Finili smo i ovu i, moram priznati, bez stresa (čitaj: petardi, drhturenja, slinjenja, nespavanja do 5 ujutro) te, više nego elegantnim korakom i dostojanstveno, ušli u Novu 2017. godinu.
Kako to? Vrlo jednostavno: zdimili smo iz Zagreba u unutrašnjost Istre na puna 4 dana. Od 30. 12. kad „veselje“ (barem u Zagrebu) lagano započinje pa sve do 2. 1. kad računam da su i oni najzagriženiji i najnesmiljeniji pucači već ispucali arsenal kojeg se može posramiti omanja pukovnija. Pri povratku, zatekla sam očekivano: na određenim punktovima, svojevrsna zgarišta koja izgledaju kao da su preko noći dernek imali novopečeni piromani.
Ne mogu se, doduše, previše požaliti na stanje do 30. 12. U mojem kvartu i nije bilo tako strašno. Par pucanja koja su nam priuštili najviše srednjoškolci (naravno, na dječjem igralištu, gdje bi drugdje?) bivše Prvomajske no nisu bili „živahni“ kao proteklih godina. Mislim da ih je stisla zima. Kako je škola zatvorila vrata za praznike, tako je nastupio mir. Do Nove godine kad je, kako čujem, krenulo opsadno stanje. Koje smo, eto, srećom preskočili… Do tog „preskoka“, spasila nas je kombinacija Bachovih kapi (posebno spravljena mješavina) i Relax dog-a (kombinacija eteričnih ulja) o čemu sam pisala u prošlom blogu.
Mačkoslavci su ostali s mojom mamom i „uživali“ u pucanju. Oni se uopće ne boje no, prema maminom pričanju, u jednom je momentu toliko roknulo da se Vai zaletio iza TV-a, a Uri je zbrisao ispod kreveta. Stvarno ne znam koja morončina moraš biti da pucaš takvom snagom. Dođe mi da postanem jugonostalgičar kad se sjetim da tih davnih dana toga nije bilo i da smo, kad bi otkucala ponoć, samo zapalili one benigne zelene žabice. Netko je prehitio koju piraticu (i to samo par, a i to su bile male bebe naspram ovih danas koje puknu poput protutenkovskih mina) i to je bilo to. Dalje smo kao najnevinija dječica palili prskalice i veselili se kao školarci. Ovo danas je pravo testosteronsko natjecanje ‘ko ima većeg.
No, da nastavim… Mi smo uživali u unutrašnjosti Istre koja je u Hrvatskoj ali kao da je i izvan nje što se tiče puno stvari. Preljubazni domaćini koji bez problema primaju pse (naravno, odgojene), lijepa kuća (ne preskupa), izvrsno društvo, šuma gdjegod da se okreneš i, ljudi moji: mir do neba… U jednom smo trenu šetali i ja sam zastala i upitala društvo: „Čujete li…?“ Odgovorili su mi: „Ne čujemo ništa.“ Eee da, točno to: ništa osim cvrkuta ptica, šuma vjetra i naših koraka. Ok, i pokojeg Gunninog laveža :-).
A moja mila plavooka je uživala u miru i šumi i ušla u Novu godinu predivno, bez imalo straha zbog čega mi je srce bilo ispunjeno u potpunosti.
Fotografirala Sanja RedCat Baljkas:
I, nadam se da ću okupiti što više vas kad dođe moment da svi zajedno djelujemo.
Računam na vas…
Pusa svima od moje lajave i mijaukave ekipe i sve najbolje vam želimo!
Fotografirao Boyko:
