Zadnja godina za Gunnu je bila puna ozljeda. Tako je i ovom ispitu prethodilo višednevno šepanje te se nisam usudila ići u nikakve jače treninge, a pogotovo ne kondicione te sam svjesno izašla na ovaj ispit bez većih ambicija.
Šuma je bila blago valovita s mjestimičnim rupama i jarcima, prošarana niskim, bodljikavim grmljem. Zapravo, moj prvi dojam bio je kako je lagana jer se pas većinu vremena mogao vidjeti (tako sam barem mislila na početku :-)) No, ispalo je da je dosta pasa imalo problem s dubokim odlascima. Mislim da je to zbog toga što je na tlu bilo dosta bodljikavog grmlja pa se ima malo drugačiji osjećaj o prijeđenim metrima nego kad je tlo čisto.
Gunna inače nema nikakvih problema u usmjeravanju i odlascima no pri prvim puštanjima kretala je plitko tek potom zavijajući i samostalno odlazeći u dubinu terena. Ona je inače vrlo samostalan pas koji bez problema odlazi vrlo daleko no ovaj je put pretjerala odlazeći toliko daleko da je većinu vremena nisam uopće vidjela ni čula.
Već dugo na ispitu nismo iskoristili svo vrijeme ovoga svijeta kao sad (20 minuta za 3 markiranta). Kondicija se odrazila i na lajanja pa su ona bila lošija nego inače. Sve u svemu, za traženje smo dobili 171/200 bodova.

Na poslušnosti smo dobili 40/50 bodova, a na preprekama 43/50.