Bingo!
Započela bih izjavom moje predivne Deni: „Imamo glavnog j….a u gradu, a i šire“! Ja ću samo nadodati: frajer nam je doskočio i slatko nam se smije. Kad kažem frajer, naravno da mogu misliti samo na jednu jedinu četveronožnu jedinku u kući: Urija.
Dakle, prije cca godinu dana, gorespomenuti gospodin je ostao bez jajca. Sjetimo se, bio je obostrani kriptorhid: jedno jajčeko u lijevom ingvinalnom kanalu, drugo u abdomenu (ispod mjehura). Zakopao ga je duboko, minucioznom tehnikom te nas (točnije vet. Brunu Ljoljeta koji ga je operirao) svojski namučio i tijekom operacije (da ne kažem, i prije) i poslije. No, tri tjedna poslije svi smo odahnuli. Period mijaukanja, pjevanja zasebno i u nizovima, miomirisnih izlučevina, naskakivanja na sve što diše, leti, puzi i gmiže ostao je iza nas…
Aha… možda na pokoji mjesec. Frajer nas je svojski zaribao i pokazao ne jedan, nego dva treća prsta. A možda je pokazao i one na nogama, nikad nećemo saznati.
Držao je on nas na mukama pa ću i ja čekati do kraja (ne varati i čitati odmah kraj!) ovoga da sve razjasnim u potpunosti.
Što se dešavalo nakon kastracije?
Par mjeseci nakon kastracije, učinilo se da se smirio: mijaukanje doduše nije u potpunosti prestalo (miomirisi jesu) no sve smo to pripisivali njegovoj osobnosti ili bolje rečeno: osobenosti. I dalje je tu i tamo (do nedavno!!!) naskakivao na Vaija no mislili smo kako je zapamtio taj lijepi osjećaj i nek’ mu je sa srećom. Vai mu da pa što sad; nećemo ni mi od toga raditi dramu…
Tu i tamo bi se grubo poigrao (par mjeseci nakon kastracije igra je postajala grublja) no to je Uri: rabijatan je, tvrdoglav i on je frajer pa je red da se tako i ponaša. Spašava ga to što je onaj dragi, hajdovski dio njegove bipolarne osobnosti, nevjerojatno mio i drag, gotovo pseće umiljat. On zna kako kupiti naklonost i teško mu je odoliti te dobro koristi svoje prednosti kojih je debelo svjestan. Par puta nakon tih par mjeseci poslije kastracije, jača igra znala je tu i tamo završiti hlađenjem no to je bilo to: tomu su posvjedočili svi vlasnici mačaka i nisam tome pridavala preveliku pažnju. U jednom momentu se posvađaju, u drugom ljube. Takvi smo često i mi ljudi. C’est la vie.
Misleći kako je život baš lijep, a 10 mjeseci nakon kastracije, u jednom momentu smo se i preselili u novi stan u kojem je prethodno živjela (bila je to razmjena dobara) svekrva sa svojim kastriranim mačkom. Osim samog stresa oko selidbe i boleština koje su nas zbog tog pokosile, sve je bilo kao u bajci. Do 4. dana iza selidbe kad je bajka naprasno prekinuta… Taj dan spremala sam se na posao kad su do mene doprli krikovi i sumanuta jurnjava Vaija i Urija po stanu. Krikove, bolje rečeno vrištanje, je ispuštao Vai dok ga je Uri pokušavao umlatiti. Da se točnije izrazim, ne umlatiti nego rastaviti na stanične komadiće i prekinuti njegovo zemaljsko postojanje na ovoj ravni. Nije to, dakle, bio bezazleni fight nastao grubljom igrom. Bio je to Urijev predatorski pokušaj da zavlada novim teritorijem i uspostavi nove hijerarhijske vrijednosti dok je Vai doslovno prestrašeno vrištao iz petnih žila ne shvaćajući što se zbiva. Da sad ne duljim o panici i šoku koji su me obuzeli, zatvaranju svakog u zasebnu prostoriju i svemu ostalome, idem opisati što se dalje dešavalo.
Jedino logično što sam u sljedećim danima pomišljala jest da je maloj nemani selidba bila stres (promjena prostora ili bilo čega u nekom prostoru mačkama predstavlja veliki izvor stresa i mogu ovako reagirati te uspostavljaju nove hijerarhije i odnose; kao da se resetiraju), da je miris prethodnog mačka bio okidač nakon čega je odlučio uzeti stvar u svoje šape i pritom biti glavni i odgovorni šerif u selu. No, ni ja nisam crnu vunu prela pa sam odlučila staviti stvari na mjesto. Prema svim istraživanjima i pričanjima onih koji su to prošli, tjedan-dva i stvar je riješena. Dakle, isprobala sam apsolutno sve metode koje ovdje nabrajam, a koje su u normalnim okolnostima zaista dostatne:
- negativne: špricanje vodom (dežurala sam svake sekunde kad sam ih pokušala zajedno držati; bila sam umorna do bola), par puta i pedagoško šamaranje (nije mi ostao dužan)
- pozitivne: hranjenje i igranje dok su skupa
- mačji feromon uštekan u struju dan i noć (Feliway)
- aromaterapeutski pripravak na bazi valerijane i drugih eteričnih ulja (to ga je malo i umirilo no nije riješilo problem)
- bachove kapi spravljene posebno za oboje: za Urija da ga primiri i da se bolje nosi s novim prostorom (jer smo mislili da je to uzrok), a za Vaija da onako šokiran i unezvjeren stekne strmoglavljeno samopouzdanje. On je zapravo prvi počeo pokazivati da nešto ne valja jer je mjesecima prije mic po mic počeo sve češće zapišavati garnituru čim bi ga ovaj krivo pogledao. Kasnije je postalo jasno da se nije usudio do WC-a ili je jednostavno reagirao na Urijevo zastrašivanje.
- rotaciju svakog u drugi dio stana kako bi se njima napunili mirisi i opet se naviknuli jedno na drugo
Ništa se nije dešavalo, dani su prolazili, a situacija je zapravo postajala sve gora i gora. Nekoliko puta, Uri je toliko jako dohvatio Vaija da smo imali nekoliko izleta kod veterinara i sanaciju:
- Urijevog nokta koji smo morali iščupati nakon što sam ga šutnula s grebalice gdje je dohvatio Vaija
- Vaijevog oka koje je Uri vjerojatno dohvatio (nismo vidjeli kad, samo smo vidjeli posljedicu), a koje je imalo opako oštećenu rožnicu
- Bojanovu bolest mačjeg ugriza na ruci koja se nakon ove donje fotke svojski upalila: dok ih je rastavljao, Uri ga je svojski zagrizao i ruka se počela gnojiti no srećom sanirali smo i to
- mene je dohvatio ispod nokta što je danima boljelo kao sam vrag
Vai se od jada sav olinjao, a ništa bolje nije bilo ni s Urijem; niti njemu sve to nije bila bajka. Stvari su bile sve gore i gore i u jednom momentu, Uri je doslovno postao opasan za Vaijev život (doslovno bi ga uhvatio za vrat i stiskao i zabadao zube dok bi ovaj vrištao ispod njega). No, samo za njega. Prema svima drugima, on je i dalje bio najmiliji mačak na svijetu.
I mene je jako respektirao slušajući samo moj -ne, no to je bilo to. Čim bih okrenula leđa, prikradao bi se Vaiju kao zadnji krvožedni predator u lovu na plijen sa samo jednom namjerom: riješiti svijet njegovog postojanja.
Otprilike tri tjedna nakon početka cijelog cirkusa, pregradili smo stan sa zaštitnom mrežom. Novoadaptirani stan rađen pune 4 godine. Nije više dolazilo u obzir niti sekundu pustiti ih zajedno. Uri Vaija nije mogao vidjeti niti nacrtanog.
Tko tu koga:
Mjesec i pol nakon prvog napada i nakon svih metoda koje su mi bile znane i neznane, pomislila sam sljedeće: da je i najdivljiji mačak s ceste, s vremenom bi barem tolerirao Vaija. Pa, pobogu, odrasli su zajedno i voljeli se donedavno! Nešto nije u redu. Nešto fizički. U svakoj dostupnoj literaturi (a bome sam oči ostavila surfajući i proučavajući sve živo i neživo), bilo je objavljeno da mačke ovako reagiraju kad nešto nije u redu. Ovo je bila čista preusmjerena agresija i sve je više ličilo na to da je uzrok fizičke prirode.
U svim promišljanjima, prisjetila sam se dvije stvari koje mi je rekla Marina (njihova uzgajivačica) u jednom od naših neobaveznih razgovora… Kako je jednom dr. Jasna Marušić (vet. amb. Pezo) imala slučaj mužjaka koji je prodan ljudima kao kastrat no odjednom je postao agresivan prema svima i ustanovili su pretragama da nije do kraja kastriran (ili je imao 3. testis?). Kad su izvadili preostali testis, sve se posložilo u normalu. Drugo čega sam se sjetila i što mi je zvonilo u glavi je kako je Marina ne jednom zaključila na vlastitoj koži da je jedina situacija u kojoj ne može upariti dvije mačke (bez obzira na spol) ona kad nekastrat napada kastrata. Iz nekog razloga se ne podnose.
Riskirajući da me proglase ludom, glupom, hipohondričnom ili štogod drugo (nikad mi nije bilo problem ispasti bedak zbog dobroboditi svojih ljubimaca; od 100 bedastoća, jedna će valjda naletiti i pametna, a i prirodna tvrdoglavost mi ide u prilog), jer je Uri kastrat, donijela sam odluku da zatražim pretragu na testosteron i štitnjaču. Krv smo poslali u Laboklin, jedan od vodećih laboratorija u Njemačkoj i, jednostavno – opali na dupe.
Nalaz je pokazao da je TSH nizak (manje od 0.01, ref. je više od 0.4), T3 nizak, a fT3 povišen (2.1, ref. je 0.8 – 1.4).
Generalno, štitnjača mu baš i nije super i bio je u hipertireozi. No, ona je bila posljedica nečeg drugog… A konstatacija da su svi pali na cijenjeni stražnji dio je bio nalaz testosterona… Kod kastrata, naime, dopušteni nalaz testosterona 0,1 – 0,5 ng/ml. Kod nekastrata, testosteron je do 1,3 ng/ml. Spremni? Uri je imao 4,1 ng/ml! Dakle, po nalazu testosterona naš mucko Uri bio je nekastrat na entu u punoj snazi, hormonalna kamikaza i punokrvni predator. Ono što mi sad pada na pamet jest da smo se mi cijelo vrijeme čudili kako se Uri tako vanserijski razvio. Poput britanca koji pari cijelo vrijeme, njegova glava je bila ogromna s onim impozantnim britanskim obrazima, šija široka i jaka – tolika da nismo mogli navući kožu na gornjem dijelu vrata jer se sve raširilo, tijelo nabijeno i jako, dlaka kao da je odrastao u sibirskim uvjetima, uopće nije imao ni onaj tzv. „british fat“ (masnoća u području donjeg dijela trbuha tipična za kastrate) iako se ne može reći da nije propisno potkožen :-). Sad je postalo jasno zašto se razvio: frajer(čina) je imao pričuvu hormona za 5 mužjaka odjednom i za popariti sve mačke u gradu.
Laboklinov nalaz:
No, da se vratim na temu… Pa, on je s obzirom na nalaz još bio i fenomenalan! S tom količinom testosterona, on je zapravo famozno tolerirao Vaija. Dok mu nije prekipjelo i dok se nije nakupilo toliko testosterona da je pukao kao kokica. Sva ona ljutnja koju sam već debelo počela osjećati prema njemu jer nas je opako terorizirao, da ne govorim o jadnom Vaiju, je posve splasnula. Shvatila sam da je zapravo jadan i da si ne može pomoći jer to je tolika navala hormona da čovjek naprosto teško može povjerovati da se uopće uspijevao nositi s takvim stanjem. Sad je trebalo ustanoviti što se dešava. Problem je, sad već očito, bio fizičke naravi.
S obzirom na to da je produkcija testosterona bila abnormalna i za nekastrata, postojale su samo dvije varijante:
- tumor testisa: elem… prije godinu dana operirao ga je Bruno Ljolje, veterinar koji mi je spasio Gunnu svojevremeno izvanrednim i potpuno nerutinskim operativnim zahvatom i kojem vjerujem do neba. On je za mene poseban veterinar. Izvadio je neoštećene testise (Uri je bio obostrani kriptorhid: jedan testis u lijevom ingvinalnom kanalu, a drugi u abdomenu ispod mjehura). Dakle, testisa nema i dolazimo na drugu varijantu:
- problem s nadbubrežnom žlijezdom ili možebitni tumor na njoj. Problem koji može nastati jest da nadbubrežna žlijezda može proizvesti previše jednog ili više hormona, između ostalog i testosteron (prekomjerna proizvodnja androgenih steroida). U slučaju tumora nadbubrežne žlijezde koji je funkcionalan, može se desiti povećana proizvodnja testosterona. Ali nekako sam sumnjala da bi to bilo baš toliko da dosegne razinu od 4,1 ng/ml.
Postoji pretraga koju smo pokušali napraviti da bi dokazali izvor testosterona. To je stimulacijski test s GnRH (gonadotropni oslobađajući hormon) i stimulacijski test s hCG. Ovaj zadnji može imati i ozbiljne nuspojave zbog kojih te smo ga u startu odbacili.
Ostao je test s GnRH kojim se zapravo ispituje postoji li neka sekretorna sposobnost tkiva testisa. Jednostavno rečeno, tim testom dobivamo informaciju je li sav taj testosteron posljedica rada testisa. Vadi se krv prije testa, zatim se injektira GnRH i nakon dva sata se opet vadi krv čime se dobiva rezultat i uspoređuju vrijednosti prije i poslije čime dobivamo potrebnu informaciju.
Sad je uslijedila prava robinzonska potraga za testom. Životinjski stimulacijski se može obaviti u minhenskoj Klinici za životinje Ludwig-Maximilian Univerziteta no samo tamo jer njihovi zakoni ne dozvoljavaju prijenos testa preko granice. To mi nije bila dobra opcija jer ionako stresirani Uri, ovako će se još dodatno uzrujati i tko zna što se sve može desiti. U razgovoru s njima, doznali smo da možemo obaviti i test pomoću humanog GnRH no taj pak nije samo tako dobavljiv. Ipak, pronašli smo ga za cijenu od cca 1.500 kn što bih još i dala da u međuvremenu nismo doznali da i ne mora biti točan. Kad se zbroji ta činjenica s onom da Uri jako teško podnosi prčkanje po njemu i da divlja kao lud i da mu je to strašan stres, odustali smo i od tog testa. Već na rubu snaga (sva ova istraživanja trajala su cca dva tjedna pa i više i uključivala brdo dragih veterinara koje ću svakako spomenuti na kraju: šećer na kraju), počeli smo razmišljati o operaciji kao o krajnjoj dijagnostici jer jedino što smo sigurno znali jest da nešto proizvodi sve te silne hormone i da to mora van kakogod.
Tih dana, lagano je počelo padati razmišljanje i o implantu koji će nam dati vremena da razmislimo što dalje, a Urija malo primiriti jer navala hormona sigurno nije bila dobra za njegovo zdravlje.
Eh sad… o čemu se radi kod implanta? On se injektira poput mikročipa u potkožje (vrat, ingvinalni kanal, abdomen). Djeluje tako da ispušta djelatnu tvar deslorelin što je sintetička forma GnRH koji djeluje na nadbubrežnu žlijezdu tj. vrši supresiju na nju u proizvodnji hormona (i kod mužjaka i kod ženki). Zasad se kao najbolji za mačke pokazao Virbacov brend Suprelorin (4,7 mg). Proizvođač ga je zapravo prvenstveno namijenio tvorovima i psima. Unatoč tome, koristi ga već dosta uzgajivača mačaka i zasad nije pokazao nikakve nuspojave. Implant se injektira i lagano ispušta deslorelin te se razgrađuje tj. nestaje za cca 6 mjeseci nakon injektiranja (kod mačaka i dulje, kod nekih čak do 20-ak mjeseci). Česta pojava jest da se testosteron i poveća te nakon nekoliko tjedana (sistemom povratne sprege) uslijedi pad hormona (do cca 5 tjedana).
Razmišljanje o implantu smo zapravo brzo napustili jer bi to značilo smirivanje simptoma no problem bi i dalje bio tu. Čak bi nastao svojevrsni problem jer, u slučaju da postoji testis, implant bi djelovao tako da bi smanjio proizvodnju testosterona i samim time bi se i testis smanjio pa bi bilo otežano njegovo pronalaženje u slučaju da je na nekom „zakučastom“ mjestu. I tako smo opet došli do operacije.
Sjećam se, međutim, koji nam je cirkus Uri priuštio zadnji put nakon kastracije (ludovanje s elizabetanskim ovratnikom i jurišanje po stanu prilikom čega je skoro ozlijedio i Vaija i sebe, zatim kidanje i upala na mjestu reza nakon što smo morali skinuti ovratnik, odbacivanje konaca sa strane organizma… uglavnom, opće ludilo) i pomisao na laparotomiju koja bi ga izrezuckala skroz naskroz, a možda ne bi našla ništa, mi je predstavljala ogromnu gvalju u grlu i veliki otpor. Vikend prije nego što smo dogovorili operaciju, ja sam kontaktirala veterinara (zapravo smo cijelo vrijeme kontaktirali jedno drugo) i predložila mu da napravim još nešto: biorezonancu. Odlučila sam pokušati napraviti biorezonancu pomoću sline i folikula dlake i pokazala je da su sljedeće stvari u problemu:
HIPOFIZA – svakako ako pogledamo da je TSH (hipofiza lučenjem TSH regulira i stimulira izlučivanje hormona štitnjače) prenizak
ŠTITNJAČA (hiperplazija iliti povećanje) – i to je bilo jasno jer je naš „komandant“ hipofiza „zaključila“ da TSH nije potreban u tolikoj mjeri budući da štitnjača radi prekovremeno (plus gornji nalaz fT3).
ŽENSKI I MUŠKI HORMONI rade punom parom
JETRA – srednje jako što je zapravo pokazao i nalaz T3 (17.1, ref. je 33 – 167)
MASNO TKIVO – jaki disbalans
ZAGAĐENJE ZRAČENJEM – što me uopće ne čudi s obzirom na broj bežičnih naprava koje je moj muž postavio po kući. Zapravo me čudi što ne svijetlimo u mraku svi skupa.
KOŽA – lagani problemi
CNS (centralni nervni sustav) – jasno je da je s obzirom na sve u „šlusu“
Nalaz biorezonance nam je otvorio neke nove fronte i mene prisilio da svo zaboravljeno školsko znanje glede reproduktivnog sustava debelo nadoknadim pozamašnim surfanjem što je, naravno, stvorilo dodatnu količinu upitnika.
Ono što treba znati je da biorezonanca primjećuje nastanak problema već na staničnoj razini i da simptomi ne moraju biti niti vidljivi u vrijeme nalaza.
Prvenstveno me zabrinuo nalaz hipofize koji mi je bio više nego logičan. Jer… Hipofiza kontrolira funkciju drugih endokrinih žlijezda i stimulira ih na stvaranje drugih hormona. Ukoliko je ona u hiperfunkciji, može, između ostalog, davati i prejak signal nadbubrežnoj žlijezdi koja potom luči višak, u ovom slučaju testosterona. Problem može biti vanjski i unutarnji. Unutarnji nije vidljiv i to jedino govori da iz nekog razloga, trenutno nama nepoznatog, hipofiza ima poremećenu funkciju. Postoje razni lijekovi, ovisno o tome što se konkretno dešava. Vanjski razlog bi značio da negdje postoji tumor koji može biti neaktivan ili aktivan. Hormonski aktivan adenom (dobroćudni tumor koji može postati i zloćudni) hipofize tako ima posljedicu lučenja viška testosterona, barem u početku. No, ovdje se radi o mački. Dva pregleda ultrazvukom koja smo obavili odmah nakon nalaza hormona nisu dala ništa: mačka je malena i zaista je teško ustanoviti probleme oko ovako sitnih organa. Da bi se pronašlo išta opipljivo, potreban je vrlo dobar UZV, dobar liječnik koji ga radi, sedirana mačka i prilično vremena tijekom pretrage. Imali smo i dobar UZV i dobrog doktora no svejedno… Odlučih sljedeće. Ako ga već moram sedirati, onda je red da napravimo poštenu pretragu i steknemo dublji uvid u sve. U dogovoru s veterinarom, odlučili smo obaviti posljednju pretragu: CT. Pojavio se novi problem… Tužna je istina da u Hrvatskoj nema CT-a (naknadno sam saznala da odnedavno dr. Hajster u Puli ima CT) kao ni MR za životinje. Najbliže do nas je MR u Ljubljani na veterinarskom institutu, a želimo li CT, pravac kod dr. Matka u Toplicu u blizini Topolšice ili Bolnica za živali u Postojni. Odlučili smo se za Postojnu. Ovoj sagi se uskoro nazire kraj no otvaraju se i dodatna zanimljiva područja. U Postojni su rekli da će uspjeti vidjeti i hipofizu (da uglavnom vide sve od 1 mm nadalje) i nadbubrežnu i sve što treba.
Dva dana nakon odluke zatekli smo se u Postojni s Urijem. Sat vremena čekanja rezultata rezultiralo je općim povećanjem kortizola i u meni i u suprugu i kad je dr. izašao s prvim nalazima, mislila sam da ću iskočiti iz kože. Moram ovdje napomenuti da je dr. vidio u kojem smo stanju te je izlazio s nalazima kako se koji pojavio.
Dakle, prva vijest tj. prvi nalaz: mali ima nešto u desnom ingivinalnom kanalu. To nešto liči na testis no CT ne može reći što je to. Evidentno je da izgleda kao testis sa svim znakovima tipičnim za njega. Iskrsnuo je još jedan zanimljiv podatak: kriptorhidi inače imaju višu razinu testosterona od mužjaka čiji su testisi normalno spušteni u skrotum. Svejedno je Uri imao ogromnu produkciju hormona no opet: govorimo o Uriju. On je neobičan i on je definitivno drugačiji što smo oduvijek znali. No, nismo znali da je toliko drugačiji da ima nešto što mačke uobičajeno nemaju tj. ima ih toliko nizak postotak da većina veterinara nije ni čula da je to moguće. Naime, CT je pokazao da Uri ima penisnu kost. Ta kost uobičajena je kod pasa no kod mačaka baš i ne. No, ponavljam: to je Uri. Ni to mu nije bilo dovoljno pa je CT pokazao još nešto: ima i timus. Timus ili prsna žlijezda je središnji organ imunološkog sustava, dobro razvijen kod novorođenih i djece pa tako i mladih životinja no nestaje negdje poslije puberteta kada dolazi do njegove involucije i pretvaranja u masno tkivo. Koliko sam shvatila, ne očekuje se previše da ga ima mačak od 2 godine starosti. Tako da je postojala i mogućnost da to nije timus već tumor (timom) i još svašta nešto.
Eto… CT je bio više nego produktivan i svrsishodan. Pokazalo se dobrim što smo otišli na pretragu i što smo barem saznali gdje moramo rezati prilikom operacije te da ne mora imati rez „od repa do glave“.
Moj nesvakidašnji mališa, slučaj za dr. House-a, a i šire, naručen je na operaciju nekoliko dana poslije…
Operacija je prošlo dobro sa sljedećim rezultatima (neću pisati o suzama radosnicama nakon operacije i izgriženim noktima usljed iščekivanja rezultata):
- Da, Uri ima treći testis. Mali je odlučio popraviti svjetsku zabilježenu statistiku i postati (uz dva pseća i dva konjska) 3. zabilježeni mačji slučaj u svijetu s trećim testisom. Za svaki slučaj, testis je poslan na analizu. S Urijem se nikad ne zna. Tjedan dana poslije stigli su nalazi iz Laboklina: radi se o atrofičnom testisu koji nema ni stanicu tumora što nam je još bila jedina preostala briga koja nas je mučila zbog mogućih metastaza. Kasnijim kopanjem po literaturi i kroz razgovor s Urijevim veterinarom, došli smo do zaključka da je razina testosterona nakon prve kastracije vjerojatno pala (nije više bilo zapišavanja i parenja Vaija i jakog mijaukanja iako je mijaukanje još trajalo mjesecima poslije). Tad se vjerojatno nakon cca 5 mjeseci krenula postepeno podizati (to su bile one grublje igre koje su krenule i posljedična “hlađenja” Urija kad bi pretjerao) jer je taj testis svojom produkcijom nadoknađivao rad onih koji su izvađeni. Tada je nakon ukupno 10 mjeseci nakon kastracije, Uri potpuno “poludio” i postao agresivan prema Vaiju. Pitam se što bi bilo da nismo imali drugog mačka. Možda bi agresiju usmjerio prema psu ili možda čak i nama. Ili možda ne bi uopće i nešto bi se desilo u organizmu od silnog stresa što bi mu skratilo život ili bi postao bolestan, a mi nikad ne bi saznali zašto.
- Da, Uri ima i timus za koji je napravljena i biopsija i nije pokazala zasad nikakvu abnormalnost no kontrolirat ćemo to za godinu dana
- Da, Uri ima penisnu kost.
- Da, Uri je drugačiji. No, i jedinstven po koječemu: mio, drag i pun života.
Do ovog momenta, nisam previše spominjala imena veterinara i svih onih koji su nam pomogli jer zaista zaslužuju posebno mjesto, a gdje bolje nego na kraju gdje dolazi šećer. Mogu reći samo ogromne riječi hvale svima koji su se našli u cijeloj ovoj sagi, neki sasvim slučajno, neki ne, ali svi divni. Blagoslovljena sam što su se našli svi skupa u jednoj vremenskoj točci da pomognu…
Idem abecedom (vidjet ćete da tu ima puno anđela koji pomno negdje skrivaju svoja krila):
Bruno Ljolje iz ambulante Buba (zbog njega se i dalje budim uz moju malu pseću plavooku) koji će vjerojatno u jednom momentu moj broj mobitela staviti na crnu listu i blokirati me jer je trpio 1001 pitanje (smislena i besmislena) koje bi iskrslo tijekom silnih guglanja po internetu, kako kroz sms-ove, tako kroz razgovore i mejlove. Koji se potrudio odgovoriti strpljivo na svako moje 1001 pitanje i čak slušao telefonsku sekretaricu na njemačkom, jeziku kojeg ne govori, na telefonu minhenske Klinike za životinje Ludwig-Maximilian Univerziteta, stiščući pritom po mojim krivim uputama broj 1 za preusmjerenje. Bruno koji još uživa u svojoj profesiji i koji je nazivao svakog kojeg je trebao, od veterinara do laboratorija.
Deni (dr. Deana Basar): moj i svačiji anđeo. Deni koja je trpila (i trpi) cijele moje emocionalne eskapade spremno odgovarajući na sva moja pitanja (glupa i manje glupa) i dileme i pokazala smjernice kojima smo poslije hodali. Ona je veterinar ali i psihijatar za sve nas koji joj dolazimo. Nadam se da ćemo joj se nekako i nekad u nekom svemiru odužiti za sve jer je ovaj život prekratak za to…
Dr. Jasni Marušić koja uskoči čak i kad nisi njen pacijent i čiji duh za mene najviše predstavlja ordinaciju dr. Peze (bez da se ostali uvrijede). Slučaj njenog kastrata koji to nije bio dao mi je bubu u uho koja je bila krucijalna.
Doktorici Nikici Prvanović sa zagrebačke veterine koju čak nisam niti upoznala ali na koju me uputila Deni i s kojom je razgovarao dr. Bruno Ljolje. Žena se potrudila oko totalne neznanke za što joj se od srca zahvaljujem i nadam se da će to nekad doći i do nje.
Dr. Sanji Hrenar, toj toploj i strpljivoj duši koja je tu uvijek kad zatreba i zna ono što mnogi ne znaju: slušati. I ona je anđeo.
Bolnici za živali u Postojni u kojoj smo na kraju pretrage (dr. je vjerojatno birao između hrane ili apaurina) čak dobili i suvenir :-).
Prijatelji ne idu po abecedi i imaju posebno mjesto…
Mojoj Ani, anđelu i toploj ljudskoj duši s kojom sam prošla sve što jedno prijateljstvo može. I koja me trpi i u najgorim momentima i svejedno ostaje uz mene. I znam, Ane, da ti je ovo grozna patetika u kojoj uopće ne uživaš ali tko te uopće pita: ljubim ja tebe i gotovo.
Mojoj Katici koju ne poznajem toliki dugi niz godina ali kao da poznajem jer mislim da smo iz istog gnijezda duša. I ona je anđeo kao i njen muž i ima posebno mjesto u mom životu. Znam da oboje negdje skrivaju krila.
Dragoj Marini Han bez čijih inputa ne bih imala ideju otkuda krenuti s istraživanjem i koja je odslušala mojih plačnih i neplačnih monologa kako niti jedan uzgajivač ne bi te na iglama zajedno sa mnom iščekivala rezultate. Marina, ti si za mene The uzgajivač.
I nije po abecedi ali zaslužuje posebno mjesto: mojoj mami koja skače na svaki moj mig i traži po Minhenu, u svim vremenskim uvjetima i s bolesnim kukom, sve do čega bi mogla doći kako bi mi pomogla. Jer, ona je moja mama i znam da bi sve dala i učinila za mene. Ja mislim da ne mora baš sve ali ona to želi i zato zaslužuje posebno mjesto. Mama, volim te! Ti si moj najveći anđeo.
Oprostite na emocijama i patetici (hvala bogu, ima ih) ali ovo je bio zaista težak period za mene u kojem se nagomilalo strahovito puno toga…
Tisućiti put potvrdih onu koja nas sve treba voditi:
“Kad se male ruke slože…”
Osjećam se blagoslovljeno ljudima oko sebe: prijateljima i svima onima koji su uvijek tu. Sve vas jako volim i nadam se da ću i ja biti tu za vas kad ustreba i neću vam okrenuti leđa. Ako to slučajno učinim, dajte mi vritnjak u pozadinu i uputite na ove riječi ovdje napisane.
A sad na posao. Uri se oporavlja što znači stand by za sve nas :-).
Malo pomaže i kamera instalirana u sobici za odmor:
Pusa svima koji su držali fige, a bilo vas je… :-*