Krenuli smo i službeno. Da ne bude zabune, radim ja s njom cijelo vrijeme. I napravila sam čak dobar dio posla i htjela u jednom momentu izaći na ispit no kako je Zuri, khm, bila prezurasta, odustala.
Da prvo objasnim što je uopće Nosework.
Nosework je disciplina koja je zapravo izrasla na temeljima službenih pasa za detekciju droga i eksploziva te je njen svojevrsni nastavak. Kratica K9 ili K-9 je homonim s engleskog govornog područja nastao još u 2. svjetskom ratu. Osnova mu je riječ canine što znači pas, a označava pse školovane za rad u policiji ili ostalim državnim službama. Sam izraz nije služben no upotrebljava se sad već širom svijeta no ne nužno za službene pse (kao što je u ovom slučaju riječ). Osnivači ove discipline (K9 Nose Work) su Ron Gaunt, Amy Herot i Jill Marie O’Brien koji su svojim postojećim znanjem s područja detekcija droga i eksploziva te drugim kinološkim znanjima, htjeli ponuditi novi oblik kinološkog rada koji će i „običnim“ vlasnicima pasa ponuditi zabavan i jednostavan način uključivanja njihovog psa u vještinu detekcije mirisa. Nešto više o povijesti i osnivačima: K9Nosework
U Hrvatskoj je sve počelo prije par godina kad su slovenski kinološki kolege, koji su se bavili spasilačkim radom, poželjeli usavršiti mikrolokaciju svojih spasilačkih pasa prilikom rada u ruševinama. Uveli su tada, za nas novu kinološku disciplinu koju su u matičnoj Sloveniji preveli Delo z nosom. Da ne bi ušlo u koliziju s radom na ruševinama, kolege su u Delu uveli traženje eteričnih ulja i voilà, ostalo je povijest. Uslijedio je prvi otvoreni seminar u Sloveniji, zatim i u KOSSP-u Zagreb gdje su uskoro počeli i tečajevi i tako je polako krenulo… Prije kratkog vremena Nosework se proširio i izvan KOSSP-a Zagreb. Kamen se zakotrljao. Disciplina je zanimljiva, a može se vježbati doslovno bilo gdje. Relativno je jednostavna pa je organizacija treninga i/ili ispita/natjecanja znatno jednostavnija nego, primjerice, kod spasilačkog rada. Mogućnosti su zato zaista ogromne. Slijedeći slovenski model, i mi u Hrvatskoj smo preuzeli tri stupnja školovanja tj. ispita. Na prvom stupnju Nosework-a traži se jedan miris: klinčić. Koji miris pas traži je u osnovi potpuno nebitno jer ga se bez problema može prenamijeniti za bilo što. Kad jednom shvati što točno želimo od njega, pas je svojim osjetljivim nosom sposoban tražiti sve: od općeg ljudskog mirisa pa sve do stanica raka. Pseći nos je fascinantan organ s daleko većim brojem mirisnih stanica nego ljudski. Centar za njuh u mozgu kod psa je 40 puta veći od ljudskog. Današnja istraživanja pokazuju da psi njuše bolje od čovjeka: 1.000 do 10.000 puta jače pri čemu veliku ulogu igra i Jacobsonov organ koji je kod čovjeka zakržljao. Jednom rječju, svijet je psu jedna velika mirisna priča. Mogućnosti za suradnju sa psima u tom smislu su daleko veće nego što si možemo zamisliti; one su utoliko velike koliko su veliki mašta, znanje, sposobnosti i vještine njegovog vodiča.
To je ukratko o Nosework-u. A sad da objasnim kako sam se sa Zuri našla na tečaju…
Naime, ja sam već prije naučila Zuri da traži miris klinčića i obilježi ga (pas obilježava tako da stavi nos na miris i drži ga izvjesno vrijeme do dolaska vodiča) i donekle sam izgeneralizirala cijeli postupak stavljajući ju u situacije da traži na različitim mjestima. Ono što tada još nisam napravila je traženje u Klubu uz prisustvo puno pasa i to u situaciji gdje su svi ti psi nabijeni adrenalinom. Sad kad pomislim na situaciju od prije par mjeseci, dobro da se nisam tada lakonski prijavila na ispit jer od toga vjerojatno ne bi bilo ništa. Naime, pri prvom dolasku u Klub i pokušaju da traži miris, pokazalo se da je cijela ta nabrijana klupska situacija za Zuri jednostavno previše. Zablokirala je i doslovno, od silnih emocija koje su ju ponijele, nije pojma o pojmu imala što uopće mora raditi. Za nju je nastupio trenutak općeg narodnog veselja i oduševljenja svim tim divnim psima i ljudima…
Jednom rječju, ona se posve pogubila u svojim prštavim i veselim emocijama. Bila je, kako volim reći: zurasta. U takvom emocionalnom stanju nema smisla raditi. Odlučila sam pričekati da još malo emocionalno sazrije i tijekom tog vremena proći s njom pozitivno kroz razne situacije te poraditi pritom na radnom fokusu tj. emocionalnom miru. Nagrade nisu išle za savršeno izvedenu vježbu već za njeno smireno stanje. U početku naravno da nisam mogla dobiti potpunu mirnoću jer se sve to gradilo vrlo postupno. Nosework sam stavila na mirovanje i, kad vrijeme dođe, odlučila krenuti na tečaj te sa svime ispočetka s najvažnijim ciljem: da se nauči samokontroli uz hrpu nabrijanih pasa. Tijekom tog vremena njen je fokus bitno porastao i sad se puno rjeđe desi situacija u kojoj se pogubi. Najteže joj je hendlati situacije u kojima se susreće s tuđim visokim i sretnim emocijama koje ju ponesu i ona doslovno hiperventilira od sreće. Sve ostale situacije smo prilično izgladili. Desi se tu i tamo izboj no valjda bi bilo predosadno da toga nema :-).
I sad smo tu gdje jesmo idućih mjesec i pol. Na tečaju Noseworka. Okruženi psima i ljudima. Moj glavni cilj je: podnijeti svu tu količinu pasa, a da se ona ne izbezumi od sreće. A onda ćemo lako s mirisom.
Zasad smo imali 2 sata.
Na prvi sat sam poput istreniranog komandosa, s motom „Ništa nas neće omesti“, ponijela ama baš sve:
- široku ogrlicu
- ormu ako se oduševljeno krene daviti na ogrlici
- kratki povodnik da ne laprdamo po cijelom prostoru
- dugi povodnik da je mogu zavezati ako ipak krene laprdati
- posudu za vodu jer kad krene laprdati, hiperventilira kao da je odradila triatlon (ok, i za nos da bude fino vlažan u zadatku njušenja :-))
- litru vode jer je ispičutura
- hrpu mekanih poslastica da radimo vježbice koje će ju smiriti
- hrpu finog meseka za njušenje i, najvažnije od svega…
- hrpu živaca 🙂
Oboružana za podulje ratno razdoblje, sjela sam u kućicu i čekala početak sata. A ona – skoro kao anđeo. Dobra u inat valjda. A da nisam sve to ponijela, sigurna sam da bi bila poput tornada. Šalu na stranu… S obzirom na to što sam sve od nje očekivala, ja sam bila ODUŠEVLJENA. Uz izuzetak par puta kad je postalo preveselo za nju, bila je zaista više nego dobra. I što je još bolje: prisjetila se skoro svega što sam s njom radila prije ohoho mjeseci. Proteklih mjeseci nismo uopće radili nosework što je za mladog i neiskusnog psa puno.
Drugi sat sam došla puno opuštenija i ona je ponovno bila zaista dobra (zanemarit ću par pokušaja nadlajavanja jer je stvarno u tom momentu bilo veselo, a i drugi pas je lajao :-)).
Eto, dva sata su iza nas i već počinjem misliti kako ću prvotni zadatak vježbanja situacije s fokusom među drugim psima ipak možda podići na višu letvicu: ispit.
Do slijedećeg javljanja, držite fige i svima veliki pozdrav od Zuri 🙂