Mjesec: srpanj 2016.

Često me pitaju: “Pa, što će ti baš dva mačka, što jedan nije bio dovoljan?”

Dio odgovora krije se u predzadnjoj objavi “Tko tu kome zapravo nedostaje”, a kako je do toga zapravo i došlo i koja je bila kronologija događaja, slijedi sada…

Prije nešto više od godinu dana, naš prethodni mačak Lun (sveta birma) je nenadano umro (mrzim onaj izraz uginuo i nikad ga ne upotrebljavam: kao, mi ljudi umiremo, a životinje iz nekog čudnog razloga ne umiru, one ugibaju). Jadan se zadnjih par godina zaista mučio sa zdravljem i nekoliko puta smo ga doslovno vadili s ruba smrti. Sve dok jednog dana nije odlučio otići s one strane duge…
Sljedećih mjeseci, stan je bio pust jer smo navikli imati i macu i psa i dali smo se u potragu i razmišljanje o mačkoslavcu koji će ispuniti novonastalu mačju prazninu.
U obzir je dolazila bilo koja maca (nebitno čistokrvna ili ne) ali, uvijek taj ali, moja novostečena hipohondrija nakon tolike borbe s Lunovim zdravljem, odradila je svoje i htjela sam se što više osigurati da zajedno s macom dobijem i njeno zdravlje i dobru socijalizaciju. Eh sad, znam ja da nikad nema 100% garancije jer i najboljem uzgajivaču se može desiti nesreća za koju ne mora biti kriv. Ponekad se jednostavno zvijezde krivo poslože. No, opet mogu dati sve od sebe kako bi minimizirala možebitni rizik. Pa, ako se i onda nešto desi, bar si ne mogu prigovoriti za pasivnost i mogu reći da je jednostavno sudbina tako odredila. U svom tom razmišljanju jedna stvar mi je bila glavna nit vodilja jer se sve bitno zapravo uvijek svede na to, a to je – zdravlje. Sve je ostalo sporedno i sa svime izađemo na kraj.
Nakom pomnog “guglanja”, na prvo mjesto isplivali su britanska kratkodlaka mačka i snowshoe. Posjetili smo prvo uzgajivačnicu snowshoe-a i naišli na zaista tople uzgajivače i predivne mace koje od srca mogu preporučiti (gdin Šušnjar). Sve je bilo super no zaključili smo kako bi ipak htjeli nešto mirniju pasminu (tad još nismo bili do kraja sigurni hoćemo li uzimati dvije mace). I to je bilo to, britanci su se nametnuli kao naš krajnji izbor. Sad je trebalo odabrati uzgajivača.
U našem pohodu na odabir uzgajivačnice (a bio je epskih razmjera jer moja priroda ne dozvoljava ad hoc odabir), najviše nam je za oko zapela Beauty of Freya. Do tog trenutka, bili smo ugodno iznenađeni voljom i ljubavlju svih uzgajivača mačaka na koje smo naišli (jedan od njih je i jedinstveni, životom i mačkama oduševljeni gdin Špiček, predivno zaljubljen u svoje prekrasne britance, široj javnosti poznatiji kao “whiskas mace”; i njega od srca preporučam za svakog tko želi macu tog specifičnog uzorka) te željom da nam dostojno prezentiraju pasminu koju uzgajaju. No, nekako smo si kliknuli najviše baš s Hanovima. Od momenta kad smo ušli u njihovu kuću i ugledali njihovih (tada) 13 mačaka na okupu (jer je taj broj danas veći za novi par :-)), shvatili smo da smo pronašli svoj komadić mačkoslavnog, britanskog raja. Topli i srdačni Hanovi “uzeli” su nas na prvu. Marina – šaptačica mačkama koja svaku od njih poznaje u dušu i točno zna koji je njen mačić savršen za kojeg vlasnika te koja ima istu viziju kao i ja što je sve uloga uzgajivača; suprug Robert – fenomenalna podrška i jednaki zaljubljenik u njih, i njihova mala vrckava Helena koja odigra bitnu ulogu u socijalizaciji mačića. To je bilo to! Hej ljudi, našli smo svoju uzgajivačnicu pa i više od toga! Odluka se pokazala kao fantastična jer podršku i pomoć koju smo dobili nakon kupnje mačića, nismo mogli niti zamisliti!

Tako je, jednog lijepog kolovškog dana, u naš dom i naša srca trajno uselio Vai, mala plišana ljubav, lila medvjedić koji nas je momentalno osvojio i usvojio. Namijenjen zapravo u početku nekom drugom no, igrom slučaja, zapeo s nama trajno i doživotno.

Mislili smo kako ćemo ostati na tome no vrag nam nije dao mira…

Kako mi često znamo otputovati nekamo za vikend, meni je svaki put dio srca ostajao s Vaijem. Jer, mi uvijek idemo s Gunnom, to se podrazumijevm. Gunna ima nas u svakom momentu, no koga u ovakvim momentima ima Vai? Nikoga, Vai ostaje sam. I sad mogu znalci reći: ma, mačke su samodostatne itd. itd. Jesu vraga, nitko ne voli biti sam toliko dugo i to ne svojim izborom nego po tuđem diktatu. To nam je reklo i iskustvo tih odlazaka, a i prijašnje dugogodišnje iskustvo s Lunom. Svaki put po povratku, Vai (prije njega Lun) je bio izvan sebe od sreće što smo se vratili. Tetu čuvalicu, dok nas ne bi bilo, čekao bi ispred vrata baš svaki put kao pustinja kišu. Stvarno nije bio oduševljen činjenicom da je ostao sam. Prvi put se čak i nadurio i kad smo se vratili, pogledao me, okrenuo leđa i tako okrenut sjedio par minuta dok me nije udostojao drugog pogleda. Pa nek’ si ja mislim hoću li ga opet ostaviti. Vai jest nešto rezerviranijeg karaktera ali zapravo jako voli kad je u društvu. Rekli bi neki da izigrava frajera no zapravo je micek na kvadrat što je pokazao puno puta kasnije :-). Odluka koja je zapravo možda i bila negdje duboko u nama i puno prije, sad je sazrila: nabavljamo mu društvo i tad smo pokriveni: svatko ima nekog i nitko ne samuje niti u jednom momentu.

Četiri mjeseca nakon Vaija došao je Uri. Točnije izletio iz malog boksa u kojem smo ga donijeli, odjurio na grebalicu i zagrebao je noktima, pritom ugledao i oprobao sve igračke koje su ga čekale na podu, prošao i zastao pored Gunne odšacajući da ne prijeti nikakva opasnost, došao pred Vaija i – zastao po prvi put otkad je pušten. “Ooooook”, rekao je on Vaiju, “ti si šef”. Mogla bih se okladiti da mu je pritom i namignuo. Zatim je odjurio dalje jer, bilo je toooliko igračaka na podu, a svaku valja zagristi, nositi, prebaciti, odbaciti, zavitlati i odvitlati. Tako je stigla mala napast, uragan-slatkiš i neodoljivi šarmer i garfieldovska izjelica kojem nitko, ali zaista nitko ne može odoliti. Sušta suprotnost Vaiju u gotovo svemu i zato savršen odabir kojeg nismo požalili niti u jednom trenu. Naravno, ne moramo reći iz koje smo ga uzgajivačnice uzeli. To nije bilo upitno niti u jednom trenu :-). To je bila karta za siguran let :-).

Ako smo i dvojili ikoji trenutak oko nabavke druge mace, onog momenta kad je izletio iz boksa i poharao sve igračke, hrabro i neprikosnoveno pritom nas do bola nasmijavajući, bilo nam je jasno da nas je i on “zarobio”. A, Vai… Vai je car, fantastičan mačji vladar naših stambenih kvadrata koji se pokazao kao divan karakter tolerantno prihvaćajući malog pridošlicu i a sve njegove eventualne mlade nestašluke riješava mirno i mudro. Malci se međusobno igraju i imaju jedno drugo, a ako si i dosade, svatko se povuče u svoj kut i ima svojih 5 minuta mira.
Ili jednostavno zajedno legnu jedan pored drugoga.

Prizori pri povratku s ponekog vikend izbivanja (prije godišnjeg istestirano dvaput) više nisu patetični i putovanja su nam stoga manje stresna.

Trenutno smo na godišnjem i pišem vam s Dugog otoka razmišljajući koliko mi fale te male bundice i kako jedva čekam vidjeti ih. No, svaki put kad se čujem sa suprugovom mamom koja ih trenutno čuva (hvala Nado, od srca), brine i uživa u njima, svaka njena riječ me oslobodi bilo kakve sumnje nedostajem li ja jednako njima koliko i oni meni te sam najsretnija s činjenicom što oni meni nedostaju više. I, zahvaljujem sama sebi i svom suprugu i predivnim Hanovima što smo se odlučili na dvije mace.
Jer, štogod rekli, udvoje je ipak ljepše.

Nakon nemilih događaja u prosincu prošle godine (tumor aorte za kojeg nismo niti znali do trenutka dok se nije otkinuo i pao na jetru prilikom čega se dio jetre odlomio i izazvao unutarnje krvarenje te šok i da ne pričam…) kad smo umalo ostali bez Gunne, početkom lipanjskih vrućina postalo nam je jasno da ćemo se ovoga ljeta najviše boriti protiv – sunca. Naime, postala je jaaako osjetljiva na sunce i iako ona bi, tijelo evidentno ne može. Bilo je: ili će ići van samo u cik zore ili kad se spusti mrak. Eh sad, ja baš i nisam neki jutarnji tip, a šetati je samo po mraku isto mi nije baš zvučalo fora. Opcija je bila izabrati neko kasno poslijepodne no uz pomoć raznih dodataka s kojima će sve lakše podnijeti. Krenule su pripreme i predratna planiranja pri čemu je Napoleon, u usporedbi s nama, bio mala beba…

Nakon višednevne analize, pokojeg savjeta dodatnih pametnih prijateljskih glava sa strane, beskrajnog surfanja i samopreispitivanja, sve svedoh na 3 bitne stavke i nabavku:

1. oprsnice za hlađenje no one koja traje dulje vrijeme, a ne da se sasuši nakon prvog kilometra. Također, morala je to biti oprsnica koju ne moram stavljati u frižider jer, na žalost, još nam plaže nisu opskrbljene frižiderima gdje ovako nadobudni vlasnici pasa mogu rashlađivati tehnikalije svojh ljubimaca. Htjedoh nešto čime ću je zaliti ako se osuši i keep on walkin’. I nađoh baš jednu takvu. Po riječima vlasnice trgovine preko koje smo je uspjeli kupiti (isto klupske kolegice): koja izgleda poput kondoma nataknutog na psa :-),

2. pop-up šatora za plažu koji će služiti kao hlad,

3. pet cooling ležaja (punjenog mikrokristalima koji se aktiviraju kad se stane/legne na nju) i, ta-daaa:

4. prikolice za bicikl čiju kupnju najviše mogu zahvaliti jednoj dragoj klupskoj kolegici.

Nakon podosta olakšanog novčanika (no, sve za moju lajavicu), s olakšanjem ustanovih da to ipak nije bio bačen novac.

S oprsnicom uspješno šećemo po suncu (naravno, ne baš u podne ali u poslijepodnevnim satima bez greške). Gunna se ne zasopće, a nakon šetnje nije uspuhana. Tijelo joj je normalne temperature. Ne budi mi teško, a prema Deninoj ideji koja je istu stvar napravila za svog psa, oprobala sam stvarčicu i na svojoj glavi i na leđima šećući po jednoj gradskoj ulici praćena povremenim pogledima šetača. I, moram priznati da mi je bilo čist’ ugodno jer stvar doista hladi! Šteta samo što to nisam nabavila i prije. Eto, oprsnica/kondom igra odličnu ulogu 🙂 Štiti kao što bi i trebalo.

Šator je zapravo oprobana stavka već zadnjih par godina. Samo sam sad htjela pop-up jer je to puno jednostavnije nego montirati sve one dosadne cijevi jednu za drugom. Je! Do momenta kad ga treba sklopiti. Jer, naravno, kupila sam onaj veći za koji moraš biti da Vincijevskih afiniteta kako bi ga vratio u onu prvobitnu tanku, okruglu vrećicu iz koje je tako jednostavno izletio. No, Youtube je riješio stvar. U 4 osnovna poteza, šator je kapitulirao, a ja sam se pravila važna na plaži kako sam ga smotala i zamotala kao od šale. Inače, ako već netko nije do kraja shvatio, šator služi isključivo da lajavoj bakici radi hlad. Moje je mjesto na pržioni sa strane.

Prostirka se isto pokazala kao odlična stvar. Stavim je na njen ležaj i rezultat je mirnije spavanje koje više nije prekidano povremenim dahtanjima. A i osigurava dodatnu udobnost jer je onako fino mekana. Bilo je potrebno početno uvjeravanje kako je to za njeno dobro no nakon toga, Gunna je i sama uvidjela kako joj je bolje s tim nego bez toga. Točnije, ima dva ležaja i šalta se tijekom noći s jednog na drugi. S time da moram priznati, na svoju veliku radost, većinu noći spava na ležaju s prostirkom za hlađenje. I da, naravno da sam je oprobala stojeći sa stopalima
što je baš gušt :-).

Prikolica za bicikl je totalna fora. Bilo me malo strah da će previše tresti, hoće li ići po makadamskim putevima, hoće li Gunna unutra biti nesretna i jadna te sva ozarena izaći van misleći kako će radije umrijeti trčeći na suncu za biciklom nego ući u paklenu napravu još jednom.
Ništa od toga. Ušla je unutra bez mitomanije koja je stajala sa strane, legla, provozala se i to je bilo to. Mojoj sreći nije bilo kraja. Osobito kad je Bobo pristao montirati prikolicu na svoj bicikl.

I tako, ako ugledate jedan par kako sretno pedalira vukući za sobom žutu prikolicu i pritom raznježeni pogledate unutra očekujući neku ljudsku bebicu no ugledate “samo” crno-bijelog lajavca, nemojte biti previše razočarani. To smo samo mi i jako brinemo o lajavici. Ako i niste bili sigurni tko smo i smjestite se na plaži do nas, svakako obratite pažnju na pop-up šator u čiju sjenku će leći ono crno-bijelo stvorenje iz prošle rečenice i to na posebnu prostirku za hlađenje ako je jako toplo. A, ako će dan biti posebno vruć, možda nas popodne vidite u šetnji s istim tim lajavcem obučenim u sivi “kondom”. Koji štiti. Bez greške :-).

Sjedim tako na terasi ovdje na moru, blaženog i smirenog uma s Gunnom podno nogu i jedna stvar mi nikako ne da mira… Kako ove moje mačkoslavne beštijice samo izdržavaju kod kuće bez mene? Vjerojatno pomalo pate i moj im zakoniti (zovimo ga odsad Bobo) nije dovoljan.

Puna takvog, isključivo homo sapiens razmišljanja, zovem kući Bobu da priupitam kako su malci. Jer, ipak je Vai moj mališa s kojim imam fantastičan odnos, a Uri spava uglavnom samo na mom jastuku, brujeći mi poput lokomotive na uho, dok zakoniti ljubomorno pogledava sa strane konstatirajući kako malac sigurno ne uviđa neke stvari.

I sad, nakon svega, kako da ne pate bez mene?

I pričamo tako Bobo i ja te priupitam to, prevažno mi pitanje: “Kako su malci?” A s druge strane žice, čisto, nepatvoreno oduševljenje: “Vai mi je upravo oko nogu i češe se zadovoljno oko mene. Sve sam im počistio i očešljao ih (a, dakle, ide to i njemu, samo ja moram biti na godišnjem) i nahranio. Uri mi spava skoro cijelu noć iznad glave i prede kao lokomotiva. Igramo se kao ludi i sve je super!”
Toliko o mojim sumnjama i homo sapiens pretpostavkama…

Ma neka, samo neka su malci sretni i zbrinuti i neka i Bobi Uri spava predući iznad glave :-).
Kaže mi naša predraga Marina (njihov uzgajivač, šaptačica mačkama) kako je jako zanima koliko ćemo biti oduševljeni tom činjenicom kad malac dosegne pravu britansku kilažu (mužjaci u prosjeku dosegnu 8 do 10 kg) no vidjet ćemo: ima vremena za glavom tuć’ o zid :-).

I sad se ja na kraju pitam: tko tu kome zapravo nedostaje?