I eto nas sutra u unutrašnjosti, dalje od mora i širokog plavetnila. Bliže ostatku naše male ljudsko – životinjske obitelji ali i bliže onome od čega se na moru prilično odmorimo jer ih je tamo (zasad) ipak znatno manje: krpeljima.
Uvijek prolazim kroz ista pitanja u glavi, osobito zadnjih godina. Svjesna sam da su se krpelji, kojih se posebno grozim, namnožili u velikom broju i da je sve više onih zaraženih. Do prije desetak godina, neke boleštine koje prenose bile su rezervirane više za druge zemlje… Poput anaplazmoze ili borelioze koja je bila prilično prisutna u susjednoj Sloveniji dok je kod nas više vladala piroplazmoza (babezioza). Ili primjerice, srčani crv za kojeg sam prvi put čula kad sam išla s Gunnom na Svjetsko prvenstvo u Francusku. Postojale su i regionalne razlike unutar jedne zemlje pa su tako, primjerice, neki krajevi Hrvatske bili u punjo manjoj opasnosti od piroplazmoze itd.
Krpelja je sve više, sve su rezistentniji na pripravke i sve više ih je zaraženih. Općenito, stvari su se preokrenule, napasti namnožile, a regionalne razlike sve su manje. Jednostavno rečeno, stara pravila više ne vrijede.
I što da sad čovjek radi, pitam se ja?
Uglavnom su 2 načina zaštite:
- repelentni antiparazitici koji sprječavaju da se nametnik uopće zakači na životinju i
- kontaktni antiparazitici koji ubijaju nametnika kad se zakači, a prije nego uspije pustiti parazita (za to je potrebno određeno vrijeme).
I jedni i drugi se mogu nanijeti kao spot-on pripravci (ampule s koncentratom), u obliku spreja ili se stavljaju kao ogrlice. U novije vrijeme pojavile su se i tablete koje psi sažvaču i koje djeluju unutar 3 sata, a, za razliku od prethodnih preparata, nije potrebno voditi računa je li se pas smočio prije ili nakon aplikacije.
Neki pripravci imaju čistu kemiju, a neki su prirodni na bazi prirodnih ulja.
Sredstava je sad već prilično puno i ponekad se lako pogubiti u svemu. No, generalno je to ta podjela.
Probat ću ovdje iznijeti neka moja iskustva i to prvenstveno sa psima jer su mi mace u stanu pa, što se njih tiče, ne moram razmišljati o krpeljima. Nije mi namjera tu reklamirati nikakvo sredstvo niti išta zagovarati. Ne bih se usudila ni ići tako daleko i reći da je to što ja radim jedino ispravno. Želja mi je tek iznijeti neka svoja iskustva ne docirajući pritom. Imam svoje razloge, a kako će drugi, to je stvar pojedine osobne odluke.
Pa, da nastavim…
Tijekom svih ovih godina, probala sam stvarno puno toga. Neka od sredstava više nisu niti na tržištu. Mnogi od „starih“ vlasnika pasa sigurno će se sjetiti Alugana jer se jedino on dao nabaviti u bivšoj Jugoslaviji.
U obzir treba uzeti činjenicu da nema stopostotnog sredstva zaštite. Pogotovo ne zadnjih godina otkad su napasti tako rezistentne. Možemo jedino dati sve od sebe da stvar svedemo na minimum i nadati se da neka iskustva s njima nećemo steći nikada.
Osobno sam, na žalost, imala iskustva s 3 glavne boleštine koje prenose krpelji: piroplazmozom koju mi je imala bivša labradorica Kirka, i boreliozom i anaplazmozom koje su „posjetile“ Gunnu. Zadnje dvije boleštine prikačile su se na vrhuncu djelovanja zaštitnog sredstva što je u meni pokrenulo, između ostalih razloga, neke dileme koje imam i dan danas…
Tijekom Gunnine šteneće dobi uglavnom sam je sprejala s Frontline-om i to mi se pokazao kao prilično dobro jer sam preparat mogla nanijeti i „lokalno“ ali i u količini koju želim.
Kako je odrasla i kako smo počeli jače trenirati i kretati se po područjima punima krpelja (šikare su nekako najopasnije), počela sam joj stavljati spot-on pripravke. S repelentima nisam imala neka pozitivna iskustva jer sam nalazila krpelje i skidala ih samo tako. Postalo je bolje kad sam joj počela stavljati kontaktne antiparazitike, osobito kad bih stavila Frontline Combo (Combo se pojavio najkasnije). Za vrijeme sezone, stavljala bih ih i svaka tri tjedna kao većina vodiča koje sam znala. I onda je u jednom momentu vrag uzeo šalu. Podivljala joj je štitnjača… U naponu treninga, poprilično utrenirana i kondicionirana, unatoč jakoj hrani za aktivne pse, Gunna je dosta smršavila i većinu šetnji provodila poluhisterizirajući. Njena podražljivost je bila stvarno maksimalna. Razlika je kad pas u dobroj radnoj kondiciji traži rad i vrlo je aktivan ili je totalno histeričan. Nije mi to bilo normalno i krenula sam na pretrage koje su ustanovile izuzetno jaku hipertireozu. Hipotireoza kod pasa i mačaka je prilično česta pojava i nije tako strašna te se da, kao kod čovjeka, dobro izregulirati sintetskim hormonima. No, hipertireoza najčešće upućuje na rak štitne žlijezde. Nakon dijela pregleda u Zagrebu i dijela pregleda u Minhenskoj klinici, nismo bili ništa pametniji jer je sve osim podivljale štitnjače bilo u redu. Nije bilo tumora ali krvni nalazi su bili ludi. Nikome nije bilo jasno zašto se sve zbiva i nije mi bilo druge nego početi kopati po internetu još jače…
Nakon izvjesnog vremena, naletih na podatak da djelatna tvar fipronil koja je osnovni sastojak Frontline-a (kojim sam ju obilato „častila“) često zna uzrokovati poremećaje štitnjače.
Uzela sam stvari u svoje ruke i na svoju ruku. Nisam ništa aplicirala za nametnike. Hrana je bila samo malo podebljana, a van smo idućih tri tjedna išli na povodniku i to samo na obavljanje nužde. Treći tjedan stvari su se konačno normalizirale. Išli smo izvaditi krv, ponovno u Minhen (problem su bile neke pretrage koje se tada ovdje nisu mogle napraviti, ne znam kako je danas) i nalazi su bili u redu. Njeno ponašanje je bilo potpuno normalno, borderski aktivno i zahtjevno ali ne i histerično. Tih dana maknula sam je i s dehidrata (točnije, on je malim dijelom ostao kao 1. obrok) i počela sama kod kuće pripremati hranu što je dovelo do toga da joj je i dlaka postala bolja, ona puno zadovoljnija hranom no to je neka druga priča…
Svjesna sam da bi bila potrebna veća analiza na većem uzorku pasa pa da potpuno sigurno ustanovimo da je cijeli kaos nastao od antiparazitnih pripravaka no u mojoj glavi to je bilo to i dovoljno za neke daljnje odluke.
Odlučila sam ne stavljati joj više toliko ampula već ih aplicirati otprilike dvaput u godini: jednom mjesečno u proljeće kroz dva mjeseca kad je priča s krpeljima najvećeg intenziteta. Ostalo vrijeme, stavljam Gunni Scalibor ogrlicu koja mi se pokazala kao najbolja od svih i koju mijenjam svaka 3 mjeseca.
Kroz godinu joj vrlo često dajem češnjak u tabletama koje rado sažvače (pogotovo one od Canine i Dorwesta). Imam sreću da ona uopće ne smrdi po češnjaku jer sam imala prilike vidjeti da neki psi pokupe miris češnjaka i cijela im dlaka smrdi po njemu.
Kad idem u šumu ili jaču šetnju, obavezno ju poslije dobro iščetkam gustom četkom (za njenu dlaku mi je super ona četka s gustim i savijenim metalnim zupcima). Bezbroj krpelja sam nakon šumskih šetnji našla kako se koprcaju po četki i prevenirala eventualni ubod. Ako idemo autom, očetkam je prije ulaska u auto.
Probala sam i sredstvo na biljnoj bazi (nekoliko prirodnih ulja u kombinaciji u spot-on pripravku preko Zoopluse-a) i bilo je ok što se zaštite tiče no toliko je intenzivno mirisalo da je meni znalo biti zlo, a Gunni je strašno smetalo. Od nekoliko ljudi sam čula da prirodne pripravke rade sami i da su im super no ja ih nisam dalje probavala.
Možda sam u zadnjih 8 godina skinula s nje par krpelja i cvikala i gledala je li Gunna dobro. No, tih nekoliko krpelja su u manjem postotku nego kad sam na nju aplicirala razna sredstva. Poremećaj sa štitnjačom se nikad više nije ponovio…
Eto, to je moje iskustvo i način trenutnog djelovanja s Gunnom. Ako nekome koristi, super. Ako ne, uvjerena sam da drugačijim vlastitim iskustvom može dodatno doprinjeti dijeleći ga pa da svi naučimo još nešto novo.