja. I sad nas to vodi do točke koja pokazuje što ju je Mona, između ostalog, naučila.
Ana je postala majka predivnog i zdravog sinčića, Vite. Pokazalo se da je Vito pametno no dosta senzibilno dijete. Ana, koja je vrlo otvorena i inteligentna, odmah je shvatila da Mona kao da ju je pripremala na sljedeću životnu stepenicu: kako biti dobra majka i kako svo znanje koje je stekla s Monom upotrijebiti da podigne svog senzibilnog sina i pripremi ga kvalitetno za život. Par godina poslije, Vito je sin za poželjeti: senzibilan ali stabilan. Budući čovjek kojem će njegova senzibilnost biti samo pomoć u životu i pomoću koje će bolje razumjeti i doživjeti svoju okolinu.

mona

Mogla bih još pisati o ovoj temi jer je ona neiscrpna i duboka poput oceana.
No, zaustavit ću se na ovome mjestu s misli s kojom sam i započela gledajući moju slatku njuškicu kako bezbrižno odmara pored mene na plaži: kako svaki čovjek ima točno onog ljubimca koji mu je potreban.

Na nama je samo opravdati njihovo postojanje jednom, jedinom stvari: postati zbog toga bolji.

Ganusa-ljeto-2017

Plivamo, plivamo, plivamo…

Plivamo kao veliki i ove godine. Ne damo dosadnoj činjenici zvanoj „starost“ (još uvijek pristojno volimo reći da se radi o dami u najboljim godinama) da nas zaustavi. A ako i proba, mi se pobrinemo da nabavimo prikladni antistarosni „gadget“. Tako je u naš svevremenski antistarosni mix, ove godine ušao i prsluk za plivanje.
Samo kratki podsjetnik što, osim svježe vode, sjene, kupanca i (pre)obilja ljubavi zaluđene gazdarice, pomaže mojoj dami da se ugodno osjeća po vrućinama u svojim najboljim godinama:
– prostirka za hlađenje
– Ruffwear oprsnica za hlađenje ukoliko trebamo van, a baš prži
– prikolica za bicikl iliti pseća rikša
– šator za plažu samo za damu i najnoviji „gadget“,
– Hurttin prsluk za plivanje:

Hurttin prsluk za plivanje

FullSizeRender-(2)

O svemu nabrojanom, osim o zadnjem, već sam pisala ovdje ukoliko nekoga zanimaju detalji:

Ljetna oprema

Već prošle godine sam debelo razmišljala o prsluku za plivanje no ove godine sam ga definitivno odlučila kupiti. Razlog? Gunna je napunila (psst!) petnaestu i mišići su joj sve tanji. Ne postoji način da joj u ovim godinama vratim tonus kao nekad no mogu koliko toliko zadržati postojeći. Iako se redovito „servisiramo“ kod naše drage veterinarke Deane Basar s raznim spravicama za fizikalnu terapiju, vremenski sat ipak (na moju veliku žalost) ne ide unatrag. Zub vremena je tu i mišići su prvi na udaru. No, nešto sitno, osim šetnje, ipak možemo: možemo plivati. Učinak mora i plivanja opetovano mi se pokazao kao fantastičan: svake godine, Gunna se preporodi nakon mora.
Prošle godine se povremeno znala zadahtati u moru pa je ove godine kupnja prsluka bila neminovna.

Već nakon prvog plivanja, ova se stvarčica pokazala zlatnom. Benefiti su bili sljedeći:
– Gunna je plivala neusporedivo lakše držeći se bez problema na površini. Dio dlake na leđima se čak niti ne namoči što sjajno govori u prilog tome kako je prsluk fino drži na površini.
– bez problema pliva i u valovitom moru što je prošle godine bio problem
– može duplo dulje ostati u vodi
– lakše joj je plivati polagano
– nakon plivanja više nema one zadahtanosti od prošle godine što mi je stalno bio uteg oko vrata

IMG_0737

IMG_0738

Naše uživanje u ljetu još traje dok pišem ove retke, a svima koji se još dvoume oko kupnje ovog korisnog psećeg „gadgeta“, bilo da se radi o psu rekonvalescentu, starom psu ili nečem trećem, moja je topla preporuka:
go for it!

IMG_0739

Morska plivačka uživancija 🙂