|
| |
Memorijal Boža Talana (Šmarna gora, Slovenija)
|
|
 U subotu, 10. rujna 2005.,
Ana s Monom, Tibor s Mavom i ja s Gunnom, zaputili smo se na 7. Memorijal Boža Talana održan u Šmarnoj Gori. Memorijal, posvećen preminulome Talanu, pripadniku spasilačkih jedinica Slovenije, okupio je 15 ekipa, 14 slovenskih i jednu hrvatsku. Svaka ekipa sadržavala je tri člana te su se na kraju zbrajali bodovi svih članova ekipa i donosili rezultati.
Uživalo se u lijepom vremenu sve do popodneva kada je, oko 16 sati počela padati kiša. No, ne može se reći da je pokvarila dojam izvrsne organizacije koju su nam priredili Slovenci. Sjajan tajming, korektni suci, dobri markiranti, a na kraju i dobra klopa :-), učinili su taj dan vrlo edukativnim ali i nadahnutim. Vidjeli smo što nam sve psi mogu, a čemu trebamo obratiti veću pažnju u daljnjim treninzima.
Pa, slijedimo događaje kronološkim redom... |
 U pola 7 ujutro bio je zakazan zbor gdje su se predstavili suci iz svih disciplina. Discipline toga dana bile su zaista raznolike: traženje u ruševini, traženje u šumi, traženje po putu, penjačke tehnike, pružanje prve pomoći čovjeku i psu, poslušnost i savladavanje prepreka. U traženju se uvijek tražilo 4 osobe u roku od 20 minuta. Svaki tim imao je slobodu odlučiti način pretraživanja.
Naš je tim za svoj prvi zadatak imao traženje u ruševini. Ruševina je bila u obliku slova L, a dogovoreno je da ju pretražuju Gunna i Mona. Svo vrijeme Tibor je pazio kako smo pretraživali i tako nam objektivno sugerirao što je još ostalo za pretragu.
Gunna je počela pretragu s jedne strane ruševine, a Mona s druge. Još odmorne na početku dana, i Mona i Gunna pretraživale su izuzetno brzo jureći gdje god bi ih poslali. Odmah na početku traženja, Gunna je sa svoje strane pronašla jednog markiranta sakrivenog u mraku jedne prostorije. Odmah zatim, uskim se, metalnim stepenicama popela na jedan kat gdje je našla i drugog markiranta. Taj je dio bio malo "problematičniji" jer se u zanosu traženja umalo strovalila kroz otvoreni prozor koji je bio u razini poda. No, sve se dobro završilo. Tražila je zaista fantastično brzo i detaljno i tim dijelom sam izuzetno bila zadovoljna. |
 Mona, koja je tražila na drugom kraju, također je brzo i kvalitetno pretraživala te pronašla još jednog markiranta sakrivenog u ormaru u zadnjoj prostoriji na 1. katu zgrade.
Zadovoljni, zaputili smo se na našu slijedeću disciplinu: traženje u šumi. Došli smo do klupskog poligona gdje su se održavale discipline penjačkih tehnika, pružanja prve pomoći čovjeku, poslušnosti i savladavanja prepreka, kad je, odjednom, Ana zapazila Monu kako šepa. Pregledom smo ustanovili da je jadna Mona na ruševini dosta duboko razrezala dio između dva prsta na prednjoj desnoj šapi! Budući da je porezotina bila dublja, Ana je odlučila otići na ljubljanski veterinarski fakultet i pregledati šapicu te dati Moni potrebne antibiotike.
Na žalost i na ničiju krivnju, tako smo ispali iz konkurencije jer zbroj bodova nikako nije mogao biti ravnopravan onima s tri psa. No, to nam nije uništilo entuzijazam jer smo na Memorijal došli s drugim ciljevima: naučiti, vidjeti i družiti se.
Tako smo se u nepunom sastavu zaputili na slijedeću disciplinu: traženje u šumi. Šuma je bila sva u raslinju i zbog toga teško prohodna, a dosta dugačka. Radilo se o jednoj ravnoj liniji duljine oko 450m, a širine oko 50m sa svake strane. Tibor i ja tražili smo u strijelcima idući prema naprijed.
Na samom početku, jer nisam poslala Gunnu, sa svoje sam strane propustila markiranta skrivenog odmah na početku. Tibor je nakon par metara pronašao jednog markiranta. Psi su lijepo tražili no idućih minuta nisu pronašli nikoga. Ispostavilo se da nismo imali dobar tajming i da smo se prepolagano kretali te zbog toga nismo pronašli ostale markirante. Kako smo jedva dotakli polovicu terena, tako nam je vrijeme određeno za pretragu nestalo i traženje je zaustavljeno. Ispostavilo se da su drugi markiranti bili sakriveni na drugoj polovici terena s tim da je jedan od njih bio na samom kraju. Ovo je dobar primjer kako je jedna od najvažnijih stvari tajming vodiča u pretrazi. Pas može biti savršen ali ako se ne pošalje u dobrom pravcu, neće pronaći nikog. Možda, da smo imali Monu i Anu, bismo drugačije rasporedili traženje, brže pretražili teren i na kraju pronašli još nekog no sve je to samo možda...
|
 Iduća nam je disciplina bila poslušnost koju su psi vrlo lijepo i standardno odradili po standardnom IRO programu predviđenom za tu disciplinu. Poslušnost se radila tako da su svi članovi pojedinog tima radili istovremeno što je na koncu dalo vrlo efektan dojam usklađenosti. Jedino su se vježba opoziva, donošenja predmeta i vježba idi radile tako da su, na znak suca, jedan za drugim, vodiči izvršili vježbu. Inače, svaki je vodič u svakoj vježbi na cijelom Memorijalu imao svog suca.
Nakon poslušnosti, na redu je bilo traženje po putu: po putu duljine 200 metara vodiči su hodali i slali pse po dogovoru lijevo i desno u šumu. S desne strane puta nalazila se uska šuma nakon koje se u širini nastavljala livada širine cca 50ak metara te je nakon nje opet išla šuma. Obično je problem slati pse preko takvih prijelaza no našima to nije bio preveliki problem. No, Mav i Gunna su već pokazivali znakove umora i nisu se više kretali tako brzo kao što to inače rade. Kako smo rano ujutro krenuli na put, nisu niti dovoljno spavali, imali su velik broj disciplina po danu i to je to - definitivno im je pomalo nedostajalo kondicije. Za napor ovog tipa, kondicija može biti i odlučujući faktor.
Uglavnom, Gunna je tražila s desne strane, a Mav s lijeve. Mav je pronašao dva markiranta, a Gunna niti jednog. Kako se kasnije pokazalo, trik je bio u slijedećem: niti jedan markirant nije bio sakriven s desne strane! Ostala dva nismo pronašli...
U međuvremenu, Ana i Mona vratile su se od veterinara: Mona je imala previjenu i očišćenu šapicu i ostatak dana, unatoč želji za igranjem, provela u ležećem položaju. Mogli smo se posvetiti penjanju i pružanju prve pomoći.
Discipline penjačkih tehnika i prve pomoći bile su predviđene za jednog od tri člana svake ekipe. Budući da je Ana najiskusnija u penjanju ali i u pružanju prve pomoći, većinski smo se složili da će taj dio "posla" obaviti ona :-) |
 Dok sam s Tiborom nešto raspravljala s vođom slovenskih reševalaca Vladom Gerbecom, Ana je samo u jednom trenutku nestala i, na naše zaprepaštenje (nismo niti znali da ona to upravo polaže), pojavila se s obavijesti da je rasturila prvu pomoć :-)) Zajedno s još nekoliko ljudi toga dana, dobila je najveće bodove u toj disciplini. Ispitivač ju je izrešetao svim mogućim pitanjima, a Ana je samo spremno odgovarala. |
 Došao je red na penjanje. Dio klupske nadstrešnice pretvoren je u nakupinu greda preko kojih su se protezali koloturi, užad - i preko kojih su visjeli ljudi i psi :-). Zadatak je bio slijedeći: dok smo je mi osiguravali, Ana se trebala popeti pomoću užadi na vrh greda cca 4m, prekopčati se i dobaciti im uže i karabin za Gunnu (nju smo zbog najmanje težine odredili za podizanje). Naravno da je to izvela maestralno. Nakon toga smo Tibor i ja "obukli" Gunnu u prsluk predviđen za nošenje pasa. Nakon malo razmišljanja gdje što ide, i to smo izmudrijali te povukli Gunnu prema gore. Gore ju je Ana prihvatila, prevezala i osigurala te su njih dvije hodajući po daskama otišle na drugi kraj konstrukcije odakle su se trebale opet prekopčati i spustiti po užetu koje je nakošeno padalo na zemlju.
 Gunna isprva nije bila oduševljena ovim podizanjima u visinu no ubrzo se, nakon što je dotakla gornje grede, oslobodila i počela samostalno hodati po njima ogledavajući se prema dolje gdje je nestao ostatak ekipe :-)
Ana je svoj dio izvela savršeno bez zamjerke i ovim smo vrlo atraktivnim dijelom svih vježbi bili jako zadovoljni.
Usto, bila sam jako ponosna na Gunnu koja je pokazala da nema nikakvih problema pri ovakvoj vrsti socijalizacije te da ima stabilan karakter.
|
|  Nakon penjačkih tehnika, još su samo ostale prepreke. Na preprekama je cilj bio samostalno savladavanje samih prepreka (pas je išao samostalno prema naprijed) sa što manje komandi i pomaganja vodiča te su se prepreke u tom smislu razlikovale od standardnog predviđenog programa, a naravno, bile su i drugačije izvedbe. Domišljato napravljene, sadržavale su puno raznih oblika fizičkih poteškoća: tunela, okomitih ljestvi prema dolje i prema gore, klackalice, nestabilnih bačvi, plastičnih boca ukomponiranih u vodoravne ljestve, a na kraju svega čekale su tačke u koje je pas morao uskočiti i zatim se u njima voziti 10-ak metara (to nam je bilo najzabavnije :-)). Gunna je na oduševljenje sudaca (ali i moje) sve prepreke savladala sa lakoćom i zaslužila 99 od 100 mogućih bodova! Njoj je to bio jedan mali agility trening koji je prihvatila s oduševljenjem jednog pravog bordera :-)
 Na kraju cijelog dana, okupili su se svi članovi svih ekipa kako bi izveli vježbu odležavanja i mirnoče na pucanj. Psi su raspoređeni ukrug na terenu dok su vodiči činili manji unutarnji krug. U jednom trenu svi smo se morali primiti za ruke leđima okrenuti od pasa, zatim koračati cijeli jedan krug dok je ometač ispalio dva hica iz startnog pištolja. Sve u svemu - bilo je vrlo zabavno i interesantno.
 Slovenci su se još jednom iskazali kao sjajni i vrlo organizirani domaćini počastivši nas izvrsnom organizacijom i sucima te na kraju jednim slasnim i bogatim obrokom, a svaki je vodič na dar dobio i prigodnu majicu.
|
|
|
|
