Kako sam, zahvaljujući mojoj kraljici, podebljala svoja kinološka znanja

Kako su tekli naši daljnji zajednički dani s mojom veselom kraljicom?

Na samom početku želim opet reći da je Zuri jedna iznimno stabilna curka prepuna iskričave životne radosti. Izuzetno je ljubopitljiva i srdačna i s ljudima i s psima s velikom željom za interakcijom i s jednima i s drugima. Poprilično je neustrašiva i tvrđeg karaktera. “Stara škola” bi rekla: pomalo dominantna i vrlo otporna na korekcije. Hiperaktivka je i vrlo jakog lovnog nagona te sposobna, poput pravog aportera (u prošlosti su velike pudle služile kao aporteri tj. donosači divljači iz vode te su im pritom pomagale i plivače opne između prstiju koje su ostale do dan danas), do u beskraj donositi bačenu lopticu koja je njena omiljena igračka. Pametna je i vrlo brzo shvaća.

Zbog svega toga, ona je i vrlo veliki potencijal kojeg je potrebno aktivno i svrsishodno usmjeravati te sve njene doživljaje (a kojih je svakodnevno na tonu) pozitivno obojati. Osobito u ovoj mladoj dobi dok se još može relativno lako oblikovati. S obzirom na njenu reaktivnost, kao najvažnijim se pokazalo dati joj mentalni “alat” koji će joj u budućnosti omogućiti svojevrsnu samoregulaciju jer je takvim psima njihova okolina prepuna triggera koji ih mogu odvesti u stresnu situaciju i zbog kojih mogu preburno reagirati.

Sve ovo mi je bilo kristalno jasno već prvog dana kad smo je uveli u stan. Bez imalo straha od nepoznatog, proučila je neobuzdano svaki kutak stana, oprobala žestoko svaku igračku i onda ih je snimila… Vai i Uri su, ne vjerujući što se događa i kakva je energija uletila među njih, toliko brzo zbrisali da ih ova nije niti primijetila. No, kako su se ohrabrili kroz neko vrijeme, tako su izašli i nepogrešivo Zurino oko usnimilo je dva pokretna objekta savršeno stvorena za ono što je ona smatrala ludom zabavom koja uvijek uključuje i jurnjavu. No, Vai i Uri, navikli na smirenu Gunninu energiju, nisu bili spremni za ovakav vid zabave i napravili su kardinalnu grešku: zbrisali su. Što je Zuri samo potaklo na još veću jurnjavu za njima dok su joj se oči sjale od oduševljenja. Moram priznati da nisam očekivala ovako žestoku reakciju mladog psa u potpuno nepoznatom okruženju jer bi u suprotnom prvo upoznavanje bilo sa Zuri na povodniku. Dodatno, Vai i Uri su iznimno socijalizirani na pse i nikad nisu ovako odreagirali. No, ovo je bila Zuri: mala bomba spremna eksplodirati svaki put kad je nešto oduševi, a ovaj je put bila oduševljena s mačkama. Tako je prvi susret završio time što je pobrala šamarčinu od Vaija kad ga je sustigla i zaključila da se njega ne dira dok je skulirani Uri (zamislite da ga je upoznala u njegovoj ludoj fazi :-O; totalno je nevjerojatno da je on na kraju ispao najstabilniji mačak na svijetu koji svašta dopušta maloj nemani) dopuštao puno više. Nesvjesna vlastite veličine, Zuri se neprestano pokušavala igrati s njim kao da joj je ravan, a u trenucima predaha bi ga izlizala od glave do pete dok bi ovaj strpljivo ležao. Identične provale oduševljenja Zuri bi pokazivala na svaki trigger u okolišu, a trigger je bilo sve što hoda, leti, gmiže, kotura se ili vozi na bilo kakvim kotačima ili pak uspostavlja i minimalan kontakt s njom. Od ljudi i životinja pa sve do automobila, romobila, bicikala, quadova i sl.
Čekalo me, stoga, puno posla te sam se kasnije nekoliko puta sjetila riječi njene uzgajivačice: štenci pudle puno su življi od borderskih štenaca. Tada mi je to zvučalo kao naučna fantastika jer iskustvo s Gunnom kao štenetom mi je bilo još živo pred očima. Naime, ona je stvarno bila izuzetno aktivno štene s kojim je trebalo puno raditi no specifična borderska usredotočenost koja je toliko tipična za pasminu (a Gunna je bila iznimno fokusirana) i beskrajna želja za kooperativnošću te vodljivost omogućuju lako i brzo postizanje ciljeva ako se zna što se radi. Hoću reći, borderski štenci su jedno, a svi drugi nešto posve drugo. Svaka usporedba je zato bespredmetna. A ja sam upravo pred sobom imala pravog hiperaktivnog, pametnog, neborderskog štenca s petardom u stražnjici i sigurnom željom da proživi u jednom životu više njih. Kako bi znalci pasmine rekli, imala sam pravu i karakternu STANDARDNU PUDLU. Točno ono što sam željela: aktivnog psa odličnih nagona koji će me moći pratiti u svim situacijama i okolnostima i koji neće oklijevati.

Srećom, stari Gunnin box je spremno stajao sa strane, novokupljena pregradna vrata za odijeliti Zuri i dati mir mačkama su bila montirana, a naručena su još jedna i proces je mogao započeti. Prioritet broj jedan bio je normalan suživot nje i mačaka u stanu. No, i sad se vraćam na početne riječi, cilj nije bio riješiti samo mačke koje su bile trigger jer bih u tom slučaju morala rješavati 1001 stvar jednu po jednu. Naime, za nju je sve bilo trigger što je imalo odskakalo od okoline. Cilj je bio naći jednu metodu kojom će se ona moći samokontrolirati.

Kako je prolazilo vrijeme, prijateljstvo je raslo…
4 Zuri i mackosi

I tada mi je moja draga kinološka prijateljica Ana Odak stavila bubu u glavu pričom o samoregulaciji, a Vida Živković dodatno strpljivošću i hrpom savjeta te dodatnom literaturom dodatno posložila kockice u glavi.
I pored godina iskustva koje imam i određenih znanja, bilo mi je naprosto fascinantno koristiti kliker na posve nov način tj. klikati momente koje inače ne bih klikala niti u ludilu, a zapravo je tako logično. Imam osjećaj da ovakve stvari u životu dođu i da ti pokažu kako nikad ne smiješ reći da sve znaš (niti nisam no svejedno predivna lekcija kao podsjetnik) i kako je učenje neprestani proces koji nikad ne staje i u kojem se uvijek nanovo preispituješ. Da, mogla sam i “starom školom” i korekcijama i zabranom (ne kažem da to ponekad nije dobro jer ništa nije crno-bijelo) što je brže i kraće i vjerojatno ne bih, kao sad, još imala neotvorenih poglavlja, no ovo je bilo sveobuhvatno, dugoročno rješivo, a bez popratnih loših ponašanja koja znaju rezultirati nakon starih metoda. Pritom isto nisam smjela i ne smijem zaboraviti da je Zuri vrlo mlad pas koji nije zločest već jednostavno oduševljen svime i u nemogućnosti se kontrolirati što je uzrok njenih postupaka i da će u nekom trenutku i to donekle splasnuti. S vremena na vrijeme me na to podsjeti i moja predraga Ana Bojanić: Ane, hvala ti, ljubim te. Znači, nisam mogla kažnjavati njeno oduševljenje i hiperveselje, ne bi bilo fer. Trebala sam joj dati potrebne mentalne alate koji će joj pomoći u budućnosti oko samokontrole.

Dvije vježbe pokazale su se izvrsnima i obje su (to i jest neki osnovni postulat rješavanja takvih problema) podrazumijevale da trigger postane tek zamijećen no još ne uslijedi jača emocionalna reakcija u kojoj više “ne čuje” i “ne vidi” jer je potpuno “izvan stroja” i u crvenoj zoni.

Te dvije metode bile su LAT (“Look At That”) koju je popularizirala Leslie McDevitt u svojoj poznatoj knjizi Control Unleashed i Engage-disengage game koju je izvrsno opisala poznata Karen Pryor.

Link na članak Marise Scully o LAT metodi:
Using Control Unleashed for Dog-Dog Aggression: Look at That

Video Donne Hill gdje primjenjuje LAT metodu:
‘Look at That’ LAT Game -teaching dogs to focus and eye contact

Iako upotrebljavam i prvu, osobno sam se najviše srodila s drugom metodom (u osnovi su te dvije metode zapravo vrlo slične),
Engage-disengage game:
Reducing Leash Reactivity: The Engage-Disengage Game

Metoda koju si ja nekako slobodno prevodim kao “uključi-isključi” se zapravo sastoji od 2 faze:

  1. engage: pas primjećuje trigger (naglasak na primjećuje, ne i kad je već odreagirao emocionalno) te to klikamo i dajemo nagradu kad okrene glavu prema nama
  2. disengage: pas primjećuje trigger no ne klikamo više taj moment već čekamo par trenutaka hoće li okrenuti glavu prema nama. Dešava se da je pas naučio u 1. fazi da kliknemo u momentu kad je primijetio trigger i dešava se reakcija tipa: “hej, pa gdje je taj klik?”. Tad kliknemo trenutak okretanja glave prema nama i dajemo nagradu. Ukoliko ne uspijemo za par sekundi (savjet Karen Pryor je 1 do 5 sec.) dobiti pogled prema nama, vraćamo se u fazu jedan. Faza dva nastupa zapravo vrlo brzo no ponekad je potrebno vratiti se u fazu jedan; poput povremenog “charganja klikera”.

Na taj način zapravo umanjujemo emocionalnu vrijednost triggera tj. desenzibiliziramo psa na njega. Pozitivnim potkrepljivanjem okretanja glave od triggera, kontrakondicioniramo psa spriječivši ga da “ode u crveno”.

Ovo mi se pokazalo fantastičnim u bezbroj različitih situacija: od jurnjave za mačkama ili bilo kime/čime drugim (roleri, bicikli, automobili itd. i, o da, jurila je za svime time kao luda) do lajanja na prolaznike s balkona ili, poput pravog dvorištarca, jurnjave i lajanja na dvorištu čim nešto prođe pokraj (njena namjera nije da čuva i/ili ugrize već je to jednostavno želja za druženjem no svejedno).

Primjer faze dva tj. disengage-a u rješavanju problema s mačkama (mačke su tamo gdje je pogledala): https://youtu.be/iASSx_kxAgM

Vida, još jednom ti hvala za način koji mi je preokrenuo stvari u glavi i naučio me razmišljati na posve nov način 🙂
Definitivno: “you can teach the old dog/human new tricks” :-).

Iako smo strahovito napredovali i napredujemo iz dana u dan, moj posao s luckastom Zuri još ni izbliza nije gotov. Njena aktivna istraživačka narav i živa inteligencija svaki dan pred mene stavljaju neke nove izazove. I iako me moji prijatelji često mogu čuti kako ću je baš u tom momentu ispaliti na Mjesec zbog nepodopštine koju je upravo napravila, mala rudlava je pun pogodak: ona je sve ono što sam htjela pa i više od toga. Neki moji prijatelji kažu i da smo u mnogim stvarima iste ali to neka oni pričaju, ja mudro šutim :-). Bilo kako bilo, upravo sve one osobine kojima me može izbaciti iz cipela su ujedno i one iste zbog kojih mi se u vrlo kratkom roku opasno podvukla pod kožu.

Jednom riječju, potpuno sam i beznadno zaljubljena u to rudlavo i neobuzdano prštavo stvorenje prepuno životne radosti.

Zuri na Jarunu

Jedna mačja priča sa sretnim krajem

Osjećam potrebu staviti konačnu točku na “i” glede resocijalizacije Vaija i Urija. Prošlo je dugo vremena otkad sam pisala o njima (link na zadnju priču gdje je poveznica i na ostalo: LINK), a priča definitivno zaslužuje i pisani happy end. Također, nadam se da će moje pisanje pomoći i onima koji imaju sličnih problema. Pogotovo se nadam da će nekome dati ideju što i kako dalje ukoliko je došao pred zid i čini mu se da nema izlaza. Treba se voditi znanošću ali treba i slušati i gledati ponašanje. Da sam se vodila samo znanošću, nikad ne bih zatražila testosteronski test jer je, eto, Uri bio kastriran. No, njegovo ponašanje je bilo toliko predatorsko, toliko agresivno, da sam u tom silnom očaju zatražila ono najmanje logično: testosteronski test mačke koja je kastrirana. Doduše, ne ponaša se tako. Mislim da smo u takvim idejama mi vlasnici, veterinarski laici, u prednosti, jer ne baratamo silnim znanjem iz veterinarske znanosti gdje je 2 i 2 jednako 4 i gdje upravo znanost ponekad zamuti vidik i rješenje. Mi smo jednostavno netko tko živi s tim životinjama 24 sata dnevno i vidimo što vidimo, čujemo što čujemo te nam ponekad sve to, združeno s unutarnjim osjećajem, kaže što bi bilo ispravno i što ne valja. Pritom treba imati sreću i imati veterinara koji te ideje želi i poslušati te potom i dodatno istraživati moguća rješenja. Ja sam imala tu sreću… No, da se vratim na ovu točku na “i”…

Cijelo prošlo ljeto proteklo je strogim kontroliranjem Urija i Vaija u međusobnoj interakciji. Dok smo B. i ja bili na moru, veliki posao na sebe preuzele su dvije osobe kojima se i ovim putem beskrajno zahvaljujem jer su odigrale jako važnu rolu. Nado (B.-ova mama) i Keti: hvala vam ali V E L I K A!!! Njih dvije su bile pun pogodak jer nisu bile opterećene prizorima Urijeve agresije i Vaijeva vrištanja te su iduća njihova zbližavanja mogle odraditi bez onih strahova koji su kočili mene i, manje, B.-a. Tako nisu mogle vlastite strahove projicirati na njihov odnos. Svakim danom, njih dvoje su napredovali sve više i više, a ja sam na moru napeto čekala njihova izvješća. Kada bi Nada i Keti odlazile, odvajale su, za svaki slučaj, Vaija i Urija. Do rujna, njihov je odnos došao do normalnog odnosa 2 kastrata, a Vai je potpuno vratio samopouzdanje. Do trenutka kad smo u rujnu krenuli na posao, i jedan i drugi bili su pušteni i imali normalnu interakciju. Dešavale su se povremeno tuče no te tuče više nisu bile opasne i trajale bi vrlo kratko i s nikakvim posljedicama. Većinu sam ih prekidala i preusmjeravala pažnju i nagrađivala željeno ponašanje. No, neke tuče, koje su sad bile vrlo bezazlene (svaki vlasnik mačaka zna da su povremena koškanja i preslagivanja njihovih odnosa tu i tamo, normalna), puštala bih da se nastave jer su doslovno bile potrebne Vaiju da vrati narušeno samopouzdanje i da se nauči izboriti za sebe, da nauči da ne mora on uvijek biti taj koji završava na podu sa tuđim zubima na sebi. Drugi moj razlog je bio taj što su trebali naučiti funkcionirati i sami, dok nas nema i ja sam morala vidjeti mogu li oni to bez da se poubijaju. Morala sam vidjeti kako će povremena koškanja završiti, mogu li oni to i bez moje asistencije. Najbolji način za to je bilo dok sam ja bila tu i imala ih pod kontrolom. Bila je to na kraju dobra taktika jer je Vai vraćao samopouzdanje brzinom svjetlosti i točno se sjećam ključnog momenta nakon kojeg je sve krenulo drastično nabolje. Potukli su se dok sam ja za to vrijeme morala držati sebe pod kontrolom (pustiti da se svađaju i samo gledati je nešto najgore i najteže) što je kratko trajalo i Uri je stao. Nakon toga Vai ga je izlizao po glavi (ritual koji je bio normalan prije svih događaja i koji u mačjem svijetu predstavlja ostavljanje svojih mirisa na drugome tj. svojatanje) i to je bilo to. Od tog trenutka, ponovno je uspostavljen stari odnos u kojem je Vai bio šef (no ne onaj zlostavljački i nametljivi), a Uri nešto malo ispod njega.

 

Vai je zapravo dominantan mužjak jednako kao i Uri i nije previše podredljive prirode. Njemu je ovo razdoblje bilo izuzetno frustrirajuće jer nije bio u položaju koji mu je u prirodi, a nije se mogao izboriti za njega jer je prepametan da bi ulazio u sukob s agresivnim nekastratom kojemu je jedini cilj satrati ga do smrti. Čim je Vai shvatio da je u Uriju nestalo one divlje i nekontrolirane agresije, počeo je vraćati svoj položaj. U idućih mjesec dana, ova se situacija ponovila još par puta i Vai je potpuno vratio samopouzdanje. Vidjelo se da cvate: samopouzdano je prolazio pored Urija bez imalo straha i bez okretanja unazad (strah od nenadanog Urijevog napada); igrao se veselo i neopterećeno kao prije. Bio je to onaj stari, mudri ali i zaigrani Vai kakvog smo oduvijek znali.
A Uri? Oduzimanjem hormona i nestajanjem divlje, neobuzdane agresije, Uri je postajao mazica kakva je oduvijek i bio. Počeo je ponovno mirno i opušteno spavati. Nije nestao njegov samopouzdan karakter. On je i dalje vrlo karakteran, dosta tvrd no s druge strane, on je i velika maza, predilica na kvadrat i izuzetno društven mačak koji i dalje dočekuje goste prvi u redu do vrata.
Vai je mačak kojemu je potrebno da bude glavni u odnosu no njegovo šefovanje je nježno i bez ikakvog pritiska. On samo mora znati da je glavni i to je to, a Uri ne čini apsolutno ništa da to poremeti jer je, s druge strane, dovoljno samopouzdan da ga je baš briga za to tko je šef dok god njemu pristižu sve blagodati ovoga svijeta. Vaiju je samo povremeno potrebno obilježiti ga lizanjem i to je to. S vremena na vrijeme, Vai pretjera u tom lizanju pa ga Uri doslovno ošamari (bez izvlačenja kandži) i tu se znaju potući. No, to su ona normalna povremena koškanja prisutna među mačkama. Kod nekih suživota mačaka toga nema no ovdje ne treba zaboraviti da su i Vai i Uri mačke s jakim karakterom i među njima će uvijek postojati mala preslagivanja. Dodatno, treba imati na umu da postoji i ono što se zove doza kompatibilnosti i ona nije prisutna samo u ljudskom svijetu nego i u životinjskom. Njih dvoje nisu skroz kompatibilni kao neke mačke koje spavaju isprepletene dan i noć i sve rade zajedno i to isto treba prihvatiti. Njima je potreban povremeni odmak jedan od drugoga no, srećom, imamo veliki stan, i to je izvedivo bez problema. Kad dojade jedno drugom, sami se maknu i stvar je riješena.
Da se ne bi stekao krivi dojam, njih dvoje su si super i igraju se međusobno, istražuju i love mušice zajedno; povremeno spavaju zajedno no povremeno se i pokoškaju što je sasvim ok i nije drama. Oni su jednostavno prave mačke sa sveobuhvatnim karakterom: individualci no i društveni, zaigrani ali i sposobni satima drijemati, svoji ali i velike maze. I svak’ ima ono nešto svoje što ga čini posebnim i zbog čega ih volimo: Vai je mudar i kraljevskog držanja, sve mudro promatra, a unatoč šefovanju je zapravo vrlo nježan. Uri je mali slatkiš i razbojnik, najveći hedonist u kući. Vai maksimalno zafrkava s hranom i zoba hranu kao da je kontaminirana, a Uri bi izjeo vola na ražnju i intravenozno je spojen na hranu. Sve je, kako bi rekli Englezi, “back in order”.

 

Govorimo li u vremenskim okvirima, bilo je potrebno do 7 tjedana (tad smo uzeli krv tako da ne znam kad točno no literatura kaže 5-7 tjedana) da se hormoni normaliziraju tj. padne testosteron, a punih 6-7 mjeseci da se potpuno resocijaliziraju, otrgnu od loših naučenih obrazaca ponašanja i vrate u normalu i jedan i drugi.

IMG_5389

A mi? Mi ponovno uživamo i dišemo punim plućima jer je mačji rat daleko od nas i jer su naše mačke ponovno svoje. I mali smo i ponosni na sebe jer nismo odustali od njih iako je bilo momenata kad smo htjeli dići ruke od svega jer se kraj nije nazirao.

IMG_6271

napokon zajedno

I onda je došla Zuri 🙂 No, to je jedna druga priča koju pričamo sljedeći put 🙂

Zuri…

Došlo je vrijeme da i službeno predstavim malu (ok, i nije baš mala :-)) tasmanijsku (taman se Uri smirio pa je ona preuzela tu titulu) neman; nuklearnu bojevu glavu spremnu eksplodirati svaki put čim je nešto oduševi. A to je često…
Nije ušla “tiho na prstima” već s treskom (nek’ se zna): zganjala je Urija i Vaija istog momenta, poharala sve igračke u blizini, obišla sve prostorije i završila ovećom hrpom onog što je objedovala zadnjih 24 sata. Nek’ se zna za svaki slučaj…
Dame i gospodo: Zuri!

8 karakter postojan

Inače, Zuri je standardna (čitaj: velika tj. popularno nazvana kraljevska) pudla koja je vragu iz torbe ispala ako to još nije jasno 🙂

Svemir je fantastičan entitet koji se definitivno trudi svim silama dati ono što dozivamo. Nije badava izreka: pazi što želiš, moglo bi se i ostvariti.
Nakon što sam bezbroj puta naglasila kako želim aktivnog psa koji me može pratiti u svemu (sve ostalo, nakon bordera bi bilo razočaranje) s dobrim nagonima, u jednom momentu svemir i uzgajivačica su odlučili: imamo jednog za tebe. I došla je ONA. Mali bijeli vražićak čije oduševljenje ovim svijetom i vlastitim postojanjem na njemu ne splašnjava ni sekundu. Ona je definitivno odlučila živjeti život punim plućima.
Izuzetno je inteligentna s razinom aktivnosti tasmanijske nemani i petardom u guzi. Njoj je zabavno, njoj je super, a mi smo tu da njoj život učinimo dodatno kraljevskim. Ona je pravi predstavnik svoje pasmine: kraljica s karakterom svjetskog osvajača i točka.
Ne trebam niti spomenuti što je po kineskoj tradicionalnoj medicini (tj. konstitucijski). Već s vrata ju je veterinarka, specijalizirana za nutricionizam (pozvala sam ju kako bi odredili savršenu prehranu za malu beštijicu) po kineskoj tradicionalnoj medicini, Katarina Žumbar, odšacala: ah, vatra! Pravi predstavnik, dodala bih.

Oboružana novijom literaturom poput pravog knjiškog moljca (zadnje štene je bilo kad je Gunna došla; prije punih 16 godina), hrpom iščitanih web stranica o modernom odgoju poput prave moderne mame i tonom savjeta kinoloških prijatelja (hvala svima: Sari Marević, Bruni Kukec Ševeg, Ani Odak, Vidi Živković, Ani Bojanić, Ireni Slunjski, Mirku Matkoviću, Dragani Vasiljević, Tihani Konrad; uh, toplo se nadam da nisam nikog izostavila), upustila sam se hrabro u novu životnu avanturu.
Kako su tekli detalji oko upoznavanja s mačkama i svim ostalim izazovima, pišem u narednim javljanjima…

Dotad, netko se jako veseli:

6 veljaca