GPS je stvarno super stvar

Još prije nego što je Zuri došla k’ nama, odlučila sam da će sigurno imati GPS. Računica je vrlo jednostavna:

  1. s vremenom sam postala paranoična (nagomilano „štosesvemožedesiti“ iskustvo koje nosi godina proizvodnje) +
  2. dolazi mala tasmanijska neman napucana energijom supernove +
  3. mala tasmanijska neman postat će prilično velika +
  4. kad mala tasmanijska postane velika tasmanijska, bit će to jedan dugi i krakati pogon na sve 4 što u kombinaciji s njezinim visokim lovnim nagonom i energijom supernove znači samo jedno:
    1. trčat će poput Usaina Bolta u njegovim najboljim danima i moje je nožice potpomognute kičmom kojoj je gravitacija neprijatelj br. 1 neće moći sustići

= kupujemo GPS i točka.

Uopće nemam namjeru reklamirati ikoga jer sam Zurin primjerak GPS-a uredno platila po punoj cijeni. No, uvijek si mislim kako će pomno proučavanje i kupnja napravice, što je sve odradio moj predivni suprug B., ipak možda nekome pomoći i skratiti mu surfanje po bespućima interneta. I nama su pomogli prijatelji (hvala Rujani Jeger i njenoj muškoj polovici na svim savjetima) pa je red da ta saznanja i prenesemo. Definitivno, mi paranoični s psima koji žele poloviti kompletnu šumsku lovinu i cijeli su na entu potenciju tj. oduševljeni životom, moramo se potpomagati.

Dakle, mi (zapravo B., jer kad je o tehnici riječ, on je master kojeg slušam bezrezervno) smo se odlučili za Tractive GPS i uređaj nas je koštao 400 kn.

gps

Nakon kupnje uređaja, potrebno je aktivirati pretplatu koja je u dva oblika, Basic i Premium:
basic i premium pretplata na Tractive

Nakon kratkog promišljanja, pala je odluka za Premium pretplatu (47.92 €) kojoj smo dodali i opciju Tractive care (16.22 €) koja pokriva besplatnu zamjenu uređaja ako se izgubi ili potrga. Na to ide i porez pa cijela zabava (osim samog uređaja) ispadne 80.18 €. No, što je to naspram mogućnosti gubljenja psa, a i nije beg cicija…

Ukoliko nekog zanima kako sve radi, ovdje je link na Rujanin članak jer mi je potpuno besmisleno pisati o nečemu što je ona već tako lijepo i detaljno  odradila: Rujana Jeger

Ako ste se zagrijali i želite još pokoji detalj, eto dodatnog štiva:
Tractive reivew

Sa GPS-om dolazi i mali plastični nosač no to mi se učinilo nekako nesigurno na Zuri koja je neprestano u pokretu i divlja po šumi pa sam uspjela naći i mali vodootporni etui izrađen baš za Tractive koji je vrlo lagan i jednostavno se gumenim trakicama pričvrsti za ogrlicu: etui
kosuljica za GPS

Avanture po šumama mogle su početi…

U principu, osim jednom (srećom, ne preozbiljno), nisam imala situaciju da upotrijebim benefite GPS-a i nadam se da je to bio prvi i posljednji put. Evo što se točno desilo…

Dosad je već i vrapcu na grani jasno kako Zuri ima izrazito jak lovni nagon i da joj nema većeg zadovoljstva nego trčati, trčati i trčati… Još ako se na putu nađe i živi mamac, ihaaaaaa, veselju nema kraja. Eh sad, živi mamac, da se razumijemo i budemo načistu, uopće ne mora biti zec, srna, voluharica i sl. Dovoljan je i biciklist ili više njih što sreću čini većom… U nedavnoj objavi pisala sam kako to sad već prilično uspješno rješavam sa Zuri inim metodama. Tako je jurnjava za biciklima, automobilima, motorima, trčećim objektima i sl. stala u urbanom okruženju. No, šuma je nešto posve drugo i desi li se izolirani jureći biciklist koji odjednom dojuri odnekud, a ja ne posjednem prije toga Zuri i ne umirim je te nas jureći objekt sve iznenadi, Zuri će zasad u otprilike 50% slučajeva odreagirati i odjuriti za njim no i vratiti se vrlo brzo. Mala digresija: jedan od najvećih prioriteta prilikom nabavke psa nakon Gunne bio je da pas nije osjetljiv na razne zvukove i da ga oni ne straše. E, pa, moje mantranje na tu želju je posve urodilo plodom: Zuri ne da se ne boji zvukova već je zvukovi motiviraju: što više ruži i buči po šumi, to je veća vjerojatnost da će, luda od sreće što ganja veliku, metalnu, bučnu i superbrzu mrcinu, odjuriti za njom. A superbrza je i ona. Što je i dokazala više puta…

Taj dan spuštali smo se K., P. i moj B. i ja po Medvednici i to s Risnjaka prema Ponikvama. Kad smo, odjednom, iza nas čuli skupinu biciklista (više njih ipak više buči pa je to skoro kao da je prošao quad) kako se obrušavaju prema dolje. Znajući da će to Zuri više nego i primijetiti, a i da je ne pokose u toj brzini, primila sam ju samo za ogrlicu ne posjedajući je i ne primirivši jer, eto, začas će oni odjuriti pa kad je pustim, ona će odjuriti kojih 100-tinjak metara no, kao i svaki put, vratit će se jer su prebrzi za nju. I svi mirni, nikom ništa. Šlus! Bile su to četiri kardinalne greške:

  • greška broj 1: nisam je posjela i primirila pa se ova, dok su biciklisti u jurećem spustu prolazili, nabrijavala sve više i više izgledajući kao lavica koju su upravo bez sedacije uhvatili u divljini, zatvorili takvu, nesediranu, u kavez i onda joj pred nosom pustili krdo galopirajućih antilopa
  • greška broj 2: prije puštanja nisam čekala da se primiri
  • greška broj 3: takvu, ludu od želje i totalno u crvenom, pustila sam ju
  • greška broj 4: vjerovala sam da neće odjuriti jer su biciklisti već dobrano odmakli i nismo ih više niti vidjeli niti čuli

Rezultat? Znate kako je kad napnete praćku svom silinom koliko god možete i onda, nakon što vam se već čini da ćete iščašiti rame od te siline, pustite kamen iz praćke da odleti te ga gledate kako leti zrakom poput ispaljenog metka iz pištolja? E, pa tako. Ogrlica za koju sam je držala je bila praćka, a metak je bila Zuri. Kao da sam ispalila raketu u orbitu i kao da je raketa pritom i namignula: vidimo se na Mjesecu. Dok sam je gledala kako juri brzinom svjetlosti (upravo je nevjerojatno da pas starosti 7 mjeseci može juriti tako brzo i pouzdano pa bio stoput krakat i koordiniran), K. je urlala da ju zovem, a ja sam lakonski odmahnula rukom jer: vratit će se čim vidi da biciklista nema na vidiku. Opet šlus. Panika je nastupila nakon cca duuuge minute u kojoj je rudlava samo nestala i nije se pojavljivala. K. i ja krenule smo trčati prema dolje za njom, a ja sam se, u maniri pravog komandosa, u trku okrenula B.-u i viknula mu: startaj aplikaciju!!! B. je ninja brzinom pokrenuo aplikaciju na mobitelu i prodornim glasom, na kojem bi mu pozavidio i pokojni Luciano Pavarotti, povikao: “Vidim ju! Juri dalje prema dolje!!! Cca 500m!!!”
Ma, daaaaj… Mamu joj njezinu. Kunem se da taj pas u nekom šukundeda koljenu, ima gene ptice trkačice… U glavi sam već zamišljala kako kao pravi orijentacijski frikovi pretražujemo šumu zureći u aplikaciju Tractive-a i psujemo Zuri sve po spisku te, kasnije, lijepimo plakate u blizini s njenim likom i djelom. Ako mi prije tog srce ne otkaže zbog straha da će joj se nešto desiti. U cijeloj toj panici koja je trajala par minuta (ma što minuta, sati), odjednom je B. dreknuo: “Vraća se!”
Hvala Tractive-u, mogla sam stati jer sam već hiperventilirala, a i bila sam u predinfarktnom stanju od straha. Nakon par sekundi, iza zavoja je provirila Zurina glava za kojom je dojurilo i pripadajuće tijelo. Kad je došla do nas, imala je jezik do poda, kezeći osmijeh od uha do uha i oči prepune iskonske sreće pradavnog lovca koji je upravo ubio mamuta. Moram li reći da su mi koljena klecala od proživljene panike dok mi se u glavi maštovito pojavljivao 101 način kako ju skratiti za tu ludu, rudlavu glavu što bolnijom metodom? Za tu ludu, rudlavu, predivnu, preslatku, mekanu i voljenu glavu koju sam momentalno čvrsto zagrlila da ju više nikad ne ispustim, ljubav moja zurasta…

Nema mi pomoći…

IMG_7581