Od 31.10.2008. do 2.11.2008., Gunna i ja smo sa dijelom mojih klupskih kolega i prijatelja (Ana s Monom, Tibor s Mavom i Elena kao pomagač) sudjelovali na polaganju testa spremnosti za uključivanje u svjetske jedinice spašavatelja iz ruševina. Test je bio u Njemačkoj, u mjestu Pirna pored Dresdena.
U Njemačku smo krenuli u petak ujutro, a u naš BoO (Base of Operations iliti kamp) smo stigli oko 19 sati.
Kako se na tome testu želi vidjeti samodostatnost timova, kad se jednom istovari oprema iz automobila, povratak u njega više nije moguć. Koliko se to ove godine pazilo, dovoljno govori podatak da smo vozilo ostavili par kilometara dalje od kampa, točnije - na mjestu gdje smo se prijavili i gdje je obavljen veterinarski pregled pasa.
Da, nije bilo nikakvog hotela i slične komocije. Uvjeti nastoje oponašati stvarnu situaciju: postavi se šator, a organizator osigura WC, tuš (nije nužno ali ovoga puta je bio), vodu i to je to. Sve ostalo timovi osiguravaju sami.

Od Državne uprave za zaštitu i spašavanje dobili smo prekrasan šator na napuhavanje i agregat na čemu smo bili beskrajno zahvalni jer komoditet ovog šatora i brzina njegovog postavljanja bez ikakve je usporedbe s ičim drugim. Uspraviti se u šatoru punom visinom, zagrijati ga grijalicom i biti siguran da neće pustiti ako kiša padne, nešto je predivno. Osobito kad znate da en šatorujete negdje na moru sa suncem u leđima, već da ste primorani boraviti u šumi u 11. mjesecu gdje se temperature mogu spustiti ispod nule.
Nakon postavljanja šatora, jedina informacija kojom smo baratali bila je da test počinje sutradan u 6h ujutro, da će trajati 36 sati i da kad nas pozovu na bilo što imamo 10 do 15 minuta da budemo pod punom "ratnom" spremom (ruksak sa hrpom stvari da preživimo xx sati te pas i stvari za njega).
Ispalo je da nam je raspored bio prilično ok jer smo se stizali nešto odmoriti između raznih događaja. Radili smo na sveukupno 7 terena ruševina gdje smo tražili po 20 minuta nepoznat broj osoba. Na kraju testa saznali smo da je ukupan broj 14.

Na nekoliko terena radili smo traženja jedna za drugim i nismo imali ništa odmora, a na 3 terena radili smo po noći. Kad kažem po noći, mislim zaista na mrklu noć pri čemu je jedino svjetlo bilo ono iz čeone svjetiljke na kacigi i ručna lampa. To nije sve. Između zadnja dva terena traženja imali smo marš od cca 11km dug marš koji je ujedno bio i orijentacijski. Na prezadnjoj ruševini u ruke smo dobili kartu s ucrtanim pravcima i ciljem do kojeg smo morali doći: zadnjom ruševinom. Po mrklom mraku i jakoj magli, dijelom kroz ulice malih mjesta, a dijelom kroz šumu, sa psima smo se orijentirali i uspjeli doći do cilja. Inače, taj marš vodi team leader. Kako mi nismo imali prijavljenog team leadera, dodjeljena nam je jedna leaderica no ona nije došla u Njemačku tako da smo na kraju ispali jedini team bez vođe. Budući da nismo prijavili team leadera, nismo se niti specijalno pripremali na orijentaciju te nam je ta obavijest bila hladan tuš. Bilo kako bilo, ovo je bio pravi timski pothvat jer smo zajedničkim snagama poput pravih profija uspjeli pronaći put do cilja te smo bili beskrajno ponosni na sami sebe :-)

Odmah na cilju, dali smo se u pretragu nove ruševine.
Jedan od najnezgodnijih detalja na testu jest što nema povratnih informacija o pornalasku markiranta. Samo par ljudi smo vidjeli i znali da je siguran pronalazak. Sve ostalo smo se samo nadali da su psi zaista pronašli. Ipak, radilo nas je troje pa smo "zajedničkim" snagama ustanovljavali koliko je zapravo markiranata na nekim mjestima. No, na nekim mjestima nismo ipak sigurni do kraja testa. Između traženja nije bila dozvoljena međusobna komunikacija tako da smo informacije jedni od drugih saznavali nakon pretrage na određenoj ruševini tj. na putu u kamp.

Metode traženja varirale su od terena do terena koji su bili različitog izgleda: negdje stare napuštene zgrade, negdje ruševinski kupovi, a negdje polusrušene zgrade. Negdje se moglo hodati sa psom po ruševini, negdje negdje ne, na neke se pse moglo slati samo iz daljine, negdje bi sudac opisivao 5 minuta gdje se smije, a gdje ne, kako izgleda zgrada i gdje su opasnosti. I tako, snađi se druže. Sve to ima svojih čari i sve ima za zadatak vidjeti kako se čovjek ponaša u stresnim uvjetima, kako pas radi itd.
Zadnji dan rješavali smo test iz poznavanja INSARAG pravila, pokazivali prvu pomoć za ljude i pse (moram priznati vrlo detaljno), spuštali smo se sa zgrade zajedno sa psima uz pomoć alpinističkih tehnika. Taj dan, ako izuzmemo orijentaciju, jedini je bio dan kad smo radili kao tim i bili smo jako zadovoljni našim timskim radom.