Njegovo veličanstvo – Čičak!

Ne znam je li itko primijetio da je ove godine dominantna biljka na moru čičak?
Mislim, uvijek ih je bilo ali ove godine…

Ok, vlasnici kratkodlakih pasa vjerojatno ne znaju o čemu pričam jer i sama sam prije imala kratkodlake pse i s čuđenjem gledala kako vlasnici dugouhih i dugodlakih pasa obavijaju glave i uši svojim ljubimcima svakakvim maramama, tkaninama i inim čudima misleći si u čemu je štos i kako do zla boga pretjeruju. E, pa ove godine sam poželjela Gunnu prvi put obrijati (i jesam ali samo “gaće” i to više zbog vrućine, a manje zbog trave) na nulericu ili joj noge obuti u štrample pa nek’ izgleda kao pas poludjelog Modnog Mačka. Ove godine shvatila sam u potpunosti vlasnike kokera, jorkširaca, afganistanaca i sličnih pasmina koji sa zebnjom gledaju svaki radosni odlazak svojih lajavaca u igru na travnatu površinu.
Trenutno mi svaka šetnja (ako nije “betonska”) završava momentalnim skupljanjem čičaka jer ako ih ne prikupim odmah na kraju šetnje, Gunna će sama (pametan ćuko) do jutra napraviti pomor čičaka i počupati si pola dlake, a čičaka će opet biti posvuda. Ovaj put po kući odakle će se s poda (elegantnije nego direktno iz trave) ponovno negdje zalijepiti za njenu dlaku i ugodno smjestiti do sljedećg čupanja radeći tako začarani krug. Jer, mala biljna napast ima nevjerojatnu moć preživljavanja i ljepljenja jovo nanovo fenomenalnom efikasnošću. Ako bude nuklearnog rata, garantiram: čičci preživljavaju zajedno sa štakorima i komarcima.
Još ja imam sreće jer njena dlaka nije sklona onom zapetljavanju gdje si primoran krenuti u borbu naoružan svakojakim arsenalom koji se sastoji od barem tri regeneratora, nekoliko vrsti češljeva na kojima ti može pozavidjeti i profesionalni groomer i gdje na kraju, svejedno, čičak ipak obavezno vodi bar s 2:1. Ne, moram priznati da se Gunnina dlaka relativno lagano čisti od čičaka. Barem u usporedbi s prije navedenim pasminama pasa (jesam li spomenula da dajem naklon i skidam kapu do poda njihovim strpljivim vlasnicima?). No, mene živcira već i sama činjenica da moram skidati tonu tog dosadnog korova s nje ama baš nakon svake šetnje.
Da imam afganera, mislim da bih opako kapitulirala oblačeći ga u svašta, samo da ne pokupi čičke. Pa neka selo priča.

Još nešto. Kao što rekoh, nisu to čičci na kakve sam navikla na kontinentu. Zapravo, nisam niti sigurna jesu li to uopće čičci. Jer, kad kažem čičak, zamišljam si one velike, okrugle i pikave čičke (zapravo su jestivi i prilično ljekoviti) koji se relativno lako skidaju ako se baš svojski ne upetljaju. Aaa, ne… To su oni mali čičci u promjeru od cca 5 milimetara. Oni čičci koji se, osim što petljaju dlaku na svim mogućim i nemogućim mjestima, zavuku i među jastučiće i tamo obitavaju dok se dobro ne utisnu. Čista poezija. To su oni čičci za koje misliš da si ih sve izvadio i onda prođeš za svaki slučaj četkom, čisto da dlaka bude lijepa i onako, više reda radi, i onda – ta daaaa, jesam te!!! E, ti čičci su definitivno glavni, biljni hit ove godine u Dalmaciji.
I zato: njegovo veličanstvo – Čičak!

Čičak