Višemjesečne pripreme, dobri psi, brdo optimizma, dobra volja, bezbroj lijepih želja, podrška HKS-a, sponzora Masterfoods Pedigree (kojemu se ovom prilikom jako zahvaljujemo na prelijepoj odjeći) i svih klupskih kolega te prijatelja... Činilo se da je sve na svom mjestu nekoliko dana prije puta na naše drugo Svjetsko prvenstvo u brdovitom dijelu Švicarske. Prošlogodišnji izvrsni rezultati našeg KOSSP-a "Zagreb" (1. i 3. mjesto inidividualno ali i 1. mjesto ekipno) dali su nam dobar vjetar u leđa i osjećali smo se izvrsno.

Sastav Pedigree KOSSP "Zagreb" tima u odnosu na prošlu godinu bio je nešto promjenjen. Bordersku frakciju smo zastupali Ana njena Mona i Gunna i ja, a Tibor i Mav te Tomislav i njegova Tajga bili su zaduženi za goldenski dio. Naša omiljena klupska tajnica Goga pošla je s nama kao team leader.
Na put smo krenuli u subotu 17. lipnja u jutarnjim satima. Prema informacijama kojima smo baratali, ponedjeljak je trebao započeti s prijavama i veterinarskim pregledom pasa. Isto se trebalo nastaviti i u utorak da bi od srijede započeli treninzi tj. proba prepreka na stadionu u Landquartu. Početak natjecanja bio je predviđen za četvrtak.

I tako smo puni početnog entuzijazma došli na svoj cilj: u mjesto Landquart gdje smo se smjestili na ovećem obiteljskom imanju Plantahof koje je u svojem sklopu imalo i hotel. Na svega 300 metara od našeg hotela nalazio se stadion gdje se imala održavati većina događanja.

Nedjelju smo iskoristili za odmor ali i za posjet obližnjem mjestu Chur. Dokle god nam je pogled sezao, s lijeve i desne strane u odnosu na glavne ceste, pružali su se prekrasni krajolici i planine. Baš kao u priči o Heidi. Suprotno prirodnom okruženju, neugodno nas je iznenadila švicarska skupoća.

Dio ponedjeljka potrošili smo na prijave koje su se održavale odmah tik do stadiona u velikom, za tu svrhu posebno podignutom šatoru dimenzija cca 20X60m. Odmah nakon prijava uslijedila je veterinarska kontrola. Svaki pas pomno je pregledan sa strane dežurnog veterinara. Pregledavali su se otkucaji srca, grlo, mikročip, eventualni tetovir broj, šape, temperatura... Iako su izostali specifični osjeti veterinarske ambulante, Gunna se nije dala prevariti i nije pokazala oduševljenje :-)
Nakon prijava i pregleda, lijepo, sunčano vrijeme jamčilo je da ćemo ostatak dana provesti u razgovoru, vježbanju naših četveronožaca i ostalim aktivnostima koje su nam trebale popuniti vrijeme do prvog napetog trenutka u utorak: izvlačenja brojeva.

I nitko nije mogao niti sanjati što će se sve desiti toga dana i što će sve sudbina prirediti...

Do tada je ostalo svega još par ekipa koje se nisu prijavile. Između ostalog, i slovenske ekipe ERP-a koju smo s nestrpljenjem očekivali. Unaprijed smo se veselili trenutku kad ćemo navijati jedni za druge i družiti se kao i na prošlogodišnjem Svjetskom u Francuskoj.

Nakon prijava i pregleda, par sati kasnije, nebo se naoblačilo i na cijeli kraj se stuštio izuzetno jaki pljusak s tučom, a sve popraćeno olujnim vjetrom. Da prirodu ne možemo uzeti zdravo za gotovo i da joj narav može ponekad biti jako ćudljiva, zorno su predočivali crno, tmurno nebo, savijena stabla te jaki fijuk vjetra koji se probijao i kroz zatvorene prozore.
Svega sat kasnije, sunce je obasjalo cijeli Landquart i okolicu kao da se nikad ništa nije desilo. Na nevrijeme nas je podsjetilo samo mokro tlo na kojemu su posvuda bili komadići leda zaostali od tuče, poneka slomljena grana i to je bilo sve. Ništa još nismo znali o drami koja se tih sat vremena odvijala pod šatorom gdje su vršene prijave...
Bilo kako bilo, nakon oluje, odlučili smo svi otići do stadiona. Na pola puta susreo nas je vidno užurbani čovjek, zaustavio i obavijestio da će se sastanak team leadera zbog nesreće održati za sat vremena što je bilo puno ranije negoli je bilo predviđeno rasporedom. Kako je čovjek brzo došao, tako je brzo i otišao. Pogled nam je pao na stadion i šator - šatora više nije bilo, a na njegovom mjestu ležala je hrpa poderanog platna i srušene konstrukcije. Okolo su hodale ekipe u radnim odijelima. Pretpostavili smo da se radi o toj nesreći, a da skupina policajaca samo uvodi red. Kasnije smo saznali ishod nevremena o kojem nismo niti sanjali: poginuo je netko iz slovenskog ERP-a. Nevjerica na našim licima i panično traženje mobitela niti izbliza nisu dočaravali osjećaje koji su kaotično navirali. Uvjeravajući sami sebe i ostatak ekipe da sigurno nitko nije poginuo i da je sve igra pokvarenog telefona, napeto smo očekivali odgovor s druge strane telefona. Odgovor je bio: Mojca. Mojca Plaznik. Nasmijane Mojce više nije bilo...

I tako je toga dana tuga pokucala na vrata...

Što se zapravo desilo, kako i prije svega zašto, i zašto baš onima koje znamo?

Toliko pitanja rojilo nam se glavom dok su suze bile fizički podsjetnik na tragediju. I ovaj je tekst nastao tek tri tjedna kasnije, dan po dan jer - teško je prisjećati se i nanovo proživljavati nešto za što bi htio da se nikad nije niti desilo. A kamoli pokušati opisati i staviti to kao slovo na papiru.
Pod dojmom svega, otpratili smo Gogu na sastanak team leadera i saznali da će se Svjetsko ipak održati jer je većina timova za to no cijelo Svjetsko biti će posvećeno Mojci. Sve ceremonije su otkazane.
Uzburkanih osjećaja, turobnog raspoloženja i važući da li ćemo ostati ili otići, navečer smo se uputili prema hotelu u kojem je odsjeo ERP.
Tamo smo saznali što se zapravo desilo. Nakon što su stigli, odlučili su se odmah prijaviti. Odjednom je došlo do nevremena i organizator je odlučio zatvoriti vrata šatora koja su stajala jedna nasuprot drugih. Jedna su brzo zatvorena no prilikom zatvaranja druge suprotne strane, u istu je nahrupio iznenadni nalet vjetra, podigao šator par metara u zrak i isčupao i srušio središnju konstrukciju bacajući je prema dolje. Mojca je stajala baš u tom dijelu i prilikom obrušavanja, jedna od šipki trenutno ju je usmrtila. U slijedećih nekoliko trenutaka, mjesto srušenog šatora postalo je mjestom akcije spašavanja ispod urušenog platna. Psi koji su se zatekli u blizini pušteni su locirati unesrećene...

Bilo je jako teško te noći sjediti tamo s kolegama i prijateljima koji su prošli kroz sve to. Razgovarali smo pokušavajući sitnim, nevažnim temama pridati određenu notu normalnosti, sve iz jednog jedinog razloga - da nam bude lakše. I koliko god čudno zvučalo, bilo nam je. Bilo nam je lakše što smo bili s njima tu noć i bilo nam je teško. I voljeli smo ih još više jer eto - tuga uvijek spoji ljudska srca dodatnom snagom. No, zaista nije bilo isto bez njih - to smo komentirali bezbroj puta tijekom ostatka tih dana. Nije da se nismo trudili biti dobri, pa i najbolji, no izgubio se onaj prvotni impuls. Prioriteti su čudna stvar. U jednom malom životnom trenutku postaneš svjestan da ništa, ali baš ništa nije važnije doli život sam.
Zbivanja do kraja tjedna prolazila su sporije i u maglovitom ozračju.

U utorak su izvučeni brojevi. Prije izvlačenja, određena je minuta šutnje u spomen na Mojcu na koju nas je dodatno podsjećala slovenska zastava obavijena crnom trakom i izvješena na vidljivom mjestu na početku dvorane. Također, organizator se pobrinuo da podijeli crne trakice koje smo nosili na majicama sve do kraja boravka u Švicarskoj i koje su bile stalni podsjetnik na tragediju.
Svi smo izvukli dobre jutarnje brojeve za traženje, bar smo to mislili. Kako se kasnije pokazalo, jutro nije davalo vjetra gotovo uopće. Tek kad bi se zrak dovoljno zagrijao, termika bi ih uzburkala tako da se vjetar pojavljivao svaki dan otprilike poslije 11 sati.

Šuma je bila vrlo lijepa, težinom prikladna za Svjetsko, a nalazila se 15-ak km od Landquarta, u mjestu Trimmis. Radilo se o mješovitoj šumi, srednje gustoj, sa uzbrdicom s lijeve i nizbrdicom s desne strane. Psi su morali imati izvrsnu fizičku kondiciju, manje zbog same uzbrdice, a više radi uzastopnih gudura na njoj po kojima su psi stalno morali silaziti i uzlaziti tražeći miris koji je najčešće ostajao na dnu. Morali su pokazati veliku samostalnost jer ih zbog česte gustoće šume vodiči nisu mogli usmjeravati. Na nekoliko mjesta, uz sam put po kojemu su vodiči hodali šaljući pse 50m lijevo i 50m desno, nalazile su se velike nakupine granja. Kako smo poslije vidjeli, i u njima su se ponekad nalazili markiranti, potpuno nevidljivi za promatrače i prolaznike. Mogli ste praktično stajati pored markiranta i ne znati da je tu. To je bilo izvrsno i predstavljalo izazov jer su ih psi, ako ih vodiči nisu tamo poslali, lako mogli mimoići u luku u kojemu su tražili. Duljina puta bila je standardna - 300m, te su uzduž puta na svakih 50m postavljene vidljive tablice s oznakama na kojem ste metru što je odlična ideja jer vodiči ne moraju razmišljati i o tom faktoru. Tražilo se troje markiranata u 20 minuta. I opet se ta kombinacija pokazala vrlo teškom jer je od vodiča zahtjevala da relativno brzo hoda, a psa pošalje na sva mjesta te ponekad brzinom hoda riskira da neko područje ostane nedovoljno pretraženo. Također, takva kombinacija traži od psa izvjesnu fizičku kondiciju ali i brzinu.
Svakog psa moglo se gledati iako na početku organizator nije bio usuglašen unutar sebe. Prilikom traženja zagrebačke kolegice iz HUOPP-a organizator nije dopustio njenom team leaderu da ju gleda što je, s obzirom na sve ostale kasnije, bio veliki propust. Svjetsko prvenstvo je idealno za gledanje drugih metoda i stjecanje dragocjenih iskustava. Ono je mogućnost za popravak ili promjenu vlastitih metoda.

Ja sam s Gunnom radila dan kasnije od svih te svoj dio završila u nedjelju, par sati prije zatvaranja natjecanja. Gunna je tražila izuzetno motivirano i u svom traženju je bila vrlo samostalna i brza te je odlazila daleko pokazajući sve svoje kvalitete. Slijedeći staru dobru tradiciju, prvo je pronašla jednog od zanjih markiranata, konkretno predzadnjeg, priredivši mi oko 400 metara čistog šprinta :-) Prvi idući markirant bio je 20ak metara iznad njega.
No, već na samom početku, napravila sam grešku.
Nakon što sam je stojeći na Startu poslala ulijevo, Gunna je ubrzo izašla na suprotnoj strani 30ak metara od Starta. Vidjevši je kako je izašla, a još uvijek stojeći na Startu, poslala sam je udesno. Ona je poslušala i otišla, a ja sma nastavila dalje. Tako je prvih 30 metara s desne strane ostalo nepretraženo. Kako se pokazalo, točno tu je bio prvi markiranta kojega smo zbog mog lošeg vođenja promašili. Tu sam pogrešku skupo platila i zbog nje propustila kvalifikaciju :-(
Žao mi je najviše zbog toga što je Gunna zaista dala sve od sebe i radila punom parom cijelo vrijeme...
To je uvidio i sudac te joj dao max. broj bodova za dva markiranta - 139.
Na poslušnosti nismo bili previše dobri (38 bodova) što nije bio slučaj s preprekama (44).

Na žalost, ova godina na Svjetskom nije bila naklonjena nikome te nitko od nas nije postigao kvalifikaciju.

Za vrijeme Svjetskog prvenstva, točnije u četvrtak, bio je održan i sastanak svih IRO delegata na kojemu smo bile Goga i ja. Sastanak je potrajao dugo u noć, a svi izlagači imali su vrlo lijepe prezentacije. Jedan izlagač, imenom Engels, došao je čak iz Bogote, Kolumbija te smo od njega saznali i jednu novost: Svjetsko prvenstvo 2011. godine biti će u Bogoti!

Inače, poslušnost je sudila Christine Geritzer, a prepreke Astrid Laner. Obje su sudile zaista vrlo strogo no, moram priznati s istim kriterijima za sve.
Traženje u prirodi sudio je Pavel Sabacky, jedan izuzetno simpatičan sudac s kojim smo proveli pola sata u vrlo ugodnom čavrljanju. Zanimljvo je da je g. Sabacky sa svojim bivšim psom (Airedale Terrier) dvostruki prvak svijeta u traženju u prirodi.
Što se same satnice tiče, ona je bila koncipirana tako da je svaki natjecatelj imao jednu disciplinu po danu što je svima osiguravalo jednake uvjete.

U subotu nas je organizator počastio svečanom večerom. Za stolom smo sjedili odmah do Francuza koji su se pokazali kao vrlo simpatični, razgovorljivi i zanimljivi u konverzaciji. Da su zaista gostoljubivi i srdačni kao što su bili prošle godine kao domaćini Svjetskog, govori i činjenica da je u tren oka "pala" ponuda za posjet i trening u blizini Pariza :-)
Mogu pretpostavljati da je organizacija jednog Svjetskog prvenstva vrlo zahtjevna stvar i da traži velike ljudske i financijske resurse no ipak, ostali smo začuđeni s par detalja. Naime, za svečanu večeru dodjeljeni su bonovi ali nisu ih dobili i team leader-i!? Bon se posebno mogao kupiti za 26 Eura. Mi smo svi bili pomalo ljuti zbog tog stava organizatora jer smo našu Gogu smatrali dijelom tima i bilo nam je smješno da netko drugi razmišlja drugačije. Za nas, team leader je dio tima i kao takav, ravnopravan s njim.

Drugi detalj koji nas je zasmetao bila je završna ceremonija dodjele nagrada koja je bila na stadionu za vrijeme vrlo jakog sunca. Nigdje nije bila ponuđena voda za pse koji su umirali od vrućine ležeći dva sata na jakom suncu koje je neumorno pržilo i njih ali i nas. Sjetili smo se tada prošlogodišnjeg Svjetskog u Francuskoj gdje su vatrogasci polijevali beton velikim vodenim mlazom, a psima osigurali vodu cijela tri sata koliko je trajala ceremonija.
U svakom slučaju, ovaj vid kinološkog rada sa psima ima prije svega humanitarnu bazu i nikad to ne smijemo zaboraviti, pa niti kad je ona pretvorena "samo" u natjecanje.
Također, nismo razumjeli zašto za vrijeme rada na preprekama u nekim dijelovima dana drugi timovi rade poslušnost. Tako se provjera pucnja na poslušnosti odvijala za vrijeme rada onih na preprekama (no ne svih što nije bilo jednako za sve) gdje nema te kategorije ocjenjivanja (osjetljivost psa na pucanj). Vjerujemo kako se satnica može organizirati i tako da se to izbjegne kao što je uspjelo organizatorima prošle godine.
No, treba pohvaliti i ono što je bilo dobro, a naravno da je toga bilo. Stadion je bio izvrsno pripremljen, a trava prekrasno pošišana poput engleskog travnjaka što je jako važno kod aporta. Satnica se poštivala u potpunosti. Gledateljima su bile osigurane tribine, a sa strane, odmah tik do stadionske staze, ponuđeni su i svježi obroci po prihvatljivim cijenama. Također, vojska je imala svoj štand gdje su bile izložene neke tehničke zanimljivosti.

Vrlo lijepa gesta organizatora bila je i misa za Mojcu koja se održala u petak u 19 sati u obližnjoj crkvi. Do crkve smo išli jedni za drugima u dugoj koloni gdje je svatko bio prepušten vlastitim mislima. Misa nas je podsjetila na jedinu pravu i istinsku vrijednost u životu, a to je život sam. Crkva je s prednje strane bila okružena masom ljudi koji nisu uspjeli ući ali koji su u tišini izvana slušali karizmatičnog svećenika Brenta Fishera. Bezbroj njegovih riječi spojenih u utješne rečenice pretakalo se po zidovima i ulazilo u nas poput blagotvornog melema: " (...) Mjesto i vrijeme samo su dimenzije u koje ulazi naš zemaljski život idući svojim tijekom. Upravo mjesto i vrijeme oduzimaju se smrću. (...)".
No, ono što je zaista važno, duša, čvrsto vjerujem da nikad ne umire već samo mjenja dimenziju i razinu postojanja.

I zato, Mojca, dok se ne susretnemo na nekom drugom raskršću gdje ćemo nastaviti novom, a možda i istom cestom, nek te ljubav prati cijelo to vrijeme jer - ona je ono što je utkano u sve nas i zbog čega postojimo.