Borba protiv oksalatnih kamenaca

Oduševljena (kuc-kuc-kuc) s rezultatom na Vaiju, moram ovdje napisati svoje trenutno iskustvo koje možda pomogne i nekom drugom. Vai je operiran 18. 10. 2018. te mu je izvađeno 10-ak oksalatnih kamenaca koji su ga mjesecima mučili. Pokušali smo se prije operacije boriti svim sredstvima (hranom, pripravcima, vježbom) no ništa nije dalo ploda nego je tek odgodilo operaciju.

Da samo kratko pojasnim o čemu se radi kad pričamo o kamencima…

Kad se minerali u urinu potpuno ne otope, stvore se kristali koji, kad se nakupe, tvore agregate koje jednostavno zovemo: kamenci tj. uroliti. Postoje 2 vrste urolita, ovisno o mineralu od kojeg su građeni: struviti i oksalati. Kamenci se, ukoliko su mali, mogu ponekad i izmokriti što je veći problem mužjacima koji su im, na žalost, i skloniji, osobito kastrati. Mogu uzrokovati i cistitis pa čak i začepljenje uretre što može dovesti do vrlo opasnog stanja, nerijetko smrtnog ishoda.

Struviti (nastaju kod višeg PH urina) se često mogu otopiti posebno spravljenim hranama pa se onda izmokre. Oksalati (nastaju kod nižeg PH urina) ne. Prije su oksalati bili rjeđi no danas ih sve više životinja ima.

Otprilike godinu dana poslije operacije, Vai je već lagano počeo nakupljati nove oksalate… I opet ništa nije pomagalo.

Najesen 2020. počeo je opet sve češće mokriti veličinu kuglice oraha i svako malo hodočastiti po wc-u s obavljenim ili neobavljenim poslom, a nama je muka bila od pomisli na ponovnu operaciju (gdje je onda tome kraj?). Pregled kod veterinara pokazao je veliku količina taloga ali i hrpu kamenaca od kojih je najveći bio čak 2mm. Kombinacija lijekova, hrane i raznih dodataka malo mu je pomogla no i dalje su kamenci bili tu; samo su se malo trenutno pomakli pa nisu radili takav nered i štopali uretru.
U tom periodu smo, preko jedne istoimene divne mačje poznanice (Mirela, hvala ti :-*), saznali za Renaloff. Navodno je otapao oksalate.

Renaloff 2 Renaloff

Nismo imali što izgubiti i odmah smo ga nabavili te krenuli s primjenom. Dvaput dnevno, poput pravih štrebera, davali smo mu preparat kroz špricu svakih 12 sati (1.12ml na njegovu težinu od 5.4 kg). Nakon 4 tjedna primjene, kuglice urina su postale manje od oraha i još češće što je moglo značiti da su se kamenci možda počeli otapati tj. smanjivati utoliko da sad mogu ući i u uretru (tu, naravno, nastaje i opasnost od zaštopavanja). Pomno smo pratili svaki odlazak na wc. Takva je situacija trajala 2 tjedna. Nakon 2 tjedna, odjednom, Vai je počeo mokriti normalnu količinu urina i tako nekoliko dana zaredom pa smo odmah zakazali pregled kod veterinara. Pregled je pokazao da u urinu nema ničeg. NIČEG. Blago je reći da smo svi, i mi i naš veterinar, ostali paf. Za dodatnu provjeru smo zakazali ponovni pregled tjedan dana kasnije no i taj je pokazao isto: mjehur je bio čist. To je bilo prije dva dana. Dogovor je da opet idemo na pregled za tri tjedna.

Uglavnom, zasad je situacija stvarno sjajna. Pogotovo uzevši u obzir činjenicu da smo već bili spremni za operaciju. Držite fige da tako i ostane.

Nismo jedini koji se hrvaju s ovom dijagnozom i upravo zato ovo i pišem: s namjerom da nekom pomognem onako kako su i meni pomogli. I u nadi da će se nekoj dragoj životinjici možda olakšati ili je se čak, poput mog Vaija, spasiti od operacije…

Naša 2. izložba završila je prekrasno

Okušali smo se na još jednoj izložbi.
Najbliža izložba je bila 3. 10. 2020., CACIB Gradačac, BiH.
Sudila je gđa Marta Šipoš (Srbija).

DSC_5495 DSC_5498

Zuri je zasjala svojim posebnim šarmom dan prije svog rođendana i na moju veliku radost dobila  ocjenu odličan, CAC, CACIB i BOB.
Na fotki s našom prelijepom prijateljicom Graphy.
DSC_5593

I opet su tu bili neki novi i stari dragi ljudi pa smo se divno proveli :-).

Hvala mojoj dragoj prijateljici Gabi Došen iz ZoomGrooma (https://www.facebook.com/zoomgroomzagreb/) za prelijepi grooming moje bijele pudlaste ludice kao i za svu kinološku i prijateljsku potporu.
A hvala i mom suprugu Bojanu, najboljem pomagaču na svijetu i  samoprozvanom šerpi 🙂

DSC_5707

Dobrodošlo je i znanje stečeno u nekim novim vještinama :-).

DSC_5602

Vikend je započeo prekrasno, kao da je netko gore znao da je zurastoj sutra: 2. rođendan :-)…

Zuri na Nosework ispitu 3. st.

Zuri (još uvijek zurasta i zvrkasta) i ja izašli smo 30. 6. 2020. na ispit trećeg stupnja u Noseworku u KOSSP-u “Zagreb”.
Ispite je sudila Petra Čović i odsudila je ispit vrlo korektno i fair play te joj je s ovim putem zahvaljujemo :-).

Tri tjedna prije ispita, Zuri se taman krenula tjerati i toliko je bila smušena u jednom periodu da uopće nismo vježbali. Tako da smo propustili dio vremena predviđen za treniranje. Je li zbog toga ili zbog toga što je ona relativno kratko u Noseworku, ispit ovaj put nismo prošli. No, hrabro nosimo padove jednako kao i prolaske 🙂 I učimo neprestano.

Ovo je bila izvrsna prilika vidjeti gdje smo u treningu i na čemu još trebamo poraditi.

Kratki video s ispita:

Njezino kraljevsko veličanstvo: pudla

Sjećam se kad sam razmišljala o nabavci svoje kraljice, kako sam gutala sve moguće tekstove na koje bih naišla o njima nastojeći se što bolje pripremiti. U moru tekstova, našlo se svega. Od onih koji su glorificirali pasminu do onih radi kojih sam se zapitala želim li uopće pudlu.

No, to je tako sa svim tekstovima o svim pasminama i zbog toga je uvijek dobro uključiti i vlastitu glavu.

Namjera ovog teksta je prenijeti osobno iskustvo, pokušati pomoći nekome tko razmišlja o pudli, a nailazi na hrpu sadržaja u kojima se, zbog pomanjkanja iskustva o psima, jednostavno teško snalazi i popričati o pasmini sa sve 4 na zemlji.

Veličina pudli
Pudle dolaze u 4 veličine (u Americi u 3): toy, mini, srednja i standardna tj. velika (popularno, među ljudima, zvana kraljevska).

Koju će si budući vlasnik odabrati, ovisi isključivo o osobnim afinitetima i uvjetima života.

Manji psi su “praktičniji” u urbanim uvjetima. Možete s njima skoro bilo gdje. Također, iz osobnog iskustva dosad, mogu reći da je vrlo bitno da svaki vlasnik mora moći dići svog psa iz inih razloga: od neke svakodnevne situacije sve do one gdje mu je ugrožen život, a vi ste sami i nema nikoga u blizini da vam pomogne prenijeti psa.

Sama veličina i tip životnog prostora NE uvjetuje veličinu psa. Naglašavam to jer se svakodnevno susrećem s raznim predrasudama tog tipa. Svaki pas mora van i svaki pas treba šetnje i socijalne kontakte. Pas je tamo gdje mu je vlasnik i ukoliko je kod kuće, uglavnom je  miran. Barem onaj odgojeni :-). Drugi je par rukava što je nama, ljudima, praktičnije ali nemojmo tu prebacivati lopticu na pse. Naravno da će veći pas vani istrčati veću kilometražu i u tom smislu zahtijevati više. No, to nikako ne znači da mali pas neće ići u šetnje i da mu se život treba svesti na par koraka oko zgrade što je velika nepravda prema manjim psima. Samo da napomenem, moj prvi pas je bila patuljasta pinčica Tina. Tina je trčala i za biciklom i sa psima 10 puta većima od nje same; bila je satima vani i uživala u pravom psećem životu kao i bilo koji drugi pas, neovisno o veličini.

Koju god pudlu odabrali, treba biti svjestan da, što je pas veći, to je skuplje imati ga: od hrane do groominga jer, logično je: više vremena ćete potrošiti na uređivanje većeg psa. A vrijeme je novac.

Karakter i temperament pudle
Pudla je zaista aktivan i vrlo inteligentan pas i tkogod misli da je to pas samo za krilo i pokazivanje, živi u velikoj zabludi i sebi će učiniti medvjeđu uslugu ako ga nabavi samo zbog izgleda ne uvažavajući njegove potrebe. Ne desi se jednom da zbog krivog odabira pasmine ili precjenjivanja mogućnosti budućeg vlasnika, pas završi natrag kod uzgajivača. Treba biti svjestan da inteligencija nešto i znači. Inteligentan pas istražuje, ispituje i djeluje što znači da mu u tom smislu treba pružiti satisfakciju. Kao i ljudsku djecu, i pseću treba usmjeravati. Loše odgojen pas je krivo usmjeren pas i isključiva greška njegova vlasnika i tu nema dileme. Kako su štenci pudle vrlo živahni, tu ima posla. Štene se neće odgojiti samo.

Manje pudle ranije sazrijevaju, velike pudle su kasnozrele. To znači da ne sazrijevaju s otprilike godinu dana već do 2. ili 3. godine. Sazrijevanje ne znači da će pas koji je karakterno dotad bio tasmanijska neman, s 3 godine odjednom postati čovječja ribica. Možda u nekoj bajci s dobrim vilama koje zamahnu čarobnim štapićem i svi problemi nestanu kao rukom odnešeni bez truda onog koji ih je i dopustio (vlasnika). Možda će se sitno smiriti i uozbiljiti nakon mladenačkog ludovanja ali neće se odjednom pretvoriti iz Marsovca u Plutonovca.

Pudle su senzibilne i ne trpe grub odgoj. Zapravo, ako ćemo iskreno, grub odgoj ne priliči niti jednom psu i uz 1000 današnjih metoda i saznanja koji postoje, odgajati i školovati grubo je samo naznaka da ne postoje znanje i/ili volja.

Osobno imam veliku i iz te perspektive mogu reći da ih ne smeta vrućina, zima, kiša, snijeg ili bilo koji vremenski uvjeti.

Kažu na puno mjesta da pudla zahtijeva iskusnog vlasnika. Ja bih se i složila i ne bih. Naime, teško je toliko generalizirati i reći da su sve ekstremno aktivne ili da su sve npr. umjereno aktivne. Postoji nešto što se zove standard pasmine i on propisuje kakav karakter i temperament mora imati pudla. Ono što je sigurno jest da pudla nije pas za neaktivne ljude. To nije pasivan pas i pasivni i vrlo mirni primjerci su više izuzeci nego pravila. Puno toga ovisi o uzgojnoj liniji, a zatim i o odabiru unutar legla. Nisu svi potomci istog roditelja iste naravi.  Nemojte zaboraviti da svaki pas ima pečat vlastite osobnosti. Poput ljudi. Gleda li, primjerice, netko moju Zuri i kakva je ona, može pomisliti da su sve pudle lude k’o šlape: Zuri je neumorna i ekstremno aktivna i ekstremno jakog lovnog nagona. Ali, ja sam htjela takvog psa i u leglu je ona bila ona “žešća”. No, znam i druge velike pudle i zapravo ne znam niti jednu baš toliko žestoku. Znam neke vrlo aktivne i neke umjereno aktivne. Svakako se ne radi o “mirnoj” pasmini. Ono što je sigurno jest da su aktivne. No, postoje varijeteti i tu mudar odabir čini razliku za budući suživot. Ako želite psa koji nije ekstremno aktivan, birajte takve roditelje i birajte takvog u leglu: nemojte uzeti onog tko je zalaktario svakog brata i sestru kako bi što prije dojurio do vas. Jer, to je onaj trenutak gdje nastupaju kardinalne greške u odabiru s: “Gledaj ga kako je sladak i kako je baš mene odabrao”. I onda nastupa 14 godina patnje i za psa i za čovjeka jer jednostavno nisu kompatibilni i nije to to. A sve radi tih prvih par krivo procijenjenih sekundi poznanstva jer, budite uvjereni, to bi štene tako dotrčalo do bilo koga.

6 veljaca

Dlaka
Nije mit: nema dlaka i to je fantastično. To ne znači da na četki nećete naći ništa jer uvijek postoji ono što se naziva mrtva dlaka. No, nema onog otpadanja i perioda linjanja radi kojeg nalazite dlake u svakom kutku stana i na sebi. Bilo kako bilo, to opet otvara prostor za neke druge stvari koje ne biste morali imate li kratkodlakog ili dugodlakog psa koji se ne šiša. Čarobna riječ: šišanje. Da, morate ih šišati. I četkati i češljati. I ne, nije mučenje ako se pas ispravno nauči još dok je malen.

Pudla nema donju dlaku tj. poddlaku. Kod pasa s poddlakom, poddlaka je vunasta i ona služi kao štit i izolator u kombinaciji s gornjom dlakom. Donja dlaka je ta koja se izmjenjuje i otpada. Pudla toga nema; u tom smislu je njena dlaka više kosa poput naše i drugačije je strukture. Kad se naša kosa ne šiša, ona raste. Tako i pudlina dlaka. Ako raste, moramo ju i češljati, inače se petlja. Petljanje počinje na koži gdje dlaka izbija. Ne na vrhu. To znači da kad ju želimo pravilno očetkati, moramo to napraviti detaljno: prvo sa slicker četkom koja će odstraniti mrtvu dlaku i raspetljati ju i razdvojiti, a zatim i češljem od korijena prema vrhu. I tad znamo da je to zaista i počešljano. Dlaka pudle će na sebe zalijepiti raznorazna čudesa iz šume koja nisu čvrsto u zemlji i ja se svaki put iznova začudim kako se običan list, kombiniran s malo vlage, može tako upetljati. Zbog toga, nakon svake dulje šetnje u prirodi, obavezno prođem Zuri s češljem. Ne radite li to koliko je potrebno, desit će se čvorovi kojih isprva nećete biti ni svjesni i onda ste psu priuštili nezaboravne trenutke raspetljavanja koji nisu nimalo ugodni, ovisno koliko čvorova ima i koliko su veliki.

Ili, jednostavno ošišate psa na najkraće i riješeni ste briga. To je najjednostavniji način. Želite li pufastu pudlu i dulju dlaku, za ljepotu ćete se i pomučiti. Računica je krajnje jednostavna.

Zbog strukture dlake, ona je sklonija zaprljanju i pranje šamponom je češće nego u pasa s drugom strukturom dlake.

Imati pudlu znači imati i dobrog groomera: jednom u mjesec dana ili u dva mjeseca je must have. Može i rjeđe ako je pas kratko pošišan. Dakle, može biti komplicirano i ne mora, odluka je na vlasniku. Ipak, odlučite li se na dulju dlaku i još k’tome u proljeće, dobro pripazite jer klasje vam postaje smrtni neprijatelj br. 1, gori i od krpelja. Zuri je bijela i klasje u njoj doslovno nestane ako ima dulju dlaku; uopće ga ne vidite dok ne prođete češljem ili detaljno prstima. Prvo proljeće s njom desilo mi se da je imala rane za koje uopće nisam shvaćala otkud su. Dok nismo otkrili neprijatelja i – ošišali Zuri.

I sad tu dolazimo do veličine pudle. Jasno je da ako je pudla velika, češljanje, šišanje i pranje jednostavno dulje traju. Ako plaćate groomera, naravno da je skuplje. Vidjet ćete zašto nakon prvog kućnog uređivanja :-).

Također, imate li veliku pudlu, imat ćete i blower. To ne ide jedno bez drugoga. Shvatit ćete to prvom prilikom kad se pas cijeli namoči (kako nema donje dlake, pas je momentalno mokar do kože) i pokušate ga osušiti npr. običnim fenom kada ćete zaključiti da vam bez blowera nema života :-). Blower ili ispuhivač ispuhuje vrlo snažno zrak te tu snagu možete i regulirati. Postoje modeli koji imaju i zagrijavanje pomoću motora te taj zrak može biti i topao. Osobno sam se 1000 puta zahvalila u mislima osobi koja ga je izumila jer nevjerojatno olakšava sušenje koje je nemoguće običnim fenom. Pas je suh začas, a osim što ga tako sušite, nadižete dlaku (imate onaj pufasti efekt) i čistite sve s nje. Pustite li psa da se sam osuši, to će trajati satima i nije zdravstveno nimalo pametno. Zgodno je imati i stol za uređivanje jer je sve nabrojano daleko lakše raditi ako je pas na povišenom.

Shvatili ste dosad vjerojatno da pudle, zbog održavanja, osobito velike, definitivno spadaju u skuplje pse jer vam dosta toga treba (uključujući i vremena) ako si želite olakšati.

Što se dlake tiče, svaka pasmina ima i pro i contra. Stvar je u tome da odvažete što vam je bitno:

  • Kratkodlaki pas: nema nekog osobitog održavanja dlake no ta je dlaka kratka i gotovo non stop se linja (zbog današnjih uvjeta života) s jačim periodima. Može se zabiti bilo gdje jer je kratka i jaka.
  • Dugodlaki pas: kako koja pasmina; neke se više četka, neke manje. Zbog današnjih uvjeta života isto se stalno lagano linjaju s jača dva perioda u godini.
  • Dugodlaki pas koji se šiša (naše pudle): nema linjanja no morate ga češljati. Koliko će to biti ovisi o tome gdje i kako se krećete. Morati ići groomeru ili sami naučiti kako to raditi.
  • Priča s oštrodlakim psima je vrlo slična kao i s našim pudlama.
  • I imate golokože pse no varate se ako mislite da tu nema ništa posla jer imate kožu koja se lagano ljušti pa je potrebno raditi neke druge stvari.

Dakle, sa svakom pasminom je nešto drugo i svaka pasmina ima neke svoje zahtjeve. Onaj koji  razmišlja o nabavci psa, stoga mora sam sa sobom raščistiti o sljedećim kriterijima:

  • veličini psa i ima li uvjeta i pritom ne mislim na stan i/ili kuću već o nizu drugih faktora
  • razini aktivnosti budućeg psa
  • njezi dlake i njenim osobitostima
  • financijskim mogućnostima koje ima za sve što je potrebno da bi tom psu bio odgovoran vlasnik

Mnogi ljudi za svoje pudle kažu da su “strašno ljudske” i moram se složiti s njima. Koliko god ne volim humanizirati jer time činimo psima nepravdu, ima nešto u tome.

Odlučite li se za pudlu, i to veliku (jer osobno pišem iz perspektive vlasnika jedne kraljice), dobili ste vjernog i inteligentnog partnera nevjerojatnog i posebnog karaktera. Partnera koji će vas pratiti u apsolutno svim uvjetima, nasmijavati do suza i činiti vaš život neusporedivo bogatijim.

Dobit ćete njezino kraljevsko veličanstvo: pudlu.

Zuri na Jarunu

“Advanced Animal Training”: checked :-)

Prije 13 godina, sudjelovala sam u Biogradu s Gunnom na NATO vježbi za slučaj potresa i terorističkog napada IDASSA 2007. Tad sam upoznala izvrsnog slovenskog kinologa: Miloša Kovača. Vjerujem da niti jedan susret u životu nije slučajan koliko god kratko trajao pa je tako bio slučaj i s Milošom.

Tijekom tih par dana i u još par razgovora kasnije, Miloš je nekoliko puta spomenuo svoje kinološke uzore te skromno dodao kako njegove teorije nisu ništa novo te kako je on samo dobro iskoristio i implementirao znanja svojih uzora; ponajviše Boba Bailey-ja.

U jednom momentu priupitao me je za neke teoretske stvari koje sam znala donekle površno no ni izbliza koliko je trebalo. Znam da je tad Miloš bio pomalo začuđen što ne baratam teoretskim detaljima dovoljno i konstatirao da to jest teorija no da teorija znatno olakšava praksu jednom kad pohvataš konce i daje puno dublji uvid.

Definitivno, ta se misao uhvatila u mojoj glavi. Ako izvrstan praktičar i kinološki znalac poput njega s hrpom uspjeha  tvrdi da praksa nije dobra i dovoljna bez teorije, tko sam ja da tvrdim suprotno.

I ta je bubica u glavi rasla i rasla… Kupila sam par knjiga za start, prokopala hrpu članaka, prosurfala puno stranica i  počela proučavati taj duboki kinološki teoretski zdenac kojem još ne nazirem kraj. Shvatila sam koliko toga još ne znam i često se priupitala kako sam mogla bez toga. Što sam više ulazila u dubinu, to sam više shvaćala da je Miloš bio u potpunosti u pravu: teorija je najbolja priprema za praksu. Jedno bez drugog je polovično, jedno s drugim vrlo moćno.

Prije nekoliko mjeseci, moja draga kinološka prijateljica, potfutrana sa zaista puno znanja, Vida, nabacila je jedan besplatan video odlične etologinje i predavačice Karoline Westlund (Karolina Westlund: LINK). Video je pogledalo i nekoliko kinoloških kolega i istovremeno se zarazilo sjajnim Karolininim pristupom ali i znanjem. U jednom momentu odlučili smo kod Karoline upisati Advanced Animal Training; edukaciju u trajanju od 9 tjedana nabijenih hrpom činjenica, videa, članaka… Nakon gotovo tri mjeseca, uspješno sam to završila i mogu reći da mi je posložilo neke kockice u glavi, umetnulo puzzle tamo gdje je nedostajalo da popune sliku.

Mozaik se presložio i posložio, a istovremeno su se otvorila neka nova pitanja; krenuli su neki novi mozaici no nije li to tako uvijek kad nešto učimo? Proces učenja ponekad zna biti težak i ponekad se čovjek i prestraši koliko toga još ne zna i može i mora naučiti. No, jako pomaže znati da si na dobrom putu; da su te vijugave, bezbrojne i ponekad nepregledne staze dobre staze te da njima samo treba hodati. Neke su ravne i lagane, a neke strme i teže no jedno je sigurno: sve u konačnici dovode do cilja. Nije li to, na kraju krajeva, poanta? Nismo li zapravo zaista živi samo dok učimo?

Kao što je Henry Ford jednom dobro rekao:

“Svatko tko prestane učiti je star, bilo da ima dvadeset ili osamdeset godina.”

I zato: ostanimo mladi. Učimo dalje…

Certificate of completion Mirela Mlinarec

Zuri je prošla i drugi nosework ispit!

Ubrzo nakon zadnjeg ispita, Zuri i ja okušali smo se i na Nosework ispitu drugog stupnja.

Prvi termin koji nam se otvorio bio je 15. 2. 2020. kod Alenke Sunčić Jenko u Brežicama.

Tijekom dva tjedna prije, Zuri i ja marljivo smo vježbali i došao je i taj dan…

Prisjetimo se par detalja o drugom stupnju o kojem sam pisala još prošli put…

Na drugom su stupnju 2 traženja sa sljedećim zahtjevima:

  1. pretraživanje 3 – 5 različitih vozila prilikom čega se traži 2 mirisa (miris klinčića i/ili anisa) u vremenu do max. 3 min.
  2. pretraživanje unutarnjeg ili vanjskog prostora do 40m² u kojem se također traži 2 mirisa (miris klinčića i/ili anisa), također u vremenu do max. 3 min.

Tu su i ometanja na barem jednom traženju (hrana, zvukovi, druge životinje i slično), ne sklanjaju se već pronađeni mirisi, a od psa se traži veća samostalnost.

Dva kratka videa s naših priprema koje su nas odvele i u Pet centar 🙂

Na pretraživanju vozila, imali smo 2 bicikla i automobil. Jedan miris je bio na biciklu, drugi na automobilu.
Tu je Zuri, na samom početku traženju, imala slabiji fokus na automobilu kojeg smo prvo pretraživali: odmicala se i vraćala. Moramo još raditi na sistematičnijem pretraživanju i duljem držanju nosa no sigurna sam da će to doći sa zrelošću i radom.
Ono što me posebno veselilo jest da je prilikom mikrolokacije bila vrlo ustrajna i nije odustajala što se prije znalo dešavati kad bi nešto postalo preteško.
Kad smo krenuli pretraživati bicikl, tu se već fino smirila, a fokus i stabilniji nos su bili puno više ok.
I vrijeme je bilo super jer nam nije usfalilo vremena i traženje smo završili za 2 minute i 45 sec.

Na drugom traženju (prostor) je već bila izvrsno fokusirana i smirenija i odradila je sve za 1 minutu i 30 sec. Super je držala nos (mirno i ustrajno) i bila odlična.
Ono što me je iznenadilo je da je klopnula (doma ne želi ni vidjeti suhu hranu) jednu kontaminaciju tj. komad hrane koji je stajao kao izazov i ometanje na podu. To inače ne radi no sad joj je baš bilo jami :-).

Na gore opisanim dijelovima smo izgubili bodove na onome što nije bilo pa je sveukupni rezultat bio 87 bodova.

Sutkinja, Alenka Sunčić Jenko, sudila je vrlo korektno i dala nam super opaske za daljnji rad.
Veliko hvala, Alenka!

A mi se sad krećemo spremati da jednog dana položimo i trojku!

Položili smo svoj prvi nosework ispit!

Nekoliko tjedana nakon prošle objave o tome kako smo i službeno krenuli na nosework, Zurkica je došla i do ispita.

Mali podsjetnik iz prošle objave na to što je točno nosework: LINK

Od prvog sata tečaja bila je stvarno predivna i sve je teklo glatko. Moja odluka da ju prvo pustim da dozrije, a onda se počnem baviti nekom disciplinom, bila je dobra. Malo su joj se posložile „kockice“. Njen temperament je i dalje jednak no ojačali su joj fokus i radna kondicija što nam je omogućilo daljnje napredovanje.

Izašli smo (28. 1.) na ispit prvog stupnja no odlučila sam isti dan, prođem li prvi stupanj, pristupiti i ispitu drugog stupnja jer sam je već počela učiti i izrađivati svemu za taj daljnji korak.

Prvo o prvom stupnju… Na prvom su stupnju 2 traženja:

  1. pretraživanje 7-10 predmeta u kojima se traži jedan miris (klinčić) u vremenu do max. 2 min.
  2. pretraživanje unutarnjeg ili vanjskog prostora do 20m² u kojem se također traži jedan miris klinčića no u vremenu do max. 3 min.

Oba traženja odradila je prekrasno i fluentno s motivacijom koja nije padala te je i nos bio stabilan. Jednom je kratko zastala u traženju prostora i kratko digla nos pa ga vratila kad sam prišla što je rezultiralo redukcijom bodova. No, sve u svemu, 98 od 100 bodova je zaista divno i ja sam prezadovoljna 🙂

Odmah smo pristupili i ispitu drugog stupnja…

Na drugom su stupnju isto 2 traženja no u svemu se ide korak dalje. Tu su:

  1. pretraživanje 3 – 5 različitih vozila prilikom čega se traži 2 mirisa (miris klinčića i/ili anisa) u vremenu do max. 3 min.
  2. pretraživanje unutarnjeg ili vanjskog prostora do 40m² u kojem se također traži 2 mirisa (miris klinčića i/ili anisa), također u vremenu do max. 3 min.

I, naravno, sve je korak naprijed te se uvode i ometanja, ne sklanjaju se već pronađeni mirisi, a od psa se traži veća samostalnost.

Na žalost, ovaj ispit nismo prošli jer nam je usfalilo vremena u pretraživanju prostora (na vozilima je pronašla sve vrlo brzo). Jedan je miris brzo makrolocirala i dosta se tamo zadržala no nikako ga nije mogla mikrolocirati i krenula je dalje. Tu je bila i moja greška jer sam je, vidjevši da joj ne ide, pozvala dalje mislivši je kasnije vratiti.

Iako ispit nismo prošli, dobila je sve pohvale suca, a što je najvažnije, ja sam njome bila izuzetno zadovoljna. Zaradila je moj potpuni respekt jer je tražila bez da je stala preko 5 minuta (sveukupno), bila je vrlo motivirana i predana i uporna. I bila je vrlo samostalna ne tražeći moju pomoć. Dvije najbitnije stavke koje sam htjela na tom ispitu postići su da joj ne padne motivacija (da se rasprši što zna biti njen problem) i da pokaže svoju samostalnost jer je to ulog u daljnji rad. Što se povećavaju stupnjevi ispita (ima ih 3), to pas treba biti samostalniji i precizniji.

Lijepo je proći ispit, naravno, ali je najljepše otići kući zadovoljan, a ja sam bila baš superponosna na svoju reaktivnu curku koja je zadnjih mjeseci pobijedila samu sebe u puno stvari.

Taj dan nitko nije prošao dvojku; možda je nešto jednostavno bilo preteško. Iz moje, ljudske točke gledišta nije bilo preteško no tko zna što im je zasmetalo. Dešava se to… Sve su to još neiskusni psi i kad dobiju dodatno iskustvo, bit će oni poput izbrušenih dijamanata.

Sutkinja, Petra Čović, sudila je izuzetno korektno (na dvojci je i povećala vrijeme uvidjevši odmah težinu psima) i ovim joj se putem zahvaljujem na dobrom i fer suđenju kao i lijepim opaskama koje će nam sigurno pomoći u daljnjem radu.

Također, puno hvala i Yumiko Yasue na organizaciji i što unosi dašak topline u sve oko nje.

A, prema mom dosadašnjem iskustvu, posla uvijek ima oko raznih sitnica i u tom i jest ljepota rada sa psima. Popraviti ono što se treba popraviti i uživati u svemu ostalome.

Dotad, prvi Zurin ispit koji je prođen sa 98/100 bodova i puno lijepih riječi dvije iskusne osobe koje cijenim (Petra Čović i Yumiko Yasue) te moje veliko zadovoljstvo oko rada zuraste na dvojci, su sasvim dovoljni do prve iduće prilike 🙂

Tek smo krenuli!

nosework ispit manja

Krenuli smo i službeno na Nosework

Krenuli smo i službeno. Da ne bude zabune, radim ja s njom cijelo vrijeme. I napravila sam čak dobar dio posla i htjela u jednom momentu izaći na ispit no kako je Zuri, khm, bila prezurasta, odustala.

Da prvo objasnim što je uopće Nosework.

Nosework je disciplina koja je zapravo izrasla na temeljima službenih pasa za detekciju droga i eksploziva te je njen svojevrsni nastavak. Kratica K9 ili K-9 je homonim s engleskog govornog područja nastao još u 2. svjetskom ratu. Osnova mu je riječ canine što znači pas, a označava pse školovane za rad u policiji ili ostalim državnim službama. Sam izraz nije služben no upotrebljava se sad već širom svijeta no ne nužno za službene pse (kao što je u ovom slučaju riječ). Osnivači ove discipline (K9 Nose Work) su Ron Gaunt, Amy Herot i Jill Marie O’Brien koji su svojim postojećim znanjem s područja detekcija droga i eksploziva te drugim kinološkim znanjima, htjeli ponuditi novi oblik kinološkog rada koji će i „običnim“ vlasnicima pasa ponuditi zabavan i jednostavan način uključivanja njihovog psa u vještinu detekcije mirisa. Nešto više o povijesti i osnivačima: K9Nosework

U Hrvatskoj je sve počelo prije par godina kad su slovenski kinološki kolege, koji su se bavili spasilačkim radom, poželjeli usavršiti mikrolokaciju svojih spasilačkih pasa prilikom rada u ruševinama. Uveli su tada, za nas novu kinološku disciplinu koju su u matičnoj Sloveniji preveli Delo z nosom. Da ne bi ušlo u koliziju s radom na ruševinama, kolege su u Delu uveli traženje eteričnih ulja i voilà, ostalo je povijest. Uslijedio je prvi otvoreni seminar u Sloveniji, zatim i u KOSSP-u Zagreb gdje su uskoro počeli i tečajevi i tako je polako krenulo… Prije kratkog vremena Nosework se proširio i izvan KOSSP-a Zagreb. Kamen se zakotrljao. Disciplina je zanimljiva, a može se vježbati doslovno bilo gdje. Relativno je jednostavna pa je organizacija treninga i/ili ispita/natjecanja znatno jednostavnija nego, primjerice, kod spasilačkog rada. Mogućnosti su zato zaista ogromne. Slijedeći slovenski model, i mi u Hrvatskoj smo preuzeli tri stupnja školovanja tj. ispita. Na prvom stupnju Nosework-a traži se jedan miris: klinčić. Koji miris pas traži je u osnovi potpuno nebitno jer ga se bez problema može prenamijeniti za bilo što. Kad jednom shvati što točno želimo od njega, pas je svojim osjetljivim nosom sposoban tražiti sve: od općeg ljudskog mirisa pa sve do stanica raka. Pseći nos je fascinantan organ s daleko većim brojem mirisnih stanica nego ljudski. Centar za njuh u mozgu kod psa je 40 puta veći od ljudskog. Današnja istraživanja pokazuju da psi njuše bolje od čovjeka: 1.000 do 10.000 puta jače pri čemu veliku ulogu igra i Jacobsonov organ koji je kod čovjeka zakržljao. Jednom rječju, svijet je psu jedna velika mirisna priča. Mogućnosti za suradnju sa psima u tom smislu su daleko veće nego što si možemo zamisliti; one su utoliko velike koliko su veliki mašta, znanje, sposobnosti i vještine njegovog vodiča.

To je ukratko o Nosework-u. A sad da objasnim kako sam se sa Zuri našla na tečaju…

Naime, ja sam već prije naučila Zuri da traži miris klinčića i obilježi ga (pas obilježava tako da stavi nos na miris i drži ga izvjesno vrijeme do dolaska vodiča) i donekle sam izgeneralizirala cijeli postupak stavljajući ju u situacije da traži na različitim mjestima. Ono što tada još nisam napravila je traženje u Klubu uz prisustvo puno pasa i to u situaciji gdje su svi ti psi nabijeni adrenalinom. Sad kad pomislim na situaciju od prije par mjeseci, dobro da se nisam tada  lakonski prijavila na ispit jer od toga vjerojatno ne bi bilo ništa. Naime, pri prvom dolasku u Klub i pokušaju da traži miris, pokazalo se da je cijela ta nabrijana klupska situacija za Zuri jednostavno previše. Zablokirala je i doslovno, od silnih emocija koje su ju ponijele, nije pojma o pojmu imala što uopće mora raditi. Za nju je nastupio trenutak općeg narodnog veselja i oduševljenja svim tim divnim psima i ljudima…

Bohinj

Jednom rječju, ona se posve pogubila u svojim prštavim i veselim emocijama. Bila je, kako volim reći: zurasta. U takvom emocionalnom stanju nema smisla raditi. Odlučila sam pričekati da još malo emocionalno sazrije i tijekom tog vremena proći s njom pozitivno kroz razne situacije te poraditi pritom na radnom fokusu tj. emocionalnom miru. Nagrade nisu išle za savršeno izvedenu vježbu već za njeno smireno stanje. U početku naravno da nisam mogla dobiti potpunu mirnoću jer se sve to gradilo vrlo postupno. Nosework sam stavila na mirovanje i, kad vrijeme dođe, odlučila krenuti na tečaj te sa svime ispočetka s najvažnijim ciljem: da se nauči samokontroli uz hrpu nabrijanih pasa. Tijekom tog vremena njen je fokus bitno porastao i sad se puno rjeđe desi situacija u kojoj se pogubi. Najteže joj je hendlati situacije u kojima se susreće s tuđim visokim i sretnim emocijama koje ju ponesu i ona doslovno hiperventilira od sreće. Sve ostale situacije smo prilično izgladili. Desi se tu i tamo izboj no valjda bi bilo predosadno da toga nema :-).

I sad smo tu gdje jesmo idućih mjesec i pol. Na tečaju Noseworka. Okruženi psima i ljudima. Moj glavni cilj je: podnijeti svu tu količinu pasa, a da se ona ne izbezumi od sreće. A onda ćemo lako s mirisom.

Zasad smo imali 2 sata.

Na prvi sat sam poput istreniranog komandosa, s motom „Ništa nas neće omesti“, ponijela ama baš sve:

  • široku ogrlicu
  • ormu ako se oduševljeno krene daviti na ogrlici
  • kratki povodnik da ne laprdamo po cijelom prostoru
  • dugi povodnik da je mogu zavezati ako ipak krene laprdati
  • posudu za vodu jer kad krene laprdati, hiperventilira kao da je odradila triatlon (ok, i za nos da bude fino vlažan u zadatku njušenja :-))
  • litru vode jer je ispičutura
  • hrpu mekanih poslastica da radimo vježbice koje će ju smiriti
  • hrpu finog meseka za njušenje i, najvažnije od svega…
  • hrpu živaca 🙂

Bohinj 2 manja

Oboružana za podulje ratno razdoblje, sjela sam u kućicu i čekala početak sata. A ona – skoro kao anđeo. Dobra u inat valjda. A da nisam sve to ponijela, sigurna sam da bi bila poput tornada. Šalu na stranu… S obzirom na to što sam sve od nje očekivala, ja sam bila ODUŠEVLJENA. Uz izuzetak par puta kad je postalo preveselo za nju, bila je zaista više nego dobra. I što je još bolje: prisjetila se skoro svega što sam s njom radila prije ohoho mjeseci.  Proteklih mjeseci nismo uopće radili nosework što je za mladog i neiskusnog psa puno.

Drugi sat sam došla puno opuštenija i ona je ponovno bila zaista dobra (zanemarit ću par pokušaja nadlajavanja jer je stvarno u tom momentu bilo veselo, a i drugi pas je lajao :-)).

Eto, dva sata su iza nas i već počinjem misliti kako ću prvotni zadatak vježbanja situacije s fokusom među drugim  psima ipak možda podići na višu letvicu: ispit.

Do slijedećeg javljanja, držite fige i svima veliki pozdrav od Zuri 🙂

boje jeseni manja

Od neplivača do skakača

Ljeto je definitivno finilo, a moj glavni ljetni cilj sa Zuri je višestruko nadmašen.

Naime, pripadam skupini ljudi koja zaista istinski obožava more. Miris borovine, šum valova i svo to plavetnilo koje niče odasvud, na mene djeluje meditacijski i poput pretvarača usmjeravajući me u potpuni odmor duše.

Pokušavam dočarati koliko mi to znači da bude potpuno jasno koliko mi je bitno pored sebe imati psa koji jednako uživa i čini sa mnom savršenu ljetnu simbiozu. Svi moji psi su voljeli more i uživali u kupanju. Tako sam, želeći odraditi svaki korak savršeno, htjela upoznati i Zuri s čarolijom zvanom vodena bajka.

Prvi korak je bio upoznavanje s vodom i sa Zurinim psećim prijateljima koji vole vodu na lijepoj lokaciji slapa Sopot na Medvednici. Zahvaljujući predivnim malamuticama, iskusnoj Astri i mladoj Zimi, Zurin prvi kontakt je bio vrlo pozitivan. Poput svakog pametnog psećeg bebača uspješno je kopirala svoje prijateljice gacajući oduševljeno s njima po potoku i, vidjevši kako i one uživaju, uživala i ona sama.

Sljedeći je zadatak bio: plivanje. Htjela sam da prvi kontakt bude u vodi stajačici da je ne prepadnu valovi i da joj se ne zamjeri slana voda. I opet sam htjela društvo pasa oduševljenih vodom. Ovaj puta su to bile Suzanine Corrie i Vel, dvije border collie curke. Vel je luda za vodom i računala sam da će svoje oduševljenje prenijeti na Zuri. Imala sam pravo jer je Zuri začas uletila u vodu za njima donoseći lopticu, vrhunsko sredstvo podmićivanja za nju jer gine za lopticom. Nije baš išla u dubinu no prvi joj je put i eto… nema uzrujavanja. Iako mi se nekako činilo da baš ne želi u dubinu i da svaki put kad uđe jedva izađe te da puno struže po dnu. No, opet kažem, bio joj je prvi put i bila je bebačica, k’ tome mršava kao prut, a jezero se zamutilo i nije se ništa dobro vidjelo.

Takva kakva jesam, to me ipak previše zaokupljalo i htjela sam finalnu provjeru da vidim kako ona uistinu pliva te sam se odlučila za varijantu vode u koju mogu ući i ja. Bila sam spremna gacati i plivati s njom po Jarunu (inače nema te sile) no srećom, postoji nešto savršeno tik do Zagreba: pseći bazen dovoljno velik da pas baš zapliva s ograđenim travnjakom, agility preprekama, jednom rječju, raj… Ako netko poželi: LINK
Vlasnica je vrlo ljubazna i dopušta i individualne termine za rehabilitaciju pasa ili tek učenje plivanja. Ostali su termini grupni (svi psi su socijalizirani koji tamo dolaze), a cijene više nego povoljne. Tako sam najavila svoju Zuri kao neiskusnu plivačicu i odmah uzela dva sata. Što je sigurno je sigurno, ziheraštvo ne škodi :-).

Ovdje kratka pauzica prije zgode na bazenu radi kratkog upoznavanja pasmine… Standardna pudla je pasmina koja je izvorno stvorena za aport ptica iz vode (ponegdje ih još uvijek koriste u lovu). U tu svrhu ostale su im i plivaće opne između prstiju. Može se nekima sviđati ili ne no njihova najpoznatija frizura (ili stručno: clip) jedna je od najstarijih lovačkih frizura s točno određenom namjenom svakog isfriziranog dijela: bujna dlaka na prvom dijelu torza štitila ih je od hladne vode kao što su činili i pomponi na donjem dijelu nogu (zaštita  zglobova) i na sapima (zaštita bubrega). Obrijani dijelovi služili su boljoj plovnosti. Dlaka na repu i na glavi služila je lovcima da na nju stave vrpce kako bi svatko mogao bez problema raspoznati čiji je čiji pas u vodi. Zato se izvorno rep i kupirao kako bi stajao što uspravnije i vrpca bila što vidljivija. Sad kad shvaćamo pasminu, shvatite moj šok: imala sam TITANIC. Zuri, čija je koordinacija odmalena nevjerojatno visoka; koja nije imala niti tipično šteneće kretanje; koja se bez padova okretala u trku za psima; ta Zuri potonula je kao kamen onog momenta kad se odrazila s daske u dubinu bazena. Kad kažem potonula, mislim to doslovno, a vlasnica bazena mi je svjedok. Majke mi, mislila sam da sanjam kad je pored mene (srećom sam ušla u bazen, just in case) doslovno p o t o n u l a na sve četiri… Povukla sam je gore i, misleći kako je to bio prvi kontakt i kako će sad proplivati, opet je pustila i – potonula je opet no izvukla se nekako ali držeći se poput svijeće. Zadnje noge panično su dolje tražile dno koje nije mogla doseći dok su prednje noge lamatale po površini. Probala sam par puta: svaki put isto. Pametnom dosta. Nisam htjela da joj prvi kontakt s vodom bude totalni šok u borbi za život i da više nikad ni ne primiriši blizu vode tako da sam je izvukla van i stavila ono što sam, srećom, ponijela: pseći pojas za plivanje koji sam imala još od Gunne, a kojoj je to služilo u starim danima da što dulje i kvalitetnije ostane u vodi i uživa punim plućima.

VauLand

Zuri je zaista izuzetno stabilan ali i tvrd pas i upravo zbog tih osobina voda joj se nije zamjerila. Dalje smo vježbali plivanje s pojasom koji ju je uspješno držao na površini. Par puta nakon što bih skinula pojas, ona je opet tonula. No, entuzijazam joj nije splašnjavao.

To je bilo to za taj dan i uskoro smo krenuli na more gdje sam prvih par dana izmijenjivala plivanje u pojasu te donošenje loptice iz plićaka kako bi povezala vodu sa svime pozitivnim. Nakon par dana, napustili smo pojas i polako krenuli plivati bez njega. Pomagala sam joj dižući joj zadnji kraj tijela prema površini, a pomoglo je i samo more koje je gušće pa se već time nešto bolje držala na površini. Onda nam je opet došla i prijateljica Zizi koja obožava vodu i njena jednako luda vlasnica Lana :-), koja je napravila zadnji klik kad se u moru ludo utrkivala sa Zuri koja je konačno proplivala kako treba. Yes!!!

Ljudi moji, moj pas je ludo i sretno plivao, a ja sam bila najsretnija osoba na svijetu.

Dalje je svakim danom bilo sve bolje i bolje. Sljedeća etapa ljetovanja bila je Prižba na Korčuli gdje se okušala i u sunčanju na dasci.

Korcula na dasci

Kulminacija je nastupila kad smo otišli na Vis  gdje smo isto imali svoj privatni molić i gdje sam se i opet uvjerila koliko je Zuri nevjerojatna. Naime, prvi nas je dan gledala kako oduševljeno skačemo s mola i odlučila kako je ono što je super nama vjerojatno super i njoj. Zaletila se s istog mjesta otkud smo i mi skočili i samo odletila s mola u zaletu. U idućih par dana toliko se oduševila skakanjem da više nije niti htjela ulaziti iz plićaka nego skačući s mola. Provalu smijeha jedan dan izazvalo mi je kad je skočila s mola nekoliko puta meni iznad glave dok sam se držala za mol: skočila bi, otplivala pa se vratila van i tako jedno tri puta. Ona je jednostavno osjetila koliko smo mi time ushićeni i ushićenost je prešla i na nju. Dok smo mi umirali od smijeha zajedno s obližnjim slovenskim parom, ona je uživala u svakoj kapi vode i svakim skokom.

Što se mene ticalo, ljeto je u tom momentu postalo naprosto savršeno jer – Zuri je naprosto obožavala kupanje 🙂

Photo by Tomino Čontofalský:
DSC_0151

Kako smo prvi put (nadam se i zadnji) preživjeli benefite GPS-a

Još prije nego što je Zuri došla k’ nama, odlučila sam da će sigurno imati GPS. Računica je vrlo jednostavna:

  1. s vremenom sam postala paranoična (nagomilano „štosesvemožedesiti“ iskustvo koje nosi godina proizvodnje) +
  2. dolazi mala tasmanijska neman napucana energijom supernove +
  3. mala tasmanijska neman postat će prilično velika +
  4. kad mala tasmanijska postane velika tasmanijska, bit će to jedan dugi i krakati pogon na 4 noge što u kombinaciji s njezinim visokim lovnim nagonom i energijom supernove znači samo jedno:
    1. trčat će poput Boldona u njegovim najboljim danima i moje je nožice potpomognute kičmom kojoj je gravitacija neprijatelj br. 1 neće moći sustići

= kupujemo GPS i točka.

Uopće nemam namjeru reklamirati ikoga jer sam Zurin primjerak GPS-a uredno platila po punoj cijeni. No, uvijek si mislim kako će pomno proučavanje i kupnja napravice, što je sve odradio moj predivni suprug B., ipak možda nekome pomoći i skratiti mu surfanje po bespućima interneta. I nama su pomogli prijatelji (hvala Rujani Jeger i njenoj muškoj polovici na svim savjetima) pa je red da ta saznanja i prenesemo. Definitivno, mi paranoični sa psima koji žele loviti lovinu dostatnu za pola omanjeg sela i cijeli su na entu potenciju, moramo se potpomagati.

Dakle, mi (zapravo B., a kad je o tehnici riječ, on je master kojeg slušam bezrezervno) smo se odlučili za Tractive GPS i uređaj nas je koštao 400 kn.

gps

Nakon kupnje uređaja, potrebno je aktivirati pretplatu koja je u dva oblika, Basic i Premium:
basic i premium pretplata na Tractive

Nakon kratkog promišljanja, pala je odluka za Premium pretplatu (47.92 €) kojoj smo dodali i opciju Tractive care (16.22 €) koja pokriva besplatnu zamjenu uređaja ako se izgubi ili potrga. Na to ide i porez pa cijela zabava (osim samog uređaja) ispadne 80.18 €. No, što je to naspram mogućnosti gubljenja psa, a i nije beg cicija…

Ukoliko nekog zanima kako sve radi, ovdje je link na Rujanin članak jer mi je potpuno besmisleno pisati o nečemu što je ona tako lijepo i detaljno već odradila: Rujana Jeger

Ako ste se zagrijali i želite još pokoji detalj, eto dodatnog štiva:
Tractive reivew

Sa GPS-om dolazi i mali plastični nosač no to mi se učinilo nekako nesigurno na Zuri koja je neprestano u pokretu i divlja po šumi pa sam uspjela naći i mali vodootporni etui izrađen baš za Tractive koji je vrlo lagan i jednostavno se gumenim trakicama pričvrsti za ogrlicu: etui
kosuljica za GPS

Avanture po šumama mogle su početi…

U principu, osim jednom (srećom, ne preozbiljno), nisam imala situaciju da upotrijebim benefite GPS-a i nadam se da je to bio prvi i posljednji put. Evo što se točno desilo…

Dosad je već i vrapcu na grani jasno kako Zuri ima izrazito jak lovni nagon i da joj nema većeg zadovoljstva nego trčati, trčati i trčati… Još ako se na putu nađe i živi mamac, ihaaaaaa, veselju nema kraja. Eh sad, živi mamac, da se razumijemo i budemo načistu, uopće ne mora biti zec, srna, voluharica i sl. Dovoljan je i biciklist ili više njih što sreću čini većom… U nedavnoj objavi pisala sam kako to sad već prilično uspješno rješavam sa Zuri inim metodama. Tako je jurnjava za biciklima, automobilima, motorima, trčećim objektima i sl. stala u urbanom okruženju. No, šuma je nešto posve drugo i desi li se izolirani jureći biciklist koji odjednom dojuri odnekud, a ja ne posjednem prije toga Zuri i ne umirim je te nas jureći objekt sve iznenadi, Zuri će zasad u otprilike 50% slučajeva odreagirati i odjuriti za njim no i vratiti se vrlo brzo. Mala digresija: jedan od najvećih prioriteta prilikom nabavke psa nakon Gunne bio je da pas nije osjetljiv na razne zvukove i da ga oni ne straše. E, pa, moje mantranje na tu želju je posve urodilo plodom: Zuri ne da se ne boji zvukova već je zvukovi motiviraju: što više ruži i buči po šumi, to je veća vjerojatnost da će, luda od sreće što ganja veliku, metalnu, bučnu i superbrzu mrcinu, odjuriti za njom. A superbrza je i ona. Što je i dokazala više puta…

Taj dan spuštali smo se K., P. i moj B. i ja po Medvednici i to s Risnjaka prema Ponikvama. Kad smo, odjednom, iza nas čuli skupinu biciklista (više njih ipak više buči pa je to skoro kao da je prošao quad) kako se obrušavaju prema dolje. Znajući da će to Zuri više nego i primijetiti, a i da je ne pokose u toj brzini, primila sam ju samo za ogrlicu ne posjedajući je i ne primirivši jer, eto, začas će oni odjuriti pa kad je pustim, ona će odjuriti kojih 100-tinjak metara no, kao i svaki put, vratit će se jer su prebrzi za nju. I svi mirni, nikom ništa. Šlus! Bile su to četiri kardinalne greške:

  • greška broj 1: nisam je posjela i primirila pa se ova, dok su biciklisti u jurećem spustu prolazili, nabrijavala sve više i više izgledajući kao lavica koju su upravo bez sedacije uhvatili u divljini, zatvorili takvu, nesediranu, u kavez i onda joj pred nosom pustili krdo galopirajućih antilopa
  • greška broj 2: prije puštanja nisam čekala da se primiri
  • greška broj 3: takvu, ludu od želje i totalno u crvenom, pustila sam ju
  • greška broj 4: vjerovala sam da neće odjuriti jer su biciklisti već dobrano odmakli i nismo ih više niti vidjeli niti čuli

Rezultat? Znate kako je kad napnete praćku svom silinom koliko god možete i onda, nakon što vam se već čini da ćete iščašiti rame od te siline, pustite kamen iz praćke da odleti te ga gledate kako leti zrakom poput ispaljenog metka iz pištolja? E, pa tako. Ogrlica za koju sam je držala je bila praćka, a metak je bila Zuri. Kao da sam ispalila raketu u orbitu i kao da je raketa pritom i namignula: vidimo se na Mjesecu. Dok sam je gledala kako juri brzinom svjetlosti (upravo je nevjerojatno da pas starosti 7 mjeseci može juriti tako brzo i pouzdano pa bio stoput krakat i koordiniran), K. je urlala da ju zovem, a ja sam lakonski odmahnula rukom jer: vratit će se čim vidi da biciklista nema na vidiku. Opet šlus. Panika je nastupila nakon cca duuuge minute u kojoj je rudlava samo nestala i nije se pojavljivala. K. i ja krenule smo trčati prema dolje za njom, a ja sam se, u maniri pravog komandosa, u trku okrenula B.-u i viknula mu: startaj aplikaciju!!! B. je ninja brzinom pokrenuo aplikaciju na mobitelu i prodornim glasom, na kojem bi mu pozavidio i pokojni Luciano Pavarotti, povikao: “Vidim ju! Juri dalje prema dolje!!! Cca 500m!!!”
Ma, daaaaj… Mamu joj njezinu. Kunem se da taj pas u nekom šukundeda koljenu, ima gene ptice trkačice… U glavi sam već zamišljala kako kao pravi orijentacijski frikovi pretražujemo šumu zureći u aplikaciju Tractive-a i psujemo Zuri sve po spisku te, kasnije, lijepimo plakate u blizini s njenim likom i djelom. Ako mi prije tog srce ne otkaže zbog straha da će joj se nešto desiti. U cijeloj toj panici koja je trajala par minuta (ma što minuta, sati), odjednom je B. dreknuo: “Vraća se!”
Hvala Tractive-u, mogla sam stati jer sam već hiperventilirala, a i bila sam u predinfarktnom stanju od straha. Nakon par sekundi, iza zavoja je provirila Zurina glava za kojom je dojurilo i pripadajuće tijelo. Kad je došla do nas, imala je jezik do poda, kezeći osmijeh od uha do uha i oči prepune iskonske sreće pradavnog lovca koji je upravo ubio mamuta. Moram li reći da su mi koljena klecala od proživljene panike dok mi se u glavi maštovito pojavljivao 101 način kako ju skratiti za tu ludu, rudlavu glavu što bolnijom metodom? Za tu ludu, rudlavu, predivnu, preslatku, mekanu i voljenu glavu koju sam momentalno čvrsto zagrlila da ju više nikad ne ispustim, ljubav moju zurastu…

Nema mi pomoći…

IMG_7581