Nakon 2 godine "pauziranja" od Svjetskog prvenstva (1. put zbog moje slomljene noge, 2. put zbog Gunnine borelioze), Gunna i ja ponovno smo krenuli okušati sreću.
16. Svjetsko prvenstvo po redu po treći put održavalo se u Češkoj, ovaj put u zgodnom mjestu Žatec.
Magična brojka 3 obilježila je hrvatsku reprezentaciju: 3 vodiča i psa, sve tri ženskog roda, sve tri pasmine graničarski koli i još koješta ali o tome u nastavku :-)
Ana Viller sa svojom Monom (ruševine), Darja Jakšić s Lynn (ruševine) i nas dvije (priroda), praćene Marijom Marjanovićem koji se kao vođa i jedino muškog roda temeljito brinuo za nas svih dana provedenih u Žatecu.

Pročitah nedavno izjavu jednog sportaša koji je, upitan sa strane sedme sile o brojnosti svojih ozljeda, jednostavno rekao: ozljede su sastavni dio sporta.
Pa eto, tako i ja pokušavam Gunnu zamišljati kao jednog humanog sportaša kojemu su ozljede sastavni dio karijere. Da ne duljim, 2 mjeseca prije Svjetskog, nakon svakog suhog kondicioniranja (vrlo pažljivo sprovedenog), šepala je na prednju desnu nogu. Rendgen je pokazao da su kosti i zglobovi u redu. Disciplina traženja u prirodi zahtjeva priličnu kondiciju zbog trčanja na visokim vrućinama ali i zbog lajanja koje je psu lakše ako je u dobroj kondiciji. Pored toga, stalni zadatak spasilačkog psa zahtjeva dobru kondiciju. Zbog šepanja, koji god razlog bio, morala sam prestati s dugim istrčavanjima i nastaviti samo s plivanjem i laganijim trčanjem. Kad su šepanja prestala i kad sam pomislila da je sve u redu, Gunna je zaradila kašalj štenare (puno pasa u Klubu ga je zaradilo ove godine) i u idućih mjesec dana u 2 navrata bila u strogoj poštedi i pod lijekovima. Izgleda da ona generalno ima problema s grlom jer vrlo često dobiva upale. Očito su nam bolne točke ta desna noga i grlo. Hmm... baš ono što nam treba: trčanje i lajanje... :-/
Desetak dana prije Svjetskog, Gunna je izliječila grlo, noga je bila u redu i dileme oko odlaska su prestale. Bio je to priličan pritisak jer u slučaju neodlaska, ostatak hrvatskog tima bio bi nepotpun i ne bi mogao konkurirati za timski rezultat (3 pozitivna rezultata gledaju se za timski plasman).
Svjetsko je prvenstvo specifično u samom zadatku za one koji se natječu. Naime, kad odlazimo na ispit, odlazimo za sebe i u tom smislu nema pritiska no na Svjetskom prvenstvu se gleda i timski rezultat i prisutan je stres: idemo u ime nekog i svi naši rezultati se zbrajaju međusobno čineći priliku i za timski rezultat.

No, svako zlo za neko dobro. Naime, Gunna i ja izvukle smo ne baš predivno vrijeme traženja: idući dan, srijeda, u 13:10. Vrijeme oko podneva nije me činilo punom oduševljenja no spomenuta kiša dan prije osvježila je šumu i zaista ne mogu reći da je bilo užasno vruće kako je moglo biti. Za razliku od idućih dana...
No, zapravo sam izvukla super brojeve: prvi dan traženje, drugi poslušnost u 8:40, a treći prepreke u 8:32. Iako smo ustanovili da sunce revno djeluje već od samog jutra, ovi raniji termini za poslušnost i prepreke ipak su bili jack-pot nasuprot onim popodnevnima kad bi na otvorenom stadionu bez sunčanih naočaola vidjela samo odbljesak vodiča poput fatamorgane u pustinji.

Vratimo se traženju koje je bilo prvi dan i koje je sudila Resi Gerritsen (NL).
Naučih doduše kroz život da je najlakše kad se ide bez ikakvih očekivanja no u ovom slučaju upravo su očekivanja pomogla da doživim šumu laganijom. Kad govorim o očekivanjima, mislim na doživljaj šume koji sam imala dotad. Naime, o šumi sam čula kako je ravna no posuta visokom travom te kako će psi morati skakati kroz travu i trnje što je vrlo teško, teže od bilo koje strme uzbrdice, a koja je bez visoke trave.
No, kažem, ovoga puta očekivanja šume u džungla izdanju, naišla su na zid sastavljen od kocaka realnosti.
Naime, šuma jest imala visoke trave, jest imala trnje (ha - više se niti ne sjećam kako je to tražiti u šumi bez trnja :-)) no ta trava je bila povremena, a i trnje. Meni je šuma bila krasna: povremene visoke trave, trnje, poneke lijane po tlu, na nekim dijelovima gusta, na nekim rjeđa, jedan manji komad područja između 150.og i 200.-tog metra s desne strane bila je livada sa visokom travom... ipak je ovo Svjetsko i na ljestvici od 1 do 10 gdje je 10 najteže, ova je šuma jedna solidna 7. Tražilo se kao i uvijek zadnjih par godina na Svjetskom: 3 markiranta u 20 minuta po putu duljine 300m, širine 100m s time da vodič hoda po sredini. Na 250.-om metru put je skretao udesno.
Odmah sam odahnula jer naspram onog što sam očekivala, stvari su za nas dvije konačno krenule nabolje :-)

S obzirom na Gunninu nedavnu zdravstvenu povijest i mogućnosti da loše laje ako dulje traži, moj je "pakleni" plan bio riskirati i malo se brže kretati s češćim odmorima i davanjima vode.
Prvi markirant bio je gotovo na samom početku s lijeve strane, cca 10-ak metara od starta na dubini od 50 metara od središnjeg puta. Osnovnu liniju Gunna nije napravila onako školski kako to ona inače zna već je ušla plitko, pa onda na dodatnu komandu u dovoljnu dubinu terena zbog čega nam je kasnije sutkinja oduzela dio bodova. Pomalo riskirajući, brzo sam se nastavila kretati dalje zanemarivši jedan dio desnog početka terena, pretpostavljajući da tu nikoga nema. Inače to na ispitima nikad ne radim i uvijek detaljno pretražujem no ovo su bile specijalne okolnosti i dopustila sam si taj rizik.
Već nakon par minuta, Gunna je lajala na drugog markiranta koji se nalazio na desnoj strani na cca 100-tinjak metara od središnjeg puta i to na njegovom otprilike 150.-tom metru. Pretpostavljam da je tad zapravo našla zadnjega kojeg su smjestili na dijelu gdje je put zavijao udesno i onda 50 metara od tog puta. Kažem pretpostavljam jer do tog skretanja nikad nisam došla. No, kako je Gunna ušla jako duboko u teren, nanjušila ga je i pronašla. I na ovog i na prvog markiranta Gunna je zalajala jednom i nakon kratke pauze nastavila dalje, no ne baš najbolje. Da li ju je mučilo grlo ili je bila pod stresom, ne znam...
Nakon ovog pronalaska koji je bio negdje u 4. minuti, dala sam Gunni vode no kad sam je krenula odmarati sutkinja to nije dopustila. Taj me stav zbunio i ja sam, pod pritiskom Svjetskog, poput poslušnog psića pustila Gunnu dalje, što nikad ne bih inače učinila. Nakon minutu-dvije, Gunna je zalajala i ovaj put je lajala puno bolje. Vrijeme traženja je bilo izvrsno, pravo Gunnino: 8,5 minuta :-)
Moju je sreću zbog zadnjeg pronađenog markiranta pomutila činjenica da Gunna jako šepa na prednju desnu nogu... no, na sreću šepanje je bilo kratkog vijeka i već nakon par sati sve je bilo ok. Izgleda da je negdje jednostavno malo krivo stala, a ja sam odmah pomislila na najgore.
Za lošija lajanja, neke nepretražene dijelove terena i onaj lošiji početak, dobili smo 161/200 bod, no prošli smo :-)
Gunna se, unatoč srednjoj kondiciji, i opet pokazala kao vrlo pouzdan pas koji, ako je poslan u pravi teren, uvijek pronalazi.
OVDJE možete pogledati dijelove traženja.

Drugi dan na poslušnosti, koju je sudio Ruud Haak (NL), dobili smo 44/50 boda: umjesto sjedi u hodu, Gunna se legla; dijelove slobodne vodljivosti u prvih par metara napravila je lošije no sve u svemu, ja sam jako zadovoljna jer je, generalno, poslušnost konačno krenula prema bolje. Marijo je od poslušnosti napravio sjajan filmić (priznajem, s određenim naređenim cenzurama :-)) koji možete pogledati OVDJE.