Mala šmizlica Uri veličinom je sve bliža Vaiju. Primjećujem to i po sve manjem prostoru za mene na jastuku. Opasno se, kako vrijeme prolazi, približavam rubu dok se malac svaki put fino, bočno, širom ispruži uživajući kao mali prasac. Kako ne bi bilo bilo nikakve sumnje oko toga kome je udobnije, prede kao lokomotiva, po mogućnosti točno na uho. Ja ne predem pa vi zaključite.
No, dobro, da se ne lažemo; iako malac svaki mjesec dobije bar pol kile više i sve je manje malac, još uvijek mi je to slatko i ne mogu si pomoći. Po cijenu da me jednog lijepog dana u potpunosti odgura s jastuka, ne želim ga katapultirati s kreveta. Uvjerena sam da on to zna i debelo koristi tu činjenicu…
Uri je inače nevjerojatno mazan i time osvaja. Kod nas u stan još nije ušao nitko tko je ostao imun na njegov šarm. Vai, za razliku od Urija, ima jedno carsko držanje i kod ljudi izaziva osjećaj određenog divljenja izdaleka. Njega promatraju, Urija žele „provući“ kroz ruke. On kod ljudi redovito izaziva onaj „aaaa“ efekt. Kao u kinu kad se na platnu pojavi nešto super slatko praćeno klišeiziranim romantičnim notama. Klinac je šmizla, zna se klokanski zavuć’ i gotovo. K’ tome, ima neku mekanu, flafastu dlaku koja pruža nevjerojatan osjećaj pod prstima pa priča bude skroz zaokružena. Još to „podeblja“ dizanjem glave pri maženju jer najviše obožava maženje upravo po glavi, malo zaprede, zatrepće okicama prije nego ih potpuno zatvori, naćubi njuškicu i čovjek se osjeća kao da mu je pružio 5 najboljih minuta u njegovom životu.
Prije nego je došao u naš dom, pitali smo njegovu uzgajivačicu kakav je po karakteru. Ona nam je rekla da je cijeli kao milo dijete. I to je živa istina.
S druge je strane kao tasmanijska neman. Sve ga zanima. Nema šanse da se išta desi u stanu, a da on nije sudionik. Zaigran je do srži i pritom je beskrajno maštovit i zabavan. U stanju je iz svega napraviti ludu igru. Od luka kojeg odmah rola ako padne na pod do komada posteljine kojeg s jednom šapom gura odozdola, a s drugom pritišće odozgora pritom se beskrajno zabavljajući. On je poput onih ljudi za koje kažemo da su puni strasti u svemu što rade samo što je on mačak što sve čini zabavnim za promatranje sa strane. Evo, prije kojih 10-ak dana, na moju veliku „radost“, otkrio je kako se igrati s pijeskom u svom wc-u. Naime, natjerava one mikroskopske kuglice pijeska u wc-u loveći ih kad počnu kliziti i onda, kad u njegovoj glavi sve dosegne vrhunac, razdragano izleti van odnoseći dio pijeska na sebi. U ravnini nakon wc-a je kupaona pa, kako izleti iz wc-a, tako klisne u pravcu kupaone te završi u kadi. Ostane li do tamo još pokoji komad pijeska na njemu (znamo da po Murphy-ju komad kruha padne uvijek na namazanu stranu pa je tako i s ovim), nakon što uđe u uvijek malo vlažnu kadu i brzinom svijetlosti obiđe još koji kvadrat stana, to izgleda kao da je upravo doletio meteor i zabio se u Saharu.
In flagranti u kadi
Snimio je on i kad je najbolje vrijeme za to: kad praznim pijesak, naravno… Prvi me je put iznenadio. Praznila sam pijesak kad je kao raketa doletio s drugog kraja stana i bacio se sa sve četiri u wc. Znate ono kad radite „bombe“ u moru: skupite se u loptu i bacite nastojeći što jače pljusnuti o površinu vode? E, pa, to je bilo to. Doletio je, bacio se, odsklizao koliko je mogao po wc-u, stjerao sav pijesak u jednu stranu i onda ga počeo ganjati po kutiji s jedne strane na drugu. Na kraju sam ga primila u ruke dok se još batrgao s nogama u zraku, zatvorila u sobu i mirno završila posao skupljajući pijesak pored wc-a. Nakon toga je pokušao još par puta, napravio dar mar no onda smo, raznoraznim odgojnim sredstvima, naučili da se to ne radi. Tada je otkrio novu foru. Jedan dan sam začula šuškanje pijeska u hodniku no zvuk nije dolazio iz njihovog wc-a. Došla sam u hodnik i imala što vidjeti. Uri s glavom do struka uronjen u kutiju s pijeskom dok mu zadnji dio tijela viri van (zadnje se noge koprcaju u zraku, a rep održava ravnotežu) kopa s prednjim nogama po unutrašnjosti. Provalio je u poluotvorenu kutiju s pijeskom, koju sam, da se zna, dodatno zatvorila selotejpom! No, taj je prizor bio toliko komičan da se nisam mogla ozbiljno naljutiti nego samo još bolje zatvoriti kutiju nadajući se da mu to neće opet pasti na pamet. Još je uvijek bebač pa se tako i ponaša iako mislim da je on karakterno zaista takav: zabavan i blentavo šašav s istaknutom maznom stranom zbog čega je kao milo dijete.
I, tko bi mu odolio…?