Vratili smo se s godišnjeg: BoBo, Gunna i ja…
Gunna je već jučer obavila svoju fizikalnu (što preventivno, što zbog uobičajenih staračkih boljki) i, na moje zadovoljstvo, prilično je dobro. Mišići na zadnjim nogama koji nikako da se vrate u malo jače stanje, čvršći su. More je dalo svoje, a prsluk za plivanje pokazao se vrijedan svake kune. Na moru je Gunna plivala s prslukom no jednom dnevno kratko sam je slala u vodu bez prsluka. Zanimala me usporedba. Mogu reći da s ovim, meni novim iskustvom po pitanju prsluka, svakom tko ima starijeg psa, od srca preporučam kupovinu tog vrijednog dodatka. Razlika je zaista velika. Ne mogu reći da Gunna ne bi plivala i bez prsluka no… s prslukom je to daaaaaleko komotnije: održavanje na vodi je besprijekorno, njeno uživanje maksimalno, a da ne govorim o tome da u vodi može ostati znatno dulje i da nakon kupanja nema zadihanosti koju u njenim godinama zbrojenu s ljetnim vrućinama želim svakako izbjeći. Oduvijek sam je puno isplivala u ljetnim mjesecima te imala plivanje i kao dio kondicijske pripreme (i u bazenu na traci) u njenom radnom periodu. Sada plivanje samo ima blažu funkciju: održati postojeće stanje stvari i po mogućnosti malo ga poboljšati. Vjerujem da ima pasa kod kojih to možda, iz raznih razloga, ne bi imalo takvog efekta kao kod Gunne. Što se nje tiče, ona na moru, i prije i sada, procvate. Ove je godine ojačala mišiće zadnjih nogu, dobila je malo i na gipkosti, lakše se diže iz ležećeg položaja…
Mislim da video govori više od riječi:
Sad samo treba smisliti kako i gdje ju malo bućnuti u vodu i u zimskom periodu. Srećom smo u Zagrebu gdje postoji par opcija i samo treba vidjeti što i kako.
Povratak s godišnjeg uključuje i povratak Vaiju i Uriju tj. obitelj na okupu i stavljanje, time, srca na pripadajuće mjesto.
Moramo pod hitno osmisliti kako zatvoriti gornju terasu i pripadajuću sobu kuće na moru pretvoriti u hladnije mjesto kako bi iduće ljeto išli s nama jer su nam falili neizmjeno.
Srećom su dvoje (po stoti put: imajte ih dvoje, divno je i bez ogromne količine stresa ostavljanja) i imaju jedan drugog i svekrva im je bila na raspolaganju par sati dnevno (hvala, Nada), a par puta imali su i društvo drage prijateljice (Keti, pusa). Znam da ja njima vjerojatno nisam toliko falila koliko oni meni. Da je njima bilo više nego dobro, vidjelo se odmah na ulasku u stan. Dočekali su nas s veseljem i zanimanjem no bez stresa. Nakon prvog checkinga, to je bilo to.
Dakle, sve se vratilo u normalu pa čak i više. Naime, možda jer taman malo i zahladilo, a možda i iz samo njemu poznatih razloga, no Vai je već prvo jutro smazao cijelu porciju klope. Vai! Da podsjetim: Vai jede jer mora; jer je pri stvaranju Stvoritelj odredio da bez hrane nema života. Ako netko jednom utvrdi kako se može i bez toga, Vai će vjerojatno stajati u 1. redu kako bi naučio preživjeti bez tog dosadnog rituala hranjenja.
Uri je ovdje jedini na gubitku jer nema za kim smazati ostatke hrane pa se baca na lizanje tanjurića u sudoperu na kojem se grije hrana:
Jedna im je stvar ipak falila dok nas nije bilo: natjecanje u krevetu ujutro tko će se bolje ugnjezditi na što boljem mjestu.
Naime, danas (drugo jutro od povratka) već od 6 ujutro, trajala je ophodnja po krevetu dostojna oveće policijske patrole, a kojoj je prethodilo mijaukanje praćeno nekim novim zvukovima. Definitivno su proširili vokabular. Čujem neke nove zvukove, još sam moram otkriti što znače.
Prvo je došao Uri (koji je maza na kvadrat, hedonist po svemu pa i u tome) koji se narihtavao pod ruku sa svih strana pa u jednom momentu skužio da i ljudsko stopalo može poslužiti svrsi (nema veze što ljudski subjekt napola spava; Uri će naći način da si maksimalno ugodi), a onda se ugnjezdio pod rukom. Zatim je došao Vai koji je želio na isto mjesto jer je to pored balkona gdje fino pirka, a i ja sam uvijek vječno raspoloživija od BoBe koji kad spava, spava unatoč malim smetalima.
Desna strana ruke na krevetu je tako „in“. Vai i Uri su se neko vrijeme izmjenjivali dok nisu shvatili da stanu bez greške i oboje. Mene nitko ne pita. Pravim se da mi je teško kad se oboje ovako navale ali u stvari uživam i sretna sam kao malo prase.
Vidim da su u elementu i po pitanju tamanjenja svega što leti i gmiže. Danas od ujutro, dok ovo pišem, traje lov po stanu na svakog hrabrog kukca koji se usudio zaći s one strane mreže među dvije zvijeri željne zabave.
Promaši li insekta hrabrišu jedan od njih dvojice, drugi sigurno neće. Sad već love u paru. Uglavnom, stan je bez kukaca, a ne provuče se ni komarac.
Sve u svemu: home, sweet home.
