Kako su tekli naši daljnji zajednički dani s mojom veselom kraljicom?
Na samom početku želim opet reći da je Zuri jedna iznimno stabilna curka prepuna iskričave životne radosti. Izuzetno je ljubopitljiva i srdačna i s ljudima i s psima s velikom željom za interakcijom i s jednima i s drugima. Poprilično je neustrašiva i tvrđeg karaktera. “Stara škola” bi rekla: pomalo dominantna i vrlo otporna na korekcije. Hiperaktivka je i vrlo jakog lovnog nagona te sposobna, poput pravog aportera (u prošlosti su velike pudle služile kao aporteri tj. donosači divljači iz vode te su im pritom pomagale i plivače opne između prstiju koje su ostale do dan danas), do u beskraj donositi bačenu lopticu koja je njena omiljena igračka. Pametna je i vrlo brzo shvaća.
Zbog svega toga, ona je i vrlo veliki potencijal kojeg je potrebno aktivno i svrsishodno usmjeravati te sve njene doživljaje (a kojih je svakodnevno na tonu) pozitivno obojati. Osobito u ovoj mladoj dobi dok se još može relativno lako oblikovati. S obzirom na njenu reaktivnost, kao najvažnijim se pokazalo dati joj mentalni “alat” koji će joj u budućnosti omogućiti svojevrsnu samoregulaciju jer je takvim psima njihova okolina prepuna triggera koji ih mogu odvesti u stresnu situaciju i zbog kojih mogu preburno reagirati.
Sve ovo mi je bilo kristalno jasno već prvog dana kad smo je uveli u stan. Bez imalo straha od nepoznatog, proučila je neobuzdano svaki kutak stana, oprobala žestoko svaku igračku i onda ih je snimila… Vai i Uri su, ne vjerujući što se događa i kakva je energija uletila među njih, toliko brzo zbrisali da ih ova nije niti primijetila. No, kako su se ohrabrili kroz neko vrijeme, tako su izašli i nepogrešivo Zurino oko usnimilo je dva pokretna objekta savršeno stvorena za ono što je ona smatrala ludom zabavom koja uvijek uključuje i jurnjavu. No, Vai i Uri, navikli na smirenu Gunninu energiju, nisu bili spremni za ovakav vid zabave i napravili su kardinalnu grešku: zbrisali su. Što je Zuri samo potaklo na još veću jurnjavu za njima dok su joj se oči sjale od oduševljenja. Moram priznati da nisam očekivala ovako žestoku reakciju mladog psa u potpuno nepoznatom okruženju jer bi u suprotnom prvo upoznavanje bilo sa Zuri na povodniku. Dodatno, Vai i Uri su iznimno socijalizirani na pse i nikad nisu ovako odreagirali. No, ovo je bila Zuri: mala bomba spremna eksplodirati svaki put kad je nešto oduševi, a ovaj je put bila oduševljena s mačkama. Tako je prvi susret završio time što je pobrala šamarčinu od Vaija kad ga je sustigla i zaključila da se njega ne dira dok je skulirani Uri (zamislite da ga je upoznala u njegovoj ludoj fazi :-O; totalno je nevjerojatno da je on na kraju ispao najstabilniji mačak na svijetu koji svašta dopušta maloj nemani) dopuštao puno više. Nesvjesna vlastite veličine, Zuri se neprestano pokušavala igrati s njim kao da joj je ravan, a u trenucima predaha bi ga izlizala od glave do pete dok bi ovaj strpljivo ležao. Identične provale oduševljenja Zuri bi pokazivala na svaki trigger u okolišu, a trigger je bilo sve što hoda, leti, gmiže, kotura se ili vozi na bilo kakvim kotačima ili pak uspostavlja i minimalan kontakt s njom. Od ljudi i životinja pa sve do automobila, romobila, bicikala, quadova i sl.
Čekalo me, stoga, puno posla te sam se kasnije nekoliko puta sjetila riječi njene uzgajivačice: štenci pudle puno su življi od borderskih štenaca. Tada mi je to zvučalo kao naučna fantastika jer iskustvo s Gunnom kao štenetom mi je bilo još živo pred očima. Naime, ona je stvarno bila izuzetno aktivno štene s kojim je trebalo puno raditi no specifična borderska usredotočenost koja je toliko tipična za pasminu (a Gunna je bila iznimno fokusirana) i beskrajna želja za kooperativnošću te vodljivost omogućuju lako i brzo postizanje ciljeva ako se zna što se radi. Hoću reći, borderski štenci su jedno, a svi drugi nešto posve drugo. Svaka usporedba je zato bespredmetna. A ja sam upravo pred sobom imala pravog hiperaktivnog, pametnog, neborderskog štenca s petardom u stražnjici i sigurnom željom da proživi u jednom životu više njih. Kako bi znalci pasmine rekli, imala sam pravu i karakternu STANDARDNU PUDLU. Točno ono što sam željela: aktivnog psa odličnih nagona koji će me moći pratiti u svim situacijama i okolnostima i koji neće oklijevati.
Srećom, stari Gunnin box je spremno stajao sa strane, novokupljena pregradna vrata za odijeliti Zuri i dati mir mačkama su bila montirana, a naručena su još jedna i proces je mogao započeti. Prioritet broj jedan bio je normalan suživot nje i mačaka u stanu. No, i sad se vraćam na početne riječi, cilj nije bio riješiti samo mačke koje su bile trigger jer bih u tom slučaju morala rješavati 1001 stvar jednu po jednu. Naime, za nju je sve bilo trigger što je imalo odskakalo od okoline. Cilj je bio naći jednu metodu kojom će se ona moći samokontrolirati.
Kako je prolazilo vrijeme, prijateljstvo je raslo…
I tada mi je moja draga kinološka prijateljica Ana Odak stavila bubu u glavu pričom o samoregulaciji, a Vida Živković dodatno strpljivošću i hrpom savjeta te dodatnom literaturom dodatno posložila kockice u glavi.
I pored godina iskustva koje imam i određenih znanja, bilo mi je naprosto fascinantno koristiti kliker na posve nov način tj. klikati momente koje inače ne bih klikala niti u ludilu, a zapravo je tako logično. Imam osjećaj da ovakve stvari u životu dođu i da ti pokažu kako nikad ne smiješ reći da sve znaš (niti nisam no svejedno predivna lekcija kao podsjetnik) i kako je učenje neprestani proces koji nikad ne staje i u kojem se uvijek nanovo preispituješ. Da, mogla sam i “starom školom” i korekcijama i zabranom (ne kažem da to ponekad nije dobro jer ništa nije crno-bijelo) što je brže i kraće i vjerojatno ne bih, kao sad, još imala neotvorenih poglavlja, no ovo je bilo sveobuhvatno, dugoročno rješivo, a bez popratnih loših ponašanja koja znaju rezultirati nakon starih metoda. Pritom isto nisam smjela i ne smijem zaboraviti da je Zuri vrlo mlad pas koji nije zločest već jednostavno oduševljen svime i u nemogućnosti se kontrolirati što je uzrok njenih postupaka i da će u nekom trenutku i to donekle splasnuti. S vremena na vrijeme me na to podsjeti i moja predraga Ana Bojanić: Ane, hvala ti, ljubim te. Znači, nisam mogla kažnjavati njeno oduševljenje i hiperveselje, ne bi bilo fer. Trebala sam joj dati potrebne mentalne alate koji će joj pomoći u budućnosti oko samokontrole.
Dvije vježbe pokazale su se izvrsnima i obje su (to i jest neki osnovni postulat rješavanja takvih problema) podrazumijevale da trigger postane tek zamijećen no još ne uslijedi jača emocionalna reakcija u kojoj više “ne čuje” i “ne vidi” jer je potpuno “izvan stroja” i u crvenoj zoni.
Te dvije metode bile su LAT (“Look At That”) koju je popularizirala Leslie McDevitt u svojoj poznatoj knjizi Control Unleashed i Engage-disengage game koju je izvrsno opisala poznata Karen Pryor.
Link na članak Marise Scully o LAT metodi:
Using Control Unleashed for Dog-Dog Aggression: Look at That
Video Donne Hill gdje primjenjuje LAT metodu:
‘Look at That’ LAT Game -teaching dogs to focus and eye contact
Iako upotrebljavam i prvu, osobno sam se najviše srodila s drugom metodom (u osnovi su te dvije metode zapravo vrlo slične),
Engage-disengage game:
Reducing Leash Reactivity: The Engage-Disengage Game
Metoda koju si ja nekako slobodno prevodim kao “uključi-isključi” se zapravo sastoji od 2 faze:
- engage: pas primjećuje trigger (naglasak na primjećuje, ne i kad je već odreagirao emocionalno) te to klikamo i dajemo nagradu kad okrene glavu prema nama
- disengage: pas primjećuje trigger no ne klikamo više taj moment već čekamo par trenutaka hoće li okrenuti glavu prema nama. Dešava se da je pas naučio u 1. fazi da kliknemo u momentu kad je primijetio trigger i dešava se reakcija tipa: “hej, pa gdje je taj klik?”. Tad kliknemo trenutak okretanja glave prema nama i dajemo nagradu. Ukoliko ne uspijemo za par sekundi (savjet Karen Pryor je 1 do 5 sec.) dobiti pogled prema nama, vraćamo se u fazu jedan. Faza dva nastupa zapravo vrlo brzo no ponekad je potrebno vratiti se u fazu jedan; poput povremenog “charganja klikera”.
Na taj način zapravo umanjujemo emocionalnu vrijednost triggera tj. desenzibiliziramo psa na njega. Pozitivnim potkrepljivanjem okretanja glave od triggera, kontrakondicioniramo psa spriječivši ga da “ode u crveno”.
Ovo mi se pokazalo fantastičnim u bezbroj različitih situacija: od jurnjave za mačkama ili bilo kime/čime drugim (roleri, bicikli, automobili itd. i, o da, jurila je za svime time kao luda) do lajanja na prolaznike s balkona ili, poput pravog dvorištarca, jurnjave i lajanja na dvorištu čim nešto prođe pokraj (njena namjera nije da čuva i/ili ugrize već je to jednostavno želja za druženjem no svejedno).
Primjer faze dva tj. disengage-a u rješavanju problema s mačkama (mačke su tamo gdje je pogledala): https://youtu.be/iASSx_kxAgM
Vida, još jednom ti hvala za način koji mi je preokrenuo stvari u glavi i naučio me razmišljati na posve nov način 🙂
Definitivno: “you can teach the old dog/human new tricks” :-).
Iako smo strahovito napredovali i napredujemo iz dana u dan, moj posao s luckastom Zuri još ni izbliza nije gotov. Njena aktivna istraživačka narav i živa inteligencija svaki dan pred mene stavljaju neke nove izazove. I iako me moji prijatelji često mogu čuti kako ću je baš u tom momentu ispaliti na Mjesec zbog nepodopštine koju je upravo napravila, mala rudlava je pun pogodak: ona je sve ono što sam htjela pa i više od toga. Neki moji prijatelji kažu i da smo u mnogim stvarima iste ali to neka oni pričaju, ja mudro šutim :-). Bilo kako bilo, upravo sve one osobine kojima me može izbaciti iz cipela su ujedno i one iste zbog kojih mi se u vrlo kratkom roku opasno podvukla pod kožu.
Jednom riječju, potpuno sam i beznadno zaljubljena u to rudlavo i neobuzdano prštavo stvorenje prepuno životne radosti.