Mjesec: studeni 2016.

Sljedećih mjeseci moram kupiti novi transporter za mačkoslavce. Sigurno se mnogi nalaze ili su se našli u ovoj dilemi u kojoj sam i sama bila: što kupiti, a da potraje? Namjerno ne pišem: da ne bude preskupo jer koliko para toliko muzike. Bolje jedan dobar transporter nego dva loša što sam i sama osjetila na vlastitoj koži.
Zadnjih 13 godina imala sam ovaj plastični transporter s kojim sam kod svakog odlaska veterinaru ispalila na živce:

Naime, tamo treba otvoriti cijeli transporter, točnije skinuti gornji poklopac da bi mačka imali na izvolite jer, naravno, ne osjećaju oduševljenje prilikom izlaska. I nije problem skinuti taj poklopac. Problem je staviti ga natrag. Ove crne plastične kukice sa strane su pomične i plešu vlastiti ples, a sve trebaju biti prema dolje kad se poklopac stavlja natrag. I sve bi to bilo lijepo i krasno da se bar jedna ne pomakne i cijeli proces narihtavanja kreće ispočetka. Kad se to uspije, rešetka koja glumi vrata se sasvim lijepo namjesti. Eh da, i stisnuti natrag te kukice zahtjeva zagrijavanje u teretani i zbildane bicepse. Dakle, ovaj transporter: 0 bodova. Plus što sad imamo King size macane koji jednostavnu ne stanu u ovaj transporter već u neki veći.
Stoga sam, kad je došao Vai, kupila novi transporter koji je bio na glasu kao znatno kvalitetniji. Provjerila sam dugogodišnju bolnu točku: kukice sa strane i bingo: zajedno s većom nosivošću, čvrstom plastikom, super sistemom otvaranja rešetke tj. vrata i ok kukicama, ozarena lica kupila sam novi transporter.
Ozarenost je splasnula prilikom prvog odlaska veterinaru. Kukice su se, doduše, skinule bez greške no, usljedilo je prvoklasno petljanje na sasvim drugoj stvari. U pomoć je uskočio i jedan veterinar, zatim drugi… I tako je nas troje pokušavalo zatvoriti moj novi, bingo transporter. U čemu je nastao problem? One kukice sa strane su super čekale postavljanje i hrabro se držale prema dolje no… one dvije male kukice na donjoj plastici na sredini vrata su bile Sizifov posao. I ona vrata zbog kojih sam bila toliko happy. Prvo je trebalo narihtati rešetku tj. vrata jer se ona ne može staviti naknadno, zatim gornji poklopac (držeći pritom rešetku da ne padne što se desilo par puta) narihtati na spomenute dvije kukice na sredini vrata i zatim sve zaklopiti. Jedna kukica na sredini vrata je odmah pukla, a i ja sam pukla.

I, naravno, odlučila pokušati treću sreću. Dodatno pametnija, poželjela sam ovaj put transporter koji se može otklopiti odozgora i čiji poklopac se otvara lepezasto te se poslije samo zakvači natrag. Transporter koji može izdržati britanca, dakle do sigurno cca 8kg i s kojim neću izvoditi manevre dostojne Davida Coperfielda.
Prvo (hvala Marina :-)) je u obzir došao ovaj (preuzeto sa stranice http://www.zooplus.hr):

A onda su mi apetiti porasli: što ne bih kupila jedan transporter u koji mi stanu oba mačka i da ga ne moram nositi (kičma mi više ne dozvoljava takve egzibicije)? I, opet zahvaljujući Marini (jope hvala) konačno se ukazao ON (preuzeto sa stranice http://www.takuboutique.it):

Transporter koji dolazi s rastavljivim kolicima (ne moram ga nositi), skida se sa njih po potrebi i macani su komotni unutra da ne mogu biti komotniji. Ok, ovaj suncobran mi realno ne treba i stvar puca totalno na mama-beba spiku no to me uopće ne brine. Moja leđa bit će zahvalna, macani će biti sigurniji i bit će im sigurno udobnije nego kad ih ja klataram naprijed natrag kao u brodu.

A slučajni prolaznici? Ma, nek’ se ljudi zabavljaju 🙂

Dakle, Urija je definitivno šusnulo…

Malac je sada star 9 mjeseci i s obzirom da su britanci kasnozrela pasmina, za moj dojam primilo ga je nešto prije roka. Ponosno nastavlja Vaijevu tradiciju koji je, još nešto ranije od svog novostečenog kompića, u pubertet uletio i mjesec dana ranije, s 8 mjeseci, ali s intenzitetom uragana te – ostao bez jajca jer bi spario i voćnu mušicu, a o Gunni da ne govorimo.

Mir u kući sada je prekinula mala tasmanijska neman, Uri. Pardon, mala tasmanijska testosteronska neman, Uri.

Počelo je laganini poput povjetarca da bi došlo do faze tsunamija na testosteronski pogon.

Kad je tek došao kod nas, Uri je nježno mijaukao. Zvučao je tako da smo se Bobo i ja smijali njegovim bezglasnim pokušajima da proizvede zvuk koji bi koliko-toliko sličio mijauku. Čak sam u jednom trenu pomislila i da mu nešto ne valja s glasnicama. Uglavnom, taj je pokušaj mijauka debelo iza nas jer malac sad tuli respektabilno muški, a period tetkice zbog kojeg smo mu se potajice podsmijehivali prošlo svršeno vrijeme.

Tko je ovdje zapravo boss?

Čak štoviše, svojim tuljenjem uspio je namotivirati i Vaija da se prisjeti svojih „muških“ dana pa se sada zajedno u paru nadvikuju po stanu i trče jedno drugom ususret po nekoliko puta dnevno.

Osim tuljenja, tu je i khm… jel’ da… pa klinac samo vreba iza ugla i cca jednom dnevno pokušava smjestiti Vaiju. Vai pak’ nije od jučer no velika je dobrica pa se samo izvuče iz željeznog stiska i ode dalje, a povremeno stisne šamarčinu malom napaljenku no to i nisu neki šamari. Ono što me uvelike zbunjuje jest da ponekad otrpi klinca u takvom blaženom zen-miru da počinjem sumnjati… Ili je predobar i svetac ili…

Vai…

Zaraza ili ne, dominacija ili ne, sad i Vai povremeno naskoči na Urija i isto khm… pa se ja pitam tko je tu lud i jesu li njemu izvadili ta jajca ili ne?! Tako oni lijepo naskakuju jedno na drugo i možda je to zapravo jedan početak još predivnijeg prijateljstva. Ne bih znala. Uglavnom, oni se lijepo i dalje druže, igraju i sve što ide uz njih no sad imaju i „igru“ više. Jer, kad Vai naskoči na Urija i Uri uglavnom u miru pričeka…

No, razlike ipak postoje i tiču se, uglavnom, „stila“: Vai je nježan i polagan, a mali je nasrtljiv i brz. Ili je to stvar iskustva jer Vai je ipak nešto stariji. Tko će ga znati.

Gunna kuži da je nešto „divlje u zraku“ i povremeno se umiješa tako da ovčari Urija ili stane između njih dvoje no uglavnom se sve završi (barem kad sam ja doma, a dok me nema: pa recimo da ne boli ono što ne znamo) tako da mlađeg napaljenka skinem sa starijeg i sve je dalje normalno jer krene red igre, red spavanja i sve onako školski.

Prvo promatranje, a onda djelovanje…

Što se tiče (da budem egzaktna) muškog zapišavanja, toga (još) nema, čini mi se da pubertetlija misli da je čisto dosljedno, dovoljno i potpuno jasno i ovako s postojećim stanjem stvari. Vai je to obavljao u WC no kad je krenuo u pohode na Gunnin ležaj i, dalje, na parenje Gunne, mi smo krenuli na njegova jajca i to je bilo to. No, kao što vidim, to ga nije pretjerano zaustavilo.

Uri nema tendencije prema Gunni jer bi ga ona vjerojatno kastrirala „in vivo“. Ostane li samo na povremenim izljevima „nježnosti“ prema Vaiju (i ne bude li Vaiju ipak predosadan) te „spikerskim“ egzibicijama, mogao bi se čak i izvući i ostati u vlasništvu svoje muškosti. Stoga, malac, pamet u glavu…

Tko bi rekao da je mala tasmanijska neman? 🙂

Bobo i ja, bili smo nedavno u Beču i to fino spojili sa Svjetskom izložbom mačaka.

Mačkose i malu plavooku smo ostavili kod kuće s najboljom tetom čuvalicom, zbrinute bolje od haremskih žena.
Inače, trenutno mi je najveći mentalni problem ostaviti Gunnu na čuvanju, što zbog starosti, što zbog operacije koju je imala… Jednostavno, koliko god super bila zbrinuta (a stvarno je), teško se sad zbog svega odvajam od nje, pa makar i na dan. Njoj je, zapravo, kad sad pogledam unatrag, bilo super ali je ona meni falila no, nije li to tako uvijek s ljubimcima i vlasnicima :-)?
Da sad ne davim s time tko je kome više falio jer se tu sve ipak dobro zna, da nastavim s ponešto laičkih, promatračkih dojmova sa Svjetske izložbe mačaka u Beču…

Počet ću tipično ženski: trebamo tj. trebali smo 🙂 novu grebalicu. Kako se na tako velikim izložbama vidi poprilično toga i uvijek se može i naći pokoji popust, namjera nam je odmah bila tamo uvrebati našu buduću grebalicu, po mogućnosti marke Rufi jer se mnogima pokazala kao najbolja.
Iz svijeta pasa poznato mi je da se na velikim izložbama i natjecanjima štošta toga da nabaviti no na veće mačje izložbe nisam niti provirila pa je time bilo i veće ugodno iznenađenje.
Dakle, ljudi… mačaka k’o u priči, nepregledna ravnica mijaukavaca: kratkodlakih, dugodlakih, bez dlake, štogod ti srce poželi. A Bobo i ja, umjesto među četveronošce, glave smo zabili u jedan red izložbe: onaj s prodajnim štandovima ali i dobrim buffetom spojenim s ugodnim društvom dragih nam Hanovih :-))). Četiri štanda samo s grebalicama, štand s fontanama za vodu (u dugoročnom planu je fontana za Gunnu i mačkoslavce), maskama za mačkokarnevale, torbicama u obliku mačaka i svim mogućim sitnicama na koje bi čovjek u tren mogao iskeširati par mjesečnih plaća.

No, naš je cilj bio jasan: prvenstveno grebalica.
Sve grebalice su bile za klasu iznad svega što sam vidjela kod nas: tu su bili Talijani i još neki proizvođači s opako nabrijanim cijenama (ne nužno i opravdanim), štand s još jednim solidnim grebalicama i ONI, koje sam vrebala duugo prije izložbe i željela kakav-takav popust: RUFI!

Ni Rufi nije baš jeftin no stvarno vrijedi svake kune i za dva je koplja iznad ostalih. Bilo bi divno kad bi nakon ovih mojih riječi mogla dobiti kakav popust od njih no pomirit ću se s činjenicom da imam njihov proizvod te ih dobrovoljno izreklamirati jer sam tim grebalicama i ponudom jednom riječju:  o d u š e v lj e n a!
Te su grebalice, koje radi uzgajivači mačaka (što i nije nebitno) redom:
– od punog drva,
– stabilne i ne ljuljaju se kao pod burom kad mačka standardne britanske težine dojuri u punom zaletu,
– toliko željenog okruglog oblika za one koji to žele (a ja želim, što zbog estetskih razloga, što zbog činjenice da sam zveknula o rub grebalice s laktom ne znam koliko puta, a o mačkoslvcima da ne govorim),
– mrak završne obrade: od drva do mjesta ljepljenja koje je dodatno osigurano nekim supersoničnim silikonom koji se ne ruli,
– ona špaga koja služi za brušenje noktiju je puuuuno bolja od bilo koje druge,
– sve na grebalici (barem je takva ova koju smo mi kupili jer možete birati) služi za brušenje noktiju,
– dodatno se može naručiti pojedini komad s grebalice,
– trajne su (vele: kupnja za cijeli život) i ne škripe nakon godinu dana upotrebe,
– biraš si od boje drva pa sve do boje i vrste tkanine,
– izgledaju predivno i kao ukras prostoru u kojem se nalaze i nije naodmet
– dolaze s 5 godina garancije pa si ti misli.

I mi sada imamo jednu takvu, jeiiii :-). Ma, samo radi toga isplatio se put.
O tome da su stvarno kvalitetni, govori i činjenica da je na tom štandu vladala opća pomama. Dok su ostali prodali tu i tamo nešto, na štandu s Rufi grebalicama 4 čovjeka su samo pakirala i odvozila grebalice od kojih si za neke morao počkaljiti čovjeka do koji je htio istu tvoju, 2 gospodične koje su prodavale su svoj kruh zaradile jer nisu stigle ni na WC, a dio grebalica bio je rezerviran već ujutro u subotu prije nego što je izložba uopće i započela. U jednom momentu sam se osjećala kao u jednom holivudskom filmu gdje su se u jednom dućanu dječjih igračaka prodavali novi proizvodi i gdje si morao imati cijelu strategiju ulaska u dućan kao i plan puta do igračke; štitnike za laktove i koljena i bokser u ruci za sve one koji žele istu igračku koju, kad bi ugledao: bacio si se na nju punim tijelom u zaletu. Tko zakasni, luzer…
I mi smo umalo postali luzeri no iskeširali smo na vrijeme svoju grebosrećicu.
Ako si netko želi prosurfati ili naručiti svoju grebosrećicu, eto linka: http://drapaki.pl/en/

Ono što je fora je da, osim klasičnih grebalica, na izložbi se dalo naći i onih zanimljivih mogućnosti za dijelove grebalica koje se pričvrste na zid i tako pružaju dodatne mogućnosti za penjanje, a ne zauzimaju puno prostora i dobrom dizajneru ispadnu i ugodne za oko. Nešto poput ovog: http://www.profeline-shop.com/englisch-climbing-wall-for-cats
Mogućnosti ima toliko koliko ima imaginacije…

Uglavnom, kao što se može naslutiti, vratili smo se nešto tanjeg džepa ali u potpunosti zadovoljni kupnjom.
Još da posjetim Crufts i to je to, ne moram u Disneyland :-).

p.s. – sljedeće u planu je novi transporter u kojem će mačkoslavci izgledati poput male ljudske dječice ali o tom u sljedećem pisanju… 🙂