Akcija
traženja nestale osobe (23. 1. 2004. - Plešivica)
Kao i zadnjeg puta, poziv
je došao iz Gorske službe spašavanja (GSS) "Zagreb".
Unesrećeni je nestao par dana prije akcije pod
pretpostavkom da više nije živ. Otežavajuća okolnost
bio je prvi snijeg koji je napadao upravo noć
nakon njegova nestanka...
Članovi naše ekipe bili su (abecedom po imenima):
Ana Viller s labrador retriverom Orijem, Branko
Maretić s labrador retriverkom Abbom, Bruna Kukec
s graničarskim kolijem Gelom, Jasna Kovačić s
njemačkom ovčarkom Ellom, Mirela Bosnar s graničarskom
kolicom Gunnom, Petra Čović sa zlatnom retriverkom
Koni, Sara Mareković s graničarskim kolijem Capom,
Tanja Janeš s hrvatskom ovčarkom Miškom, Tibor
Lugar sa zlatnim retriverom Mavom i Tomislav Zdenčar
i Daria Jakšić bez pasa.
Baš to jutro jutarnja temperatura spustila se
čak do najnižih -9 od početka zime, a niti dnevna
vremenska prognoza nije bila obečavajuća. Ubrzo
smo krenuli put samoborskog gorja gdje smo se
u Policijskoj stanici Jastrebarsko trebali naći
sa GSS-om "Zagreb", GSS-om Grada Karlovca
koji je područje pretraživao dva dana ranije,
tamošnjom policijom te predstavnikom Civilne zaštite
čiji smo odnedano članovi. Nakon
sastanka u policijskoj stanici i kratke vožnje
autima, krenuli smo put prve točke traženja do
koje je bilo kojih 15-ak minuta uspinjanja. Gledajući
laki i uvježbani hod pripadnika GSS-a "Zagreb",
u nama je poraslo novo poštovanje prema njima
jer - stvarno su u vrhunskoj kondicijskoj formi.
A mi? Pa... mi smo se trudili ne zadržavati ih
previše :-). Dolazak na prvu točku označio je
trenutak kada smo trebali krenuti u traženje.
Dogovorili smo slijedeće: tražit će se u strijelcima,
a s lijeve i desne strane psa biti će po jedan
pripadnik GSS-a "Zagreb". Strijelci
su takva konstelacija gdje su ljudi poredani u
horizontali, a razmak između njih ovisi o dogovoru.
Svako gleda onog pored sebe koji mu određuje putanju
i uvijek mu je u vidokrugu te se svi kreću istim
tempom tako da je linija horizontale uvijek ravna.
Pretraživano područje uistinu nije bilo lagano
(barem ne nama): nanos snijega od nekih 20 do
30cm nije toliko usporavao kretanje koliko sam
teren koji je na nekim mjestima bio izrazito strm
i mjestimično zaleđen. Većina traženja odvijala
se u gustoj božikovini, nespretnoj kako za ljude
tako i za pse: napadani snijeg maksimalno ju je
slegnuo tako da smo na nekim mjestima hodali pola
metra iznad tla da bi se idućeg trenutka nježno
prizemljili u ne baš tako nježno trnje božikovine.
Zatim bi uslijedio proboj kroz "ljuto"
grmlje i tako satima... Nakon par sati, zasluženo
smo predahnuli. Potraga je trajala do 15:30, a
pretraženo je dosta veliko područje. Na naše ugodno
iznenađenje, gotovo svi psi su vrlo aktivno pretraživali
svo vrijeme što je zaista hvale vrijedan podatak
jer osim fizičke kondicije, to je pokazalo i visok
stupanj radne kondicije u pasa. Na mjestima poput
spomenute božikovine nešto lakše je bilo manjim
pasminama koje su zbog manje visine lakše krčile
put kroz trnje, a manja težina im nije toliko
"zabijala" šape u trnje.
Neki teži i veći psi završili su sa trnjem zabijenim
po raznim mjestima na tijelu.Usprkos naporima
svih, i pripadnika GSS-a i nas, nestali na žalost
ipak nije pronađen.
Kako svaki događaj u životu uvijek za sobom povuče
i neka nova saznanja, tako smo i mi obogatili
naša za novo iskustvo koje će pomoći u nekoj drugoj
akciji, idući put, možda sa sretnijim završetkom.
Bez obzira na ishod, još jednom smo doživjeli
da nam naši vjerni četveronožni pratioci dokažu
kako možemo računati na njih u svim okolnostima.
Mirni san na zadnjem sjedištu automobila pri povratku
u Zagreb i topli, ujednačeni dah i opet su nam
pokazali kako je ovaj put kojim idemo, dobar put.
