|  U mjestu La Grande Motte u Francuskoj, od 27. lipnja 2005. pa sve do 02. srpnja 2005. održavalo se 11. po redu Svjetsko prvenstvo u radu spasilačkih pasa. Po prvi put, na ovom prestižnom natjecanju najboljih ekipa iz cijelog svijeta, branile su se i boje naše zemlje kao i boje mog Kluba KOSSP-a "Zagreb". U mediteranski dio Francuske, u malo ali turistički napučeno mjesto, uputili smo se u slijedećem sastavu: Ana Viller kao team leader, , Sara Mareković s graničarskim kolijem Capom, Tanja Janeš s hrvatskom ovčarkom Miškom, Tibor Lugar sa zlatnim retriverom Mavom i ja s Gunnom.
 Kako smo kasnije saznali, La Grande Motte sagrađen je točno prije 40 godina u samo godinu dana, a projektirao ga je arhitekt Jean Balladur isključivo u namjenu turističkog mjesta na obalama Mediterana. Tako to mjesto u zimi broji tek 7 000 stanovnika dok se po ljeti njihov broj penje do čak 100 000! Zanimljivo je da u prvih tri dana otkada smo tamo pristigli, nismo uopće zamjetili prebivališta stanovnika, kao da je cijeli grad bio okružen samo hotelima i apartmanima. Tek kasnije, izvan centra, uočili smo privatne kuće, savršeno uklopljene u okoliš.
 Ovo mjesto obrubljuju prekrasne pješčane plaže sa sitnim srebrnim pjeskom koji se širi dokle dopire pogled, a beskrajno mnogo luksuznih jedrilica i jahti svoj mir nalaze u velikoj marini.
 U ponedjeljak je krenulo... Prvi naš zadatak bile su prijave, a zatim je, u pola 12 uslijedio i team meating gdje su postavljene i neke odrednice koje su se morale poštivati tijekom natjecanja. Primjerice, tijekom jednokratnog probavanja terena (prepreke i poslušnost) psi se nisu smjeli nagrađivati hranom (iako se neke ekipe toga nisu pridržavale, mi smo to poštivali), svako kašnjenje natjecatelja imalo je rezultirati trenutnom diskvalifikacijom itd. Detalja je bilo dosta.
 Popodne, u 14:30 je uslijedila veterinarska kontrola. Pregledavalo se srce, grlo, mikročipovi, hod i kretanje pasa, šape itd. Da bi pas prisustvovao natjecanju, nije smio pokazivati nikakve znakove bolesti ili bilo čega drugog što bi upućivalo na njegovo lošije zdravlje.
Nakon veterinara, imali smo točno određeno vrijeme za probu prepreka i dijela stadiona na kojem se trebala odvijati poslušnost: 17:05 - 17:25.
 Navečer toga dana, uslijedio je i prvi vrlo važni događaj: izvlačenje brojeva na svečanoj večeri. Tablica rađena još prije izvlačenja kazivala nam je koji broj kada što radi. Svaki je sudionik imao jednu disciplinu po danu. Ustanovili smo da je Sara s Capom prva od nas radila poslušnost, a druga po sveukupnom redu dok sam ja s Gunnom prva imala traženje.
Budući da je vrijeme u tom dijelu Francuske poprilično vruće, sve discipline su bile podijeljene u dva dijela po danu: radilo se prijepodne između 7-8 i 11 i poslijepodne između 16 i 21.
Natjecalo se u dva tipa rada spasilačkih pasa: traženje u prirodi i traženje u ruševinama. U prirodi je bilo prijavljeno 47 vodiča pasa, a u ruševinama njih 48. Natjecanju je prisustvovalo sveukupno 30 ekipa iz 15 zemalja. Za ekipni rezultat gledala su se tri najbolja rezultata.
 Točno u 17 popodne u srijedu, Gunna i ja prvi smo krenuli na traženje. Područje predviđeno za traženje bilo je 100m (širina) puta 300m (duljina). Vodič je hodao po sredini šaljući psa 50m lijevo i 50m desno. Na prvoj polovici terena nalazilo se nisko raslinje i grmlje dok je druga polovica bila znatno teža te je dio nje bio pokriven visokom travom, a širila se na nekim mjestima i do 100 metara u jednu stranu. Nigdje nije bilo trunke hlada, a samo tlo bilo je pjeskovito onemogućivši psima hlađenje preko šapa. Zbog vjetra koji je znao dosta jako puhati, bilo je i problema zbog pjeska koji se dizao u zrak i psima dodatno otežavao traženje.
Od početka pa sve do završetka našeg boravka u Francuskoj, srijeda je definitivno bila najtopliji dan u kojem se temperatura popela na nekih 40ak stupnjeva. Do početka Gunninog traženja, pjesak na tlu strahovito se usijao te joj je bilo nesnosno vruće. Hlađenje putem šapa i jezika bilo je gotovo nemoguće. Prva dva markiranta Gunna je pronašla no kod trećeg se samo legla ne mogavši od iscrpljenosti i vrućine zalajati. Nakon kratkog odmora, Gunna je opet u punom trku pretraživala. Par minuta prije završetka traženja, samoinicijativno sam odustala i vidljivo iscrpljenoj Gunni dala vode polijevajući je istovremeno po vrućem tijelu. Zahvalnost je bila iskazana jednim mokrim psećim poljupcem i veliko hvala u jednom plavom i jednom smeđem oku...
Znali smo koliko je vruće no o ovakvoj temperaturi nismo niti sanjali te 3 litre vode u mom ruksaku koje su brzo potrošene definitivno nisu bile dovoljne da se nastavi traženje bez opasnosti po Gunnino zdravlje. Gunna, inače u izvrsnoj kondiciji i izvrsnih sposobnosti, na žalost je bila onemogućena strašnom vrućinom i usijanim pjeskom, tim iznenadnim faktorom x koji se uvijek nenajavljeno može pojaviti. Na kraju traženja, sudac je, unatoč nepronalasku svih "unesrećenih", potvrdio da je Gunna u izvrsnoj kondiciji te da je vrlo samostalna u traženju.
Ovo traženje je bila teška i bolna lekcija koju su naučili svi ostali članovi našeg tima i u daljnja traženja se opskrbili ogromnim količinama vode. Na ovakvom tipu natjecanja uvijek je najnezahvalnija uloga onog prvog.
Tog dana sudac je donio odluku koja još nikad nije bila donesena: dovoljno je bilo pronaći 4 unesrećena za ukupni plasman...
 Već idući dan visoke temperature su ipak nešto oslabile i rano ujutro Gunna i ja smo izvrsno odradili poslušnost. Lijepo i koncentrirano me je slijedila odradivši izvrsno sve vježbe. Vježba na kojoj su nam (pravedno) oduzeti bodovi je stoj u hodu gdje se Gunna sjela. No zato je -idi- napravila upravo savršeno: krečući se savršeno po iscrtanoj liniji u punom trku, zaradila je glasan pljesak svih prisutnih. Sveukupno smo dobili 45 bodova od 50 mogućih.
 U poslijepodnevnim satima idući položili smo i prepreke. Gunna je pokazala izvrsnu vodljivost i spretnost zaradivši glasni pljesak publike posebno u vježbi tzv. "detaširanja" gdje pas uz navođenje vodiča koji stoji izvan zamišljenog kruga mora što brže i točnije doći tri puta do stolova (i na njima zauzeti istu poziciju) različito razmještenih po terenu. Uz završni pljesak publike, Gunna je osvojila čak 48 bodova od 50 mogućih. Ona dva boda izgubili smo (opet zasluženo) na pomičnom mostu (prva prepreka) gdje nije stala odmah na 1. polovici daske već se, kao pravi agility pas, zaletila prema gore :-))
 Slijedećeg jutra morali smo isprazniti apartman i preseliti svoje stvari u hotel koji nam je organizator na našu zamolbu pronašao već na početku natjecanja. Naime, dodjela priznanja i svečano zatvaranje imala je biti u subotu poslijepodne, a nas je čekao dugi put za Zagreb te, u slučaju da se smještaj nije pronašao, nismo mogli ostati na ceremoniji. Sponzor natjecanja, Royal Canin, omogućio je i više nego što smo se nadali: ne samo da nam je omogućio tri sobe u fantastičnom hotelu, već nam je te iste sobe i platio. Tako nam je taj hotel već u samom početku, dok se svim ovim rezultatima nismo mogli niti nadati, postao na kraju svojevrsna nagrada. Hotel Western premier s klimatiziranim sobama, mekim tepihom pod nogama, nenametljivom muzikom u liftu te prekrasnim pogledom na golf terene s oveće lođe, bio je tiha mantra i odmor nakon svih napora naše ekipe koja je očekivala izvrsne plasmane.
Kockica šećera na vrhu te velebne torte zvane Western premier bio je bazen smješten na vanjskoj terasi hotela, a okružen zelenilom. Pored bazena smjestile se se udobne ležaljke sa stolićima pored njih, suncobranom i malim ručnikom za hlađenje. Na samom ulazu u bazen, rasla je prekrasna palma omogućivši plivačima potpun užitak u kupanju.
 Puni dojmova, zaputili smo se na svečanu ceremoniju zatvaranja i dodjelu nagrada. Pošli smo po svoja odličja.
Ovo je bilo naše prvo natjecanje uopće. Nikada u životu nismo se nigdje natjecali, a kamoli na jednom tako renomiranom natjecanju kao što je Svjetsko. Elita, "krema" spasilačkih pasa i vodiča okupila se u La Grande Motte-u s jednim ciljem: osvojiti što veći broj bodova i pokazati se u najboljem mogućem svijetlu. Nitko nije znao za nas kada smo došli, svi su znali za nas kada smo otišli. Čak je i predsjednik IRO-a u jednom trenu, za vrijeme Tanjina traženja, došao gledati tko su ti ljudi koji prvi puta dolaze ovdje i dižu toliku prašinu svojim rezultatima.
Rezultati su bili slijedeći: osim što smo u svojim redovima imali prvaka svijeta (Sara s Capom), osvojili smo i treće mjesto (Tanja s Miškom), a i ekipno smo bili prvi!
 Dvaput se svirala hrvatska himna, blicevi su sjevali sa svih strana, a mi smo bili ispunjeni neizrecivim ponosom. U konkurenciji su nam bile i zemlje koje sa spasilačkim psima rade profesionalno, a ne volonterski poput nas. Tako se npr. u Francuskoj obukom spasilačkih pasa bave isključivo specijalne vatrogasne postrojbe.
Sve te zemlje rade to već dugi niz godina dok je u Hrvatskoj ta disciplina prisutna tek zadnjih 5 godina. Ovo nam je znak da radimo dobro, ma - dopustimo si ovu neskromnost, da radimo najbolje, i da samo trebamo nastaviti tom linijom i rezultati će doći.
Veliki rad na motivaciji naših pasa pokazao se primarnim za ove rezultate.
Moram spomenuti i suce koji su izuzetno korektno i objektivno sudili cijelo prvenstvo.
Tjedan dana napetosti i djelomičnog nespavanja dalo je sjajne rezultate i potvrdilo nam jednu činjenicu: radimo dobro i tako trebamo i nastaviti.
 U nedjelju smo krenuli kući i umorni došli pred naš KOSSP oko 21 sat gdje su nas dočekali naši najdraži. Ušli smo u kućicu pokrivenu mrakom i odjednom je, kao u holivudskom filmu, iz nje dopro urlik svih onih koji su strpljivo čekali naš povratak, a šampanjac se razlio po Sari. Ispalo je da je samo dio naših najdražih čekao vani, a ostali najdraži nalazili su se u unutrašnjosti kućice. Trud uložen u sređivanje unutrašnjeg prostora u funkciju dočeka i proslave zbog postignutih rezultata potjerao nam je suze na oči. I kad smo mislili da više ne možemo plakati, suze sreće su tekle same od sebe. Naši prijatelji klubljani uložili su sebe da bi bitno izmjenili unutrašnji dekor. Dirnuo nas je natpis "Dobrodošli naši prvaci", a naša imena zajedno s imenima pasa, pažljivo izrađena i izrezana visjela su sa stropa zajedno sa znakom šape s jedne i zlatne krune s druge strane. Gomila šarenih balona i poznatih lica ispunjavala su prostor enormnom količinom pozitivne energije.
 Desilo se da su smo naporno radili, a desilo se i da su se sve zvijezde sretno poklopile :-))
HVALA svim Klubljanima što su nas tako radosno i divno dočekali, to je bio onaj šećer na kraju. Hvala vam što ste nam i opet natjerali suze na oči :-)
I što reći za kraj nego konačno s ponosom iznijeti naše rezultate:
. Sara s Capom aktualni je svjetski prvak sa ukupnih 277 boda
. Tanja s Miškom stala je na postolje trećeg mjesta osvojivši 272 boda
. Tibor s Mavom osvojio je 10. mjesto sa 252 boda
. Ekipa KOSSP-a "Zagreb" osvojila je sveukupno 1. mjesto (zbrajali su se rezultati rada i u ruševinama i u prirodi) postigavši čak 61 bod (drugoplasirani su imali 45 bodova)
To su sveukupni rezultati no naša se ekipa podičila i s rezultatima u pojedinačnim disciplinama:
. Sara, Tanja i Tibor imali su prva četiri traženja na svijetu
. u ukupnom poretku (zbrajajući rad i u ruševinama i u prirodi) ja sam s Gunnom, zajedno s još troje natjecatelja, imala najbolju disciplinu spretnosti na preprekama na Svjetskom prvenstvu osvojivši 48 bodova
. u ukupnom poretku (zbrajajući rad i u ruševinama i u prirodi), Tanja s Miškom i ja s Gunnom, zajedno s još četvero natjecatelja, u disciplini poslušnosti osvojili smo 45 bodova što je treći po redu najbolji rezultat na Svjetskom (najviši broj bodova za poslušnost na prvenstvu bio je 47)
|
