Mjesec: listopad 2016.

Oblikujemo li mi naše kućne ljubimce ili zapravo oni oblikuju i mijenjaju nas?
Svijet nikako nije crno-bijeli pa je i odgovor na prethodno pitanje višeslojan.
Cesta života po kojoj vozimo definitivno nije jednosmjerna i ravna. Puna je raznih skretanja, predviđeno-nepredviđenih okolnosti i sitnih pukotina o koje se možemo spotaknuti ili prijeći bezbrižno preko njih. Bilo kako bilo, bezbroj je vremenskih životnih točaka koje nas jednostavno promijene i nakon kojih više nismo isti. Takvih je promjena jedne osobnosti bezbroj u životu. Mi sada više nismo oni isti mi od prije x godina.

Jedna od takvih promjena mi se zbila i prošle godine. Bio je to događaj koji je umalo završio fatalno po Gunnu no, srećom i zaslugom iznimnog veterinara (a kasnije i nekoliko njih), Gunna je tu danas sa mnom. No, na neke stvari na koje bih prije samo odmahnula rukom, danas sigurno reagiram jače zaštitnički.
Sjećam se starijih, radnih, spasilačkih dana i hrpe sitnih porezotina na koje svaki vlasnik bordera s vremenom ogugla. Ako ne lipti poput vodoskoka i ne treba šivati, nije ništa strašno, sanirat ćemo :-). Sada je situacija promijenjena: kihne li, oko sokolovo je prati cijeli dan pomno motreći sve na njoj i oko nje. Cijela ljekarna spremna je u slučaju hitnosti. Kad skoro ostaneš bez polovice duše (a tog prosinca ostadoh i bez jednog krasnog mačka u razmaku od tjedan dana što je ostavilo traga), to ostavi trag i procijep.
Svatko tko me dobro poznaje, zna da je Gunna za mene više od radnog psa; ona je jednostavno moja i posebna i ja sam njena, kako god okreneš – isto je. Utkana je u mene kao i ja u nju. Gunna je bila radni pas s kojim sam prošla svoje tridesete i izgradila dobar dio osobnosti, stavova i uvjerenja. Zajedno smo prošle mnoge dobre i loše momente i s njom sam naučila prihvaćati pobjede jednako kao i poraze i ne doživljavati svijet previše ozbiljno ili tragično. „Svijet je pozornica“, kako bi rekao dobar stari Shakespeare, i na toj pozornici stasamo. Tako je i Gunna postala dio moje ličnosti.
I zato strahovito teško prihvaćam da stari…
Zapravo, odnedavno se nešto bolje nosim s tom činjenicom i tu mi je puno pomogla i naša predivna Deni čiji život su slatki pseći starčeki koji puno više izgledaju kao starčeki i koji se ne daju samo tako. Jer, ruku na srce, Gunna se, izuzmemo li tu nesretnu prošlogodišnju epizodu (za koju se nadam da će ostati samo epizoda) izvrsno drži za svojih 14,5 godina. A Deni mi je pomogla da humoristično prihvatim činjenicu da se u zadnje vrijeme pomalo „izgubi“ u šetnji upravo namirisavši neki totalno fora miris u travi pa kad digne glavu u panici gleda gdje sam jer nije da više niti najbolje vidi. No, pazim na to svoje lajavo čudo i znam sve to pa vičem i mašem kako bi me odmah spazila te ona krene prema meni kao da se nikad zapravo i nije „pogubila“. Ili stoji pokraj mene pa odjednom krene za nekom drugom ženom misleći da sam to ja, zatim zastane u čudu i kad joj podviknem, ona se sva sretna i u čudu vrati kao da mi govori: „Pa daj, pazi malo, gubiš se po gradu“. Netko sa strane ne bi niti vidio sve promjene no one su tu. I jave se tek povremeno no znam da će biti sve češće. I polako to i prihvaćam znajući činjenicu da neki vlasnici nisu niti dočekali tako lijepe godine svojih ljubimaca. Čak i to me mijenja jer učim prihvaćati znajući da nemam previše utjecaja što je jako teška ali vrlo životna lekcija.
Ono na što mogu utjecati jest da joj ove mirne i pomalo (kažem pomalo jer Gunna ne dijeli taj moj stav :-)) umirovljeničke dane, učinim naljepšima i najudobnijima na svijetu. Preventive radi (dobro, tu i tamo malo leđa boluckaju ali to je ništa), ide redovito kod naše Deni, papa najfiniju, kuhanu hranu i trenutno je najrazmaženiji i jedini pas na svijetu: Gunna, moja slatka curkobakica… jer, unatoč svemu, nije ona stara, ona je samo – starija…

Moje ljube okom Sanje RedCat Baljkas

 

Četveronožni dio naše obitelji polako staje s linjanjem. Ove godine, to je trajalo vanserijski dugo. S Gunnom se nakon prošle zime desilo nešto što se nikad prije nije desilo. Nakon nagle borbe za njen život tijekom prošlog prosinca, zadržala je zimsku dlaku sve do nedavno. Pomogla sam joj prije ljeta (četkala sam i češljala, naravno, cijelo vrijeme no to niti ne brojim jer se podrazumijeva) razumnim skraćivanjem dlake s trbuha i protanjivanjem cijele dlake s vanjske i, osobito, unutarnje strane (trbuh, bedra) koja bi ju previše grijala no to je i dalje bila zimska dlaka, a izgledala je očajno. Tek prije cca mjesec dana, počela ju je gubiti. Zadnjih dana mogu reći da je taj prošlogodišnji zimski sloj konačno otišao. Srećom, nije u tankoj dlaci jer ona i inače ima dlake na izvoz, a raste joj nevjerojatnom brzinom. Pretpostavljam da je sve to bilo poremećeno iz više razloga:
– sama bolest i šok u koji je zapala prije operacije (hipoksija, hipotenzija, unutarnje krvarenje zbog puknuća tumora aorte koji je pao na jetru i odlomio njen manji komadić) i veliki gubitak krvi tijekom operacije (još jednom veliko hvala čudesnom Bruni Ljolji bez kojeg danas sigurno ne bi bila živa),
– dodatna sterilizacija tijekom operacije i
– dugotrajni oporavak nakon operacije (i mlađi pas bi se dugo oporavljao, a ona je ipak već 14 i predstavlja čudo što je uopće živa nakon svega) jer smo se borili s poremećenim imunitetom (upala mjehura, ešerihija i dr. i tu hvala Saši Dujanoviću koji je našao hrpu vremena u prenatrpanom rasporedu) što je isto tek nedavno sjelo na mjesto.

Da nije bilo svega, linjanje bismo standardno riješili već odavno  pojačanim češljanjem.

Mačkoslavci se isto nešto dulje linjaju jer je ovo ljeto trajalo dulje nego uobičajeno. Tek su sad gotovi s linjanjem. Točnije, Vai je gotov, a malac Uri gubi baby dlaku no nije tako strašno, a i pri kraju je tako da se nadam da uskoro nastupa višemjesečno zatišje po pitanju dlaka :-).

Tijekom zadnjih 14,5 godina imanja dugodlakog psa i mačka (prošli je bio sveta birma s dugom dlakom, a ni britanci nisu daleko zbog jake donje dlake), isprobala sam sve i svašta te skupila zavidnu kolekciju četki i češljeva. Izuzetno sam zadovoljna češljem protiv buha u fazi linjanja jer je jako gust i izvrsno izvlači donju dlaku. Njega kod Gunne upotrijebim tek nakon što je dobro očešljam četkom sa zupcima, potom češljem s kombiniranim kratko-dugim zupcima (treba paziti kod kupovine da vrhovi ne budu oštri, meni se dobar pokazao Camonov. Rotirajući zupci mi se nisu svidjeli jer jako elektriziraju dlaku) i onda uspijem svugdje zavući i ovaj protiv buha te ju dodatno iščešljati na problematičnim mjestima. Posao od cca sat vremena ali isplati se jer ode dlake kao u priči. Iste češljeve i četku upotrebljavam i na mačkoslavcima.

Furminator zaobilazim u širokom luku jer polomi gornju dlaku. Isprva sve izgleda divno i krasno jer on zaista izvuče donju dlaku pa se na prvi pogled čini kako je napravio super posao. No, usput i polomi gornju pa ova izgubi sjaj, a kad krene ponovno rasti, to izgleda katastrofalno. Potrebno je nekoliko mjeseci da se dlaka obnovi. Dobra groomerica mi je savjetovala da furminatorom samo lagano jednom-dvaput prijeđem nakon češljanja tako da izvuče preostalu dlaku. To sam probala i bilo je ok no sve dulje je čista katastrofa za dlaku. Ok je koliko toliko za kratku no za dugu zaista ne preporučam.

I na kraju bih samo napomenula da je izuzetno važno u svo ovo češljanje ukombinirati i kvalitetnu hranu jer ona čini veliku razliku. Super hrana je super zdravlje ali i super dlaka…