U rano jutro, 13. 10. 2004., u 3:30 zaputila sam se u Sloveniju (Zagorje ob Savi) u namjeri da položim ispit traženja drugog stupnja u ruševinama. Prijatelji i kolege iz Kluba također su se spremali na ispit: Bruna, Tanja, Sara, Tomislav i Tibor. Ana je predstavljala moralnu i tehničku podršku.

Vrijeme je cijeli dan bilo loše: kiša nas je neprestano zalijevala.

Ruševina je bila udaljena 5 minuta vožnje od kinološkog poligona na kojem se polagala poslušnost i savladavanje prepreka. Sveukupno je bilo 10 prijavljenih kandidata od kojih smo mi iz Hrvatske činili čak 60 posto.

Prvo sam položila poslušnost i prepreke, a zatim je na red došlo i traženje. Budući da je Gunna polagala ispit traženja drugog stupnja, tražilo se 5 markiranata. Sudac je naznačio maksimalno traženje od 40 minuta jer se ruševina pokazala kao relativno teška psima za traženje. Prvo sam Gunnu poslala na kat gdje je ona pronašla prvog markiranta, a zatim sam ju poslala na lijevi donji dio ruševine gdje se ispostavilo da je drugi markirant. Preostala su još tri markiranta. U idućih 10-ak minuta Gunna nije nikog pronašla. Budući da je prvi put Gunna cviležom reagirala na jednu mračnu prostoriju no nije pronašla nikog, opet sam se s njom zaputila tamo i bingo: uskoro je treći markirant pronađen. Ostalo je vrlo malo vremena i Gunna se opet zaputila na kat gdje sam sumnjala da bi možda netko mogao biti sakriven. Točno! Gunnin lavež dao je na znanje da je i četvrti markirant pronađen. Sad je trebalo pronaći još jednog markiranta, a vrijeme je lagano bilo na izmaku i osjećala sam silnu napetost. Poslala sam Gunnu na jedan komad ruševine gdje se Gunna prije ponašala malo sumnjivo o i odjednom: VAU-VAU, zalajala je! Ispit je bio položen, a mojoj sreći nije bilo kraja :-)

Najveću mi je muku zadao markirant sakriven na samom rubu ruševine u jednoj bočnoj rupi, zapravo stalaži ispod koje se prostirao mračni tunel. Markiranta se moglo vidjeti samo usmjerivši mlaz svjetla u rupu. Ovdje je do izražaja došla čeona svjetiljka. To je bio zadnji markirant kojeg je Gunna pronašla. Kad je zalajala, brzo sam otišla do nje i u prvi mah nisam uspjela locirati markiranta. Pomislila sam da je lažno označila mjesto i tražila od nje da mi pokaže gdje je. Ona je i opet sa silnom željom pokazivala isto mjesto silno mi želeći pokazati gdje je sakriven. Čak je šapama išla po zidiću čime mi je skrenula pažnju na gornji dio. I, pogodak: pogledaviši prema gore, mlaz svjetla iz čeone svjetiljke pokazao mi je kacigu koja je pripadala markirantu. Bez čeone svjetiljke ne bih ga ugledala, mogla bih praktički hodati ispod i pored njega ne vidjevši ga.

Gunna se na ovom ispitu pokazala kao izrazito samostalna, a mene je naučila jednu stvar: da joj više vjerujem kada zalaje na pronalazak :-)