Još prije izvjesnog vremena Ana Viller i ja dobili smo poziv suditi na IRO vježbi u organizaciji ERPS-a (Enote reševalnih psov Slovenije). Ovo iskustvo vrlo je zanimljivo jer odudara od uobičajenih pravila koje susrećemo na ispitima: ovdje su sasvim drugačija, uopće nema poslušnosti i prepreka već je isključiv naglasak na traženju i nekim dodatnim zahtjevima. Pa da kažemo pokoju o pravilima...
Samo ona ekipa koja dobije minimalno 70% od ukupnog broja bodova i pronađe minimalno 70% od ukupnog broja "unesrećenih", može smatrati da je pozitivno prošla vježbu.
Za svako traženje, ekipe imaju po 30 minuta.
Sama Vježba prvenstveno sljedi logiku prave akcije: cilj je vidjeti spremnost vodiča i psa za njih. Moguće discipline traženja su: trag, traženje u prirodi i traženje u ruševini s time da pri izboru disciplina  prednost imaju traženja u ruševini i prirodi. Mora biti najmanje 6 traženja s ukupno 10 do 14 "unesrećenih". Dodatni zahtjevi poput prve pomoći za pse i ljude, noćnog marša, alpinističke tehnike i sl. ne smiju prelaziti 50% od broja traženja (npr. na 5 traženja ne više od 2 dodatna zahtjeva, na 6 traženja ne više od 3).
Ekipe se sastoje od 3 vodiča i 3 psa; traže na svim terenima i uglavnom samostalno odlučuju o taktici. Na svakom terenu ekipa može dobiti 100 bodova za ekipni dio (taktika traženja, međusobna komunikacija, disciplina, opće ponašanje, potvrde pronalazaka pasa, podjela rada, vođenje pasa, pitanja o opasnostima itd.).
Zatim, svaka nađena osoba boduje se s max. 100 bodova. Ukoliko pas lažno označi "unesrećenog", oduzima se 30 bodova. Ne ocjenjuje se onaj "unesrećeni" za čiji je početak označavanja bila potrebna pomoć vodiča ili markiranta.
Ukoliko postoje dodatni zahtjevi poput alpinizima (spuštanje po užetu, poznavanje čvorova, oprema), ono se boduje također sa max. 100 bodova za cijelu ekipu, a ukoliko netko nije uspio spustiti se po užetu, oduzima se 33 boda.
Za prvu pomoć ekipa također max. dobiva 100 bodova.
Diskvalifikacijska greške za vodiča je ukoliko pas povrijedi markiranta.
Diskvalifikacijske greške za cijelu ekipu su: grubost prema psu jednog od vodiča i nedolazak ekipe na teren traženja.
Toliko o pravilima. A sada malo o ovoj Vježbi...
Ukupno 16 prijavljenih ekipa (Austrija, Češka, Hrvatska, Mađarska i Slovenija) tražilo je na 6 različitih lokacija: 4 ruševine i 2 šume. Na ruševini Bajcarjev mlin trebalo je pomoću užadi prijeći rijeku, a pokazivalo se i znanje prve pomoći. Ana je sudila na ruševini Štulm, a ja sam sudila u šumi Vehamini.
Nitko osim glavne organizatorice Katje Skulj (pa niti suci), nije znao točan broj "unesrećenih". Tek na samom kraju Vježbe, doznali smo da je ukupan broj bio 12.

VEHAMINI
Teren traženja Vehamini predstavljao je šumu umjereno gustog raslinja mjestimično prošaranoj trnjem. Za područje traženja odredila sam duljinu od cca 500-tinjak metara i 120m širine. To jest bilo veliko područje no ipak je trebalo računati na to da se radi o timskom traženju (3 vodiča i psa, ne jedan),  da su timovi bili slobodni sami odrediti taktiku traženja te za to imali 30 minuta. Zadnjih 80-ak metara predstavljalo je zapravo psihološku granicu s obzirom na veličinu prostora i tamo nikad nije bio niti jedan "unesrećeni". Po sredini terena išao je put koji je mjestimično blago zavijao no nije radio preveliki otklon sa središnje linije. S lijeve strane prostirala se uzbrdica, a s desne nizbrdica. Kako su se s lijeve strane terena na tri mjesta uzdizale visoke, strme i široke stijene, to područje se pretraživalo samo okolo stijenja kako se psi i vodiči slučajno ne bi ozljedili dolaskom na vrh stijene. Šuma s lijeve i desne strane puta bila je najgušća nekih 10-ak metara od puta dok je dio šume s desne strane bio nešto gušći po sredini i na određenim dijelovima muljevitog tla.
Broj "unesrećenih" za svaku je ekipu bio drugačiji, a na ovom terenu ekipe su tražile ili jednog ili dva "unesrećena".
Svim ekipama rečeno je da se sumnja da je nestala manja grupa ljudi, a da je moguće da se više ne nalazi na ovom području pa da očekuju broj od 0 do 5. Također, na otprilike 400-tom metru nalazilo se vozilo ili više njih (u nedjelju) sa rodbinom "unesrećenog".
Različitost iskustva ekipa mogla se zamjetiti već na početku, prilikom same prijave sucu. Oni iskusniji  pitali su raznovrsnija pitanja: pretpostavljeni broj "unesrećenih", što se točno dogodilo na mjestu  "nesreće", da li postoji zadani način traženja, koje su eventualne opasnosti, postoji li tehnička ili ekipa prve pomoći u slučaju pronalaska... Svaka ekipa je imala svog vođu s kojim su onda dogovarali razne taktike traženja. Kako su ekipei imale 6 traženja na različitim terenima, pružanje prve pomoći, alpinističke tehnike, krajem prvog dana, a osobito drugog, bio je vidljiv umor i vodiča i pasa te je u takvim situacijama u nekim momentima bilo presudno iskustvo tj. rutina prepoznavanja govora tijela vlastitog psa prilikom makrolokacije, sposobnost koncentracije usljed umora ali i fizička kondicija, osobito prilikom pretrage u prirodi. Uvijek se u spasilačkom radu naglašava potreba poznavanja svog psa. I na ovom terenu to se pokazalo kao jedna od najznačajnijih potreba. Bilo je prekrasno za gledati kako neki vodiči savršeno poznaju svoje pse i daju im točno onoliko vremena i prostora koliko im je potrebno da kvalitetno pretraže svoj dio terena; kako prepoznaju trenutak psećeg hvatanja mirisa i šalju psa na ono mjesto gdje misle, prema govoru psećeg tijela, da psa vodi nos. ili jednostavno puštaju svog psa neometajući ga. Suprotno tome, bilo je situacija gdje vodič, unatoč tome što je pas evidentno povukao nešto, zove psa koji je uhvatio miris te pas napušta izvor i vraća se prema vodiču.
Potreba poznavanja svog psa koje se stječe dugotrajnim radom s njim ali i iskustvom, bila je vidljiva na svakom koraku.
U ovako gustoj šumi povremeno se desi da čovjek ne vidi psa. U tom slučaju čini mi se najgore nastaviti se brzo kretati iz više razloga: pas može izaći na mjesto gdje je zadnji put vidio vodiča i gubiti vrijeme ponovno ga tražeći, može i stati ne radeći ništa te se tako gubi dragocjeno vrijeme. Najjednostavnije rješenje je reći psu da traži dalje i time se osigurati da je pas čuo gdje se nalazi vodič ali i pokrenuti ga u slučaju da ništa ne radi. Ako ga pozovemo, riskiramo da se pas vrati i ne pronađe "unesrećenog" koji je možda baš bio par metara dalje i psu je trebalo samo da napravi koji korak i nanjuši ga što je pozivanje sprječilo. Prepoznavanje govora tijela svoga psa, ali i iskustvo u reagiranju, došlo je jako do izražaja kod jednog vodiča koji je pustio psa u traženje; pas je povukavši trag nanjušio točno mjesto ulaska "unesrećenog" i zaustavio se ispred gustog raslinja ne želeći ući u njega, što zbog umora, što zbog nelagode na raslinje. "Unesrećeni" je bio na dva metra ispred psa, pas je stao i pogledao u vodiča, a vodič ga je - pozvao. Pas se okrenuo i otišao, a samo ga je trebalo malo "pogurati".
"Škakljivo" je i dozivanje psa u slučaju kad ga ne vidimo ili kad se ne kreće u smjeru prema nama. To se odnosi na situacije:

Osobito se sve ovo nabrojano odnosi na one pse koji su izuzetno vodljivi i reagiraju na svaki mig i riječ svog vodiča. Psi koji su manje vodljivi manje reagiraju na vodičevo kretanje. Zato je strahovito bitno poznavati svoga psa.

A zatim taktike pretraživanja terena. Uvijek ispada od krucijalne važnosti imati dobru taktiku, osobito ako je teren težak.
Ekipe su imale sljedeće taktike:

Moram priznati da bih i ja, pretražujući ovaj teren sa svojim psom, možda izabrala pogrešnu taktiku, no dok je čovjek živ on uči i, vidjevši kao sudac 16 timova u akciji, vidjela sam koje su dobre, a koje loše strane nekih taktika.
Pretrage u strijelcima ovdje su pokazale jednu manu... Naime, ukoliko se pretražuje teren na način da se uvijek gleda i čeka onaj u sredini (kod tročlane ekipe), postoji dobra šansa da psu onemogućavamo da kvalitetno pretraži svoj dio prostora. Često se dešava da se toliko koncentriramo na središnjeg člana ekipe, da jednostavno smetnemo s uma vlastitog psa i pozovemo ga u lošem trenutku (nije dosegao dubinu trerena, nanjušio je miris ali smo ga povukli pozivom itd.) ili ga jednostavno svojim prebrzim  kretanjem odvučemo od dijela terena gdje se netko nalazi i time nekvalitetno pretražimo teren. Zatim, nisu svi psi jednaki i ne traže jednakom brzinom, ne kreću se na jednaki način... Omogućivši možda jednom psu da sljedi svoj brzi tempo, možda drugog jednostavno sputavamo. Također, ne kreću se svi ljudi istim tempom. Netko kroz ovakav gustiš prolazi sporo, netko brzo. I na kraju u svoj toj kombinaciji pasa i vodiča, neki definitivno pretraže i dvaput svoj dio terena no neki ne pretraže uopće jer smo ih jednostavno onemogućili u pretrazi. Čekajući da se prođe kroz gustiš, neke ekipe nisu uspjele doći do kraja terena, što zbog čekanja onog drugog, što zbog razumljivo lošije orijentacije u gustišu. Iz tog razloga se ne mogu oteti dojmu da pretraga u strijelcima jednakom brzinom za sve nije iedalna za gusti teren, pogotovo ako se na njemu nalaze nejednaki vodiči i psi.
Pretrage u sektorima zgodno su rješenje no samo u slučaju brzih pasa i pasa podjednakog iskustva. Jer, ekipa ovisi o svakom psu: ako jedan pas ne pretraži dobro svoj dio terena, možda neće pronaći sve.
Pretrage u kojima je jedan vodič pretraživao šumu desno od puta, a dva vodiča šumu lijevo od puta ili obratno bile su ok no trebalo je imati na umu da se dobro posloži onaj pas koji ima više terena - naravno da tamo treba biti pas koji je samostalan i brz te dovoljno iskusan.
Najboljima su se pokazale dvije taktike:

Bilo je predivno vidjeti neke ekipe koje su savršeno komunicirale, međusobno govoreći jedni drugima taman onoliko koliko je potrebno, koje su istaktizirale svaki komadić terena, koje su savršeno znale što i koliko je pretraženo te koje su u svakom trenutku znale točno na čemu su. Bilo je vodiča koji su toliko lijepo vodili svoje pse pokazujući koliko ih dobro poznaju te koliko ih smiju usmjeravati. Zaista, moram priznati da je ovo iskustvo suđenja bilo prelijepo i da su neka traženja ostavila jak dojam na mene naježivši me na kraju i ostavivši me bez daha. I one ekipe koje su radile greške naučile su na njima tako da je ova Vježba bila iskustvo i za suce i za ispitanike.
Bilo je i duhovitih situacija koje su učile da nikad ne bacimo preostalo vrijeme traženja u vjetar već da ga iskoristimo do kraja, pa makar sa smanjenim intenzitetom. Primjerice, jedna ekipa je vrlo lijepo radila i ostalo joj je nekoliko minuta. Propustili su jednog markiranta na jednom zaista malenom komadiću terena. Bili su uvjereni da su sve pretražili no pas jednog od njih bio je nadomak markiranta kad ga je vodič pozvao. Preostalih nekoliko minuta ekipa je odlučila stati (i to točno iznad markiranta) uvjerena kako su sve pronašli. Ja sam ih pitala jesu li sigurni da su sve pretražili i oni su rekli da jesu. Kad su odlazeći sretni s terena ugledali markiranta kako izlazi iz skrovišta, osmjesi su nestali.
Možda je bolje svoje vrijeme iskoristiti pa makar pustiti pse u šetnju s mogućnošću da negdje povuku miris negoli prekinuti jer - nikad ne možemo sigurni je li pas dovoljno povukao u dubinu terena.

Iznosim ovdje Anino suđenje i ono što je ona napisala o ruševini nazvanoj "Štulm"
"Teren se sastojao od kuće i manjih gospodarskih objekata. Sama kuća imala je 10-tak prostorija raspoređenih po prvom katu i prizemlju. Velika količina namještaja te stare obuće i odjeće bila je razasuta po prostorijama i time otežavala samostalno kretanje pasa unutar objekta. Osim unutrašnjosti, pretraživala se i uža okolica samog objekta koja je bila teško prohodna. Na većini vježbi i ispita na kojima smo do sada sudjelovali voditelj terena ruševine rakao bi da se pretražuje i okolica objekta ali kako na vježbama traženja u ruševini postoji pravilo da markirant mora biti tako sakriven da mu pas nikako ne može prići izrada skrivališta u okolici ruševine rijetko kada je moguće. No, ovdje smo imali sreće jer u samoj blizini kuće u najgušćem grmlju nalazilo se skriveno, napušteno vozilo koje je, kada smo zatvorili sve ulaze, postalo savršeno skrivalište.
Osim markiranata sudac je na ovom terenu odlučio sakriti i bočicu napunjenu hrenovkama. Par pasa  vrlo je zainteresirano reagiralo na miris hrenovke, a kako je bila nedostupna neki su počeli grebati po kutiji u kojoj se nalazila, cviliti pa čak i lajati u silnoj želji da dođu do svog "pljena". Bilo je interesantno vidjeti kako su iskusni vodiči prepoznali govor tijela pasa i ustanoviti da se ne radi o pronalasku osobe,  bez razmišljanja od psa zatražili da ostavi to što ga je zainteresiralo te da nastavi sa traženjem osobe. No, neki vodiči su pseći interes za hrenovkama pobodrili misleći da se radi o pronalasku markiranta i pseće ustrajanje u želji da dođe do hrenovke prijavili kao pronalazak osobe. Time su nažalost zaslužili negativne bodove za lažno označavanje pronalaska ali i stekli novo iskustvo koje bi se realno moglo javiti u pravim akcijama spašavanja iz ruševina na kojima se može nalaziti i hrana.
Prvi dan samo su 2 od 8 ekipa uspješno završile vježbu traženja sa pronalaskom svih traženih. Većina timova premalo pažnje je pridala pretraživanju 1. kata objekta što je uzrokovalo izostanke pronalaska markiranta koji se nalazio u zadnjoj prostoriji na prvom katu.
Što se tiče iskustva koje smo ovdje stekli kroz rad drugih timova možda bi naglasila samo situaciju da kada vodič ima visoko motiviranog psa i pusti ga u malu prostoriju te mu svojim tijelom zatvori jedini izlaz iz te prostorije, vrlo je vjerojatno da će pas od silnog uzbuđenja zacviliti ili zalajati što vodič može protumačiti kao označavanje pronalaska markiranta."

U svakom slučaju, bilo je ovo vrlo zanimljivo iskustvo, i vodičima, i sucima, u kojem smo svi ponešto naučili. Svako suđenje je ujedno mogućnost i da se nešto novo nauči. Osobito suđenje ovakve Vježbe gdje postoji zaista respektabilan broj pasa i vodiča (sveukupno 48 vodiča i njihovih pasa), a taktike traženja variraju od ekipe do ekipe. Tako se kroz gledanje različitih ekipa može zaista puno toga naučiti te se otvara široka lepeza novih rješenja i saznanja. Potrebno je samo biti dovoljno otvoren, i kao vodič i kao voditelj, za nove mogućnosti koje uvijek postoje te u postojeća znanja pametno implementirati neke nove ideje. Tako biti sudac ne znači biti strogi Veliki brat već znači samo biti netko tko pažljivo gleda pokušavajući pritom što više objektivno ocijeniti, ali i naučiti nešto novo od onog kojeg ocjenjuje.