Nakon nemilih događaja u prosincu prošle godine (tumor aorte za kojeg nismo niti znali do trenutka dok se nije otkinuo i pao na jetru prilikom čega se dio jetre odlomio i izazvao unutarnje krvarenje te šok i da ne pričam…) kad smo umalo ostali bez Gunne, početkom lipanjskih vrućina postalo nam je jasno da ćemo se ovoga ljeta najviše boriti protiv – sunca. Naime, postala je jaaako osjetljiva na sunce i iako ona bi, tijelo evidentno ne može. Bilo je: ili će ići van samo u cik zore ili kad se spusti mrak. Eh sad, ja baš i nisam neki jutarnji tip, a šetati je samo po mraku isto mi nije baš zvučalo fora. Opcija je bila izabrati neko kasno poslijepodne no uz pomoć raznih dodataka s kojima će sve lakše podnijeti. Krenule su pripreme i predratna planiranja pri čemu je Napoleon, u usporedbi s nama, bio mala beba…
Nakon višednevne analize, pokojeg savjeta dodatnih pametnih prijateljskih glava sa strane, beskrajnog surfanja i samopreispitivanja, sve svedoh na 3 bitne stavke i nabavku:
1. oprsnice za hlađenje no one koja traje dulje vrijeme, a ne da se sasuši nakon prvog kilometra. Također, morala je to biti oprsnica koju ne moram stavljati u frižider jer, na žalost, još nam plaže nisu opskrbljene frižiderima gdje ovako nadobudni vlasnici pasa mogu rashlađivati tehnikalije svojh ljubimaca. Htjedoh nešto čime ću je zaliti ako se osuši i keep on walkin’. I nađoh baš jednu takvu. Po riječima vlasnice trgovine preko koje smo je uspjeli kupiti (isto klupske kolegice): koja izgleda poput kondoma nataknutog na psa :-),
2. pop-up šatora za plažu koji će služiti kao hlad,
3. pet cooling ležaja (punjenog mikrokristalima koji se aktiviraju kad se stane/legne na nju) i, ta-daaa:
4. prikolice za bicikl čiju kupnju najviše mogu zahvaliti jednoj dragoj klupskoj kolegici.
Nakon podosta olakšanog novčanika (no, sve za moju lajavicu), s olakšanjem ustanovih da to ipak nije bio bačen novac.
S oprsnicom uspješno šećemo po suncu (naravno, ne baš u podne ali u poslijepodnevnim satima bez greške). Gunna se ne zasopće, a nakon šetnje nije uspuhana. Tijelo joj je normalne temperature. Ne budi mi teško, a prema Deninoj ideji koja je istu stvar napravila za svog psa, oprobala sam stvarčicu i na svojoj glavi i na leđima šećući po jednoj gradskoj ulici praćena povremenim pogledima šetača. I, moram priznati da mi je bilo čist’ ugodno jer stvar doista hladi! Šteta samo što to nisam nabavila i prije. Eto, oprsnica/kondom igra odličnu ulogu 🙂 Štiti kao što bi i trebalo.
Šator je zapravo oprobana stavka već zadnjih par godina. Samo sam sad htjela pop-up jer je to puno jednostavnije nego montirati sve one dosadne cijevi jednu za drugom. Je! Do momenta kad ga treba sklopiti. Jer, naravno, kupila sam onaj veći za koji moraš biti da Vincijevskih afiniteta kako bi ga vratio u onu prvobitnu tanku, okruglu vrećicu iz koje je tako jednostavno izletio. No, Youtube je riješio stvar. U 4 osnovna poteza, šator je kapitulirao, a ja sam se pravila važna na plaži kako sam ga smotala i zamotala kao od šale. Inače, ako već netko nije do kraja shvatio, šator služi isključivo da lajavoj bakici radi hlad. Moje je mjesto na pržioni sa strane.
Prostirka se isto pokazala kao odlična stvar. Stavim je na njen ležaj i rezultat je mirnije spavanje koje više nije prekidano povremenim dahtanjima. A i osigurava dodatnu udobnost jer je onako fino mekana. Bilo je potrebno početno uvjeravanje kako je to za njeno dobro no nakon toga, Gunna je i sama uvidjela kako joj je bolje s tim nego bez toga. Točnije, ima dva ležaja i šalta se tijekom noći s jednog na drugi. S time da moram priznati, na svoju veliku radost, većinu noći spava na ležaju s prostirkom za hlađenje. I da, naravno da sam je oprobala stojeći sa stopalima
što je baš gušt :-).
Prikolica za bicikl je totalna fora. Bilo me malo strah da će previše tresti, hoće li ići po makadamskim putevima, hoće li Gunna unutra biti nesretna i jadna te sva ozarena izaći van misleći kako će radije umrijeti trčeći na suncu za biciklom nego ući u paklenu napravu još jednom.
Ništa od toga. Ušla je unutra bez mitomanije koja je stajala sa strane, legla, provozala se i to je bilo to. Mojoj sreći nije bilo kraja. Osobito kad je Bobo pristao montirati prikolicu na svoj bicikl.
I tako, ako ugledate jedan par kako sretno pedalira vukući za sobom žutu prikolicu i pritom raznježeni pogledate unutra očekujući neku ljudsku bebicu no ugledate “samo” crno-bijelog lajavca, nemojte biti previše razočarani. To smo samo mi i jako brinemo o lajavici. Ako i niste bili sigurni tko smo i smjestite se na plaži do nas, svakako obratite pažnju na pop-up šator u čiju sjenku će leći ono crno-bijelo stvorenje iz prošle rečenice i to na posebnu prostirku za hlađenje ako je jako toplo. A, ako će dan biti posebno vruć, možda nas popodne vidite u šetnji s istim tim lajavcem obučenim u sivi “kondom”. Koji štiti. Bez greške :-).