Naši ljubimci, naši učitelji


Stara je misao da svaki čovjek ima točno onog ljubimca koji mu je potreban.
Duboko vjerujem u to.

Gledala sam jučer Gunnu kako leži pored mene na plaži. Ona i ja zajedno na jednom ručniku. Osjećaji su bili… Samo su me preplavile sve te godine provedene s njom…

Gunna-za-blog-ljeto-2017

Uz nju sam postala bolja osoba, uz nju sam se dodatno izgradila. Kroz njene strahove (strah od pucnja, potom i od gromova), spoznala sam i vlastite te uhvatila s njim ukoštac. Pokazala mi je dobre ali i loše dijelove mene koji su me nagnali da se preispitam i nakon prvotnog šoka, da ih pokušam i promijeniti. Sve to kroz godine rada, pobjeda i poraza (svi kažu da treba znati prihvatiti poraz ali treba znati prihvatiti i pobjedu) ili tek samo druženja s njom.
Nije li unutarnji rast naljepši i najživotniji poklon koji ti netko može dati? I, kako sad da objasnim što Gunna meni znači? Ona je nešto što teško mogu izraziti riječima koliko god se trudila. Ona je nešto što mogu samo osjećati.
Često me poneki prijatelji i kolege iz radnih kinoloških voda pitaju zašto, pored Gunne, ne uzmem još nekog psa za rad sad kad je ona stara i više to ne može. A meni je to neshvatljivo. Jer, svaka minuta vremena potrošena za tog drugog psa u treningu ili tek šetnji, minuta je manje za nju. Tako ja to gledam i tako osjećam. I nije to odricanje, to je blagoslov i ja zaista uživam u njenoj starosti jednako kao što sma nekad uživala u njenoj mladosti.

Znam da ovako misle mnogi i da nisam usamljena.

Mislili, ne mislili, jedna stvar je nepobitna: mjenjaju nas i tjeraju da posegnemo u vlastitu nutrinu, s otporom ili bez. Ili da tek pametnije promišljamo. Ponekad su to sitnice, ponekad velike stvari no sve završe s jednim zajedničkim nazivnikom: sve nas grade i pružaju uvide.

I moji (uvjetno rečeno moji) mačci me uče. Vai ima tu nježnu karakternu crtu, praštajući dio karaktera koji je nevjerojatan. On nikada ne zamjera i prihvaća život s dozom mudraca. Za njega volim reći da je jedna stara mačja duša koja okolini pruža mir.

Vai-za-blog

Uri je sušta suprotnost: mali, neprikosnoveni hedonista koji je donio puno čiste radosti. Izaziva osjećaje od onog kad bi ga mogao ubiti zbog psine koju je upravo napravio do onog kako ga zapravo obožavaš zbog te iste karakteristike. On uči da život moramo i živjeti i to punim srcem i plućima.

Uri-za-blog

Još su oboje mladi i nadam se da je još puno godina ispred nas u kojima ćemo još potpunije shvatiti što želimo jedni od drugih.

Sjećam se svog prvog psa: male pinčice Tine. Tina je bila legenda. Puna hrabrosti, života, inteligencije  i beskrajne prgavosti. Ona mi je pružila prve lekcije samokontrole. Izvukla je iz mene, kao i svaki ljubimac, i bolje i lošije dijelove i natjerala me da sklopim početni karakterni mozaik kojeg ću doživotno (nije li to, uostalom, i cilj svega?), više puta, sigurno preslagivati. Pokazala mi je i što je životna snaga i kako se njome mogu pobijediti i najgore stvari. Tina je bila „fighter“, veliki borac u sitnom, psećem tijelu.

Moja draga prijateljica (nju mi je donijela Gunna) Ana… Nedavno je ostala bez svoje pseće polovice duše: Mone. Mona je bila (još mi je neobično i teško upotrijebiti glagol biti u prošlom vremenu kad se o njoj govori) iste pasmine kao i Gunna. Slobodno mogu reći, najtrofejniji spasilački pas u Hrvatskoj dosad. I Mona je, kao i svaki ljubimac, bila učitelj. Kao malena, bila je vrlo  oprezna s ljudima. Pitate se, kako je sad zbog toga bila učitelj? Objasnit ću…
Kako je Monka ipak trebala postati uspješan spasilački pas, Ana ju je morala naučiti da ljudi predstavalju izvor svega dobrog za nju. I beskrajno se trudila to i dokazati koristeći svu inteligenciju, intuiciju i kinološko znanje koje je imala, a sve navedeno Ana posjeduje u izobilju. Svi Anini kasniji rezultati s Monom pokazali su kako je u tome ne samo uspjela, već i nadmašila sva svoja očekivanja. I sad nas to vodi do točke koja pokazuje što ju je Mona, između ostalog, naučila.
Ana je postala majka predivnog i zdravog sinčića, Vite. Pokazalo se da je Vito pametno no dosta senzibilno dijete. Ana, koja je vrlo otvorena i inteligentna, odmah je shvatila da Mona kao da ju je pripremala na sljedeću životnu stepenicu: kako biti dobra majka i kako svo znanje koje je stekla s Monom upotrijebiti da podigne svog senzibilnog sina i pripremi ga kvalitetno za život. Par godina poslije, Vito je sin za poželjeti: senzibilan ali stabilan. Budući čovjek kojem će njegova senzibilnost biti samo pomoć u životu i pomoću koje će bolje razumjeti i doživjeti svoju okolinu.

mona

Mogla bih još pisati o ovoj temi jer je ona neiscrpna i duboka poput oceana.
No, zaustavit ću se na ovome mjestu s misli s kojom sam i započela gledajući moju slatku njuškicu kako bezbrižno odmara pored mene na plaži: kako svaki čovjek ima točno onog ljubimca koji mu je potreban.

Na nama je samo opravdati njihovo postojanje jednom, jedinom stvari: postati zbog toga bolji.

Ganusa-ljeto-2017


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *