Kastracija

Jučer smo konačno riješili Urijeva jajca… Kako je bio kriptorhid, to je bio zahvat koji je bio nužan, prvenstveno iz  zdravstvenog razloga. Jedno je jajčeko bilo u preponskom kanalu, a drugo u trbušnoj šupljini i to drugo do operacije nismo napipali. Tako da sam danima prije hipohondrično „cvikala“ i jedva čekala da tu priču završimo. I, eto, i to je breme sad konačno otpalo.

A onda je došlo drugo…

Da se razumijemo: to je ipak Uri. Tasmanijska neman; neodoljivi šarmer; izuzetno stabilan karakter; mala posvuduša na koju je ama baš svatko pao 🙂 I neustrašiv do bola.

Čim smo ga doveli doma, izletio je iz transportera još raširenih očiju od anestezije i krenuo, naravno, gdje drugdje nego prema hrani. Garfieldovska karakterna crta zbog koje je hrana centar njegovih misli i ovog je puta izašla na vidjelo. Ne mogu opisati razočaranje koje ga je obuzelo kad je shvatio da hrane – nema. K’ tome, nije bio niti svjestan da je neće biti još sljedeća dva sata. Zbog čega je to vrijeme proveo mahnito pretražujući stan. I nije stao ta dva sata zbog čega smo i Bobo i ja izgledali kao novopečeni roditelji malog djeteta koje je upravo prohodalo pa oni jure za njime u strahu da će ili ozlijediti sebe ili srušiti neku skupocjenu stvar.

Dva sata poslije, svim snagama se bacio na ponuđenu hranu te su od siline oblizivanja u opasnosti bile i zapečene naljepnice na keramici. Anyway, taman napunivši baterije, krenula je jurnjava po stanu kao da je upravo bio na izletu, a ne na operativnom zahvatu (pomislih u jednom momentu: je li on uopće bio u anesteziji :-)?!). Ludilo je potrajalo do kasno navečer kad smo iscrpljeni legli u krevet te se povremeno budili provjeravajući je li sve ok.

Sutradan se probudio. Odmoran, naravno. Za razliku od nas. I krenula je repriza pod budnim svekrvinim okom dok smo mi „arbajtali“ na poslu. Tijekom dana otpala su oba flastera i ukazala se bušica s dva oveća šava.

manja

Kako je on odlučio osvetiti se dobrano za protupravno oduzimanje jajčanih detalja, tako je odlučio da do kasnih poslijepodnevnih sati nema spavanja. Za nikoga. Onda sam ja pokušala stati tome na kraj stavljanjem elizabetanskog ovratnika jer, što je sigurno je sigurno. Sjećam se da je Vai, kad ga je nosio, upao u momentalnu depresiju i bio miran kao bubica. Ali… ovo je Uri. Dakle… Nije problem to što ga je dobrih 5 minuta pokušao skinuti na sve moguće načine i shvatio da ne može. Nego je problem to što je, shvativši da to ne ide dolje, odmahnuo šapom (kunem se, vidjela sam u oku onaj izraz kad se sprema na psinu i smije mi se u facu) i nastavio kao da toga nema. A to je značilo novi tip problema: skakanje s plastikom oko vrata, sudaranje sa svim i svačim, penjanje na grebalicu pa zapinjanje i potom koturanje i padanje na leđa i tako redom, da sad ne nabrajam. Sve bez imalo straha i posljedične depresije kojoj sam se potajno nadala. Uglavnom, da sumiram: za njega je biti s ovratnikom opasnije nego biti bez njega jer s njim se doduše ne može lizati ali sve ostalo može puta tri pa i dobrano srediti ranu.

I tako je mali anđeo prošao svoj prvi dan nakon operacije ne izgledajući kao da mu išta fali u životu (osim dva jajčeka koja je pomno sakrio u nadi da ih nećemo naći) ili da ga nešto boli.

manja-2

Za to vrijeme, mi križamo dane na kalendaru: još 9 do vađenja konaca kad sve konačno potpuno završava…