Dva tjedna nakon zagrebačkog ispita, Gunna i ja (uz Ninu i njenu Brynn i Darju i Lynn) okušali smo se kao natjecatelji u traženju u prirodi najvišeg stupnja (SP-TP/2) u Milanu, Italija.

Vrijeme je bilo kao naručeno - proljeće je konačno pokazalo lice i sunce nam je bilo stalni suputnik. Kad se sad prisjetim cijelog ispita, lijepo vrijeme je zaista najmanje što su Talijani zaslužili za predivnu organizaciju. Talijanski klub X-plorer organizirao je ispite u suradnji s tamošnjim Crvenim križem. Prisustvovala sam na zaista puno nacionalnih i IRO ispita i mogu reći da je ovo najbolja organizacija kojoj sam nazočila te mislim kako će teško biti nadići ovu organizaciju.
Pokriveno je odista sve: od ponuđenog smještaja na terenu Crvenog križa gdje su se odvijali ispiti poslušnosti i prepreka i traženja u ruševini pa sve do izuzetno bogate prehrane. "Mobilizirani" su i vojnici te je osoblja u organizaciji bilo nebrojeno puno. To se moglo primjetiti već na prijavama koje je vršilo nekoliko pomagača: jedan za primanje prijave, drugi za davanje potrebnih podataka kandidatima, treći za davanje bonova za hranu, četvrti za plaćanje itd. itd. U jednom trenutku imala sam osjećaj kao da se nalazim na prijavama na Svjetskom prvenstvu. Zaista, svaka čast na organizaciji...

Teren poslušnosti i prepreka bio je prekrasno uređen. Prepreke na nivou, trava savršeno pokošena i bez ijedne rupe, ljestve bez skliskih dijelova... Jedina zamjerka bi bila na razmještaj stolova od kojih su neki bili preblizu. Sve se moglo gledati s tribina. Kao dodatni faktor ometanja (osim pucnja i kosilice), bili su tu i mali avioni i helikopteri s aerodroma s druge strane ograde zbog čijeg sam stalnog slijetanja i polijetanja u više navrata pomislila da se osjećam kao na nekom aeromitingu.
Poslušnost nam je sudio Otto Lanz i "odsudio" 36/50. I nije bila poslušnost našeg života... Na preprekama (sudac Kurt Joss) je Gunna bila jako dobra no srušila je zadnju letvicu dalja ali i ušla u "agility mod" te se toliko nabrijala na prepreke da se niti jednom nije sjela prije i poslije prepreka dok su bodovi samo padali i izgubili smo radi toga cijelih 5 bodova: 45/50.

Šuma se nalazila u neposrednoj blizini Crvenog križa, a bila je u sklopu velikog parka. Na svakih nekoliko desetaka metara na rubovima terena nalazili su se vojnici koji su upozoravali nenamjerne šetače da je u tijeku ispit. Niti jedan šetač nije "zalutao"... Traženje nam je sudio Martin Gut.
Šuma je bila potpuno ravna, prilično otvorena, na mjestima prošarana trnovitim grmljem, a kretalo se po središnjem putu šaljući lijevo i desno. Tražilo se 3 markiranta u 20 minuta što nije bio težak zahtjev u takvom tipu šume.
Za razliku od zadnjeg ispita gdje se Gunna raspištoljila, ovaj je put prekrasno revirala i ja sam bila vrlo zadovoljna. Bila je standardno vrlo motivirana, izuzetno usmjerljiva što je pohvaljeno sa sučeve strane i energična. Pronašla je sve markirante točno na početku 14. minute te s još jednim talijanskim timom jedina uspješno prošla kvalifikacije na ispitima traženja u prirodi drugog stupnja. No, na zadnjem ispitu pojavio se problem da staje lajati kad sam joj u vidnom polju i to se ponovilo i ovdje na prva 2 markiranta te smo tu izgubile jako puno bodova. Šteta jer je tražila prekrasno L No, to ćemo vježbati, već radimo na tome i sasvim nam dobro ide. Tako smo dobili 160/200 bodova.

Moram reći da se Gunna tijekom godina pretvorila u vrlo pouzdanog spasilačkog psa. Veseli me činjenica da joj zaista mogu vjerovati. Kad je negdje pošaljem u šumu, ako ne pronađe, znam da tamo nikog nema. Radi sa srcem i daje srce i radi tog srca je neizmjerno volim ali i poštujem...
Ako izuzmem jedan zagrebački ispit, u zadnje 4 godine nismo pali niti jedan ispit na koji smo izašli. To je moja Gunna...