Sjedim tako na terasi ovdje na moru, blaženog i smirenog uma s Gunnom podno nogu i jedna stvar mi nikako ne da mira… Kako ove moje mačkoslavne beštijice samo izdržavaju kod kuće bez mene? Vjerojatno pomalo pate i moj im zakoniti (zovimo ga odsad Bobo) nije dovoljan.
Puna takvog, isključivo homo sapiens razmišljanja, zovem kući Bobu da priupitam kako su malci. Jer, ipak je Vai moj mališa s kojim imam fantastičan odnos, a Uri spava uglavnom samo na mom jastuku, brujeći mi poput lokomotive na uho, dok zakoniti ljubomorno pogledava sa strane konstatirajući kako malac sigurno ne uviđa neke stvari.
I sad, nakon svega, kako da ne pate bez mene?
I pričamo tako Bobo i ja te priupitam to, prevažno mi pitanje: “Kako su malci?” A s druge strane žice, čisto, nepatvoreno oduševljenje: “Vai mi je upravo oko nogu i češe se zadovoljno oko mene. Sve sam im počistio i očešljao ih (a, dakle, ide to i njemu, samo ja moram biti na godišnjem) i nahranio. Uri mi spava skoro cijelu noć iznad glave i prede kao lokomotiva. Igramo se kao ludi i sve je super!”
Toliko o mojim sumnjama i homo sapiens pretpostavkama…
Ma neka, samo neka su malci sretni i zbrinuti i neka i Bobi Uri spava predući iznad glave :-).
Kaže mi naša predraga Marina (njihov uzgajivač, šaptačica mačkama) kako je jako zanima koliko ćemo biti oduševljeni tom činjenicom kad malac dosegne pravu britansku kilažu (mužjaci u prosjeku dosegnu 8 do 10 kg) no vidjet ćemo: ima vremena za glavom tuć’ o zid :-).
I sad se ja na kraju pitam: tko tu kome zapravo nedostaje?