Kad stvari ne idu kao po špagi

Nešto je trulo u državi Danskoj.

Doma imamo popišanca. I povremeno: posranca.

I ne, nije Uri; ovaj put on nije ništa kriv 🙂

Vai je.

Vai profilna

Prije nego što opišem cijeli „slučaj“, moram napomenuti da je Vai gospodski karakter, mazuljac na kvadrat i u dubini duše poeta na neopisivo. Emotivan, senzitivan i senzibilan, osjeća svijet oko sebe i reagira na njega. U pravilu reagira predivno zaboravljajući da protiv svijeta ima mogućnost zubiju i kandži (nikad upotrijebljeno osim na grebalici) pa kad ga taj svijet malo prejako dotakne, ponekad se ne snađe. Ovaj se put nije snašao pa se – popiškio tamo gdje nije trebalo.

Naime, Vai, kao što sam već mnogo puta pisala, OBOŽAVA Gunnu. Ali stvarno, obožava. A Gunna kao Gunna: ako nisi loptica ili komad hrane, nisi zanimljiv i uglavnom – smetaš. No, u njenu obranu, moram reći da je Vaija prihvatila kao niti jednog mačka dosad. Jedino njega nikad nije ovčarila. Kao da je osjetila da je malac pjesnik u duši i da neće shvatiti da su joj mace dosadnjikave i služe za ovčarenje te da to nije ništa osobno. Prema njemu, ima čisti odnos poštovanja te se s njim voli i igrati i natjeravati po stanu. Kao da mu je rekla: „Malac, za jednog mačka, ti si prilično ok i sasvim pristojan.“ I Vai je time bio najsretniji mačak na svijetu koji je u svojim pubertetskim danima imao čak i pokušaj obljube Gunne. I to i preživio 🙂

No, moja ljubi Gunna stari i postaje lagano senilna. Ne previše no sasvim dovoljno da se s vremena na vrijeme obrecne na njega što mog emotivca čini duboko nesretnim jer se odmah pokunji. No, ni to nije takav ogroman problem sve dok joj prije kratkog vremena nije palo na pamet gurnuti glavu u njihov wc i kusnuti pokoji mačji nusprodukt. Čak ne bih rekla da se s jasnom namjerom zna zaputiti tamo nego jednostavno imam osjećaj kao da prođe i u glavi joj se pojavi misao: „Hmm, vidi, mogla bi malo.“

Iz istog razloga (senilnost) pomiješanog s borderskim (ovčarenje) tako je povremeno nakon toga znala zaštopati jedini ulaz tj. izlaz iz wc-a i tu je Vaiju bilo već previše svega. Uri se nije puno uzbuđivao zbog toga: on bi je samo lagano odgurnuo s repom i stražnjicom i ušao, obavio i izašao. Ali to je Uri, imam osjećaj da bi joj se popišao i na glavu ako treba no obavio bi to u wc-u jer je on hipersamopouzdan.

Urija ništa ne može omesti…
urkili manja

No, Vai je… Vai. Dušica i pjesnik i gospodin.

Tako je Vai počeo od jada piškati na kritične punktove: Gunnin ležaj pa i svoje ležaje i na kraju: na tepih. Trebalo je izvjesno vrijeme (jer, nisam ga odmah „uhvatila“) da skužim tko i zašto i onda se sve iskristaliziralo. Siroti se osjetio ugroženo i jednostavno tim činom pokušao ostvariti još ono malo integriteta koji mu je preostao kao i naglasiti da je to njegovo i time si pojačati samopouzdanje. Korijen svega je nesigurnost koju je uzrokovalo ponašanje njegove ljubimice kao i posvemašnje razbijanje rutine na koju je navikao.
Zamislite da sam ga još i kaznila: trenutnoj nesigurnosti bih samo nadodala novu. Niti jednoj životinji nije drago onečistiti prostor u kojem boravi; ona će to napraviti samo kad se osjeti primoranom na to.

A rutina je beskrajno bitna svim životinjama jer ona, kao i ljudima, daje taj vječno priželjkivani osjećaj sigurnosti. Pogotovo je rutina bitna mačkama koje žive u stanu jer ove vani imaju dodatnih sadržaja te su time i otpornije na stres kojeg donose svi neočekivani događaji. No, mačkama u stanu/kući je poznat svaki pedalj doma koji kroz neko vrijeme jako pojačava tu istu rutinu i sigurnost te time postaje savršeno sigurno utočište, cjepljeno protiv svake opasnosti i stresa.
Rutina je ovdje bila opasno uzdrmana, a najveći je problem bilo guranje Gunnine glave u pijesak i onemogućavanje mog poete (samo u njegovoj glavi jer mu Gunna ništa ne bi napravila no to uopće nije bitno) da obavi što treba pa bi on to obavio negdje drugdje.

U cijelom dumanju što bi bilo pametno, u jednom razgovoru s Deni (Gunnina ljudska duša o kojoj sam već pisala, divna veterinarka… ma, obožavam ju) koju sam nazvala i naručila Bachove kapi da malom pojačam samopouzdanje, Deni je kao iz topa u milisekundi ispalila ono što meni nije bilo očito niti u peti: pa, okreni wc prema zidu! Ajme meni… u tri života se toga ne bih sjetila!

I napravih tako. Okrenula sam wc prema zidu no tako da mačkoslavci imaju tri rupe tj. izlaza sa strane. U slučaju da se moja pseća bakica nasadi na neki otvor, oni se neće osjećati ugroženo i bez problema će izlaziti i ulaziti.

wc

To je bilo prije tri dana i, sudeći po svemu, riješili smo problem :-).

Na kraju, htjela bih nadodati da, kad najviše mislimo da je naš ljubimac nešto kriv, stanimo i dobro razmislimo što se tu zapravo dešava. Životinje nisu zle i ne rade stvari da nama napakoste. One samo reagiraju na svijet oko njih, na nove okolnosti i situacije i uglavnom je najčešći krivac ljudski faktor. Životinje reagiraju najjednostavnije što mogu alatima koji su im dostupni. Životinje nemaju riječi kojima bi se izrazile no to ne znači da ne govore.

Budite mi dobro, volite svoje ljubimce i nikad ne odustanite od njih!

Pozdravlja vas moj bivši popišanko Vai i ostatak ekipe :-*

bebac Vai manja

grle se