Rastemo…

Mala šmizlica Uri veličinom je sve bliža Vaiju. Primjećujem to i po sve manjem prostoru za mene na jastuku. Opasno se, kako vrijeme prolazi, približavam rubu dok se malac svaki put fino, bočno, širom ispruži uživajući kao mali prasac. Kako ne bi bilo bilo nikakve sumnje oko toga kome je udobnije, prede kao lokomotiva, po mogućnosti točno na uho. Ja ne predem pa vi zaključite.
No, dobro, da se ne lažemo; iako malac svaki mjesec dobije bar pol kile više i sve je manje malac, još uvijek mi je to slatko i ne mogu si pomoći. Po cijenu da me jednog lijepog dana u potpunosti odgura s jastuka, ne želim ga katapultirati s kreveta. Uvjerena sam da on to zna i debelo koristi tu činjenicu…

Uri je inače nevjerojatno mazan i time osvaja. Kod nas u stan još nije ušao nitko tko je ostao imun na njegov šarm. Vai, za razliku od Urija, ima jedno carsko držanje i kod ljudi izaziva osjećaj određenog divljenja izdaleka. Njega promatraju, Urija žele „provući“ kroz ruke. On kod ljudi redovito izaziva onaj „aaaa“ efekt. Kao u kinu kad se na platnu pojavi nešto super slatko praćeno klišeiziranim romantičnim notama. Klinac je šmizla, zna se klokanski zavuć’ i gotovo. K’ tome, ima neku mekanu, flafastu dlaku koja pruža nevjerojatan osjećaj pod prstima pa priča bude skroz zaokružena. Još to „podeblja“ dizanjem glave pri maženju jer najviše obožava maženje upravo po glavi, malo zaprede, zatrepće okicama prije nego ih potpuno zatvori, naćubi njuškicu i čovjek se osjeća kao da mu je pružio 5 najboljih minuta u njegovom životu.
Prije nego je došao u naš dom, pitali smo njegovu uzgajivačicu kakav je po karakteru. Ona nam je rekla da je cijeli kao milo dijete. I to je živa istina.

S druge je strane kao tasmanijska neman. Sve ga zanima. Nema šanse da se išta desi u stanu, a da on nije sudionik. Zaigran je do srži i pritom je beskrajno maštovit i zabavan. U stanju je iz svega napraviti ludu igru. Od luka kojeg odmah rola ako padne na pod do komada posteljine kojeg s jednom šapom gura odozdola, a s drugom pritišće odozgora pritom se beskrajno zabavljajući. On je poput onih ljudi za koje kažemo da su puni strasti u svemu što rade samo što je on mačak što sve čini zabavnim za promatranje sa strane. Evo, prije kojih 10-ak dana, na moju veliku „radost“, otkrio je kako se igrati s pijeskom u svom wc-u. Naime, natjerava one mikroskopske kuglice pijeska u wc-u loveći ih kad počnu kliziti i onda, kad u njegovoj glavi sve dosegne vrhunac, razdragano izleti van odnoseći dio pijeska na sebi. U ravnini nakon wc-a je kupaona pa, kako izleti iz wc-a, tako klisne u pravcu kupaone te završi u kadi. Ostane li do tamo još pokoji komad pijeska na njemu (znamo da po Murphy-ju komad kruha padne uvijek na namazanu stranu pa je tako i s ovim), nakon što uđe u uvijek malo vlažnu kadu i brzinom svijetlosti obiđe još koji kvadrat stana, to izgleda kao da je upravo doletio meteor i zabio se u Saharu.

In flagranti u kadi

Snimio je on i kad je najbolje vrijeme za to: kad praznim pijesak, naravno… Prvi me je put iznenadio. Praznila sam pijesak kad je kao raketa doletio s drugog kraja stana i bacio se sa sve četiri u wc. Znate ono kad radite „bombe“ u moru: skupite se u loptu i bacite nastojeći što jače pljusnuti o površinu vode? E, pa, to je bilo to. Doletio je, bacio se, odsklizao koliko je mogao po wc-u, stjerao sav pijesak u jednu stranu i onda ga počeo ganjati po kutiji s jedne strane na drugu. Na kraju sam ga primila u ruke dok se još batrgao s nogama u zraku, zatvorila u sobu i mirno završila posao skupljajući pijesak pored wc-a. Nakon toga je pokušao još par puta, napravio dar mar no onda smo, raznoraznim odgojnim sredstvima, naučili da se to ne radi. Tada je otkrio novu foru. Jedan dan sam začula šuškanje pijeska u hodniku no zvuk nije dolazio iz njihovog wc-a. Došla sam u hodnik i imala što vidjeti. Uri s glavom do struka uronjen u kutiju s pijeskom dok mu zadnji dio tijela viri van (zadnje se noge koprcaju u zraku, a rep održava ravnotežu) kopa s prednjim nogama po unutrašnjosti. Provalio je u poluotvorenu kutiju s pijeskom, koju sam, da se zna, dodatno zatvorila selotejpom! No, taj je prizor bio toliko komičan da se nisam mogla ozbiljno naljutiti nego samo još bolje zatvoriti kutiju nadajući se da mu to neće opet pasti na pamet. Još je uvijek bebač pa se tako i ponaša iako mislim da je on karakterno zaista takav: zabavan i blentavo šašav s istaknutom maznom stranom zbog čega je kao milo dijete.

I, tko bi mu odolio…?

H R A N A

Vjerujem da, jednom davno, kad su bili prisiljeni snalaziti se na ine načine kako doći do hrane ili je ona davana na kapaljku sa strane čovjeka, nije postojalo toliko izbirljivosti u pasa i mačaka.
Stvar je bila krajnje jednostavna: ili jedeš i živiš ili ne jedeš i ne živiš. Ili si mi koristan i jedeš ili lovi sam što ti se sviđa.
Danas, uloga pasa i mačaka je daleko veća (ili manja, ovisi o kutu gledanja) nego što je bila u ta vremena. Većini od nas, ljubimci znače mnogo više od pukih čuvara kuće, pomagača u lovu ili lovaca na štetočine i sl. S vremenom smo otkrili puno više njihovih mogućnosti i načina kako nam mogu olakšati i uljepšati život. Stoga danas, kad ljubimac ne jede s guštom i koliko bi trebao, nakon što otklonimo mogućnost bolesti, mi: molimo i kumimo i dovijamo se na razne načine (ima tu i zbilja kinky načina) kako bi vidjeli štovanu njuškicu zagnjurenu u posudu s hranom. Vidimo li to bar imalo, sretni smo kao mali prasci: naša beba, pokazujemo to cijelom svijetu, jede. No, volimo ih i tu smo gdje jesmo i ne damo ih već se trudimo i dalje i dajemo cijele sebe kako bi štovani dlakavci jeli i bolje od nas.
Postoji i druga krajnost. Ima i onih ljubimaca koji bi proždrli muhu u letu, prokopali tunel do Kineskog zida ako je tamo neki komad hrane ili uskočili u brlog majci medvjedici koja upravo hrani svoje mlado kako bi se, pod krinkom medvjedića, infiltrirali i pojeli što više donešene hrane.
I onda ima i toliko željena sredina. Ti su blagoslovljeni i njih čuvajte jer ne znate koju radost imate s takvim ljubimcem.
Ja imam 3 ljubimca i sva 3 različita po pitanju hrane. Ok, jedan iz te zlatne sredine malo više naginje prema proždrljivosti ali je sve pod kontrolom.
Krenimo od najstarijih prema najmlađima…
Gunna… Gunna je kao štene pa sve do 2. godine starosti bila tvrd orah za hranjenje. Hrana je bila posve sporedna stvar u njenom životu. Jelo se tek toliko koliko treba, a ponekad i puno manje. S obzirom na to da je bila predodređena za radnog psa i kao takvu sam je morala i fizički kondicionirati, ponekad sam se pitala od čega ona živi i kako uopće raste. Njeno hranjenje je iziskivalo puno moje samokontrole. Povremeno sam je htjela ščepati i ugurati joj svaki komadićak u usta. Bilo je potpuno svejedno što je u pitanju: komad suhe hrane, poslastica ili upravo pečena zečetina. Njoj je sve to bilo strašno bezveze. U jednom momentu je imala period kad je jela svaki drugi dan, a ja se zapitala je li zapravo sve u redu s njom. Sve sam radila školski: ako ne pojedeš u 15 minuta, sklanjam posudu i nema ništa do sljedećeg puta. No, ona bi mi svaki put pokazala 3. prst i čekala taj sljedeći put kad bi smireno pojela koliko je smatrala da treba, a to je malo.
Bilo je ponešto bolje kad bih joj suhu hranu prelila s jogurtom (to je ostalo do dan danas te dobiva pola jogurta dnevno u jutarnjem obroku) ili mesnom juhicom napravljenom specijalno za nju. Tad bi joj fino zamirisalo i odlučila bi sažvakati hranu što je trajalo i trajalo. Svaki komadić posebno bi žvakala, povremeno se ogledala oko sebe ne bi li uhvatila neku zanimljivost i onda ubacila u sebe sljedeći itd. itd. Imalo je to i neke dobre strane. Jedna od stvari koje se nismo bojali je torzija želuca jer je hrana, valjda, dok bi uopće stigla do želuca, bivala napuhnuta, odpuhnuta i pretvorena u čistu juhicu. Šalu na stranu no, trajalo je… I odjednom, s oko 2 godine starosti, kako je sazrela i pola prethodnog dvogodišnjeg dijela života bila pretežno gladna vlastitom odlukom, odlučila je – početi jesti. Danas, s 14 godina, shvatila je važnost hrane u životu i jede normalnim apetitom. Čak bih rekla da je i proždrljiva. Definitivno je po tom pitanju evoluirala.
Dolazimo do Vaija… Vai i ja vodimo hranidbenu bitku prema kojoj je ovo s Gunnom u mladosti bio mačji kašalj. On je jedan od onih koji – ne jedu. Svjestan da hrane nikad neće nestati sa stola, on povremeno ode do posude sa suhom hranom i pozoba pokoju kuglicu. Najčešće samo proguta, čak niti ne sažvače. Ali ne proguta on halapljivo i iz razloga što je proždrljiv. Ne. On proguta jer je tako jednostavno cijeli proces oko hrane brži i nema potrebe zamarati se žvakanjem. Za njega je samo suha hrana iliti dehidrat, hrana. Sve ostalo ne vrijedi njegova vremena. Konzerve? Paštete? Sirovo meso? Kuhano meso? Nope. Sve to je puko gubljenje vremena. On jednostavno ne voli jesti i točka. Kad dobije neku super slasnu konzervicu ili mrak komad mesa za koji mesaru uredno slažem da je za Bobu i mene, on kraljevski došeće do posude, odokativno odšaca što je unutra i prvo to dehidrira. Točnije rečeno, obliže sve što je u kapljicama, sluzavo, krvavo ili sl., pojede par komadićaka i to je to. Dok nije došao Uri koji to dokusuri, više sam hrane bacala nego što ju je Vai pojeo. Urijevim dolaskom, ponadala sam se kako će konkurencija odraditi svoje i Vai početi više jesti no šlus. On jednostavno odliže svoje, kakti pojede nešto i ostatak prepusti Uriju koji strpljivo čeka svojih 5 sekundi i gleda ga s obožavanjem. Jer, naime, Uri ne jede; on proždire sve pred sobom. On je Vaijeva sušta suprotnost. Uri pojede svoje, zatim Vaijevo i onda se još malo počasti sa suhom hranom.

Uri je uživanje u hrani podignuo na viši nivo. On, jedući, prolazi potpunu katarzu da bi dosegao zen fazu. Dok je savršeno koncentriran na obrok i dok ne pojede sve što ima, pored njega može bjesniti 3. svjetski rat, a s neba padati pošast skakavaca. Njega jednostavno za to vrijeme nije briga. Važan je samo taj trenutak u kojem uživa u hrani. Tako, dok jede suhu hranu, on u isto vrijeme prede od užitka. Obožava proces hranjenja, a meso je tu na pijedestalu. Dobije li meso, ne prede jer je tu toliko obnevidio od radosti da je potpuno posvećen klopi i ne stiže ništa drugo. Režem li im meso, njega zatvaram u prvu slobodnu prostoriju jer bi, doslovno, u sumanutom jurišu prema tom objektu radosti, podletio pod nož. Nezaustavljiv je kad se radi o mesu. Kad mu donosim objekt svih žudnji u njegovoj posudici, rep mu je savinut gore skroz do ušiju, u raširenim očima mu se ogleda čista, nepatvorena radost i prati me tako da se okrene oko sebe kao zvrk po par puta do cilja. Juri prema posudi sudarajući se sa preprekama ispred sebe, skoči gore na kauč pa se odskliže, nevjerojatan je. To je juriš kojem nedostaje samo bojni poklič uz udaranje po bubnjevima. Izgleda poput tasmanijske nemani koju goni 100 vragova kad juri prema hrani. Nema te prepreke koju neće savladati.
Ima vjerojatno nekoliko želudaca i predželudaca u koje sve stane i nema frke da se igra odmah nakon toga. Nikad ga nisam vidjela da povraća; on može pojesti i pojesti i pojesti; njegov želudac je poput mađioničareva šešira u kojem hrana samo misteriozno nestane… Hrana je glavni smisao njegova postojanja. Vjerojatno bi bio najsretniji kad bi dobio doživotnu cjevčicu kojom bi se hranio i dok spava.
Eto, to je moja ekipica što se hrane tiče. Svak’ na svoju stranu.

I, za kraj, mala izjelica (uključiti zvučnike na najjače :-))

Kad malo zahladi, ludilo…

Jučer, ludnica… Kako je zahladilo, svi su se digli na noge. Od mačkoslavaca do Gunne.
Krenulo je oko 6 sati ujutro kad se začulo uobičajeno sitno tapkanje i potmulo brujanje izdaleka. Brujanje je postajalo sve glasnije sve dok se nije pretvorilo u predenje respektabilne jačine te je zvuku pridodan i taktilni dio: mekano krzno na jastuku iznad glave sa šapama koje su me omotale kao turban. Izvor silnih osjetilnih podražaja bio je, naravno, Uri, odlučivši da je sad vrijeme maženja.
Za 5 minuta, eto i Vaija. Vai je, da se razumijemo, car, a carevi se ne umiljavaju poput mile dječice. Carevi dolaze dostojanstveno i na prvu ne djeluju kao da ih išta zanima; dolaze tek’ malo pogledati „raju“. Poput svakog cara koji svijet promatra pomalo odozgora, Vai se namjestio meni na prsima predući vrlo tiho, gotovo pa nečujno.
Došao je i moment kad se i car poželio ušuškati pa mi se moj dragi glavonja došuljao ispod desne ruke i udobno namjestio, a ja ga zagrlila. Naime, carevi ne grle druge, drugi grle njih i sretni su poput malih prasaca što to uopće smiju.
I tako, pogurana na donji rub jastuka, s desnom rukom koju mi je bilo žao pomaknuti jer je sladak taj osjećaj mačje loptice, nisam mogla nikamo.
Iako su me mačkoslavci okupirali, lagano sam zapala u san no – došla je Gunna, princeza i kraljica istovremeno. Nju nitko ne može prevariti i nije uopće imalo smisla pretvarati se da spavam jer ona ima širokopojasne antene čitajući me kao otvorenu knjigu. Za nju, ja sam bila budna, a ona je upravo zaključila da je red i na nju. Bočno se priljubila uz krevet i onako s boka naslonila glavicu na mene. Za 5 minuta, posve se razgalila, propela na zadnje noge i cijeli prednji dio tijela bočno naslonila na krevet prema meni izgledajući skoro kao prava kiflica.
Da rezimiram: Uri na jastuku iznad glave trubi (čitaj: prede) mi u uho, Vaija grlim desnom rukom osiguravajući mu maksimalnu udobnost (tko mene pita), a Gunna mi se s iste strane naslanja na krevet i uspijevam je pomaziti lijevom rukom. Srećom, prije dvije godine sam operirala kralježnicu i sada je kao nova jer stara kralježnica ovo ne bi izdržala ni minutu.
Za to vrijeme, Bobo tvrdo spava nemajući pojma o opsadnom stanju koje vlada u njegovoj neposrednoj blizini.
Nakon kojih 10ak minuta, Gunna odlazi, Vai odlazi, a Urija ostavljam na jastuku da malo prijeđe i kod Bobe kojemu je sve to s omotavanjem oko glave i traktorskim predenjem strašno fora jer njega nikad ovako ne budi; uglavnom je šihta na meni. Pa nek’ vidi… Kad mali dosegne kilažu prosječnog britanca možda ni meni ni njemu više ne bude tako zabavno…

Kako smo se digli, valjalo je nahraniti beštijice koje su me gledale s ogromnim očekivanjem. Pogotovo Uri koji je toliko sretan kad vidi hranu da se čovjek osjeća doslovno povlašteno što običnim davanjem hrane izaziva provalu tolikog oduševljenja. No, o hrani jednom prilikom detaljnije jer ona u troje njih ima posve različit status.

Obavismo i hranjenje i čovjek bi pomislio da će prileć’ jer im je pun želudac. Aha, malo sutra i u nekoj drugoj bajci na nekom ružičastom, pufastom oblačiću… Gledajmo ovako: obrok = energija = ludiranje = moment kad se beštije polagano pretvaraju iz dr. Jekylla u mr. Hydea.

ludilo

Prvo je krenuo Uri jer taj malac vjerojatno ima nekoliko želudaca, predželudaca i inih kontejnera za hranu pa mu jurnjava netom nakon klope ne predstavlja apsolutno nikakav problem. Uri ne povraća, Uri samo trpa u sebe. Ako on ikad povrati, u gadnom je problemu. Vratimo se općoj pomami… Uri svakog dana iznova ponovno oprobava sve igračke zadržavajući se na svakoj dok ne ugleda drugu. Tad se baca na nju jednakom žestinom kao na onu prethodnu. Cilj je nogometaški: svaku igračku treba zabiti u gol, a gol je svaka pukotina na koju pritom naiđe i zbog koje kasnije imam glavobolju kad igračku pokušavam izvući van. Kad on završi s igračkama, često ne bude niti jedne u vidnom polju. Pustoš… Uri je i izuzetno društven i može se igrati s nekim no može i sam. Ovaj je put odlučio da se i Vai želi igrati. Tako je i Vai vrlo brzo bio uključen u posvemašnju jurnjavu i natjeravanje, htio, ne htio. Meni sa strane, izgledali su kao dvije svjetlosne trake koje putuju svjetlosnom brzinom i samo se povremeno vizualno pojavljuju iz različitih pravaca.
Eh sad, Gunni je to već postajalo previše (biti samo pasivni promatrač) pa nije bilo druge nego da se i ona priključi. Njeno priključivanje završi obično na dva načina: ili je i ona sudionik u natjeravanju pa se svjetlosnim trakama priključi i njena pojava s mašućim repom ili nastoji obuzdati Urija tretirajući ga kao neposlušnu ovčicu tj. onako mu borderski visi iznad glave. No, to njega previše ne dira, moram priznati.
Ovaj put, Gunna se odlučila natjeravati pokušavajući slijediti njihov urnebesni tempo.

Are you talking to me?Gunna i Vai

U jednom momentu svjetlosne trake su postale kugla koja se kotrljala i krenula je igra jače žestine koju je Gunna, uzbuđena od svega, u jednom momentu prekinula jednim reskim lavežom. Njih dvoje su na tren zastali, tad već u tunelu, izvirujući van s glavama poput malih merkata u izvidnici.

izvidnica

Zastoj nije dugo trajao i nastavili su u tunelu, iz tunela, na tunel… praćeni Gunnom koja se samo navirivala pokušavajući ustanoviti tko je gdje u kojem trenutku.
Kako to u njihovoj igri često izgleda, Uri je mladenački pretjerao. Eh sad, dok je bio beba od 2 kg, Vai mu je poput dobrog braceka sve puštao pokazujući onozemaljsku toleranciju. Sad su skoro tu negdje po veličini i kad se Uri navali na njega s gotovo 4,5 kg, Vaiju ne preostaje ništa drugo doli discipliniranje malog neotesanka. Tako je i sad Vai stoički trpio razigranu tasmanijsku neman no te carske metode kod Urija uglavnom ne pale. Možda kod nekoga opcija ignore pali ali Uri definitivno nije taj neki. Nakon malih milion šansi i kojih punih sat vremena, Vai mu je opalio šamarčinu i nastao je blaženi mir.

mir

mir 2

Ne znam što se dalje zbivalo jer sam otišla na posao, a kad sam se vratila oni su još spavali poput zadnjih svetaca. Malo kasnije, moji dragi bipolarci bili su mazni, divni i slatki kao šećerna pjenica.
Do navečer, naravno, kad je nastupila druga runda…

Vai-bipolar

Ispeci pa reci

Sjećam se kad smo Bobo i ja, nakon odluke o nabavci prvog britanca i opredjeljenja za uzgajivačnicu Beauty of Freya, otišli vidjeti mačiće kako bi izabrali onog pravog. Otprilike smo imali viziju što želimo: lila ili plavi. Onda smo vidjeli Njega: njegovo veličanstvo Ozija i uglas rekli: lila kao Ozi! Ono što je super u toj uzgajivačnici jest činjenica da na jednom mjestu možeš vidjeti sijaset različitih boja britanaca. Jer, većina nas običnih pučana misli kako su britanci sivi i garfildovski crvenkasti. Možeš misliti… Tako smo, na naše oduševljenje, vidjeli i one druge. Prvo nam je za oko zapela jedna crvena mlada ženkica pa smo pali u dilemu: hmm, bi li crvenog britanca? Dilema je otpala jer je ona bila predviđena za uzgajivačnicu. Potom smo ugledali bijelu britanku! Ima ih i bijelih?! Wow, pa oduvijek smo zapravo htjeli bijelu macu. I onda se „ukazala“ Afrodita, majka svih majki, carica: predivna trikolorka još boljeg karaktera. No, ona tad nije imala mačiće. Šteta jer smo upravo ustanovili kako želimo baš njenog mačića. Nakon sat vremena, bili smo posve zbunjeni, začarani i očarani bojama, osobitostima kao i različitostima. I, poput zadnjih naivaca koji su došli s „točnim“ saznanjem što zapravo žele, pojma više nismo imali što mi uopće želimo. Jedino što smo znali bilo je da želimo britanca.

U tom momentu, što se poklopilo s onim prvim htijenjima, bilo je baš jako puno lila i plavih. I odabrali smo jednog lila, čak mu dali i ime te ga čekali cijelo ljeto no nismo ga dočekali. Naime, desilo se da je upravo naš mačić nekako, u zaista kontroliranim uvjetima, spletom okolnosti završio  tragično i nije preživio. Nije nam, jednostavno, bio suđen. Sad smo postavili stvari nešto manje stresno: mi bi lila no uopće ga ne moramo birati, svejedno nam je, samo nek’ nam dođe. I došao je Vai, mačić koji je zapravo prvotno bio namijenjen nekom drugom koji mu je i dao tako lijepo ime. Nazvao ga je, točnije, Väinämöinen, prema junaku finskog narodnog spjeva Kalevala: mudrom starcu i prvom čovjeku nakon stvaranja svijeta, pjevaču i čudotvorcu koji je snagom riječi mijenjao svijet doživljavajući razne zgode i nezgode. I ime je odabrano zaista savršeno. Vai je kao pravi pjevač ispao vrlo vokalan mačak, a kao mudrac uvijek odmjeren u reakcijama što mu daje razboritost i smirenost u ophođenju s drugima (a što Uri, mala napast, koristi sve u 16) i zbog čega ga svi doživljavaju nekako carski. A što se čudotvorstva tiče, on je moje malo, prepametno čudo i to mi je dovoljno…

Na tronu…

Kao što sam već pisala, ubrzo smo se odlučili na još jednog britanca jer carevi ne vole ostajati sami 🙂
Trebalo je ponovno odabrati. No, naučili smo lekciju i uopće se nismo niti zamarali mišlju da znamo što bi. Ovaj put, tako, boja uopće nije bila bitna jer mi bi ionako sve boje da možemo. Što, naravno, ne možemo.
Tiha strast nam je, doduše, bila Afroditin mačić, neki slatki bikolor ili svjetliji no prepustili smo krajnji odabir Marini koja ih, kao uzgajivač, ipak najbolje poznaje. Nama je najvažnije bilo da se dobro slaže s Vaijem i da je mekšeg karaktera kako ne bi ugrozio Vaijevu „suverenost“ i pomalo machoidni stav. Mogao je biti i na tri noge što se nas tiče i s jednim okom, samo da je zdrav mačić s tri noge i jednim okom. Mužjak, ženka, totalno nebitno. I, kako je sudbina fantastična stvar: kad se pomiriš s njom, ona ti često za nagradu ispuni neku tajnu želju. Naime, Marina nam je javila da ima jednog mačića koji je mazica, krem bikolor, mekan pufast kako to samo „kremice“ znaju biti i, ni više ni manje, Afroditin! Too!
Nakon duugih par mjeseci, dočekali smo i da malac odraste te smo otišli po njega. Sjećam se da je samo prislonio glavicu na moj vrat i tako ostao dok ga nisam stavila u transporter. Tog momenta me je „kupio“.
Urban (ispalo je glazbeno ime za glazbenika :-)), skraćeno Uri, mala posvuduša, smiješan, mazan, zaigran kao zvrk… savršen.
I najbolji mogući odabir i za nas i za Vaija.

Ne vidiš me…

Da sad uzimam trećeg britanca, mislim da bi još manje znala kakvu boju želim. Imam neke želje, no da ih opet vidim onako na hrpi, jednako bih se izgubila…

Prije neki dan, išla sam s jednom kolegicom kod Marine pogledati mačiće. Baš se desilo da ima velik izbor mačića s puno različitih boja.
Kao i ja na početku priče, kolegica je „znala“ da želi lila ili plavog.
Sat vremena poslije, odluka je pala: krem ili crveni :-).