Akcija nestale osobe - 20. ožujka 2004., Sljeme, Zagreb

Telefonsko zvono u 8:45 ujutro 20. ožujka i kratka ali jasna Anina obavijest: "Pozvani smo u akciju" označila je smjernice daljnjeg toka toga dana. Sastanak je bio zakazan u 11 sati na parkiralištu kod Šestinskog lagvića gdje se nalazio osobni automobil muške osobe nestale prije točno dva dana. I opet se sumnjalo da nestali možda više nije živ... Vođa akcije bila je Ana Bakša, pripadnica Gorske službe spašavanja (GSS) "Zagreb".
	Osim članova GSS-a bio je tu i naš tim (abecedom prema imenima): voditeljica naše trening grupe Ana Viller s labrador retriverom Orijem, Davor Juravić sa zlatnim retriverom Benom, Jasna Kovačić s njemačkom ovčarkom Ellom, Mirela Bosnar s graničarskom kolicom Gunnom, Petra Čović sa zlatnom retriverkom Koni, Sara Mareković s bradatim kolijem Totom, Tanja Janeš s hrvatskim ovčarima Miškom i Edijem te Ead Bečirević i Tomislav Zdenčar bez pasa.
	Nakon osnovnih informacija o nestalome, uslijedio je razgovor o području pretraživanja, smjeru kretanja i načinu traženja. Područje je obuhvaćalo teren između Šestinskog lagvića i Medvedgrada s jedne i druge strane, a dogovoreno je da će se tražiti u 3 grupe: jedna grupa kretat će se uzbrdo prema Medvedgradu, druge dvije spuštat će se sa Medvedgrada, jedna sa istočne, a druga sa zapadne strane. Svaki tim sastojat će se od jednog ili više pripadnika GSS-a i KOSSP-a.
Najčešće se za traženje po težem, strmijem i širem dijelu terena određuju brzi psi čija je fizička konstitucija lakša te vrlo motivirani psi. U ovom slučaju to su bili bradati koli Toto i graničarska kolica Gunna. Teren nije bio tako težak kao u primjerice zadnjoj akciji na Plešivici osim što je povremeno bio strmiji. Uglavnomn, radilo se o relativno preglednom terenu bez nekog većeg gustiša. U jednom trenutku, napravili smo kraću stanku sa psima (ali i vodičima) koji su tražili uzbrdo.
	Nakon gotovo 3 sata traženja po šumi, ekipa koja je sa dva pripadnika GSS-a tražila uzbrdo, vratila se se pred Šestinski Lagvić na polazišnu točku. Bili smo već umorni i odlučili da malo predahnemo prije pretrage zadnjeg dijela terena. Dio koji je ostao za kraj bio je dio za koji se najmanje sumnjalo. Bio je to predio oko parkirališta gdje je nađen osobni automobil nestaloga. Kako je već prošlo neko vrijeme u čekanju ostatka ekipa, odlučili smo ipak pretražiti ostatak terena prije dolaska drugih. Zaključili smo da je najbolje da dečki iz GSS-a krenu direktno nizbrdo, a mi ćemo sa psima malo okolo jer je područje puno trnja i stakla što nije idealno za pseće šape.
	I, nakon što smo se tek spremali odvezati pse, odjednom smo začuli povik - nestali je bio pronađen 15-ak metara dalje u šikari. Bio je to na žalost uspjeli pokušaj samoubojstva sa najtragičnijim mogućim ishodom. Bili smo zapravo cijelo vrijeme tako blizu no to i nije više bilo važno jer, da smo i ranije došli ishod bi bio isti... Ekipe koje su se još uvijek nalazile u potrazi opozvane su i ubrzo su se svi vratili na dogovoreno mjesto. Na kraju akcije uvijek uslijedi kratak rezime traženja kako bi vidjeli eventualne pogreške i ustvrdili ono što je bilo dobro. Koliko god nam je pogled za vrijeme tog kratkog rezimea tu i tamo uznemireno pobjegao u jednom pravcu, ipak smo bili zadovoljni činjenicom da smo obitelji nestalog pružili komadić utjehe time što smo ga pronašli. No, znak upitnika ne briše se pronalaskom mladog čovjeka koji si je oduzeo život već samo otvara nova pitanja i sva počinju sa zašto...