Mjesec: studeni 2017.

Pisala sam prošle godine 5. 12. (tad slavim drugi Gunnin rođendan jer na taj dan, 2015., dobila je drugu šansu za život) kako Gunna stari i kako se nosim s tim pa se neću ponavljati. Stoji u toj objavi.

Nema tu neke drame (ok, samo povremeno :-)), tek unutarnje pomirenje da ti je pas stariji. Sad već mogu reći star tj. stara. Pomirih se sa stvarnošću prije nekog kratkog vremena.
Mogu reći da sam zapravo i sretna što imam prilike vidjeti da postaje lagano senilna. Mnogi vlasnici pasa prerano otišlih iza duge dali bi lijevu nogu za to. Petnaest i pol joj je za vratom i, kako bi neki rekli: svaki je dan poklon. Zaista jest. Nastojim to ne smetnuti s uma i blagoslovim svako jutro u kojem se njena glavica pomoli iza kreveta.

U zadnje vrijeme, osim srednjeg dijela leđa, često je boli i sakroilijačni zglob pa šepa najčešće na zadnju desnu (ta noga joj je inače neelastičnija i bolna točka). a prije neki dan prvi ju je put zaboljela i zadnja lijeva.
Ima izmjenjive periode kad ju boli i kad je ok i znaju biti vrlo različiti. U jednom momentu nakon 100-tinjak metara doslovno stane od boli i noga joj je izvan kontrole, a u drugom maltene jurim za njom jer se ispali kao raketa kao u mladim danima. Koliko god mrzila kemiju, Bogu hvala na lijekovima protiv bolova koji zaustave upalu u prvoj fazi dok ne preraste u nešto gore. U njenim visokim godinama, meni osobno je najbitnije da ju ništa ne boli.
U dodatnom traženju kako joj mogu pomoći, dobila sam savjet da nabavim Traumeel (ja sam nabavila tablete), homeopatski lijek protiv bolova i upala raznih tipova: od nagnječenja, preko fraktura pa sve do raznih degenerativnih promjena. Traumeel dodatno i iščisti organizam.
Ovo je link na lijek za ljude no postoji i Traumeel za životinje kakav sam i ja naručila za Gunnu: TRAUMEEL

Deni nam je jednom tjedno i ona puno toga „pokrpa“. Zahvaljujem nebesima što ona postoji. Prištedila nam je mnoge muke i našla hrpu rješenja. Skupila se tako i manja KOSSP-ovska  ekipica zahvalnih pa smo joj kupili preuranjeni božićni poklon zbog kojeg je  obje strane zasuzilo oko.

Moram opet spomenuti i divne veterinare u Bubi kojima  nikad nije teško odvojiti minutu više za moju bakicu.
Evo, prije neki dan, navukla je Gunnica neku sitnu upalu mjehura koju sad liječimo i koja će kroz koji dan biti ok. Odmah smo malo ponovili i nalaze krvi te dodatno ispitali urin i ispalo je da ima viši kolesterol (11.22), povećane jetrene enzime (ovo već neko kraće vrijeme) te visoke proteine i leukocite kao i nižu težinu urina.
Već neko vrijeme, Gunna je strašno proždrljiva (ali zaista strašno) i ima veliku potrebu za pijenjem (ponekad ju doslovno moram prekinuti u pijenju jer se doslovno „natače“) pa samim tim i za mokrenjem, pada joj mišićna masa, povremeno dahće bez vidljivog razloga pa imam  dobar razlog posumnjati da ima Cushingov sindrom.

No, teško je to reći bez dodatnih pretraga jer svi stari psi žive za hranu, vodu mogu piti i iz npr. senilnosti (jer su, eto, pored vode), a mišićna masa naravno da pada. No, kad svemu pridodam da smo na biorezonanci prije 11 mjeseci  ustanovili poremećaj rada hipofize, sve prilično upućuje na Cushing. Psi s Cushingovim sindromom imaju kronično pojačano lučenje kortizola. Za njegovo lučenje, odgovoran je hormon ACTH (adrenokortikotropni hormon), a njega pak proizvodi hipofiza.
Stoga je potpunu dijagnozu moguće ustanoviti nizom testova, a taj stres mojoj bakici ne želim priuštiti. Ne u tim godinama. Dodatno, Cushing nije izlječiv i moguće je utjecati samo na simptome. Ako to znači pelenu u jednom momentu, radije biram to nego lijekove koji usto imaju i nuspojave. No, postoji alternativno rješenje za kojim sam baš danas posegnula, a to su Cushex kapi, prirodni pripravak za postizanje ravnoteže nadbubrežne žlijezde i hipofize: CUSHEX

Psi koji su ih pili, poprilično su si olakšali simptome i vrlo dobro funkcionirali neko vrijeme.

Vidjet ćemo… Sve za moju bakicu.

Evo, baš smo se vratili iz šetnje gdje sam ju doslovno morala štopati da ne juri preko ceste i zdušno uvjeravati da nikako ne smijem bacati češer kojeg je upravo pokupila i željela da joj ga bacam kao nekad.

I, kao da je moja draga Ana Bojanić znala da ću baš danas pisati blog, nakon što sam joj ispričala kako sam Gunnu sustizala u večernjoj šetnji, izjavila je jednu prekrasnu rečenicu koju ovdje želim trajno zabilježiti i koja me oborila s nogu:

„A ljubav, ne da ona da ju starost ulovi, večeras joj je zbrisala.“

Nešto je trulo u državi Danskoj.

Doma imamo popišanca. I povremeno: posranca.

I ne, nije Uri; ovaj put on nije ništa kriv 🙂

Vai je.

Prije nego što opišem cijeli „slučaj“, moram napomenuti da je Vai gospodski karakter, mazuljac na kvadrat i u dubini duše poeta na neopisivo. Emotivan, senzitivan i senzibilan, osjeća svijet oko sebe i reagira na njega. U pravilu reagira predivno zaboravljajući da protiv svijeta ima mogućnost zubiju i kandži (nikad upotrijebljeno osim na grebalici) pa kad ga taj svijet malo prejako dotakne, ponekad se ne snađe. Ovaj se put nije snašao pa se – popiškio tamo gdje nije trebalo.

Naime, Vai, kao što sam već mnogo puta pisala, OBOŽAVA Gunnu. Ali stvarno, obožava. A Gunna kao Gunna: ako nisi loptica ili komad hrane, nisi zanimljiv i uglavnom – smetaš. No, u njenu obranu, moram reći da je Vaija prihvatila kao niti jednog mačka dosad. Jedino njega nikad nije ovčarila. Kao da je osjetila da je malac pjesnik u duši i da neće shvatiti da su joj mace dosadnjikave i služe za ovčarenje te da to nije ništa osobno. Prema njemu, ima čisti odnos poštovanja te se s njim voli i igrati i natjeravati po stanu. Kao da mu je rekla: „Malac, za jednog mačka, ti si prilično ok i sasvim pristojan.“ I Vai je time bio najsretniji mačak na svijetu koji je u svojim pubertetskim danima imao čak i pokušaj obljube Gunne. I to i preživio 🙂

No, moja ljubi Gunna stari i postaje lagano senilna. Ne previše no sasvim dovoljno da se s vremena na vrijeme obrecne na njega što mog emotivca čini duboko nesretnim jer se odmah pokunji. No, ni to nije takav ogroman problem sve dok joj prije kratkog vremena nije palo na pamet gurnuti glavu u njihov wc i kusnuti pokoji mačji nusprodukt. Čak ne bih rekla da se s jasnom namjerom zna zaputiti tamo nego jednostavno imam osjećaj kao da prođe i u glavi joj se pojavi misao: „Hmm, vidi, mogla bi malo.“

Iz istog razloga (senilnost) pomiješanog s borderskim (ovčarenje) tako je povremeno nakon toga znala zaštopati jedini ulaz tj. izlaz iz wc-a i tu je Vaiju bilo već previše svega. Uri se nije puno uzbuđivao zbog toga: on bi je samo lagano odgurnuo s repom i stražnjicom i ušao, obavio i izašao. Ali to je Uri, imam osjećaj da bi joj se popišao i na glavu ako treba no obavio bi to u wc-u jer je on hipersamopouzdan.

Urija ništa ne može omesti…

No, Vai je… Vai. Dušica i pjesnik i gospodin.

Tako je Vai počeo od jada piškati na kritične punktove: Gunnin ležaj pa i svoje ležaje i na kraju: na tepih. Trebalo je izvjesno vrijeme (jer, nisam ga odmah „uhvatila“) da skužim tko i zašto i onda se sve iskristaliziralo. Siroti se osjetio ugroženo i jednostavno tim činom pokušao ostvariti još ono malo integriteta koji mu je preostao kao i naglasiti da je to njegovo i time si pojačati samopouzdanje. Korijen svega je nesigurnost koju je uzrokovalo ponašanje njegove ljubimice kao i posvemašnje razbijanje rutine na koju je navikao.
Zamislite da sam ga još i kaznila: trenutnoj nesigurnosti bih samo nadodala novu. Niti jednoj životinji nije drago onečistiti prostor u kojem boravi; ona će to napraviti samo kad se osjeti primoranom na to.

A rutina je beskrajno bitna svim životinjama jer ona, kao i ljudima, daje taj vječno priželjkivani osjećaj sigurnosti. Pogotovo je rutina bitna mačkama koje žive u stanu jer ove vani imaju dodatnih sadržaja te su time i otpornije na stres kojeg donose svi neočekivani događaji. No, mačkama u stanu/kući je poznat svaki pedalj doma koji kroz neko vrijeme jako pojačava tu istu rutinu i sigurnost te time postaje savršeno sigurno utočište, cjepljeno protiv svake opasnosti i stresa.
Rutina je ovdje bila opasno uzdrmana, a najveći je problem bilo guranje Gunnine glave u pijesak i onemogućavanje mog poete (samo u njegovoj glavi jer mu Gunna ništa ne bi napravila no to uopće nije bitno) da obavi što treba pa bi on to obavio negdje drugdje.

U cijelom dumanju što bi bilo pametno, u jednom razgovoru s Deni (Gunnina ljudska duša o kojoj sam već pisala, divna veterinarka… ma, obožavam ju) koju sam nazvala i naručila Bachove kapi da malom pojačam samopouzdanje, Deni je kao iz topa u milisekundi ispalila ono što meni nije bilo očito niti u peti: pa, okreni wc prema zidu! Ajme meni… u tri života se toga ne bih sjetila!

I napravih tako. Okrenula sam wc prema zidu no tako da mačkoslavci imaju tri rupe tj. izlaza sa strane. U slučaju da se moja pseća bakica nasadi na neki otvor, oni se neće osjećati ugroženo i bez problema će izlaziti i ulaziti.

To je bilo prije tri dana i, sudeći po svemu, riješili smo problem :-).

Na kraju, htjela bih nadodati da, kad najviše mislimo da je naš ljubimac nešto kriv, stanimo i dobro razmislimo što se tu zapravo dešava. Životinje nisu zle i ne rade stvari da nama napakoste. One samo reagiraju na svijet oko njih, na nove okolnosti i situacije i uglavnom je najčešći krivac ljudski faktor. Životinje reagiraju najjednostavnije što mogu alatima koji su im dostupni. Životinje nemaju riječi kojima bi se izrazile no to ne znači da ne govore.

Budite mi dobro, volite svoje ljubimce i nikad ne odustanite od njih!

Pozdravlja vas moj bivši popišanko Vai i ostatak ekipe :-*