Ovom se natjecanju odazvalo sveukupno 18 natjecatelja, što iz Hrvatske, što iz Slovenije. Natjecatelji su bili podijeljeni u 6 ekipa, a svaka ekipa se sastojala od tri vodiča i tri spasilačka psa.
Moju ekipu činili su Ana s Monom, Tanja s Miškom i ja s Gunnom.

Jutro je bilo vrlo hladno, tijekom noći napadao je i snijeg no ostatak dana obasjalo je prekrasno sunce i svi smo zaista uživali u lijepom danu.

Natjecalo se na tri terena: dvije šume i jedna ruševina, a na svakom terenu natjecateljima je zadan drugačiji način traženja, sa različitim brojem "unesrećenih" (na sva tri terena bilo je ukupno 9 markiranata) te različitim ometanjima s ciljem da se natjecanje približi što stvarnijim situacijama i tako što bolje ocijeni rad spasilačkih pasa i njihovih vodiča. U principu, natjecatelji nisu znali koliki broj markiranata točno traže već im je na svakom pojedinom traženju rečen očekivan minimalni i maksimalni broj markiranata.
Na terenima se tražilo 20 minuta, nakon čega su ekipe dobile odmor u istom vremenskom razmaku. Za svakog pronađenog ekipa je dobivala određen broj bodova od kojeg se onda odbijao unaprijed utvrđen broj negativnih bodova ako je način obilježavanja "unesrećenog" bio neprimjeren (odlaženje od markiranta, skakanje, ugriz ili grebanje po istom). Negativni bodovi su se dodjeljivali i ako je spasilački pas reagirao na razna ometanja: mačka (ne bojte se: bila je to mačka koja svakodnevno živi s tri psa :-)), hrana razasuta po ruševini, zvuk motorne pile i lonaca, truba... Bilježilo se i vrijeme pronalaska markiranta (u slučaju da više ekipa ima isti broj bodova, kraće vrijeme pronalaska je onda bio kriterij).

Traženja u šumi bila su različita: na jednom terenu, način traženja je bio točno specificiran tj. tražilo se po putu dok se za drugi šumski teren svaka ekipa mogla sama odlučiti kako će pretraživati: po sektorima ili u strijelcima. Ekipe su mogle same odlučivati koje će članove gdje postaviti za pretragu. U traženju po putu pse je trebalo slati dosta uzbrdo te su psi tu morali pokazati i određen stupanj fizičke kondicije. Ista se stvar odnosila i na drugi šumski teren gdje su se sve ekipe odlučile za strijelce.
Za vrijeme traženja u ruševini vodiči nisu smjeli ulaziti u ruševinu već su pse mogli slati samo s jedne vanjske strane. Ruševina je bila dosta velika, a sastojala se od dvije zgrade međusobno udaljene 20ak metara. Svaka je zgrada imala i potpuno mračne prostore.

Jako sam zadovoljna kako je Gunna tražila taj dan. U ruševini je zaista bila izvrsna, a i u šumi. Pokazala je da nema nikakvih problema sa mračnim prostorima kao niti s slanjem na veće daljine u šumi. Jedini problem taj dan bio je nakazivanje na prazno, ostavljeno odijelo koje je bilo postavljeno kao mamac. To je bilo prvi put da je Gunna lažno lajalo no i meni poruka da to obavezno proradim s njom.