Dugoočekivani događaj kojeg smo znatiželjno isčekivali oko tri zadnja mjeseca počeo je 16. listopada 2004. prvim jutarnjim zvonom budilice točno u 3:30 h.

Sudionici vježbe: provjereni spasilački tim KOSSP-a "Zagreb": vođa tima Ana, Sara s Capom i Tibor s Mavom, oni sjajni dečki iz GSS-a "Zagreb" predvođeni Darkom Bakšićem i Gunna i ja.
Predstavnici Civilne zaštite : Damir Pilčik, Bojan Davidović i Zvonko Vučenik.
Prijevozno sredstvo : dva Landrovera tipa Defender, jedan od njih vozi naše Kosspovce i peseke i jedan oveći koji vozi opremu , te udobni kombi za dečke iz GSS-a.
Vremenska prognoza : kiša, pljusak... kiša.
Mjesto sastanka : ispred zgrade Civilne zaštite u Zagrebu
Vrijeme sastanka : 4:30 h.
Polazak : 4:40 h.

Sve osim vremena polaska je išlo po planu. Naime vozaču kombija se pokvario mobitel pa smo ga čekali i čekali i .... U svakom slučaju, vozač se naspavao... a mi krenuli u 5:30 put Ljubljane.

Vremenska prognoza se na žalost svih u potpunosti obistinila. Cijelo vrijeme lilo je kao iz kabla nesmiljenim tempom i žestinom. Tmurno jutro razveselila je vedra atmosfera i šale i pošalice u vozilu. Na kraju krajeva, jesmo li bili u Defenderu ili ne :-)?

Na slovenskoj granici mogli smo odmah oprobati valjanost mikročipova ugrađenih u naše pse. Iako mikročipovi imaju svoju opravdanu funkciju, gledajući kako skener prelazi preko vratova naših ljubimaca potvrđujući pronalazak mikročipa, nismo se mogli oteti dojmu kao da netko upravo skenira kodove friško kupljene robe. Znamo da je korisno ali ipak...
Odmah nakon granice, dočekalo nas je vozilo slovenske Civilne zaštite koje je imalo zadaću otpratiti nas sve do mjesta zbivanja: Ježica pokraj Ljubljane.

Zakazani zbor bio je u 9 h, a mi smo (unatoč polaznom kašnjenju) stigli skoro sat vremena ranije. Inače, sama je vježba trajala ukupno 4 dana, a naš je dolazak bio predviđen za zadnji dan. Vježba, znakovitog naziva "Potres 2004.", a pod organizacijom slovenske Civilne zaštite, predstavljala je simulaciju katastrofalnog potresa te međunarodne koordiniranosti vatrogasnih ekipa, ekipa prve pomoći, spasilačkih timova sa psima te ekipa Gorskih služba spašavanja. Impozantan broj od kojih parstotinjak sudionika (!) okupio je ekipe iz Mađarske, Italije, Slovenije i Lijepe naše.

Nakon obilnog doručka koji je gostoljubivo ponudio domaćin, ekipe su krenule prema ruševini, udaljenoj manje od 10 minuta vožnje.

Na samom početku izvedena je i prva vježba traženja spasilačkih pasa u kojoj su sudjelovala dva psa: jedan mađarski i Gunna. Markirant je bio sakriven ispod željeznih ploča u dubini od nekih 4 metra dodatno uglavljen u iskopanu zemljanu jamu. Budući da je zbog odsustva zraka koji nema kamo izaći zbog ploča, a u kojem je i miris markiranta, to je bio "science fiction" za pse koji nisu pronašli markiranta. Tek nakon što je ploča malo pomaknuta i zrak počeo istjecati, psi su lavežom označili markiranta.

Za Gunnu i psa iz Mađarske je još ostalo jedno traženje koje bih vrlo rado što prije zaboravila...

Otišli smo na suprotni kraj ruševine. Prva je na redu bila Gunna. Pse se puštalo s vanjskog ruba ruševine. zuje u kojoj je prostoriji bio markirant (označeno strelicom). Nakon Gunnina ulaska u mračnu prostoriju začuo se jedan lavež i zatim - muk. Kako je tišina ipak predugo potrajala, ja sam zajedno sa sucem otišla pogledati što se dešava. U potpuno mračnoj prostoriji do koje se dolazilo stepenicama, s desne strane čučao je markirant, a s lijeve se nalazila Gunna - u rupi dubokoj nekih tri i pol metra, a pravokutnog oblika (cca 4 X 2 ). Markirant je sjedio na platformi sličnoj balkonu ali bez sigurnosne ograde dužine 4m a širine 1.5 m. Naše pretpostavke što se točno dogodilo potvrdio je i sam markirant. Gunna se u mraku snalazila prema očekivanjima, odnosno kretala se sporim koracima obračajući pažnju da u nešto ne udari ili da negdje ne padne. U trenutku kada je došla do markiranta odradila je radnju koja se od nje očekuje - zalajala je i udaljila se korak u nazad jer je obučavana da tijekom lajanja ne smije dodirivati markiranta. Budući da nije bilo dovoljno prostora za udaljavanje zadnji dio tijela joj je pao u provaliju (nije bilo nosećeg zida od kojeg se je eventualno mogla odbiti sa zadnjim nogama i tako spriječiti pad).

Nakon mog prvotnog šoka, ali i svih prisutnih, te mojih "protanjeniih" živaca, uslijedilo je izvlačenje koje su izveli vatrogasci pomoću ljestvi (prve ljestve pale su u rupu umalo ozlijedivši Gunnu). Na svu sreću, Gunna nije bila ozlijeđena ako ne ubrojimo malu krvavu rupicu promjera jednog milimetra i duboku oko pola cm (nadajmo se da nije nastala od nekog zahrđalog čavla ili žice).

Uslijedila su moja brojna, uzrujana pitanja: kako je moguće da se na jednoj takvoj vježbi pošalje pas u neosigurani prostor? Zašto je markirant šutio kad je pas propao u rupu? Da li su organizatori svjesni da se pas mogao teško ozlijediti i, u najgorem slučaju, i ubiti jer je propao na čisti beton dodatno posipan raznim krhotinama? Kratka "istraga" pokazala je što se zapravo desilo: dvije prostorije u unutrašnjosti bile su odijeljene žicom. Namjera je bila da pas uđe u lijevu prostoriju i odatle laje na markiranta kojeg od susjedne prostorije i rupe u njoj dijeli žica. Desna vrata TREBALA su biti zatvorena. Međusobna nekoordiniranost suca i tehničke ekipe (koja nije upoznata s načinom rada spasilačkih pasa i iz tog razloga nije znala da je navedena prostorija opasna za psa) dovela je do toga da sudac uopće NIJE bio upoznat sa opasnostima u desnoj prostoriji. Strahovit propust koji je vrlo lako mogao dovesti do tragičnih posljedica.

Svi mi koji želimo sudjelovati u akcijama spašavanja bilo sa psima ili bez njih svjesni smo da se u pravoj akciji može dogoditi ovakva situacija u kojoj se mi kao vodiči ili naši psi možemo nači u opasnosti. Ipak, tada bi razlog što smo tamo bio popraćen višim ciljem - pokušajem spašavanja ljudskog života što na samim vježbama nije slučaj i iz tog razloga nije upitno da su takve situacije prvenstveno greške organizatora.

Ovdje treba, ipak, napomenuti (da ne bi bilo zabune) kako se niti na jednom ispitu koji sam polagala u Sloveniji nikad nije desio ovakav propust i da su uvijeti uvijek bili na visokom nivou. Tada su organizatori bili isključivo ljudi koji se bave sa psima i znaju da se ovakvi propusti ne toleriraju. U ovom slučaju radilo se o nekoordiniranosti više različitih ekipa: Civilna zaštita i vatrogasci postavili su markiranta i nisu dobro informirali suca. Ne ponovilo se...