Bobo i ja, bili smo nedavno u Beču i to fino spojili sa Svjetskom izložbom mačaka.
Mačkose i malu plavooku smo ostavili kod kuće s najboljom tetom čuvalicom, zbrinute bolje od haremskih žena.
Inače, trenutno mi je najveći mentalni problem ostaviti Gunnu na čuvanju, što zbog starosti, što zbog operacije koju je imala… Jednostavno, koliko god super bila zbrinuta (a stvarno je), teško se sad zbog svega odvajam od nje, pa makar i na dan. Njoj je, zapravo, kad sad pogledam unatrag, bilo super ali je ona meni falila no, nije li to tako uvijek s ljubimcima i vlasnicima :-)?
Da sad ne davim s time tko je kome više falio jer se tu sve ipak dobro zna, da nastavim s ponešto laičkih, promatračkih dojmova sa Svjetske izložbe mačaka u Beču…
Počet ću tipično ženski: trebamo tj. trebali smo 🙂 novu grebalicu. Kako se na tako velikim izložbama vidi poprilično toga i uvijek se može i naći pokoji popust, namjera nam je odmah bila tamo uvrebati našu buduću grebalicu, po mogućnosti marke Rufi jer se mnogima pokazala kao najbolja.
Iz svijeta pasa poznato mi je da se na velikim izložbama i natjecanjima štošta toga da nabaviti no na veće mačje izložbe nisam niti provirila pa je time bilo i veće ugodno iznenađenje.
Dakle, ljudi… mačaka k’o u priči, nepregledna ravnica mijaukavaca: kratkodlakih, dugodlakih, bez dlake, štogod ti srce poželi. A Bobo i ja, umjesto među četveronošce, glave smo zabili u jedan red izložbe: onaj s prodajnim štandovima ali i dobrim buffetom spojenim s ugodnim društvom dragih nam Hanovih :-))). Četiri štanda samo s grebalicama, štand s fontanama za vodu (u dugoročnom planu je fontana za Gunnu i mačkoslavce), maskama za mačkokarnevale, torbicama u obliku mačaka i svim mogućim sitnicama na koje bi čovjek u tren mogao iskeširati par mjesečnih plaća.
No, naš je cilj bio jasan: prvenstveno grebalica.
Sve grebalice su bile za klasu iznad svega što sam vidjela kod nas: tu su bili Talijani i još neki proizvođači s opako nabrijanim cijenama (ne nužno i opravdanim), štand s još jednim solidnim grebalicama i ONI, koje sam vrebala duugo prije izložbe i željela kakav-takav popust: RUFI!
Ni Rufi nije baš jeftin no stvarno vrijedi svake kune i za dva je koplja iznad ostalih. Bilo bi divno kad bi nakon ovih mojih riječi mogla dobiti kakav popust od njih no pomirit ću se s činjenicom da imam njihov proizvod te ih dobrovoljno izreklamirati jer sam tim grebalicama i ponudom jednom riječju: o d u š e v lj e n a!
Te su grebalice, koje radi uzgajivači mačaka (što i nije nebitno) redom:
– od punog drva,
– stabilne i ne ljuljaju se kao pod burom kad mačka standardne britanske težine dojuri u punom zaletu,
– toliko željenog okruglog oblika za one koji to žele (a ja želim, što zbog estetskih razloga, što zbog činjenice da sam zveknula o rub grebalice s laktom ne znam koliko puta, a o mačkoslvcima da ne govorim),
– mrak završne obrade: od drva do mjesta ljepljenja koje je dodatno osigurano nekim supersoničnim silikonom koji se ne ruli,
– ona špaga koja služi za brušenje noktiju je puuuuno bolja od bilo koje druge,
– sve na grebalici (barem je takva ova koju smo mi kupili jer možete birati) služi za brušenje noktiju,
– dodatno se može naručiti pojedini komad s grebalice,
– trajne su (vele: kupnja za cijeli život) i ne škripe nakon godinu dana upotrebe,
– biraš si od boje drva pa sve do boje i vrste tkanine,
– izgledaju predivno i kao ukras prostoru u kojem se nalaze i nije naodmet
– dolaze s 5 godina garancije pa si ti misli.
I mi sada imamo jednu takvu, jeiiii :-). Ma, samo radi toga isplatio se put.
O tome da su stvarno kvalitetni, govori i činjenica da je na tom štandu vladala opća pomama. Dok su ostali prodali tu i tamo nešto, na štandu s Rufi grebalicama 4 čovjeka su samo pakirala i odvozila grebalice od kojih si za neke morao počkaljiti čovjeka do koji je htio istu tvoju, 2 gospodične koje su prodavale su svoj kruh zaradile jer nisu stigle ni na WC, a dio grebalica bio je rezerviran već ujutro u subotu prije nego što je izložba uopće i započela. U jednom momentu sam se osjećala kao u jednom holivudskom filmu gdje su se u jednom dućanu dječjih igračaka prodavali novi proizvodi i gdje si morao imati cijelu strategiju ulaska u dućan kao i plan puta do igračke; štitnike za laktove i koljena i bokser u ruci za sve one koji žele istu igračku koju, kad bi ugledao: bacio si se na nju punim tijelom u zaletu. Tko zakasni, luzer…
I mi smo umalo postali luzeri no iskeširali smo na vrijeme svoju grebosrećicu.
Ako si netko želi prosurfati ili naručiti svoju grebosrećicu, eto linka: http://drapaki.pl/en/
Ono što je fora je da, osim klasičnih grebalica, na izložbi se dalo naći i onih zanimljivih mogućnosti za dijelove grebalica koje se pričvrste na zid i tako pružaju dodatne mogućnosti za penjanje, a ne zauzimaju puno prostora i dobrom dizajneru ispadnu i ugodne za oko. Nešto poput ovog: http://www.profeline-shop.com/englisch-climbing-wall-for-cats
Mogućnosti ima toliko koliko ima imaginacije…
Uglavnom, kao što se može naslutiti, vratili smo se nešto tanjeg džepa ali u potpunosti zadovoljni kupnjom.
Još da posjetim Crufts i to je to, ne moram u Disneyland :-).
p.s. – sljedeće u planu je novi transporter u kojem će mačkoslavci izgledati poput male ljudske dječice ali o tom u sljedećem pisanju… 🙂