Nekadašnja plućna bolnica "Brestovec" na Sljemenu bila je mjesto održavanja natjecanja. Natjecanju se odazvalo deset natjecatelja iz susjedne Slovenije i ja s Gunnom iz našeg Kluba. Uvjet za pristupanje natjecanju bila je položena najviša kategorija za traženje u ruševinama koju je dotad imala samo Gunna. Slovenskim kolegama ovo je ujedno bila prilika da međusobno odmjere snage te se istaknu potencijalni budući reprezentativci za Svjetsko prvenstvo u radu spasilačkih pasa koje se iduće godine održava u Švicarskoj.
Sama ruševina je bila dosta velika, ukupne površine 966m2, a pretraživao se podrum i prizemlje. Broj markiranata je bio 5, a vrijeme traženja 30 minuta. Osim markiranata na ruševini je bilo i ¨zamki¨ poput plastičnih boca punjenih hrenovkama postavljenih tako da ih pas može ponjušiti ali ne može doseći, par tenisica i jedna jakna razmješteni po ruševini ne bi li ljudskim mirisom naveli pse na lažno oblajavanje kao i motorna pila koja se svakom psu palila za vrijeme traženja u nepravilnim intervalima da se provjeri kako pas reagira na nesvakidašnje zvukove.
Ideja organizatora je bila da se uz sva ta ometanja provjeri i samostalnost psa u radu te je zato određeno da se natjecatelji smiju kretati samo po jednoj stranici ruševine (ruševina je bila pravokutnog oblika) dužine 50m te da se ne smiju udaljavati više od dva metra od trake koja je bila postavljena nekoliko metara od ruševine. Drugim riječima, vodiči su mogli samo slati pse u ruševinu dok oni sami nisu smjeli prići zidu ruševine, a kamoli zalaziti u nju. Taj način slanja je zahtjevao od psa sposobnost samostalnog pretraživanja cijele ruševine i odlaska na drugi kraj ruševine, cca 30m od vodiča, gdje više nije u vizualnom kontaktu s njim te da prelazi preko mnoštva srušenih zidova i gredi (nimalo lagani posao!) kako bi pronašao markiranta. Najveća koncentracija markiranata je bila upravo na toj udaljenijoj strani ruševine. Ovo natjecanje je sudio Ljubo Meglič kojem se svidjela organizatorova koncepcija ruševine i načina pretraživanja te ju je u šali nazvao ¨drugim Svjetskim prvenstvom¨.
Da je ruševina bila teška i "svjetskog kalibra" potvrdio je i podatak da je od 11 natjecatelja ruševinu uspješno pretražilo tek tri natjecatelja (jedni od njih smo bili i Gunna i ja). Ostali natjecatelji su u prosjeku pronalazili dva markiranta.
Pokazalo se da je psima najveći problem bio nedostatak samostalnosti u radu kao i odlaženje u mračne prostorije, u ovom slučaju u podrum. Unatoč rezultatima, natjecatelji su se složili da im je ovo natjecanje dalo bolji uvid u trenutačne mogućnosti i eventualne probleme u radu njihovih pasa i tako im pomoglo da saznaju na što se trebaju fokusirati u daljnjem treniranju.
Prvo je mjesto osvojio Roman Starman s Kanom, a drugo mjesto za samo bod razlike od prvog ja s Gunnom. Neke bodove, Gunna i ja izgubili smo zbog relativne nepripremljenosti u disciplini poslušnosti i prepreka.
Nakon napornog cjelodnevnog rada, suci, markiranti, voditelji terena, natjecatelji, ispitanici i svi pomagači, vratili su se na kratko okupljanje i zatvaranje ispita/natjecanja u klupske prostorije te se nakon kratkog druženja zaputili svojim domovima jako iscrpljeni, ali bogatiji za još jedno iskustvo.
Cijeli ovaj dan zahtjevao je velike ljudske resurse sa strane našeg Kluba ali i potrebu za čak tri suca koji su se svi odazvali iz Slovenije i vrlo korektno odsudii i ovaj ispit.