Kako sam, zahvaljujući mojoj kraljici, podebljala svoja kinološka znanja

Kako su tekli naši daljnji zajednički dani s mojom hiperaktivnom kraljicom?

Na samom početku želim opet reći da je Zuri jedna iznimno stabilna curka prepuna iskričave životne radosti. Izuzetno je ljubopitljiva i srdačna i s ljudima i s psima s velikom željom za interakcijom i s jednima i s drugima. Poprilično je neustrašiva i tvrđeg karaktera. “Stara škola” bi rekla: pomalo dominantna i vrlo otporna na korekcije. Hiperaktivka je i vrlo jakog lovnog nagona te sposobna, poput pravog aportera (u prošlosti su velike pudle služile kao aporteri tj. donosači divljači iz vode te su im pritom pomagale i plivače opne između prstiju koje su ostale do dan danas), do u beskraj donositi bačenu lopticu koja je njena omiljena igračka. Pametna je i vrlo brzo shvaća.

Zbog svega toga, ona je i vrlo veliki potencijal kojeg je potrebno aktivno i svrsishodno usmjeravati te sve njene doživljaje (a kojih je svakodnevno na tonu) pozitivno obojati. Osobito u ovoj mladoj dobi dok se još može relativno lako oblikovati. S obzirom na njenu reaktivnost, kao najvažnijim se pokazalo dati joj mentalni “alat” koji će joj u budućnosti omogućiti svojevrsnu samoregulaciju jer je takvim psima njihova okolina prepuna triggera koji ih mogu odvesti u stresnu situaciju i zbog kojih mogu preburno reagirati.

Sve ovo mi je bilo kristalno jasno već prvog dana kad smo je uveli u stan. Bez imalo straha od nepoznatog, proučila je neobuzdano svaki kutak stana, oprobala žestoko svaku igračku i onda ih je snimila… Vai i Uri su, ne vjerujući što se događa i kakva je energija uletila među njih, toliko brzo zbrisali da ih ova nije niti primijetila. No, kako su se ohrabrili kroz neko vrijeme, tako su izašli i nepogrešivo Zurino oko usnimilo je dva pokretna objekta savršeno stvorena za ono što je ona smatrala ludom zabavom koja uvijek uključuje i jurnjavu. No, Vai i Uri, navikli na smirenu Gunninu energiju, nisu bili spremni za ovakav vid zabave i napravili su kardinalnu grešku: zbrisali su. Što je Zuri samo potaklo na još veću jurnjavu za njima dok su joj se oči sjale od oduševljenja. Moram priznati da nisam očekivala ovako žestoku reakciju mladog psa u potpuno nepoznatom okruženju jer bi u suprotnom prvo upoznavanje bilo sa Zuri na povodniku. Dodatno, Vai i Uri su iznimno socijalizirani na pse i nikad nisu ovako odreagirali. No, ovo je bila Zuri: mala bomba spremna eksplodirati svaki put kad je nešto oduševi, a ovaj je put bila oduševljena s mačkama. Tako je prvi susret završio time što je pobrala šamarčinu od Vaija kad ga je sustigla i zaključila da se njega ne dira dok je skulirani Uri (zamislite da ga je upoznala u njegovoj ludoj fazi :-O; totalno je nevjerojatno da je on na kraju ispao najstabilniji mačak na svijetu koji svašta dopušta maloj nemani) dopuštao puno više i zapravo sam s njom najviše radila na odnosu između nje i Urija. Nesvjesna vlastite veličine, Zuri se neprestano pokušavala igrati s njim kao da joj je ravan, a u trenucima predaha bi ga izlizala od glave do pete dok bi ovaj strpljivo ležao. Identične provale oduševljenja Zuri bi pokazivala na svaki trigger u okolišu, a trigger je bilo sve što hoda, leti, gmiže, kotura se ili vozi na bilo kakvim kotačima ili pak uspostavlja i minimalan kontakt s njom. Od ljudi i životinja pa sve do automobila, romobila, bicikala, quadova i sl.
Čekalo me, stoga, puno posla te sam se kasnije nekoliko puta sjetila riječi njene uzgajivačice: štenci pudle puno su življi od borderskih štenaca. Tada mi je to zvučalo kao naučna fantastika jer iskustvo s Gunnom kao štenetom mi je bilo još živo pred očima. Naime, ona je stvarno bila izuzetno aktivno štene s kojim je trebalo puno raditi no specifična borderska usredotočenost koja je toliko tipična za pasminu (a Gunna je bila iznimno fokusirana) i beskrajna želja za kooperativnošću te vodljivost omogućuju lako i brzo postizanje ciljeva ako se zna što se radi. Hoću reći, borderski štenci su jedno, a svi drugi nešto posve drugo. Svaka usporedba je zato bespredmetna. A ja sam upravo pred sobom imala pravog hiperaktivnog, pametnog, neborderskog štenca s petardom u stražnjici i sigurnom željom da proživi u jednom životu više njih. Kako bi znalci pasmine rekli, imala sam pravu i karakternu STANDARDNU PUDLU. Točno ono što sam željela: aktivnog psa odličnih nagona koji će me moći pratiti u svim situacijama i okolnostima i koji neće oklijevati.

Srećom, stari Gunnin box je spremno stajao sa strane, novokupljena pregradna vrata za odijeliti Zuri i dati mir mačkama su bila montirana, a naručena su još jedna i proces je mogao započeti. Prioritet broj jedan bio je normalan suživot nje i mačaka u stanu. No, i sad se vraćam na početne riječi, cilj nije bio riješiti samo mačke koje su bile trigger jer bih u tom slučaju morala rješavati 1001 stvar jednu po jednu. Naime, za nju je sve bilo trigger što je imalo odskakalo od okoline. Cilj je bio naći jednu metodu kojom će se ona moći samokontrolirati svoju reaktivnost te eventualno tu metodu modificirati po potrebi.

Kako je prolazilo vrijeme, prijateljstvo je raslo…
4 Zuri i mackosi

I tada mi je moja draga kinološka prijateljica Ana Odak stavila bubu u glavu pričom o samoregulaciji, a Vida Živković dodatno strpljivošću i hrpom savjeta te dodatnom literaturom dodatno posložila kockice u glavi.
I pored godina iskustva koje imam i određenih znanja, bilo mi je naprosto fascinantno koristiti kliker na posve nov način tj. klikati momente koje inače ne bih klikala niti u ludilu, a zapravo je tako logično. Imam osjećaj da ovakve stvari u životu dođu i da ti pokažu kako nikad ne smiješ reći da sve znaš (niti nisam no svejedno predivna lekcija kao podsjetnik) i kako je učenje neprestani proces koji nikad ne staje i u kojem se uvijek nanovo preispituješ. Da, mogla sam i “starom školom” i korekcijama i zabranom (ne kažem da to ponekad nije dobro jer ništa nije crno-bijelo) što je brže i kraće i vjerojatno ne bih, kao sad, još imala neotvorenih poglavlja, no ovo je bilo sveobuhvatno, dugoročno rješivo, a bez popratnih loših ponašanja koja znaju rezultirati nakon starih metoda. Pritom isto nisam smjela i ne smijem zaboraviti da je Zuri vrlo mlad pas koji nije zločest već jednostavno oduševljen svime i u nemogućnosti se kontrolirati što je uzrok njenih postupaka i da će u nekom trenutku i to donekle splasnuti. S vremena na vrijeme me na to podsjeti i moja predraga Ana Bojanić: Ane, hvala ti, ljubim te. Znači, nisam mogla kažnjavati njeno oduševljenje i hiperveselje, ne bi bilo fer. Trebala sam joj dati potrebne mentalne alate koji će joj pomoći u budućnosti oko samokontrole.

Dvije vježbe pokazale su se izvrsnima i obje su (to i jest neki osnovni postulat rješavanja takvih problema) podrazumijevale da trigger postane tek zamijećen no još ne uslijedi jača emocionalna reakcija u kojoj više “ne čuje” i “ne vidi” jer je potpuno “izvan stroja” i u crvenoj zoni.

Te dvije metode bile su LAT (“Look At That”) koju je popularizirala Leslie McDevitt u svojoj poznatoj knjizi Control Unleashed i Engage-disengage game koju je izvrsno opisala poznata Karen Pryor.

Link na članak Marise Scully o LAT metodi:
Using Control Unleashed for Dog-Dog Aggression: Look at That

Video Donne Hill gdje primjenjuje LAT metodu:
‘Look at That’ LAT Game -teaching dogs to focus and eye contact

Iako upotrebljavam i prvu, osobno sam se najviše srodila s drugom metodom (u osnovi su te dvije metode zapravo vrlo slične),
Engage-disengage game:
Reducing Leash Reactivity: The Engage-Disengage Game

Metoda koju si ja nekako slobodno prevodim kao “uključi-isključi” se zapravo sastoji od 2 faze:

  1. engage: pas primjećuje trigger (naglasak na primjećuje, ne i kad je već odreagirao emocionalno) te to klikamo i dajemo nagradu kad okrene glavu prema nama
  2. disengage: pas primjećuje trigger no ne klikamo više taj moment već čekamo par trenutaka hoće li okrenuti glavu prema nama. Dešava se da je pas naučio u 1. fazi da kliknemo u momentu kad je primijetio trigger i dešava se reakcija tipa: “hej, pa gdje je taj klik?”. Tad kliknemo trenutak okretanja glave prema nama i dajemo nagradu. Ukoliko ne uspijemo za par sekundi (savjet Karen Pryor je 1 do 5 sec.) dobiti pogled prema nama, vraćamo se u fazu jedan. Faza dva nastupa zapravo vrlo brzo no ponekad je potrebno vratiti se u fazu jedan; poput povremenog “charganja klikera”.

Na taj način zapravo umanjujemo emocionalnu vrijednost triggera tj. desenzibiliziramo psa na njega. Pozitivnim potkrepljivanjem okretanja glave od triggera, kontrakondicioniramo psa spriječivši ga da “ode u crveno”.

Ovo mi se pokazalo fantastičnim u bezbroj različitih situacija: od jurnjave za mačkama ili bilo kime/čime drugim (roleri, bicikli, automobili itd. i, o da, jurila je za svime time kao luda) do lajanja na prolaznike s balkona ili, poput pravog dvorištarca, jurnjave i lajanja na dvorištu čim nešto prođe pokraj (njena namjera nije da čuva i/ili ugrize već je to jednostavno želja za druženjem no svejedno).

Primjer faze dva tj. disengage-a u rješavanju problema s mačkama (mačke su tamo gdje je pogledala): https://youtu.be/iASSx_kxAgM

Primjer iste vježbe u kojoj je sama odlučila vratiti se (zanemarimo neklikanje): https://youtu.be/1GyHqrPwkeI

Vida, još jednom ti hvala za ove dvije vježbe koje su mi preokrenule stvari u glavi i naučile me razmišljati na posve nov način 🙂
Definitivno: “you can teach the old dog/human new tricks” :-).

Iako smo strahovito napredovali i napredujemo iz dana u dan, moj posao s luckastom Zuri još ni izbliza nije gotov. Njena aktivna istraživačka narav i živa inteligencija svaki dan pred mene stavljaju neke nove izazove. I iako me moji prijatelji često mogu čuti kako ću je baš u tom momentu ispaliti na Mjesec zbog nepodopštine koju je upravo napravila, mala rudlava je pun pogodak: ona je sve ono što sam htjela pa i više od toga. Neki moji prijatelji kažu i da smo u mnogim stvarima iste ali to neka oni pričaju, ja mudro šutim :-). Bilo kako bilo, upravo sve one osobine kojima me može izbaciti iz cipela su ujedno i one iste zbog kojih mi se u vrlo kratkom roku opasno podvukla pod kožu.

Jednom riječju, potpuno sam i beznadno zaljubljena u to rudlavo i neobuzdano prštavo stvorenje prepuno životne radosti.

Zuri na Jarunu

Jedna mačja priča sa sretnim krajem

Osjećam potrebu staviti konačnu točku na “i” glede resocijalizacije Vaija i Urija. Prošlo je dugo vremena otkad sam pisala o njima (link na zadnju priču gdje je poveznica i na ostalo: LINK), a priča definitivno zaslužuje i pisani happy end. Također, nadam se da će moje pisanje pomoći i onima koji imaju sličnih problema. Pogotovo se nadam da će nekome dati ideju što i kako dalje ukoliko je došao pred zid i čini mu se da nema izlaza. Treba se voditi znanošću ali treba i slušati i gledati ponašanje. Da sam se vodila samo znanošću, nikad ne bih zatražila testosteronski test jer je, eto, Uri bio kastriran. No, njegovo ponašanje je bilo toliko predatorsko, toliko agresivno, da sam u tom silnom očaju zatražila ono najmanje logično: testosteronski test mačke koja je kastrirana. Doduše, ne ponaša se tako. Mislim da smo u takvim idejama mi vlasnici, veterinarski laici, u prednosti, jer ne baratamo silnim znanjem iz veterinarske znanosti gdje je 2 i 2 jednako 4 i gdje upravo znanost ponekad zamuti vidik i rješenje. Mi smo jednostavno netko tko živi s tim životinjama 24 sata dnevno i vidimo što vidimo, čujemo što čujemo te nam ponekad sve to, združeno s unutarnjim osjećajem, kaže što bi bilo ispravno i što ne valja. Pritom treba imati sreću i imati veterinara koji te ideje želi i poslušati te potom i dodatno istraživati moguća rješenja. Ja sam imala tu sreću… No, da se vratim na ovu točku na “i”…

Cijelo prošlo ljeto proteklo je strogim kontroliranjem Urija i Vaija u međusobnoj interakciji. Dok smo B. i ja bili na moru, veliki posao na sebe preuzele su dvije osobe kojima se i ovim putem beskrajno zahvaljujem jer su odigrale jako važnu rolu. Nado (B.-ova mama) i Keti: hvala vam ali V E L I K A!!! Njih dvije su bile pun pogodak jer nisu bile opterećene prizorima Urijeve agresije i Vaijeva vrištanja te su iduća njihova zbližavanja mogle odraditi bez onih strahova koji su kočili mene i, manje, B.-a. Tako nisu mogle vlastite strahove projicirati na njihov odnos. Svakim danom, njih dvoje su napredovali sve više i više, a ja sam na moru napeto čekala njihova izvješća. Kada bi Nada i Keti odlazile, odvajale su, za svaki slučaj, Vaija i Urija. Do rujna, njihov je odnos došao do normalnog odnosa 2 kastrata, a Vai je potpuno vratio samopouzdanje. Do trenutka kad smo u rujnu krenuli na posao, i jedan i drugi bili su pušteni i imali normalnu interakciju. Dešavale su se povremeno tuče no te tuče više nisu bile opasne i trajale bi vrlo kratko i s nikakvim posljedicama. Većinu sam ih prekidala i preusmjeravala pažnju i nagrađivala željeno ponašanje. No, neke tuče, koje su sad bile vrlo bezazlene (svaki vlasnik mačaka zna da su povremena koškanja i preslagivanja njihovih odnosa tu i tamo, normalna), puštala bih da se nastave jer su doslovno bile potrebne Vaiju da vrati narušeno samopouzdanje i da se nauči izboriti za sebe, da nauči da ne mora on uvijek biti taj koji završava na podu sa tuđim zubima na sebi. Drugi moj razlog je bio taj što su trebali naučiti funkcionirati i sami, dok nas nema i ja sam morala vidjeti mogu li oni to bez da se poubijaju. Morala sam vidjeti kako će povremena koškanja završiti, mogu li oni to i bez moje asistencije. Najbolji način za to je bilo dok sam ja bila tu i imala ih pod kontrolom. Bila je to na kraju dobra taktika jer je Vai vraćao samopouzdanje brzinom svjetlosti i točno se sjećam ključnog momenta nakon kojeg je sve krenulo drastično nabolje. Potukli su se dok sam ja za to vrijeme morala držati sebe pod kontrolom (pustiti da se svađaju i samo gledati je nešto najgore i najteže) što je kratko trajalo i Uri je stao. Nakon toga Vai ga je izlizao po glavi (ritual koji je bio normalan prije svih događaja i koji u mačjem svijetu predstavlja ostavljanje svojih mirisa na drugome tj. svojatanje) i to je bilo to. Od tog trenutka, ponovno je uspostavljen stari odnos u kojem je Vai bio šef (no ne onaj zlostavljački i nametljivi), a Uri nešto malo ispod njega.

 

Vai je zapravo dominantan mužjak jednako kao i Uri i nije previše podredljive prirode. Njemu je ovo razdoblje bilo izuzetno frustrirajuće jer nije bio u položaju koji mu je u prirodi, a nije se mogao izboriti za njega jer je prepametan da bi ulazio u sukob s agresivnim nekastratom kojemu je jedini cilj satrati ga do smrti. Čim je Vai shvatio da je u Uriju nestalo one divlje i nekontrolirane agresije, počeo je vraćati svoj položaj. U idućih mjesec dana, ova se situacija ponovila još par puta i Vai je potpuno vratio samopouzdanje. Vidjelo se da cvate: samopouzdano je prolazio pored Urija bez imalo straha i bez okretanja unazad (strah od nenadanog Urijevog napada); igrao se veselo i neopterećeno kao prije. Bio je to onaj stari, mudri ali i zaigrani Vai kakvog smo oduvijek znali.
A Uri? Oduzimanjem hormona i nestajanjem divlje, neobuzdane agresije, Uri je postajao mazica kakva je oduvijek i bio. Počeo je ponovno mirno i opušteno spavati. Nije nestao njegov samopouzdan karakter. On je i dalje vrlo karakteran, dosta tvrd no s druge strane, on je i velika maza, predilica na kvadrat i izuzetno društven mačak koji i dalje dočekuje goste prvi u redu do vrata.
Vai je mačak kojemu je potrebno da bude glavni u odnosu no njegovo šefovanje je nježno i bez ikakvog pritiska. On samo mora znati da je glavni i to je to, a Uri ne čini apsolutno ništa da to poremeti jer je, s druge strane, dovoljno samopouzdan da ga je baš briga za to tko je šef dok god njemu pristižu sve blagodati ovoga svijeta. Vaiju je samo povremeno potrebno obilježiti ga lizanjem i to je to. S vremena na vrijeme, Vai pretjera u tom lizanju pa ga Uri doslovno ošamari (bez izvlačenja kandži) i tu se znaju potući. No, to su ona normalna povremena koškanja prisutna među mačkama. Kod nekih suživota mačaka toga nema no ovdje ne treba zaboraviti da su i Vai i Uri mačke s jakim karakterom i među njima će uvijek postojati mala preslagivanja. Dodatno, treba imati na umu da postoji i ono što se zove doza kompatibilnosti i ona nije prisutna samo u ljudskom svijetu nego i u životinjskom. Njih dvoje nisu skroz kompatibilni kao neke mačke koje spavaju isprepletene dan i noć i sve rade zajedno i to isto treba prihvatiti. Njima je potreban povremeni odmak jedan od drugoga no, srećom, imamo veliki stan, i to je izvedivo bez problema. Kad dojade jedno drugom, sami se maknu i stvar je riješena.
Da se ne bi stekao krivi dojam, njih dvoje su si super i igraju se međusobno, istražuju i love mušice zajedno; povremeno spavaju zajedno no povremeno se i pokoškaju što je sasvim ok i nije drama. Oni su jednostavno prave mačke sa sveobuhvatnim karakterom: individualci no i društveni, zaigrani ali i sposobni satima drijemati, svoji ali i velike maze. I svak’ ima ono nešto svoje što ga čini posebnim i zbog čega ih volimo: Vai je mudar i kraljevskog držanja, sve mudro promatra, a unatoč šefovanju je zapravo vrlo nježan. Uri je mali slatkiš i razbojnik, najveći hedonist u kući. Vai maksimalno zafrkava s hranom i zoba hranu kao da je kontaminirana, a Uri bi izjeo vola na ražnju i intravenozno je spojen na hranu. Sve je, kako bi rekli Englezi, “back in order”.

 

Govorimo li u vremenskim okvirima, bilo je potrebno do 7 tjedana (tad smo uzeli krv tako da ne znam kad točno no literatura kaže 5-7 tjedana) da se hormoni normaliziraju tj. padne testosteron, a punih 6-7 mjeseci da se potpuno resocijaliziraju, otrgnu od loših naučenih obrazaca ponašanja i vrate u normalu i jedan i drugi.

IMG_5389

A mi? Mi ponovno uživamo i dišemo punim plućima jer je mačji rat daleko od nas i jer su naše mačke ponovno svoje. I mali smo i ponosni na sebe jer nismo odustali od njih iako je bilo momenata kad smo htjeli dići ruke od svega jer se kraj nije nazirao.

IMG_6271

napokon zajedno

I onda je došla Zuri 🙂 No, to je jedna druga priča koju pričamo sljedeći put 🙂

Zuri…

Došlo je vrijeme da i službeno predstavim malu (ok, i nije baš mala :-)) tasmanijsku (taman se Uri smirio pa je ona preuzela tu titulu) neman; nuklearnu bojevu glavu spremnu eksplodirati svaki put čim je nešto oduševi. A to je često…
Nije ušla “tiho na prstima” već s treskom (nek’ se zna): zganjala je Urija i Vaija istog momenta, poharala sve igračke u blizini, obišla sve prostorije i završila ovećom hrpom onog što je objedovala zadnjih 24 sata. Nek’ se zna za svaki slučaj…
Dame i gospodo: Zuri!

8 karakter postojan

Inače, Zuri je standardna (čitaj: velika tj. popularno nazvana kraljevska) pudla koja je vragu iz torbe ispala ako to još nije jasno 🙂

Svemir je fantastičan entitet koji se definitivno trudi svim silama dati ono što dozivamo. Nije badava izreka: pazi što želiš, moglo bi se i ostvariti.
Nakon što sam bezbroj puta naglasila kako želim aktivnog psa koji me može pratiti u svemu (sve ostalo, nakon bordera bi bilo razočaranje) s dobrim nagonima, u jednom momentu svemir i uzgajivačica su odlučili: imamo jednog za tebe. I došla je ONA. Mali bijeli vražićak čije oduševljenje ovim svijetom i vlastitim postojanjem na njemu ne splašnjava ni sekundu. Ona je definitivno odlučila živjeti život punim plućima.
Izuzetno je inteligentna s razinom aktivnosti tasmanijske nemani i petardom u guzi. I uopće se ne šalim. O n a    n e    s t a j e. Njoj je zabavno, njoj je super, a mi smo tu da njoj život učinimo dodatno kraljevskim. Ona je pravi predstavnik svoje pasmine: kraljica s karakterom svjetskog osvajača i točka.
Ne trebam niti spomenuti što je po kineskoj tradicionalnoj medicini (tj. konstitucijski). Već s vrata ju je predraga veterinarka, specijalizirana za nutricionizam (pozvala sam ju kako bi odredili savršenu prehranu za malu beštijicu) po kineskoj tradicionalnoj medicini, Katarina Žumbar, odšacala: ah, vatra! Pravi predstavnik, dodala bih.

Oboružana novijom literaturom poput pravog knjiškog moljca (zadnje štene je bilo kad je Gunna došla; prije punih 16 godina), hrpom iščitanih web stranica o modernom odgoju poput prave moderne mame i tonom savjeta kinoloških prijatelja (hvala svima: Sari Marević, Bruni Kukec Ševeg, Ani Odak, Vidi Živković, Ani Bojanić, Ireni Slunjski, Mirku Matkoviću, Dragani Vasiljević, Tihani Konrad; uh, toplo se nadam da nisam nikog izostavila), upustila sam se hrabro u novu životnu avanturu.
Kako su tekli detalji oko upoznavanja s mačkama i svim ostalim izazovima, pišem u narednim javljanjima…

Dotad, netko se jako veseli:

6 veljaca

Kako stojimo trenutno?

Puno se toga desilo od zadnje objave… Iza nas je jedan od težih životnih perioda u kojem se poklopila selidba, problemi s Urijem, Gunnina bolest i još neki privatni problemi. Sve u par mjeseci. Period je kulminirao Gunnnim odlaskom ispod duge 7. 5. 2018. no o tome nisam u stanju pisati poseban blog i ne znam kad ću. Par kratkih objava stavila sam na Facebook i to je to. Blog je druga priča; nekako još nisam spremna toliko zatvoriti priču… Iako su već u tijeku i pripreme za sljedećeg psa (život bez psa je zaista nemoguć) i život je svejedno lijep, ne prođe dan kad ne pomislim na nju: dragu, radosnu i posebnu Gunnu. I često ta sjećanja i zabole jer fali, jako fali… Stoga, neka zasad bude samo toliko o njoj do neke prilike i dubljeg poniranja u sebe za koje ću biti spremnija…

Idemo dalje… Dalje u pokušaju opisa što se sve zbivalo u međuvremenu po pitanju ponovnog združivanja Urija i Vaija nakon Urijeve druge kastracije, ovoga puta potpune (23. 2. 2018.). Link za one koji nisu popratili prethodni tijek zbivanja: LINK

Ovako je to izgledalo prije kastracije, prosinac 2017., 1. Urijev napad (na videu je zatvoren nakon napada):

Horor, jel’ da?
No, život ide dalje i ne čeka ni tugu, a ni šok pa da od njega tek tako stane pa sam se i ja ponovno uhvatila “posla”…
Mudrija za sva saznanja stečena u međuvremenu, ovaj put ih nisam niti htjela združivati dok razina testosterona ne opadne na razinu prihvatljivu za nekastrata. Jer, dok god ga “pucaju” hormoni, on je u crvenom i združivanje nema smisla jer mozak jednostavno ne radi, nemoguće je doprijeti do njega. A da ne spominjem koliko je opasan za Vaija.

Da potkrijepim ovu tvrdnju s par video snimki u različitim vremenskim razmacima…
Dva dana nakon kastracije gdje je Uri osjetio Vaija s druge strane:

Video par dana nakon:

2.5 tjedna nakon kastracije:

Naišla sam na razne informacije koliko treba proći vremena da razina hormona padne: od one da pada trenutno i više ga uopće nema u organizmu (što je najviše nelogično) do one da to može potrajati i dulje (puno logičnije). Pa sam se krenula podrobnije raspitivati na svim raspoloživim mjestima (od interneta i veterinara pa sve do specijalista kojima su hormoni usko područje) o čemu se tu radi…

U principu, da, razina hormona krene padati odmah jer odstranjenjem testisa prestaje i njihova produkcija (iako nadbubrežna žlijezda i dalje može proizvesti malu, no zanemarivu količinu). No, potrebno je neko vrijeme da njegova razina potpuno padne tj. da se organizam iščisti. To može potrajati i do 5 tjedana, pa i dulje u rijeđim slučajevima, jer se oni pohranjuju i na drugim mjestima (npr. i u plazmi) otkud se moraju izlučiti.

Stoga sam odlučila pričekati i dulje (da ga ne pikamo i stresiramo dvaput) te opet zatražiti test na testosteron i još neke parametre koji su se pri zadnjem testu pokazali problematičnima.

Skoro dva mjeseca poslije, 20. 4. 2018. (krv smo uzeli 13. 4., cca 7 tjedana nakon kastracije), stigli su rezultati iz Laboklina:

  • testosteron: < 0.07 ng/ml (ref. 0.1 – 0.5 kod kastrata)
  • T4: 2.99 µg/dl (ref. 0.9 – 2.9)
  • TSH: 0.08 µU/ml (ref.  > o.04). Prije kastracije (19.1.): < 0.01
  • fT4: 23.2 pmol/l (ref. 6.4 – 33.3). Prije kastracije (19.1.): 14.3
  • kolesterol: 4.1 mmol/l      (ref. 1.8 – 3.9). Prije kastracije (19.1.): 3.8
  • K: 12.12 Prije kastracije (19.1.): 6.22
  • fT3: 2.4 pmol/l (ref. 0.8 – 1.4). Prije kastracije (19.1.): 2.1

Dakle, ono što je bilo najbitnije: testosteron je pao u podrum i Uri više nije pod njegovom najezdom! Drugim riječima, sad se već može doprijeti do njega i proces resocijalizacije tj. učenja može započeti.

Što se tiče ostatka nalaza, budući da T4 i fT3 nisu u referentnim vrijednostima, to kontroliramo najesen. Uvijek postoji mogućnost da su ti svi hormoni razmrdali štitnjaču pa treba neko vrijeme da sve sjedne na mjesto.

Situacija je bila sljedeća: iako više nismo imali hormonalni problem i posljedičnu silnu teritorijalnost i agresivnost, ostao je svojevrsni naučeni obrazac ponašanja kojeg je trebalo promijeniti. S druge strane, Uri jest po svom karakteru prilično tvrd ali i dominantan mužjak što sigurno ne olakšava cijeli proces. Dodatno na svoj karakter, vrlo je rano dobio preveliko dodatno samopouzdanje pod navalom silnih hormona koji su ga preplavili i to je trajalo mjesecima prilikom čega je više puta zabetonirao u glavi kako je jači od Vaija i kako ga se ovaj zbog toga boji. Dok ih, kad smo shvatili što se dešava, nismo potpuno razdvojili. Nije lako preokrenuti sve ove okolnosti no što se može… baratamo s čim baratamo i dalje djelujemo najbolje kako znamo.

Što smo sve koristili u ovom ponovnom združivanju (a sad pišem i u ime supruga koji je odigrao vrlo aktivnu rolu)?

Nastavili smo s istim Bachovim kapima koje su ovaj put djelovale zaista u punom obimu (spravila ih je za nas dr. med. vet. Deana Basar). Za Vaija smo koristili iste dok smo Urijeve malo modificirali dodajući dodatne esencije vezane uz agresiju. To je bio pun pogodak.

bachove kapi

Bachove kapi su odigrale izuzetno veliku ulogu kod obojice: Vaiju se prilično vratilo samopouzdanje, a Urija su primirile u tom smislu da poštuje njegov privatni prostor.

Ponovno smo u struju stavili mačji feromon (Feliway) koji je sad imao više smisla.

Prilikom združivanja, radio je i difuzor za eterična ulja na bazi valerijane i drugih eteričnih ulja, prilagođeno mačkama (Cat relax), koje je za nas napravila dr. med. vet. Tanja Majcen, stručni aromaterapeut.

difuzor

Igrali smo se i zajedno hranili po određenom obrascu kojeg ću kasnije opisati.
hranjenje preko mreze

Ostalo vrijeme, dok ih nismo aktivno socijalizirali, i dalje su bili razdvojeni mrežom u dva različita dijela stana (mogli su se vidjeti i dodirnuti kroz mrežu) te smo ih jednako u njima rotirali.

U svibnju smo odradili i po jedan termin kod dviju svjetski poznatih, pet komunikatorica: Margrit Coates i Monicu Diedrich koje su zapravo samo potvrdile ono što smo i prije znali: da je Uri macho-cat, vrlo svoj i alfa po svim principima, a Vai nešto manje no nije ni on baš mlakonja.

Pa, kako je točno tekla do današnjeg dana ova napeta resocijalizacija?

Prva dva mjeseca (možda je moglo i kraće ali tijekom zadnjih mjeseci postali smo  strahovito oprezni s njim), spajali smo ih bar jednom dnevno. Kako smo htjeli potpunu kontrolu nad svime: izbjeći bilo kakve ozljede obojice ali i izbjeći da se Uri ponovno potvrdi kao “zlostavljač”, stavili smo Urija na ormu. Pokazao se i opet kao “one and only”. Naime, na stavljanje orme, mačke uglavnom reagiraju na 2 različita načina:

  • ili polude i bacakaju se prilikom čega nisu rijetke ni izgrebane i izgrižene ruke čovjekolikog jadnika koji im se usudio staviti je
  • ili legnu na pod manje od makova zrna ne usudeći se dalje pomaknuti.

Eh, to je Uri i od njega se ne očekuje ništa što je tipično pa klinac nije omanuo ni ovaj put…

Naime, kako smo mu je pripasali i otvorili vrata, tako je mali žuti dignuo rep i potegao svom snagom te ušetao u dnevni boravak poput kralja gledajući naokolo što ima i škicajući gdje se nalazi Vai. Ako ne vjerujete, ovo je snimljeno tog prvog momenta kad je ušao u oprsnicu:

  1. susret u blizini s Urijem na povodniku:
    Uveli smo i glavno, jutarnje hranjenje gdje su jeli jedan pored drugog, a ne više preko mreže:hranjenje jedan pored drugog

    Nakon što bi stavili Urija na ormu, krenuli bi se naizmjence igrati s njima držeći Urijev povodnik: malo jedan pa malo drugi. Prvih nekoliko puta, igrali smo se u dijelu stana kojeg je Vai više smatrao svojim kako bi dodatno dobio na samopouzdanju, a potom i u drugom, Urijevom dijelu stana. Te prve igre Vaiju su bile dosta napete jer nikako, nakon svega, nije vjerovao Uriju pa se igrao prilično mlako. Kako je vrijeme prolazilo, tako je i on postajao sve slobodniji. Uri se pokazao odlično već u tim prvim igrama respektirajući Vaijev prostor za igru kad bi se ovaj igrao. Nismo htjeli nikakve ekscese jer nam je sad bilo jako bitno da zajedničko vrijeme nitko od njih dvojice ne doživi negativno i da vežu samo pozitivne asocijacije na te momente.

    Nakon igre koja je uvijek trajala dok se obojica ne bi ispucali, uslijedilo bi davanje poslastica: sjedili bi na podu i naizmjence im davali komadiće poslastica: natrgali bi puno manjih komadića jer je upravo to bila poanta: da dulje traje, da bude naizmjence, da su blizu jedan drugog, da se respektiraju za to vrijeme te da vežu dobre asocijacije jedan uz drugog. Ovim redoslijedom (igra i hrana), nastojali smo oponašati zbivanja kako bi ona uslijedila i u prirodi tj. oponašati lovni nagon gdje igračka predstavlja plijen. Isprva bi lovili igračku, zatim je hvatali i tako nekoliko puta dok se ne bi umorili i “ubili” igračku tj. plijen kojeg bi potom pojeli (poslastice).

    Nakon toga, Uri bi i dalje bio na povodniku no šetao bi gdje bi htio. Namjerno ga nismo htjeli forsirati da ide kamo mi želimo jer funkcija povodnika u svemu ovome je samo bila da pruži kontrolu i spriječi eventualan napad. Ujedno smo htjeli vidjeti što i kako se ponaša. Svako puštanje nastojali bi završiti pozitivnim krajem. Natrag bi ih zatvarali tek kad bi bili umorni i legli.

    Prvih mjesec dana, Uri je imao uvijek po nekoliko momenata kad bi se samo odjednom lagano nakostriješio i odlučio da bi mogao pokazati Vaiju tko je gazda u kući. Osobito, poput prave predatorske mačke (ljudskim očima, užasno zločesto no nemojmo gledati ljudskim očima), najčešće kad bi mu ovaj okrenuo leđa ili kad bi pokazao bilo kakvo oklijevanje ili slabost. To bi korigirali na način da bi stali između njih i tiho Uriju rekli -ne (on zna što je zabrana). Ponekad bi ga lagano povukli i nagradili igrom ako bi odustao. U nekim momentima, to nije bilo moguće jer je njegova želja za napadom bila prejaka. Tad bi ga samo mirno uzeli u ruke i odnijeli u drugi dio stana da se ohladi. Bez vike, bez negative, samo bi prekinuli druženje i pokušali opet kad bi se primirio. Mjesec dana kasnije, ti su se napadi nešto prorijedili. Meni se svo to vrijeme činilo kao da stojimo na mrtvoj točci i pomičemo se mikrokoracima, malo naprijed, malo natrag.

    Nakon tih mjesec dana, uveli smo još jednu novinu. U boravak, koji je najveća prostorija u stanu, postavili smo bivši Gunnin metalni box (š: 87cm, v: 65cm, d: 59cm). Svrha boxa bila je pružiti jednom i/ili drugom zaštićenu sredinu, a opet pružiti još više kontakta u okruženju prožetom mirisima jednog i drugog. Box je bio prilično dobro prihvaćen i od jednog i od drugog, a Vaiju se toliko svidio da bi znao ući unutra sam od sebe i odspavati po par sati.

    Isprva su vrata bila zatvorena, a potom bi ih otvarali:

    Početkom srpnja, odlučili smo da je vrijeme za sljedeći korak: puštanje Urija s povodnika. Ovo je bila psihološka barijera za mene i moje zaštitničke nagone prema Vaiju i prvo puštanje je odradio moj suprug koji je to svjetski obavio. Puštanje je prošlo sasvim ok. Nakon nekog vremena, Uri je osjetio poriv za napadom koji je spriječen i to je bilo to za taj dan.

    Sutradan smo ih opet pustili i Uri je bio nešto opušteniji. Vai je počeo pokazivati puno veće samopouzdanje i čak je on bio taj koji se pokušao par puta zaletiti kad bi osjetio da Uri prilazi mačjem wc-u.

    Sve u svemu, sad to izgleda kao spajanje mačaka (kastrata) koje se prvi put vide i pokušavaju ustanoviti hijerarhiju.

    Treći dan, dok ovo pišem, i jedan i drugi uspijevaju ostati opušteni veći dio vremena, a u meni opet tinja nada da ćemo uspjeti u svom naumu resocijalizacije i ponovnog združivanja naših mačkoslavaca.

    Iako znam da će još sigurno zafrcati iskre, držite fige da na kraju uspijemo u tome! Čitamo se dalje…

Kastracija: drugi put!

Bingo!

Započela bih izjavom moje predivne Deni: „Imamo glavnog j….a u gradu, a i šire“! Ja ću samo nadodati: frajer nam je doskočio i slatko nam se smije. Kad kažem frajer, naravno da mogu misliti samo na jednu jedinu četveronožnu jedinku u kući: Urija.

IMG_2765

Dakle, prije cca godinu dana, gorespomenuti gospodin je ostao bez jajca. Sjetimo se, bio je obostrani kriptorhid: jedno jajčeko u lijevom ingvinalnom kanalu, drugo u abdomenu (ispod mjehura). Zakopao ga je duboko, minucioznom tehnikom te nas (točnije vet. Brunu Ljoljeta koji ga je operirao) svojski namučio i tijekom operacije (da ne kažem, i prije) i poslije. No, tri tjedna poslije svi smo odahnuli. Period mijaukanja, pjevanja zasebno i u nizovima, miomirisnih izlučevina, naskakivanja na sve što diše, leti, puzi i gmiže ostao je iza nas…

Aha… možda na pokoji mjesec. Frajer nas je svojski zaribao i pokazao ne jedan, nego dva treća prsta. A možda je pokazao i one na nogama, nikad nećemo saznati.

Držao je on nas na mukama pa ću i ja čekati do kraja (ne varati i čitati odmah kraj!) ovoga da sve razjasnim u potpunosti.

Što se dešavalo nakon kastracije?

Par mjeseci nakon kastracije, učinilo se da se smirio: mijaukanje doduše nije u potpunosti prestalo (miomirisi jesu) no sve smo to pripisivali njegovoj osobnosti ili bolje rečeno: osobenosti. I dalje je tu i tamo (do nedavno!!!) naskakivao na Vaija no mislili smo kako je zapamtio taj lijepi osjećaj i nek’ mu je sa srećom. Vai mu da pa što sad; nećemo ni mi od toga raditi dramu…

Tu i tamo bi se grubo poigrao (par mjeseci nakon kastracije igra je postajala grublja) no to je Uri: rabijatan je, tvrdoglav i on je frajer pa je red da se tako i ponaša. Spašava ga to što je onaj dragi, hajdovski dio njegove bipolarne osobnosti, nevjerojatno mio i drag, gotovo pseće umiljat. On zna kako kupiti naklonost i teško mu je odoliti te dobro koristi svoje prednosti kojih je debelo svjestan. Par puta nakon tih par mjeseci poslije kastracije, jača igra znala je tu i tamo završiti hlađenjem no to je bilo to: tomu su posvjedočili svi vlasnici mačaka i nisam tome pridavala preveliku pažnju. U jednom momentu se posvađaju, u drugom ljube. Takvi smo često i mi ljudi. C’est la vie.

Misleći kako je život baš lijep, a 10 mjeseci nakon kastracije, u jednom momentu smo se i preselili u novi stan u kojem je prethodno živjela (bila je to razmjena dobara) svekrva sa svojim kastriranim mačkom. Osim samog stresa oko selidbe i boleština koje su nas zbog tog pokosile, sve je bilo kao u bajci. Do 4. dana iza selidbe kad je bajka naprasno prekinuta… Taj dan spremala sam se na posao kad su do mene doprli krikovi i sumanuta jurnjava Vaija i Urija po stanu. Krikove, bolje rečeno vrištanje, je ispuštao Vai dok ga je Uri pokušavao umlatiti. Da se točnije izrazim, ne umlatiti nego  rastaviti na stanične komadiće i prekinuti njegovo zemaljsko postojanje na ovoj ravni. Nije to, dakle, bio bezazleni fight nastao grubljom igrom. Bio je to Urijev predatorski pokušaj da zavlada novim teritorijem i uspostavi nove hijerarhijske vrijednosti dok je Vai doslovno prestrašeno vrištao iz petnih žila ne shvaćajući što se zbiva. Da sad ne duljim o panici i šoku koji su me obuzeli, zatvaranju svakog u zasebnu prostoriju i svemu ostalome, idem opisati što se dalje dešavalo.

Jedino logično što sam u sljedećim danima pomišljala jest da je maloj nemani selidba bila stres (promjena prostora ili bilo čega u nekom prostoru mačkama predstavlja veliki izvor stresa i mogu ovako reagirati te uspostavljaju nove hijerarhije i odnose; kao da se resetiraju), da je miris prethodnog mačka bio okidač nakon čega je odlučio uzeti stvar u svoje šape i pritom biti glavni i odgovorni šerif u selu. No, ni ja nisam crnu vunu prela pa sam odlučila staviti stvari na mjesto. Prema svim istraživanjima i pričanjima onih koji su to prošli, tjedan-dva i stvar je riješena. Dakle, isprobala sam apsolutno sve metode koje ovdje nabrajam, a koje su u normalnim okolnostima zaista dostatne:

  • negativne: špricanje vodom (dežurala sam svake sekunde kad sam ih pokušala zajedno držati; bila sam umorna do bola), par puta i pedagoško šamaranje (nije mi ostao dužan)
  • pozitivne: hranjenje i igranje dok su skupa
  • mačji feromon uštekan u struju dan i noć (Feliway)
  • aromaterapeutski pripravak na bazi valerijane i drugih eteričnih ulja (to ga je malo i umirilo no nije riješilo problem)
  • bachove kapi spravljene posebno za oboje: za Urija da ga primiri i da se bolje nosi s novim prostorom (jer smo mislili da je to uzrok), a za Vaija da onako šokiran i unezvjeren stekne strmoglavljeno samopouzdanje. On je zapravo prvi počeo pokazivati da nešto ne valja jer je mjesecima prije mic po mic počeo sve češće zapišavati garnituru čim bi ga ovaj krivo pogledao. Kasnije je postalo jasno da se nije usudio do WC-a ili je jednostavno reagirao na Urijevo zastrašivanje.
  • rotaciju svakog u drugi dio stana kako bi se njima napunili mirisi i opet se naviknuli jedno na drugo

Ništa se nije dešavalo, dani su prolazili, a situacija je zapravo postajala sve gora i gora. Nekoliko puta, Uri je toliko jako dohvatio Vaija da smo imali nekoliko izleta kod veterinara i sanaciju:

  • Urijevog nokta koji smo morali iščupati nakon što sam ga šutnula s grebalice gdje je dohvatio Vaija
  • Vaijevog oka koje je Uri vjerojatno dohvatio (nismo vidjeli kad, samo smo vidjeli posljedicu), a koje je imalo opako oštećenu rožnicu

Vai ostecenje roznice

  • Bojanovu bolest mačjeg ugriza na ruci koja se nakon ove donje fotke svojski upalila: dok ih je rastavljao, Uri ga je svojski zagrizao i ruka se počela gnojiti no srećom sanirali smo i to

ugroz

  • mene je dohvatio ispod nokta što je danima boljelo kao sam vrag

Vai se od jada sav olinjao, a ništa bolje nije bilo ni s Urijem; niti njemu sve to nije bila bajka. Stvari su bile sve gore i gore i u jednom momentu, Uri je doslovno postao opasan za Vaijev život (doslovno bi ga uhvatio za vrat i stiskao i zabadao zube dok bi ovaj vrištao ispod njega). No, samo za njega. Prema svima drugima, on je i dalje bio najmiliji mačak na svijetu.

IMG_2646

I mene je jako respektirao slušajući samo moj -ne, no to je bilo to. Čim bih okrenula leđa, prikradao bi se Vaiju kao zadnji krvožedni predator u lovu na plijen sa samo jednom namjerom: riješiti svijet njegovog postojanja.

Otprilike tri tjedna nakon početka cijelog cirkusa, pregradili smo stan sa zaštitnom mrežom. Novoadaptirani stan rađen pune 4 godine. Nije više dolazilo u obzir niti sekundu pustiti ih zajedno. Uri Vaija nije mogao vidjeti  niti nacrtanog.

Tko tu koga:
svo troje dok je Uri lud

Mjesec i pol nakon prvog napada i nakon svih metoda koje su mi bile znane i neznane, pomislila sam sljedeće: da je i najdivljiji mačak s ceste, s vremenom bi barem tolerirao Vaija. Pa, pobogu, odrasli su zajedno i voljeli se donedavno! Nešto nije u redu. Nešto fizički. U svakoj dostupnoj literaturi (a bome sam oči ostavila surfajući i proučavajući sve živo i neživo), bilo je objavljeno da mačke ovako reagiraju kad nešto nije u redu. Ovo je bila  čista preusmjerena agresija i sve je više ličilo na to da je uzrok fizičke prirode.

U svim promišljanjima, prisjetila sam se dvije stvari koje mi je rekla Marina (njihova uzgajivačica) u jednom od naših neobaveznih razgovora… Kako je jednom dr. Jasna Marušić (vet. amb. Pezo) imala slučaj mužjaka koji je prodan ljudima kao kastrat no odjednom je postao agresivan prema svima i ustanovili su pretragama da nije do kraja kastriran (ili je imao 3. testis?). Kad su izvadili preostali testis, sve se posložilo u normalu. Drugo čega sam se sjetila i što mi je zvonilo u glavi je kako je Marina ne jednom zaključila na vlastitoj koži da je jedina situacija u kojoj ne može upariti dvije mačke (bez obzira na spol) ona kad nekastrat napada kastrata. Iz nekog razloga se ne podnose.

Riskirajući da me proglase ludom, glupom, hipohondričnom ili štogod drugo (nikad mi nije bilo problem ispasti bedak zbog dobroboditi svojih ljubimaca; od 100 bedastoća, jedna će valjda naletiti i pametna, a  i prirodna tvrdoglavost mi ide u prilog), jer je Uri kastrat, donijela sam odluku da zatražim pretragu na testosteron i štitnjaču. Krv smo poslali u Laboklin, jedan od vodećih laboratorija u Njemačkoj i, jednostavno – opali na dupe.

Nalaz je pokazao da je TSH nizak (manje od 0.01, ref. je više od 0.4), T3 nizak, a fT3 povišen (2.1, ref. je 0.8 – 1.4).

Generalno, štitnjača mu baš i nije super i bio je u hipertireozi. No, ona je bila posljedica nečeg drugog… A konstatacija da su svi pali na cijenjeni stražnji dio je bio nalaz testosterona… Kod kastrata, naime, dopušteni nalaz testosterona 0,1 – 0,5 ng/ml. Kod nekastrata, testosteron je do 1,3 ng/ml. Spremni? Uri je imao 4,1 ng/ml! Dakle, po nalazu testosterona naš mucko Uri bio je nekastrat na entu u punoj snazi, hormonalna kamikaza i punokrvni predator. Ono što mi sad pada na pamet jest da smo se mi cijelo vrijeme čudili kako se Uri tako vanserijski razvio. Poput britanca koji pari cijelo vrijeme, njegova glava je bila ogromna s onim impozantnim britanskim obrazima, šija široka i jaka – tolika da nismo mogli navući kožu na gornjem dijelu vrata jer se sve raširilo, tijelo nabijeno i jako, dlaka kao da je odrastao u sibirskim uvjetima, uopće nije imao ni onaj tzv. „british fat“ (masnoća u području donjeg dijela trbuha tipična za kastrate) iako se ne može reći da nije propisno potkožen :-). Sad je postalo jasno zašto se razvio: frajer(čina) je imao pričuvu hormona za 5 mužjaka odjednom i za popariti sve mačke u gradu.

Laboklinov nalaz:
Urijev nalaz iz Laboklina

No, da se vratim na temu… Pa, on je s obzirom na nalaz još bio i fenomenalan! S tom količinom testosterona, on je zapravo famozno tolerirao Vaija.  Dok mu nije prekipjelo i dok se nije nakupilo toliko testosterona da je pukao kao kokica. Sva ona ljutnja koju sam već debelo počela osjećati prema njemu jer nas je opako terorizirao, da ne govorim o jadnom Vaiju, je posve splasnula. Shvatila sam da je zapravo jadan i da si ne može pomoći jer to je tolika navala hormona da čovjek naprosto teško može povjerovati da se uopće uspijevao nositi s takvim stanjem. Sad je trebalo ustanoviti što se dešava. Problem je, sad već očito, bio fizičke naravi.

S obzirom na to da je produkcija testosterona bila abnormalna i za nekastrata, postojale su samo dvije varijante:

  1. tumor testisa: elem… prije godinu dana operirao ga je Bruno Ljolje, veterinar koji mi je spasio Gunnu svojevremeno izvanrednim i potpuno nerutinskim operativnim zahvatom i kojem vjerujem do neba. On je za mene poseban veterinar. Izvadio je neoštećene testise (Uri je bio obostrani kriptorhid: jedan testis u lijevom ingvinalnom kanalu, a drugi u abdomenu ispod mjehura). Dakle, testisa nema i dolazimo na drugu varijantu:
  2. problem s nadbubrežnom žlijezdom ili možebitni tumor na njoj. Problem koji može nastati jest da nadbubrežna žlijezda može proizvesti previše jednog ili više hormona, između ostalog i testosteron (prekomjerna proizvodnja androgenih steroida). U slučaju tumora nadbubrežne žlijezde koji je funkcionalan, može se desiti povećana proizvodnja testosterona. Ali nekako sam sumnjala da bi to bilo baš toliko da dosegne razinu od 4,1 ng/ml.

Postoji pretraga koju smo pokušali napraviti da bi dokazali izvor testosterona. To je stimulacijski test s GnRH (gonadotropni oslobađajući hormon) i stimulacijski test s hCG. Ovaj zadnji može imati i ozbiljne nuspojave zbog kojih te smo ga u startu odbacili.

Ostao je test s GnRH kojim se zapravo ispituje postoji li neka sekretorna sposobnost tkiva testisa. Jednostavno rečeno, tim testom dobivamo informaciju je li sav taj testosteron posljedica rada testisa. Vadi se krv prije testa, zatim se injektira GnRH i nakon dva sata se opet vadi krv čime se dobiva rezultat i uspoređuju vrijednosti prije i poslije čime dobivamo potrebnu informaciju.

Sad je uslijedila prava robinzonska potraga za testom. Životinjski stimulacijski se može obaviti u minhenskoj Klinici za životinje Ludwig-Maximilian Univerziteta no samo tamo jer njihovi zakoni ne dozvoljavaju prijenos testa preko granice. To mi nije bila dobra opcija jer ionako stresirani Uri, ovako će se još dodatno uzrujati i tko zna što se sve može desiti. U razgovoru s njima, doznali smo da možemo obaviti i test pomoću humanog GnRH no taj pak nije samo tako dobavljiv. Ipak, pronašli smo ga za cijenu od cca 1.500 kn što bih još i dala da u međuvremenu nismo doznali da i ne mora biti točan. Kad se zbroji ta činjenica s onom da Uri jako teško podnosi prčkanje po njemu i da divlja kao lud i da mu je to strašan stres, odustali smo i od tog testa. Već na rubu snaga (sva ova istraživanja trajala su cca dva tjedna pa i više i uključivala brdo dragih veterinara koje ću svakako spomenuti na kraju: šećer na kraju), počeli smo razmišljati o operaciji kao o krajnjoj dijagnostici jer jedino što smo sigurno znali jest da nešto proizvodi sve te silne hormone i da to mora van kakogod.

Tih dana, lagano je počelo padati razmišljanje i o implantu koji će nam dati vremena da razmislimo što dalje, a Urija malo primiriti jer navala hormona sigurno nije bila dobra za njegovo zdravlje.

Eh sad… o čemu se radi kod implanta? On se injektira poput mikročipa u potkožje (vrat, ingvinalni kanal, abdomen). Djeluje tako da ispušta djelatnu tvar deslorelin što je sintetička forma GnRH koji djeluje na nadbubrežnu žlijezdu tj. vrši supresiju na nju u proizvodnji hormona (i kod mužjaka i kod ženki). Zasad se kao najbolji za mačke pokazao Virbacov brend Suprelorin (4,7 mg). Proizvođač ga je zapravo prvenstveno namijenio tvorovima i psima. Unatoč tome, koristi ga već dosta uzgajivača mačaka i zasad nije pokazao nikakve nuspojave. Implant se injektira i lagano ispušta deslorelin te se razgrađuje tj. nestaje za cca 6 mjeseci nakon injektiranja (kod mačaka i dulje, kod nekih čak do 20-ak mjeseci). Česta pojava jest da se testosteron i poveća te nakon nekoliko tjedana (sistemom povratne sprege) uslijedi pad hormona (do cca 5 tjedana).

Razmišljanje o implantu smo zapravo brzo napustili jer bi to značilo smirivanje simptoma no problem bi i dalje bio tu. Čak bi nastao svojevrsni problem jer, u slučaju da postoji testis, implant bi djelovao tako da bi smanjio proizvodnju testosterona i samim time bi se i testis smanjio pa bi bilo otežano njegovo pronalaženje u slučaju da je na nekom „zakučastom“ mjestu. I tako smo opet došli do operacije.

Sjećam se, međutim, koji nam je cirkus Uri priuštio zadnji put nakon kastracije (ludovanje s elizabetanskim ovratnikom i jurišanje po stanu prilikom čega je skoro ozlijedio i Vaija i sebe, zatim kidanje i upala na mjestu reza nakon što smo morali skinuti ovratnik, odbacivanje konaca sa strane organizma… uglavnom, opće ludilo) i pomisao na laparotomiju koja bi ga izrezuckala skroz naskroz, a možda ne bi našla ništa, mi je predstavljala  ogromnu gvalju u grlu i veliki otpor. Vikend prije nego što smo dogovorili operaciju, ja sam kontaktirala veterinara (zapravo smo cijelo vrijeme kontaktirali jedno drugo) i predložila mu da napravim još nešto: biorezonancu. Odlučila sam pokušati napraviti biorezonancu pomoću sline i folikula dlake i pokazala je da su sljedeće stvari u problemu:

HIPOFIZA – svakako ako pogledamo da je TSH (hipofiza lučenjem TSH regulira i stimulira izlučivanje hormona štitnjače) prenizak

ŠTITNJAČA (hiperplazija iliti povećanje) – i to je bilo jasno jer je naš „komandant“ hipofiza „zaključila“ da TSH nije potreban u tolikoj mjeri budući da štitnjača radi prekovremeno (plus gornji nalaz fT3).

ŽENSKI I MUŠKI HORMONI rade punom parom

JETRA – srednje jako što je zapravo pokazao i nalaz T3 (17.1, ref. je 33 – 167)

MASNO TKIVO – jaki disbalans

ZAGAĐENJE ZRAČENJEM – što me uopće ne čudi s obzirom na broj bežičnih naprava koje je moj muž postavio po kući. Zapravo me čudi što ne svijetlimo u mraku svi skupa.

KOŽA – lagani problemi

CNS (centralni nervni sustav) – jasno je da je s obzirom na sve u „šlusu“

Nalaz biorezonance nam je otvorio neke nove fronte i mene prisilio da svo zaboravljeno školsko znanje glede reproduktivnog sustava debelo nadoknadim pozamašnim surfanjem što je, naravno, stvorilo dodatnu količinu upitnika.

Ono što treba znati je da biorezonanca primjećuje nastanak problema već na staničnoj razini i da simptomi ne moraju biti niti vidljivi u vrijeme nalaza.

Prvenstveno me zabrinuo nalaz hipofize koji mi je bio više nego logičan. Jer… Hipofiza kontrolira funkciju drugih endokrinih žlijezda i stimulira ih na stvaranje drugih hormona. Ukoliko je ona u hiperfunkciji, može, između ostalog, davati i prejak signal nadbubrežnoj žlijezdi koja potom luči višak, u ovom slučaju testosterona. Problem može biti vanjski i unutarnji. Unutarnji nije vidljiv i to jedino govori da iz nekog razloga, trenutno nama nepoznatog, hipofiza ima poremećenu funkciju. Postoje razni lijekovi, ovisno o tome što se konkretno dešava. Vanjski razlog bi značio da negdje postoji tumor koji može biti neaktivan ili aktivan. Hormonski aktivan adenom (dobroćudni tumor koji može postati i zloćudni) hipofize tako ima posljedicu lučenja viška  testosterona, barem u početku. No, ovdje se radi o mački. Dva pregleda ultrazvukom koja smo obavili odmah nakon nalaza hormona nisu dala ništa: mačka je malena i zaista je teško ustanoviti probleme oko ovako sitnih organa. Da bi se pronašlo išta opipljivo, potreban je vrlo dobar UZV, dobar liječnik koji ga radi, sedirana mačka i prilično vremena tijekom pretrage. Imali smo i dobar UZV i dobrog doktora no svejedno… Odlučih sljedeće. Ako ga već moram sedirati, onda je red da napravimo poštenu pretragu i steknemo dublji uvid u sve. U dogovoru s veterinarom, odlučili smo obaviti posljednju pretragu: CT. Pojavio se novi problem… Tužna je istina da u Hrvatskoj nema CT-a (naknadno sam saznala da odnedavno dr. Hajster u Puli ima CT) kao ni MR za životinje. Najbliže do nas je MR u Ljubljani na veterinarskom institutu, a želimo li CT, pravac kod dr. Matka u Toplicu u blizini Topolšice ili Bolnica za živali u Postojni. Odlučili smo se za  Postojnu. Ovoj sagi se uskoro nazire kraj no otvaraju se i dodatna zanimljiva područja. U Postojni su rekli da će uspjeti vidjeti i hipofizu (da uglavnom vide sve od 1 mm nadalje) i nadbubrežnu i sve što treba.

Dva dana nakon odluke zatekli smo se u Postojni s Urijem. Sat vremena čekanja rezultata rezultiralo je općim povećanjem kortizola i u meni i u suprugu i kad je dr. izašao s prvim nalazima, mislila sam da ću iskočiti iz kože. Moram ovdje napomenuti da je dr. vidio u kojem smo stanju te je izlazio s nalazima kako se koji pojavio.

Dakle, prva vijest tj. prvi nalaz: mali ima nešto u desnom ingivinalnom kanalu. To nešto liči na testis no CT ne može reći što je to. Evidentno je da izgleda kao testis sa svim znakovima tipičnim za njega. Iskrsnuo je još jedan zanimljiv podatak: kriptorhidi inače imaju višu razinu testosterona od mužjaka čiji su testisi normalno spušteni u skrotum. Svejedno je Uri imao ogromnu produkciju hormona no opet: govorimo o Uriju. On je neobičan i on je definitivno drugačiji što smo oduvijek znali. No, nismo znali da je toliko drugačiji da ima nešto što mačke uobičajeno nemaju tj. ima ih toliko nizak postotak da većina veterinara nije ni čula da je to moguće. Naime, CT je pokazao da Uri ima penisnu kost. Ta kost uobičajena je kod pasa no kod mačaka baš i ne. No, ponavljam: to je Uri. Ni to mu nije bilo dovoljno pa je CT pokazao još nešto: ima i timus. Timus ili prsna žlijezda je središnji organ imunološkog sustava, dobro razvijen kod novorođenih i djece pa tako i mladih životinja no nestaje negdje poslije puberteta kada dolazi do njegove involucije i pretvaranja u masno tkivo.  Koliko sam shvatila, ne očekuje se previše da ga ima mačak od 2 godine starosti. Tako da je postojala i mogućnost da to nije timus već tumor (timom) i još svašta nešto.

Eto… CT je bio više nego produktivan i svrsishodan. Pokazalo se dobrim što smo otišli na pretragu i što smo barem saznali gdje moramo rezati prilikom operacije te da ne mora imati rez „od repa do glave“.

Uri CT testis

Uri CT timus

Moj nesvakidašnji mališa, slučaj za dr. House-a, a i šire, naručen je na operaciju nekoliko dana poslije…

Operacija je prošlo dobro sa sljedećim rezultatima (neću pisati o suzama radosnicama nakon operacije i izgriženim noktima usljed iščekivanja rezultata):

  1. Da, Uri ima treći testis. Mali je odlučio popraviti svjetsku zabilježenu statistiku i postati (uz dva pseća i dva konjska) 3. zabilježeni mačji slučaj u svijetu s trećim testisom. Za svaki slučaj, testis je poslan na analizu. S Urijem se nikad ne zna. Tjedan dana poslije stigli su nalazi iz Laboklina: radi se o atrofičnom testisu koji nema ni stanicu tumora što nam je još bila jedina preostala briga koja nas je mučila zbog mogućih metastaza. Kasnijim kopanjem po literaturi i kroz razgovor s Urijevim veterinarom, došli smo do zaključka da je razina testosterona nakon prve kastracije vjerojatno pala (nije više bilo zapišavanja i parenja Vaija i jakog mijaukanja iako je mijaukanje još trajalo mjesecima poslije). Tad se vjerojatno nakon cca 5 mjeseci krenula postepeno podizati (to su bile one grublje igre koje su krenule i posljedična “hlađenja” Urija kad bi pretjerao) jer je taj testis svojom produkcijom nadoknađivao rad onih koji su izvađeni. Tada je nakon ukupno 10 mjeseci nakon kastracije, Uri potpuno “poludio” i postao agresivan prema Vaiju. Pitam se što bi bilo da nismo imali drugog mačka. Možda bi agresiju usmjerio prema psu ili možda čak i nama. Ili možda ne bi uopće i nešto bi se desilo u organizmu od silnog stresa što bi mu skratilo život ili bi postao bolestan, a mi nikad ne bi saznali zašto.
  2. Da, Uri ima i timus za koji je napravljena i biopsija i nije pokazala zasad nikakvu abnormalnost no kontrolirat ćemo to za godinu dana
  3. Da, Uri ima penisnu kost.
  4. Da, Uri je drugačiji. No, i jedinstven po koječemu: mio, drag i pun života.

IMG_2497

Do ovog momenta, nisam previše spominjala imena veterinara i svih onih koji su nam pomogli jer zaista zaslužuju posebno mjesto, a gdje bolje nego na kraju gdje dolazi šećer. Mogu reći samo ogromne riječi hvale svima koji su se našli u cijeloj ovoj sagi, neki sasvim slučajno, neki ne, ali svi divni. Blagoslovljena sam što su se našli svi skupa u jednoj vremenskoj točci da pomognu…

Idem abecedom (vidjet ćete da tu ima puno anđela koji pomno negdje skrivaju svoja krila):

Bruno Ljolje iz ambulante Buba (zbog njega se i dalje budim uz moju malu pseću plavooku) koji će vjerojatno u jednom momentu moj broj mobitela staviti na crnu listu i blokirati me jer je trpio 1001 pitanje (smislena i besmislena) koje bi iskrslo tijekom silnih guglanja po internetu, kako kroz sms-ove, tako kroz razgovore i mejlove. Koji se potrudio odgovoriti strpljivo na svako moje 1001 pitanje i čak slušao telefonsku sekretaricu na njemačkom, jeziku kojeg ne govori, na telefonu minhenske Klinike za životinje Ludwig-Maximilian Univerziteta, stiščući pritom  po mojim krivim uputama broj 1 za preusmjerenje. Bruno koji još uživa u svojoj profesiji i koji je nazivao svakog kojeg je trebao, od veterinara do laboratorija.

Deni (dr. Deana Basar): moj i svačiji anđeo. Deni koja je trpila (i trpi) cijele moje emocionalne eskapade spremno odgovarajući na sva moja pitanja (glupa i manje glupa) i dileme i pokazala smjernice kojima smo poslije hodali. Ona je veterinar ali i psihijatar za sve nas koji joj dolazimo. Nadam se da ćemo joj se nekako i nekad u nekom svemiru odužiti za sve jer je ovaj život prekratak za to…

Dr. Jasni Marušić koja uskoči čak i kad nisi njen pacijent i čiji duh za mene najviše predstavlja ordinaciju dr. Peze (bez da se ostali uvrijede). Slučaj njenog kastrata koji to nije bio dao mi je bubu u uho koja je bila krucijalna.

Doktorici Nikici Prvanović sa zagrebačke veterine koju čak nisam niti upoznala ali na koju me uputila Deni i s kojom je razgovarao dr. Bruno Ljolje. Žena se potrudila oko totalne neznanke za što joj se od srca zahvaljujem i nadam se da će to nekad doći i do nje.

Dr. Sanji Hrenar, toj toploj i strpljivoj duši koja je tu uvijek kad zatreba i zna ono što mnogi ne znaju: slušati. I ona je anđeo.

Bolnici za živali u Postojni u kojoj smo na kraju pretrage (dr. je vjerojatno birao između hrane ili apaurina) čak dobili i suvenir :-).

Prijatelji ne idu po abecedi i imaju posebno mjesto…

Mojoj Ani, anđelu i toploj ljudskoj duši s kojom sam prošla sve što jedno prijateljstvo može. I koja me trpi i u najgorim momentima i svejedno ostaje uz mene. I znam, Ane, da ti je ovo grozna patetika u kojoj uopće ne uživaš ali tko te uopće pita: ljubim ja tebe i gotovo.

Mojoj Katici koju ne poznajem toliki dugi niz godina ali kao da poznajem jer mislim da smo iz istog gnijezda duša. I ona je anđeo kao i njen muž i ima posebno mjesto u mom životu. Znam da oboje negdje skrivaju krila.

Dragoj Marini Han bez čijih inputa ne bih imala ideju otkuda krenuti s istraživanjem i koja je odslušala mojih plačnih i neplačnih monologa kako niti jedan uzgajivač ne bi te na iglama zajedno sa mnom iščekivala rezultate. Marina, ti si za mene The uzgajivač.

I nije po abecedi ali zaslužuje posebno mjesto: mojoj mami koja skače na svaki moj mig i traži po Minhenu, u svim vremenskim uvjetima i s bolesnim kukom, sve do čega bi mogla doći kako bi mi pomogla. Jer, ona je moja mama i znam da bi sve dala i učinila za mene. Ja mislim da ne mora baš sve ali ona to želi i zato zaslužuje posebno mjesto. Mama, volim te! Ti si moj najveći anđeo.

Oprostite na emocijama i patetici (hvala bogu, ima ih) ali ovo je bio zaista težak period za mene u kojem se nagomilalo strahovito puno toga…

Tisućiti put potvrdih onu koja nas sve treba voditi:
“Kad se male ruke slože…”

Osjećam se blagoslovljeno ljudima oko sebe: prijateljima i svima onima koji su uvijek tu. Sve vas jako volim i nadam se da ću i ja biti tu za vas kad ustreba i neću vam okrenuti leđa. Ako to slučajno učinim, dajte mi vritnjak u pozadinu i uputite na ove riječi ovdje napisane.

A sad na posao. Uri se oporavlja  što znači stand by za sve nas :-).

IMG_2903

rez 2

Uri

pospanko nakon operacije

Malo pomaže i kamera instalirana u sobici za odmor:

IMG_2827

Pusa svima koji su držali fige, a bilo vas je… :-*

Kondicija spasilačkog psa

Pisanje ovog članka (objavljenom nedavno u glasilu HKS-a Moj pas) odlično se poklopilo s mojim nedavnim prisustvovanjem seminaru „Masaža sportskih pasa“ dr. vet. Deane Basar (iliti Deni koju toliko svi volimo) koja već dugi niz godina obavlja fizioterapiju konja i pasa i tu je zaista veliki autoritet. Neka moja prijašnja saznanja nadopunila su se novim informacijama jer za znanje o kondicijskoj pripremi nikad ne možete reći da je potpuno.

Foto: Astra by Bojan Lukovac
Astra by Bojan Lukovac

Kondicija spasilačkog psa

Naročito dolazi do izražaja u radu u šumi gdje pas istrčava znatno veće rute nego prilikom rada na, primjerice, ruševini. To, naravno, ne znači da pas koji radi samo na ruševini ne treba biti kondicioniran. Upravo suprotno: da bi se dobro i spretno kretao po ruševini, pas mora imati dobru kondiciju. Usto, nemojmo zaboraviti da većina vodiča radi oblajavanje prilikom pronalaska osobe. Ti laveži su ponekad prilično dugotrajni ako se vodič ne nalazi u blizini te, do njegova dolaska, pas ponekad laje i po nekoliko minuta što nije lako. Usput, tu su i atmosferske prilike: vrućina, hladnoća, tlak i sl.

Foto: Trudi by Darja Jakšić
Trudi by Darja Jaksic

S godinama, kako ljudska znanja rastu, tako se mijenjaju i saznanja o ovoj temi. Iako sam se godinama jako trudila održavati svog psa u dobroj fizičkoj kondiciji, na kraju ovog seminara mogla sam zaključiti samo jedno: koliko zapravo malo znam i koliko je još ogroman prostor za napredak. No, nije li to uvijek tako u svim domenama života? Stvar je samo u tome da budemo svjesni te činjenice i da dozvolimo sebi učiti dok god smo živi. U tom procesu trebamo nastojati dati sve od sebe radeći najbolje što znamo. Tako shvatite i ovaj moj članak: kao nipošto savršen i sadržajno bez prostora za dodatno poboljšanje te kao pokušaj da opišem što i kako sam radila sa svojim psom po pitanju kondicije i to najbolje što sam znala i umjela…

Foto: Canicross by Jasna Šen
Canicross by Jasna Šen

Natjecanja vs. akcije spašavanja

Često sam imala prilike čuti kako je natjecateljska kondicija spasilačkog psa jedno, a realno traženje u akciji nešto posve drugo. Radila sam i jedno i drugo. Puno sam se natjecala sa svojim psom no odlazila sam i u prave akcije. Neke akcije su trajale par sati, a neke cijeli dan. Uvjeravam vas: za sve mi je bio potreban pas s izvrsnom kondicijom. Naime, na ispitu se radi znatno većim intenzitetom u kraće vrijeme. Rijetko koji teren u šumi, ukoliko se radi o takvom ispitu, je potpuno ravan. Na teškim i brdovitim terenima ključnim se pokazala fizička sprema psa. Najteži takav slučaj koji pamtim je bilo jedno Svjetsko prvenstvo spasilačkih pasa u Samoboru gdje je u traženju u šumi prošlo svega 5 pasa od njih 45. Teren je bio ekstremno brdovit i oni psi koji su i našli skrivene osobe, ako nisu bili dobro kondicijski pripremljeni, jednostavno ih od umora nisu mogli oblajavati (lajanje troši prilične fizičke kapacitete). Što se akcija tiče, područja pretraživanja su veća te se i dulje pretražuje. No, tu pas ne radi toliko jakim intenzitetom jer je to nemoguće. Opet, potrebna mu je izdržljivost jer je traženje dugotrajnije. Bilo kako bilo, s obzirom na to da se niti u jednom slučaju ne radi o pretraživanju od par minuta, samo je jedan zaključak: kako god mi koristili svog spasilačkog psa, u sportu ili u pravim akcijama, taj pas kondicijski mora biti potpuno spreman.

Foto: Bojana i Lego by Hurtta
Bojana i Lego by Hurtta

Kako sam s Gunnom radila i natjecateljski dio i odlazila u akcije spašavanja, uvijek sam ju trebala u kondiciji. No, nemoguće je, u ljudskom ili životinjskom svijetu, biti na najvećem stupnju utreniranosti tijekom cijele godine. Stoga sam kao „top target“ najčešće (dvaput je moj krajnji cilj bio Mission Readiness Test tj. Test spremnosti za dobivanje najviše licence za svjetske ruševinske akcije, u studenom) imala kraj mjeseca lipnja kao vrijeme održavanja Svjetskog prvenstva (traženje u šumi) i prema tom periodu sam „štimala“ godišnji plan kondicijskih priprema.

Foto: Petra i Bix by Atletski klub Forca
Petra i Bix by Atletski klub Forca

Faktori koji utječu na efekte treninga

  1. intenzitet treninga
  2. učestalost i duljina treninga
  3. genetske predispozicije pojedinog psa ili pasmine

Generalno govoreći, 3 su glavna perioda radnog psa: onaj izvan sezone, prije sezone i u sezoni:

    1. Izvan sezone ili tzv. „detraining“ gdje je potrebno (većina efekata treniranja nestaje brzo nakon faze treninga, 4-8 tjedana nakon prestanka treniranja):
        • održavati barem približno istu težinu psa
        • vježbati u niskom intenzitetu jednom do dvaput tjedno (umjerene vježbe za zadržavanje mišićne izdržljivosti i snage)
        • relaksirati psa raznim igrama
        • nikada NE u potpunosti prestati trenirati (kardiovaskularni i respiratorni sustav – naglo pada aerobni kapacitet tj. opskrba kisikom)
        • povremeno napraviti trening s visokim očekivanjima u smislu fizičkog napora (npr. maksimalna brzina i snaga)

Srce

Nakon kratkog i intenzivnog rada, otkucaji srca mogu se i potrostručiti (kod hrtova npr. do 300 otkucaja u minuti). Ta se pojava smanjuje sve većom utreniranošću. Brz povratak na normalan broj otkucaja znak je dobrog treninga i dobre kondicije.

2. Prije sezone kad zapravo kreću jače kondicijske pripreme i o čemu najviše govori ovaj članak.
– 3 mjeseca prije najvećeg natjecanja (npr. Svjetsko)
– povećava se intenzitet i vrijeme treninga

3. U sezoni
– ukoliko postoji tjedni ritam utakmica (1 ili 2), one su same po sebi dovoljne da održe psa u kondiciji (na spasioce se odnosi samo kod iznimnih napora)

Foto: Gar by Darja Jakšić
Gar by Darja Jaksic

Metaboličke promjene

Tijekom fizičkog napora, mišići potrebuju energiju za kontrakcije. Ta energija dolazi od kemijske energije koja se potom „razbija“ i transformira u mehaničku pokrećući mišiće. Posljedica te transformacije je daleko od 100% iskoristivosti u radu – jako puno te kemijske energije gubi se u obliku toplinske energije koja se nakuplja u obliku topline u tijelu. Tako kod neutreniranog psa iskoristiva energija nikad ne prelazi 17% dok se preostalih 83% odnosi na toplinu. Zbog toga rektalna temperatura može narasti i do 42°C. Tijekom treninga, iskoristivost energije se povećava te se onih prvotnih 17% može povećati do 25 ili 27% pri čemu rektalna temperatura ne raste više onoliko kao na početku.

Foto: Alba by Run trek
Alba by Run trek

Pretreniranost

Pretreniranost je nesklad između opterećenja i mogućnosti organizma da prihvati ta opterećenja.  Simptomi mogu nestati za 1-2 tjedna (smanjenje očekivanja i treniranja, pravilna ishrana itd.).
Dva su oblika pretreniranosti:

odmor

 

Svaki trening ima 3 glavne faze koje moramo poštivati kako bi spriječili ozlijeđivanje psa.
1.      UVODNI DIO TJ. PRIPREMA

a. Zagrijavanje
Zagrijavanje ne traje dulje od 20-tak minuta i nije jakog intenziteta. Učinci zagrijavanja traju otprilike 20-ak minuta no treba uzeti u obzir da je to na optimalnoj vanjskoj temperaturi. Zagrijavanje možemo započeti i masažom ili odmah krenuti na donji sljedeći korak s kratkim zagrijavanjem mišića.

Kratko zagrijavanje mišića: širokim dlanom te velikim, srednje brzim, kružnim pokretima nekoliko puta prolazimo po tijelu psa (zamislimo si te pokrete poput onih kojima grijemo sebe tako da sami sebe zagrlimo i trljamo nastojeći se zagrijati) po velikim mišićnim skupinama. Nastavljamo zagrijavanjem u obliku hoda (cca 15 minuta) čime:

·         potičemo cirkulaciju
·         povećavamo aktivnost enzima i energiju metabolizma
·         povećavamo prokrvljenost i prijenos kisika

Hod možemo započeti običnom, kratkom šetnjom od 5 minuta gdje je pas slobodno pušten i kreće se  svojim vlastitim ritmom i tempom. Kako bi dalje kvalitetno odradili dio oko zagrijavanja, nakon tih prvih 5 slobodnih minuta, psa možemo staviti na povodnik i idućih 10 minuta brzo hodati. Zadnjih 5 minuta završimo s nekoliko kratkih šprinteva (npr. par naredbi za „okolo“).

b. Istezanje prilikom čega treba imati na umu da se istežu isključivo zagrijani mišići!

2.      SREDIŠNJI DIO

3.      ZAVRŠNI DIO TJ. KRAJ

 Istezanje.

Hlađenje tj. smirivanje koje traje sve do povratka svih fizioloških funkcija u normalu, a za koje je dovoljan lagani hod. Hlađenje, dodatno, možemo završiti i masažom prilikom čega imajmo na umu da će masaža kod hlađenja potpuno drugačije izgledati od masaže za zagrijavanje jer su ciljevi posve različiti.

U cijeloj priči oko treninga, ne zaboravimo na ulogu hrane koja je od velike važnosti…

Uloga hrane pri radu na visokim temperaturama

Optimalna temperatura za vrijeme rada je 20°C što se smatra svojevrsnom termalnom neutralnom zonom. Već pri temperaturi od 25°C za psa nastaje vrućina. Kako se i samim radom i metaboličkim procesima povisuje tjelesna temperatura, sve to zbrojeno zajedno s vanjskom temperaturom, utječe na mogućnost pregrijavanja psa. Tijekom većih fizičkih napora, prehrana treba biti visoko kalorična, lako probavljiva i podijeljena u više manjih obroka. Glavni obrok treba uslijediti 1-2 sata nakon najvećeg napora u danu.

temperatura

Foto: Darja Jakšić
plivanje by Darja Jaksic

Uloga hrane pri radu na niskim temperaturama

Dobro prehranjivan pas dobro će raditi bez problema i na temperaturama do -30°C. Pravilo prehrane jednako je kao i kod rada na visokim temperaturama s time da tijelo treba dosta pojačaniju prehranu na niskim temperaturama jer se puno energije koristi za očuvanje topline. Primjerice, usporedimo li isti fizički rad u trajanju od sat vremena na -20°C i +2°C dolazimo do sasvim drugačijih potreba za energijom: rad na -20°C u odnosu na onaj na +2°C udvostručava potrebe psa za energijom.

potrebe_energija

Foto: Rea by Bojan Lukovac
Rea by Bojan Lukovac

Za kraj i lakše snalaženje, donosim tablični prikaz kondicijskog plana kakav sam svojevremeno provodila s Gunnom:

 KONDICIJSKI PLAN

 TRAJANJE

 

 VRSTA VJEŽBE TJ. SREDIŠNJI DIO TRENINGA

(svaka vježba tj. trening započinje s uvodnim dijelom tj. pripremom i završava završnim tj. krajem koji su gore detaljno opisani)

 NAČIN VJEŽBANJA  DODATNO POJAŠNJENJE SREDIŠNJEG DIJELA
 

 

 

 

 

1. mjesec do mjesec i pol

 

hodanje (4 x tjedno) 7-8  km pri brzini 4-5 km/h  

 

za poboljšanje kardiovaskularnog sustava

plivanje (2 x tjedno) →

ili, ukoliko se radi o hladnom dijelu sezone i nemate mogućnost plivanja

5-6 x 2 minute

 

 

 

 

trčanje 5-8 km (postupno povećavati tijekom  mjeseca) u laganom kasu s nekoliko izmjena (na cca svakih 1000m) od 100-tinjak metara gdje pas galopira punom snagom
 

 

 

 

2. mjesec

 

razvijanje snage (2 x tjedno)

prvi trening u tjednu: 3-4 x s pasivnim odmorom od 1 minute: trčanje kroz serije nisko postavljenih hopova

drugi trening u tjednu: 3-4 x s pasivnim odmorom od 1 minute: trčanje uzbrdo 50-100m

Razvijanje snage (anaerobni trening) uz pasivni odmor
razvijanje izdržljivosti (3 x tjedno) prvi trening u tjednu: 3 x 200m pri max. brzini s aktivnim odmorom (hod) od 2-4 minute Razvijanje izdržljivosti

Anaerobni (stvaranje eksplozivnosti – podrazumijeva kratkotrajne ali vrlo intenzivne napore)

Mišići iskorištavaju pohranjenu energiju ograničenog kapaciteta: omogućavaju rad u trajanju 10–15 sec. (razdaljina se postepeno povećava kroz 3-4 tjedna kada treba početi s pasivnim odmorom).

drugi trening u tjednu: relativno duga udaljenost (cca 10km do kojih dolazimo postepeno) bez prekida pri istoj brzini

treći trening u tjednu: 3-5 minuta intenzivnog trčanja i isto toliko odmora (pustiti psa slobodnim) ili hoda

Razvijanje izdržljivosti

Aerobni (izdržljivost na duge staze)

 

 

 

 

3. mjesec

 

razvijanje snage (2 x tjedno)

prvi trening u tjednu: 3-4 x s pasivnim odmorom od 1 minute: trčanje kroz serije nisko postavljenih hopova

drugi trening u tjednu: 3-4 x intenzivnih 300m s pasivnim odmorom od 1 minute

 
 

razvijanje izdržljivosti (3 x tjedno)

prvi trening u tjednu: 3-5 minuta pri max. brzini s pasivnim odmorom od 2-4 minute

drugi trening u tjednu: relativno duga udaljenost (cca 10km do kojih dolazimo postepeno) bez prekida pri istoj brzini

treći trening u tjednu: 3-5 minuta intenzivnog trčanja s pasivnim odmorom od 2-4 minute

Aktivni odmor prelazi u pasivni
 

 

održavanje postojeće kondicije

 

razvijanje brzine (1 x tjedno) intenzivno brzo trčanje na 100m u ravnoj liniji (blokovi od 6-10 minuta) s aktivnim odmorom (hod) od 2 minute
razvijanje snage (1 x tjedno) trčanje 3-4 x 300-tinjak metara s pasivnim odmorom od 4-5 minuta
 

razvijanje izdržljivosti (2-3 x tjedno)

prvi trening u tjednu: 3-5 minuta pri max. brzini pa isto toliko hodanja ili lakše vježbe

drugi trening u tjednu: relativno duga udaljenost bez prekida pri istoj brzini

 
izvan sezone vježbe niskog intenziteta (1-2 x tjedno) umjerene vježbe za zadržavanje mišićne izdržljivosti i snage
jednom u 10 dana napraviti visoko-kvalitetni trening vježbe visokog intenziteta

Na kraju bih se htjela zahvaliti dr. vet. Deani Basar koja mi je svojim stručnim savjetima pomogla da dio članka o hrani i masaži bude na mjestu, natuknula mi par dobrih smjernica za bolju razumljivost svima i velikodušno, u svom pretrpanom rasporedu, darovala za to svoje vrijeme.

Također, veliko hvala autorima svih ovih divnih fotografija koje su uljepšale ovaj članak i učinile ga boljim.

Foto: Hurtta
by Hurtta

Pomoćna literatura:

  • Royal Canin: Optimising the performance of the working dog
  • Royal Canin: Practical Guide for Sporting & Working dogs
  • Kineziološki fakultet: Priručnik za sportske trenere

Bakica se ne da :-)

Pisala sam prošle godine 5. 12. (tad slavim drugi Gunnin rođendan jer na taj dan, 2015., dobila je drugu šansu za život) kako Gunna stari i kako se nosim s tim pa se neću ponavljati. Stoji u toj objavi.

Nema tu neke drame (ok, samo povremeno :-)), tek unutarnje pomirenje da ti je pas stariji. Sad već mogu reći star tj. stara. Pomirih se sa stvarnošću prije nekog kratkog vremena.
Mogu reći da sam zapravo i sretna što imam prilike vidjeti da postaje lagano senilna. Mnogi vlasnici pasa prerano otišlih iza duge dali bi lijevu nogu za to. Petnaest i pol joj je za vratom i, kako bi neki rekli: svaki je dan poklon. Zaista jest. Nastojim to ne smetnuti s uma i blagoslovim svako jutro u kojem se njena glavica pomoli iza kreveta.

U zadnje vrijeme, osim srednjeg dijela leđa, često je boli i sakroilijačni zglob pa šepa najčešće na zadnju desnu (ta noga joj je inače neelastičnija i bolna točka). a prije neki dan prvi ju je put zaboljela i zadnja lijeva.
Ima izmjenjive periode kad ju boli i kad je ok i znaju biti vrlo različiti. U jednom momentu nakon 100-tinjak metara doslovno stane od boli i noga joj je izvan kontrole, a u drugom maltene jurim za njom jer se ispali kao raketa kao u mladim danima. Koliko god mrzila kemiju, Bogu hvala na lijekovima protiv bolova koji zaustave upalu u prvoj fazi dok ne preraste u nešto gore. U njenim visokim godinama, meni osobno je najbitnije da ju ništa ne boli.
U dodatnom traženju kako joj mogu pomoći, dobila sam savjet da nabavim Traumeel (ja sam nabavila tablete), homeopatski lijek protiv bolova i upala raznih tipova: od nagnječenja, preko fraktura pa sve do raznih degenerativnih promjena. Traumeel dodatno i iščisti organizam.
Ovo je link na lijek za ljude no postoji i Traumeel za životinje kakav sam i ja naručila za Gunnu: TRAUMEEL

Deni nam je jednom tjedno i ona puno toga „pokrpa“. Zahvaljujem nebesima što ona postoji. Prištedila nam je mnoge muke i našla hrpu rješenja. Skupila se tako i manja KOSSP-ovska  ekipica zahvalnih pa smo joj kupili preuranjeni božićni poklon zbog kojeg je  obje strane zasuzilo oko.

Deni

srce

Moram opet spomenuti i divne veterinare u Bubi kojima  nikad nije teško odvojiti minutu više za moju bakicu.
Evo, prije neki dan, navukla je Gunnica neku sitnu upalu mjehura koju sad liječimo i koja će kroz koji dan biti ok. Odmah smo malo ponovili i nalaze krvi te dodatno ispitali urin i ispalo je da ima viši kolesterol (11.22), povećane jetrene enzime (ovo već neko kraće vrijeme) te visoke proteine i leukocite kao i nižu težinu urina.
Već neko vrijeme, Gunna je strašno proždrljiva (ali zaista strašno) i ima veliku potrebu za pijenjem (ponekad ju doslovno moram prekinuti u pijenju jer se doslovno „natače“) pa samim tim i za mokrenjem, pada joj mišićna masa, povremeno dahće bez vidljivog razloga pa imam  dobar razlog posumnjati da ima Cushingov sindrom.

No, teško je to reći bez dodatnih pretraga jer svi stari psi žive za hranu, vodu mogu piti i iz npr. senilnosti (jer su, eto, pored vode), a mišićna masa naravno da pada. No, kad svemu pridodam da smo na biorezonanci prije 11 mjeseci  ustanovili poremećaj rada hipofize, sve prilično upućuje na Cushing. Psi s Cushingovim sindromom imaju kronično pojačano lučenje kortizola. Za njegovo lučenje, odgovoran je hormon ACTH (adrenokortikotropni hormon), a njega pak proizvodi hipofiza.
Stoga je potpunu dijagnozu moguće ustanoviti nizom testova, a taj stres mojoj bakici ne želim priuštiti. Ne u tim godinama. Dodatno, Cushing nije izlječiv i moguće je utjecati samo na simptome. Ako to znači pelenu u jednom momentu, radije biram to nego lijekove koji usto imaju i nuspojave. No, postoji alternativno rješenje za kojim sam baš danas posegnula, a to su Cushex kapi, prirodni pripravak za postizanje ravnoteže nadbubrežne žlijezde i hipofize: CUSHEX

Psi koji su ih pili, poprilično su si olakšali simptome i vrlo dobro funkcionirali neko vrijeme.

Vidjet ćemo… Sve za moju bakicu.

Evo, baš smo se vratili iz šetnje gdje sam ju doslovno morala štopati da ne juri preko ceste i zdušno uvjeravati da nikako ne smijem bacati češer kojeg je upravo pokupila i željela da joj ga bacam kao nekad.

I, kao da je moja draga Ana Bojanić znala da ću baš danas pisati blog, nakon što sam joj ispričala kako sam Gunnu sustizala u večernjoj šetnji, izjavila je jednu prekrasnu rečenicu koju ovdje želim trajno zabilježiti i koja me oborila s nogu:

„A ljubav, ne da ona da ju starost ulovi, večeras joj je zbrisala.“

gunna bakica

Kad stvari ne idu kao po špagi

Nešto je trulo u državi Danskoj.

Doma imamo popišanca. I povremeno: posranca.

I ne, nije Uri; ovaj put on nije ništa kriv 🙂

Vai je.

Vai profilna

Prije nego što opišem cijeli „slučaj“, moram napomenuti da je Vai gospodski karakter, mazuljac na kvadrat i u dubini duše poeta na neopisivo. Emotivan, senzitivan i senzibilan, osjeća svijet oko sebe i reagira na njega. U pravilu reagira predivno zaboravljajući da protiv svijeta ima mogućnost zubiju i kandži (nikad upotrijebljeno osim na grebalici) pa kad ga taj svijet malo prejako dotakne, ponekad se ne snađe. Ovaj se put nije snašao pa se – popiškio tamo gdje nije trebalo.

Naime, Vai, kao što sam već mnogo puta pisala, OBOŽAVA Gunnu. Ali stvarno, obožava. A Gunna kao Gunna: ako nisi loptica ili komad hrane, nisi zanimljiv i uglavnom – smetaš. No, u njenu obranu, moram reći da je Vaija prihvatila kao niti jednog mačka dosad. Jedino njega nikad nije ovčarila. Kao da je osjetila da je malac pjesnik u duši i da neće shvatiti da su joj mace dosadnjikave i služe za ovčarenje te da to nije ništa osobno. Prema njemu, ima čisti odnos poštovanja te se s njim voli i igrati i natjeravati po stanu. Kao da mu je rekla: „Malac, za jednog mačka, ti si prilično ok i sasvim pristojan.“ I Vai je time bio najsretniji mačak na svijetu koji je u svojim pubertetskim danima imao čak i pokušaj obljube Gunne. I to i preživio 🙂

No, moja ljubi Gunna stari i postaje lagano senilna. Ne previše no sasvim dovoljno da se s vremena na vrijeme obrecne na njega što mog emotivca čini duboko nesretnim jer se odmah pokunji. No, ni to nije takav ogroman problem sve dok joj prije kratkog vremena nije palo na pamet gurnuti glavu u njihov wc i kusnuti pokoji mačji nusprodukt. Čak ne bih rekla da se s jasnom namjerom zna zaputiti tamo nego jednostavno imam osjećaj kao da prođe i u glavi joj se pojavi misao: „Hmm, vidi, mogla bi malo.“

Iz istog razloga (senilnost) pomiješanog s borderskim (ovčarenje) tako je povremeno nakon toga znala zaštopati jedini ulaz tj. izlaz iz wc-a i tu je Vaiju bilo već previše svega. Uri se nije puno uzbuđivao zbog toga: on bi je samo lagano odgurnuo s repom i stražnjicom i ušao, obavio i izašao. Ali to je Uri, imam osjećaj da bi joj se popišao i na glavu ako treba no obavio bi to u wc-u jer je on hipersamopouzdan.

Urija ništa ne može omesti…
urkili manja

No, Vai je… Vai. Dušica i pjesnik i gospodin.

Tako je Vai počeo od jada piškati na kritične punktove: Gunnin ležaj pa i svoje ležaje i na kraju: na tepih. Trebalo je izvjesno vrijeme (jer, nisam ga odmah „uhvatila“) da skužim tko i zašto i onda se sve iskristaliziralo. Siroti se osjetio ugroženo i jednostavno tim činom pokušao ostvariti još ono malo integriteta koji mu je preostao kao i naglasiti da je to njegovo i time si pojačati samopouzdanje. Korijen svega je nesigurnost koju je uzrokovalo ponašanje njegove ljubimice kao i posvemašnje razbijanje rutine na koju je navikao.
Zamislite da sam ga još i kaznila: trenutnoj nesigurnosti bih samo nadodala novu. Niti jednoj životinji nije drago onečistiti prostor u kojem boravi; ona će to napraviti samo kad se osjeti primoranom na to.

A rutina je beskrajno bitna svim životinjama jer ona, kao i ljudima, daje taj vječno priželjkivani osjećaj sigurnosti. Pogotovo je rutina bitna mačkama koje žive u stanu jer ove vani imaju dodatnih sadržaja te su time i otpornije na stres kojeg donose svi neočekivani događaji. No, mačkama u stanu/kući je poznat svaki pedalj doma koji kroz neko vrijeme jako pojačava tu istu rutinu i sigurnost te time postaje savršeno sigurno utočište, cjepljeno protiv svake opasnosti i stresa.
Rutina je ovdje bila opasno uzdrmana, a najveći je problem bilo guranje Gunnine glave u pijesak i onemogućavanje mog poete (samo u njegovoj glavi jer mu Gunna ništa ne bi napravila no to uopće nije bitno) da obavi što treba pa bi on to obavio negdje drugdje.

U cijelom dumanju što bi bilo pametno, u jednom razgovoru s Deni (Gunnina ljudska duša o kojoj sam već pisala, divna veterinarka… ma, obožavam ju) koju sam nazvala i naručila Bachove kapi da malom pojačam samopouzdanje, Deni je kao iz topa u milisekundi ispalila ono što meni nije bilo očito niti u peti: pa, okreni wc prema zidu! Ajme meni… u tri života se toga ne bih sjetila!

I napravih tako. Okrenula sam wc prema zidu no tako da mačkoslavci imaju tri rupe tj. izlaza sa strane. U slučaju da se moja pseća bakica nasadi na neki otvor, oni se neće osjećati ugroženo i bez problema će izlaziti i ulaziti.

wc

To je bilo prije tri dana i, sudeći po svemu, riješili smo problem :-).

Na kraju, htjela bih nadodati da, kad najviše mislimo da je naš ljubimac nešto kriv, stanimo i dobro razmislimo što se tu zapravo dešava. Životinje nisu zle i ne rade stvari da nama napakoste. One samo reagiraju na svijet oko njih, na nove okolnosti i situacije i uglavnom je najčešći krivac ljudski faktor. Životinje reagiraju najjednostavnije što mogu alatima koji su im dostupni. Životinje nemaju riječi kojima bi se izrazile no to ne znači da ne govore.

Budite mi dobro, volite svoje ljubimce i nikad ne odustanite od njih!

Pozdravlja vas moj bivši popišanko Vai i ostatak ekipe :-*

bebac Vai manja

grle se

Okom kamere u privatni život ljubimaca

Tek je ljeto odmaglilo iza ugla, a ja se još uvijek prisjetim najboljih dijelova. Ili, još bolje, dva glavna hita. O jednom je već bilo riječi: Gunnina plivalica. Stoga se odmah bacam na drugi koji bez greške konkurira prvom, a to je: nadzor. Voljela bih reći posvemašnji no to ne bi bilo skroz točno pa će točniji izraz biti: djelomični.
O čemu se točno radi?
Odlazeći na more, pobrinuli smo se za mačji dio ekipe. Znala sam da će, kao i prošle godine, svekrva junački odraditi čuvanje malih vragolana i da će s njima provesti i par sati dnevno. I, zaista, sve je bilo točno tako. Klinci su bili zbrinuti bolje od ličkih medvjeda. No, postojao je jedan problem, a to smo – mi. Jer, koliko god oni relativno dobro podnosili razdvojenost od ljudskih jedinki, ljudske jedinke ne podnose najbolje razdvojenost od njih.
Stoga je dvočlano vijeće u sastavu BoBo i ja, prije odlaska na godišnji sve detaljno prodiskutiralo, složilo se da ima separacijskih problema i odlučilo ih pouzdano riješiti najboljim mogućim sistemom: kupnjom kamere (IP-kamera-DCS-936L-HD) putem koje ćemo imati neprekidni live streaming iz dnevnog boravka.

IP-kamera-DCS-936L-HD

 

I tako je instalirana kamera s dobrim pogledom noću i danju zajedno s pripadajućom aplikacijom na mobitelu, a mi smo se veselili prvom pogledu na intimu naših mijaukavaca koji niti ne slute da ih gledamo potajice. Onako – iz prikrajka.

Kako je tih dana bilo jako vruće, većinom su se zadržavali na balkonu i nismo ih baš često viđali no došao je i taj dan. Bio je to dan kad su pale neke naše ideje o tome što ih jesmo tj. nismo naučili. Npr. da ne idu na stol za blagovanje. Dakle, imamo samo jednu zonu gdje smo odredili da ne smiju: taj stol. Do ovoljetnog pogleda kroz kameru, bila sam vrlo ponosna na sebe kako sam ih to lijepo uspjela naučiti. Tj. barem Vaija. Za razliku od Vaija, Urija sam nekoliko puta „uhvatila“ na stolu no čim bi me vidio, šmugnuo bi dolje. Ali Vaija – nikad.

Do 4. kolovoza kad je i taj mit srušen:

prasac-Vai

Moje metode pozitivnog učenja kako ne ići na stol pale su u potpunosti u vodu te je i Uri odlučio pokazati mi srednji prst pri sljedećem pogledu kroz oko kamere:

prasac

U svakom slučaju, kamera se pokazala kao vrlo koristan alat za „snimanje prave situacije na terenu“ ali i „liječenja“ naših separacijskih problema jer – pokazalo se da oni sasvim lijepo funkcioniraju i bez nas. Iako pomalo u strahu što ćemo još vidjeti, odlučili smo do sljedećeg ljeta kamerama pokriti cijeli stan. Bit će to potpuni i nesputani voajerizam s kokicama u jednoj ruci, a mobitelom kao daljinskim upravljačem u drugoj pri čemu smo spremni za otkrivanje drugih tajni koje krije ovaj mačji dvojac.

Svima koji planiraju slično, samo jedan savjet: oprez, možda padnu mnoge vaše zablude o ponašanju vaših najmilijih četveronožaca 😉

Naša zabluda i priča glede stola, na kraju ljeta završila je ovim trenutnim stanjem gdje je (zasad) 1:0 za Vaija i Urija.Uri-na-stolu

Polagani povratak u rutinu, a i više…

Vratili smo se s godišnjeg: BoBo, Gunna i ja…

Gunna je već jučer obavila svoju fizikalnu (što preventivno, što zbog uobičajenih staračkih boljki) i, na moje zadovoljstvo, prilično je dobro. Mišići na zadnjim nogama koji nikako da se vrate u malo jače stanje, čvršći su. More je dalo svoje, a prsluk za plivanje pokazao se  vrijedan svake kune. Na moru je Gunna plivala s prslukom no jednom dnevno kratko sam je slala u vodu bez prsluka. Zanimala me usporedba. Mogu reći da s ovim, meni novim iskustvom po pitanju prsluka, svakom tko ima starijeg psa, od srca preporučam kupovinu tog vrijednog dodatka. Razlika je zaista velika. Ne mogu reći da Gunna ne bi plivala i bez prsluka no… s prslukom je to daaaaaleko komotnije: održavanje na vodi je besprijekorno, njeno uživanje  maksimalno, a da ne govorim o tome da u vodi može ostati znatno dulje i da nakon kupanja nema zadihanosti koju u njenim godinama zbrojenu s ljetnim vrućinama želim svakako izbjeći. Oduvijek sam je puno isplivala u ljetnim mjesecima te imala plivanje i kao dio kondicijske pripreme (i u bazenu na traci) u njenom radnom periodu. Sada plivanje samo ima blažu funkciju: održati postojeće stanje stvari i po mogućnosti malo ga poboljšati. Vjerujem da ima pasa kod kojih to možda, iz raznih razloga, ne bi imalo takvog efekta kao kod Gunne. Što se nje tiče, ona na moru, i prije i sada, procvate. Ove je godine ojačala mišiće zadnjih nogu, dobila je malo i na gipkosti, lakše se diže iz ležećeg položaja…

Mislim da video govori više od riječi:

Sad samo treba smisliti kako i gdje ju malo bućnuti u vodu i u zimskom periodu. Srećom smo u Zagrebu gdje postoji par opcija i samo treba vidjeti što i kako.

Povratak s godišnjeg uključuje i povratak Vaiju i Uriju tj. obitelj na okupu i stavljanje, time, srca na pripadajuće mjesto.

Moramo pod hitno osmisliti kako zatvoriti gornju terasu i pripadajuću sobu kuće na moru pretvoriti u hladnije mjesto kako bi iduće ljeto išli s nama jer su nam falili neizmjeno.

Srećom su dvoje (po stoti put: imajte ih dvoje, divno je i bez ogromne količine stresa ostavljanja) i imaju jedan drugog i svekrva im je bila na raspolaganju par sati dnevno (hvala, Nada), a par puta imali su i društvo drage prijateljice (Keti, pusa). Znam da ja njima vjerojatno nisam toliko falila koliko oni meni. Da je njima bilo više nego dobro, vidjelo se odmah na ulasku u stan. Dočekali su nas s veseljem i zanimanjem no bez stresa. Nakon prvog checkinga, to je bilo to.

laptop

Dakle, sve se vratilo u normalu pa čak i više. Naime, možda jer taman malo i  zahladilo, a možda i iz samo njemu poznatih razloga, no Vai je već prvo jutro smazao cijelu porciju klope. Vai! Da podsjetim: Vai jede jer mora; jer je pri stvaranju Stvoritelj odredio da bez hrane nema života. Ako netko jednom utvrdi kako se može i bez toga, Vai će vjerojatno stajati u 1. redu kako bi naučio preživjeti bez tog dosadnog rituala hranjenja.
Uri je ovdje jedini na gubitku jer nema za kim smazati ostatke hrane pa se baca na lizanje tanjurića u sudoperu na kojem se grije hrana:

sudoper

Jedna im je stvar ipak falila dok nas nije bilo: natjecanje u krevetu ujutro tko će se bolje ugnjezditi na što boljem mjestu.
Naime, danas (drugo jutro od povratka) već od 6 ujutro, trajala je ophodnja po krevetu dostojna oveće policijske patrole, a kojoj je prethodilo mijaukanje praćeno nekim novim zvukovima. Definitivno su proširili vokabular. Čujem neke nove zvukove, još sam moram otkriti što znače.

Prvo je došao Uri (koji je maza na kvadrat, hedonist po svemu pa i u tome) koji se narihtavao pod ruku sa svih strana pa u jednom momentu skužio da i ljudsko stopalo može poslužiti svrsi (nema veze što ljudski subjekt napola spava; Uri će naći način da si maksimalno ugodi), a onda se ugnjezdio pod rukom. Zatim je došao Vai koji je želio na isto mjesto jer je to pored balkona gdje fino pirka, a i ja sam uvijek vječno raspoloživija od BoBe koji kad spava, spava unatoč malim smetalima.

Vai-i-Uri

Desna strana ruke na krevetu je tako „in“. Vai i Uri su se neko vrijeme izmjenjivali dok nisu shvatili da stanu bez greške i oboje. Mene nitko ne pita. Pravim se da mi je teško kad se oboje ovako navale ali u stvari uživam i sretna sam kao malo prase.

Vidim da su u elementu i po pitanju tamanjenja svega što leti i gmiže. Danas od ujutro, dok ovo pišem, traje lov po stanu na svakog hrabrog kukca koji se usudio zaći s one strane mreže  među dvije zvijeri željne zabave.
Promaši li insekta hrabrišu jedan od njih dvojice, drugi sigurno neće. Sad već love u paru. Uglavnom, stan je bez kukaca, a ne provuče se ni komarac.

Sve u svemu: home, sweet home.

trojka-na-okupu