Mjesec: kolovoz 2017.

Vratili smo se s godišnjeg: BoBo, Gunna i ja…

Gunna je već jučer obavila svoju fizikalnu (što preventivno, što zbog uobičajenih staračkih boljki) i, na moje zadovoljstvo, prilično je dobro. Mišići na zadnjim nogama koji nikako da se vrate u malo jače stanje, čvršći su. More je dalo svoje, a prsluk za plivanje pokazao se  vrijedan svake kune. Na moru je Gunna plivala s prslukom no jednom dnevno kratko sam je slala u vodu bez prsluka. Zanimala me usporedba. Mogu reći da s ovim, meni novim iskustvom po pitanju prsluka, svakom tko ima starijeg psa, od srca preporučam kupovinu tog vrijednog dodatka. Razlika je zaista velika. Ne mogu reći da Gunna ne bi plivala i bez prsluka no… s prslukom je to daaaaaleko komotnije: održavanje na vodi je besprijekorno, njeno uživanje  maksimalno, a da ne govorim o tome da u vodi može ostati znatno dulje i da nakon kupanja nema zadihanosti koju u njenim godinama zbrojenu s ljetnim vrućinama želim svakako izbjeći. Oduvijek sam je puno isplivala u ljetnim mjesecima te imala plivanje i kao dio kondicijske pripreme (i u bazenu na traci) u njenom radnom periodu. Sada plivanje samo ima blažu funkciju: održati postojeće stanje stvari i po mogućnosti malo ga poboljšati. Vjerujem da ima pasa kod kojih to možda, iz raznih razloga, ne bi imalo takvog efekta kao kod Gunne. Što se nje tiče, ona na moru, i prije i sada, procvate. Ove je godine ojačala mišiće zadnjih nogu, dobila je malo i na gipkosti, lakše se diže iz ležećeg položaja…

Mislim da video govori više od riječi:

Sad samo treba smisliti kako i gdje ju malo bućnuti u vodu i u zimskom periodu. Srećom smo u Zagrebu gdje postoji par opcija i samo treba vidjeti što i kako.

Povratak s godišnjeg uključuje i povratak Vaiju i Uriju tj. obitelj na okupu i stavljanje, time, srca na pripadajuće mjesto.

Moramo pod hitno osmisliti kako zatvoriti gornju terasu i pripadajuću sobu kuće na moru pretvoriti u hladnije mjesto kako bi iduće ljeto išli s nama jer su nam falili neizmjeno.

Srećom su dvoje (po stoti put: imajte ih dvoje, divno je i bez ogromne količine stresa ostavljanja) i imaju jedan drugog i svekrva im je bila na raspolaganju par sati dnevno (hvala, Nada), a par puta imali su i društvo drage prijateljice (Keti, pusa). Znam da ja njima vjerojatno nisam toliko falila koliko oni meni. Da je njima bilo više nego dobro, vidjelo se odmah na ulasku u stan. Dočekali su nas s veseljem i zanimanjem no bez stresa. Nakon prvog checkinga, to je bilo to.

Dakle, sve se vratilo u normalu pa čak i više. Naime, možda jer taman malo i  zahladilo, a možda i iz samo njemu poznatih razloga, no Vai je već prvo jutro smazao cijelu porciju klope. Vai! Da podsjetim: Vai jede jer mora; jer je pri stvaranju Stvoritelj odredio da bez hrane nema života. Ako netko jednom utvrdi kako se može i bez toga, Vai će vjerojatno stajati u 1. redu kako bi naučio preživjeti bez tog dosadnog rituala hranjenja.
Uri je ovdje jedini na gubitku jer nema za kim smazati ostatke hrane pa se baca na lizanje tanjurića u sudoperu na kojem se grije hrana:

Jedna im je stvar ipak falila dok nas nije bilo: natjecanje u krevetu ujutro tko će se bolje ugnjezditi na što boljem mjestu.
Naime, danas (drugo jutro od povratka) već od 6 ujutro, trajala je ophodnja po krevetu dostojna oveće policijske patrole, a kojoj je prethodilo mijaukanje praćeno nekim novim zvukovima. Definitivno su proširili vokabular. Čujem neke nove zvukove, još sam moram otkriti što znače.

Prvo je došao Uri (koji je maza na kvadrat, hedonist po svemu pa i u tome) koji se narihtavao pod ruku sa svih strana pa u jednom momentu skužio da i ljudsko stopalo može poslužiti svrsi (nema veze što ljudski subjekt napola spava; Uri će naći način da si maksimalno ugodi), a onda se ugnjezdio pod rukom. Zatim je došao Vai koji je želio na isto mjesto jer je to pored balkona gdje fino pirka, a i ja sam uvijek vječno raspoloživija od BoBe koji kad spava, spava unatoč malim smetalima.

Desna strana ruke na krevetu je tako „in“. Vai i Uri su se neko vrijeme izmjenjivali dok nisu shvatili da stanu bez greške i oboje. Mene nitko ne pita. Pravim se da mi je teško kad se oboje ovako navale ali u stvari uživam i sretna sam kao malo prase.

Vidim da su u elementu i po pitanju tamanjenja svega što leti i gmiže. Danas od ujutro, dok ovo pišem, traje lov po stanu na svakog hrabrog kukca koji se usudio zaći s one strane mreže  među dvije zvijeri željne zabave.
Promaši li insekta hrabrišu jedan od njih dvojice, drugi sigurno neće. Sad već love u paru. Uglavnom, stan je bez kukaca, a ne provuče se ni komarac.

Sve u svemu: home, sweet home.

Svi dobro znamo kako su mačke vrlo čiste životinje i kako često uređuju svoje krzno. Jezik mačke je grub i prekriven papilama koje joj pomažu da uklone mrtvu dlaku s krzna. Pritom se dlaka može i priljepiti za jezik te ju mačka proguta, a ukoliko ju je više, one obično tvore male kuglice dlake, tzv. hairballs. Kuglice dlake su neprobavljive i one su poput stranog tijela koje organizam nastoji izbaciti.

I to je jedan od razloga zašto mačke jedu travu. Radi se o onoj ljepljivoj travi oštrih bridova za koju se kuglice dlake zalijepe pa izađu van putem probave. To je, naravno, ukoliko je dlaka došla do crijeva. ima i onih ružnijih momenata kad se stvari zakompliciraju jer dlaka nikako ne izlazi van no neću o tome sada.

Postoje i razne malt tj. sladne paste  (kao i određene suhe hrane no to tek za odrasle mačke) koje na svojevrstan način premazuju dlaku i sprječavaju formiranje kuglica pa se ona lakše izbaci putem probave.

Drugi način je putem povraćanja kad dlaka niti ne dođe do crijeva. Naime, jedenje trave može izazvati i refleks povraćanja te dlaka odmah izlazi van iz želuca.

Osim obične trave koju sam spmenula, postoji i specijalna mačja trava/metvica/menta poznatija pod nazivom catnip. Osim u originalnom obliku, postoji i ona obrađena u spreju; zatim kao dodatak igračkama itd. Danas je riječ o onoj prvoj: originalnoj, mačjoj travi u tegli.

Eh sad, catnip ima još jedno zanimljivo djelovanje, a to je posvemašnje ludilo… Točnije, ludilo kod cca  80% mačaka koje ta trava doslovno dovodi u stanje opijenosti. Kao da su drogirane. Ponašanje varira od mačke do mačke: naglašeno veselje ili pospanost, slinjenje, zaigranost, glasanje i sl. Djelovanje je najjače od 5 do 15 minuta nakon konzumiranja, a otprilike 2 sata poslije prestaje.

Tako sam ja u jednom momentu i svojim mačkoslavcima doma donijela mačju travu. Unatoč mojem ogromnom strahu od kombinacije biljaka i mačaka.

Da odmah obranim na početku svojevrsnu hipohondriju koju gajim glede bilo kakve biljke, pa i mačje trave te reakciju nakon prejedanja iste.

Moj pokojni birmanac Lun svojevremeno se otrovao biljkama. Nakon što smo uopće uočili (a krenuo ih je hrdati tek s cca 6 godina) da jede za njega poluotrovne i otrovne biljke, a koje smo iz neznanja stavili njemu nadohvat, ostatak života je imao želučanih problema (možda i nekih drugih koje nismo dokazali) radi kojih smo često završavali kod veterinara (višesatno teško povraćanje i potom dehidracija). Par puta smo ga spasili doslovno s ruba smrti. Od tada se ne usudim imati niti zeleni list  u blizini mačaka. Niti mačju travu niti orhideju niti fake orhideje. Ništa. Imam PTSP po pitanju mačaka i biljaka i točka. Dajem redovito malt paste i tu ja za mene priča završena.

No, jednog dana sam se ipak usudila dati mačju travu Vaiju i Uriju i tako riješiti nepotrebnu psihološku blokadu glede te biljke. Usto, potrudila sam se nabaviti najbolju.
Uri je došao do nje, ponjušio je, zaključio kako se ne radi o mesu čiji je neprijeporni obožavatelj te kako je to ipak samo – trava, bila ona i mačja. I tako je Uri prezirno pogledao u mom pravcu misleći si kako sam poludila što mu to uopće nudim i posudu s biljkom  više nije udostojio ni jednog svog, carnivorskog pogleda. Zgodno je reći da igračke koje imaju mačju travu obožava i ne odvaja se od njih :-).

Vai, koji za razliku od Urija uopće ne doživljava igračke s mačjom travom ili na njih reagira tek mlako, doslovno je pomahnitao. I kad kažem pomahnitao, mislim – pomahnitao.

Navalio je na nju kao da mu život o njoj ovisi. Čupao ju je, jeo, čupao, jeo… Dok nije pozobao većinu zelenja iznad zemlje. Tad je prešao na zemlju koju je raskopao i proždro i korijenje. Mislila sam si i to doslovno: Tu ni trava više ne bude rasla. Vilice otvorene u čudu, samo sam ga gledala i blentavo pustila da ju finišira.

Ubrzo je krenulo… Kad je počeo povraćati, to je bilo strašno i razbudilo je sav moj pritajeni PTSP koji se rasplamsao poput šume na piku piromana.

Sporni element:

U početku sam samoj sebi rekla kako ja to mogu izdržati bez panike i kako se samo prežderao i kako ne moram odmah juriti veterinaru. No, nakon višesatnog povraćanja tijekom kojeg je izgledao kao najjadnije stvorenje na svijetu usljedilo je i tužno mijaukanje. Bilo mu je teško, a kad je njemu teško – i meni je teško. Jer sam mummy tip, jer sam štogod… sve priznam, samo da je njemu dobro. I, što sad? Još uvijek pomalo hrabra i luda, odlučih da ne idemo veterinaru i dodatno stavljam stres na mala britanska pleća, nego ću jednostavno nazvati onog čije mišljenje nevjerojatno cijenim i tko će me razuvjeriti da Vai umire (da, dotle je došlo u mojim mislima): Marinu Han!

Jesam li spomenula koliko je u tom momentu bilo sati? Otprilike je prošla ponoć. Je li me to spriječilo? Nope. To je Vai, moja prva britanska ljubav i mali dobroćudni medo. Poslije ću se iskupiti, a sad je on najbitniji.

Nakon mog paničnog sms-a u kojem sam dala naslutiti da se radi o životu ili smrti, Marina me odmah nazvala. Plačnim i drhtavim glasom sam joj objasnila svoju tešku situaciju našto mi je ona sa smiješkom odgovorila: “Pa, on si je malo previše travice popapao. A, hoće to.” Potom mi je lijepo objasnila da on to očito jako voli, a da ju još k’tome nije imao prilike dosad jesti (ja sam si pomislila kako bogme neće ni odsada) pa je sad navalio te mu je zbog toga  zlo. No, doći će k’sebi. Ja sam gotovo uvrijeđeno (ispada da paničarim; ma, zar ja?! neeee…) odvratila konstatacijom da mu je jaaako zlo i da mijauče kao iz groba našto je iskusna Marina rekla: “Pa, da, kad mu nije dobro. Popapao je previše. Ali bit će ok, daj mu vremena da dođe k’sebi”. Rekla je kako ima mačaka koje stvarno obožavaju mačju travu i znaju se tako prenajesti da im bude zlo. To ne znači da im je ne trebamo davati već je treba davati malo, pomalo, osobito kad je friška i kad im je najslasnija. Kad se naviknu da ju imaju i kad prođe dan-dva, jest će je u normalnim količinama i može je se ostaviti da stalno stoji na dohvatu.

Moj je Vai toliko voli da je bio spreman prokopati kroz nju tunel do Kine tako da ću sljedeći put kad mu je se usudim dati, pripaziti na Marinine savjete.

Eh, a kad će to biti, ne znam, vidjet ćemo već… 🙂