Kako stojimo trenutno?


Puno se toga desilo od zadnje objave… Iza nas je jedan od težih životnih perioda u kojem se poklopila selidba, problemi s Urijem, Gunnina bolest i još neki privatni problemi. Sve u par mjeseci. Period je kulminirao Gunnnim odlaskom ispod duge 7. 5. 2018. no o tome nisam u stanju pisati poseban blog i ne znam kad ću. Par kratkih objava stavila sam na Facebook i to je to. Blog je druga priča; nekako još nisam spremna toliko zatvoriti priču… Iako su već u tijeku i pripreme za sljedećeg psa (život bez psa je zaista nemoguć) i život je svejedno lijep, ne prođe dan kad ne pomislim na nju: dragu, radosnu i posebnu Gunnu. I često ta sjećanja i zabole jer fali, jako fali… Stoga, neka zasad bude samo toliko o njoj do neke prilike i dubljeg poniranja u sebe za koje ću biti spremnija…

Idemo dalje… Dalje u pokušaju opisa što se sve zbivalo u međuvremenu po pitanju ponovnog združivanja Urija i Vaija nakon Urijeve druge kastracije, ovoga puta potpune (23. 2. 2018.). Link za one koji nisu popratili prethodni tijek zbivanja: LINK

Ovako je to izgledalo prije kastracije, prosinac 2017., 1. Urijev napad (na videu je zatvoren nakon napada):

Horor, jel’ da?
No, život ide dalje i ne čeka ni tugu, a ni šok pa da od njega tek tako stane pa sam se i ja ponovno uhvatila “posla”…
Mudrija za sva saznanja stečena u međuvremenu, ovaj put ih nisam niti htjela združivati dok razina testosterona ne opadne na razinu prihvatljivu za nekastrata. Jer, dok god ga “pucaju” hormoni, on je u crvenom i združivanje nema smisla jer mozak jednostavno ne radi, nemoguće je doprijeti do njega. A da ne spominjem koliko je opasan za Vaija.

Da potkrijepim ovu tvrdnju s par video snimki u različitim vremenskim razmacima…
Dva dana nakon kastracije gdje je Uri osjetio Vaija s druge strane:

Video par dana nakon:

2.5 tjedna nakon kastracije:

Naišla sam na razne informacije koliko treba proći vremena da razina hormona padne: od one da pada trenutno i više ga uopće nema u organizmu (što je najviše nelogično) do one da to može potrajati i dulje (puno logičnije). Pa sam se krenula podrobnije raspitivati na svim raspoloživim mjestima (od interneta i veterinara pa sve do specijalista kojima su hormoni usko područje) o čemu se tu radi…

U principu, da, razina hormona krene padati odmah jer odstranjenjem testisa prestaje i njihova produkcija (iako nadbubrežna žlijezda i dalje može proizvesti malu, no zanemarivu količinu). No, potrebno je neko vrijeme da njegova razina potpuno padne tj. da se organizam iščisti. To može potrajati i do 5 tjedana, pa i dulje u rijeđim slučajevima, jer se oni pohranjuju i na drugim mjestima (npr. i u plazmi) otkud se moraju izlučiti.

Stoga sam odlučila pričekati i dulje (da ga ne pikamo i stresiramo dvaput) te opet zatražiti test na testosteron i još neke parametre koji su se pri zadnjem testu pokazali problematičnima.

Skoro dva mjeseca poslije, 20. 4. 2018. (krv smo uzeli 13. 4., cca 7 tjedana nakon kastracije), stigli su rezultati iz Laboklina:

  • testosteron: < 0.07 ng/ml (ref. 0.1 – 0.5 kod kastrata)
  • T4: 2.99 µg/dl (ref. 0.9 – 2.9)
  • TSH: 0.08 µU/ml (ref.  > o.04). Prije kastracije (19.1.): < 0.01
  • fT4: 23.2 pmol/l (ref. 6.4 – 33.3). Prije kastracije (19.1.): 14.3
  • kolesterol: 4.1 mmol/l      (ref. 1.8 – 3.9). Prije kastracije (19.1.): 3.8
  • K: 12.12 Prije kastracije (19.1.): 6.22
  • fT3: 2.4 pmol/l (ref. 0.8 – 1.4). Prije kastracije (19.1.): 2.1

Dakle, ono što je bilo najbitnije: testosteron je pao u podrum i Uri više nije pod njegovom najezdom! Drugim riječima, sad se već može doprijeti do njega i proces resocijalizacije tj. učenja može započeti.

Što se tiče ostatka nalaza, budući da T4 i fT3 nisu u referentnim vrijednostima, to kontroliramo najesen. Uvijek postoji mogućnost da su ti svi hormoni razmrdali štitnjaču pa treba neko vrijeme da sve sjedne na mjesto.

Situacija je bila sljedeća: iako više nismo imali hormonalni problem i posljedičnu silnu teritorijalnost i agresivnost, ostao je svojevrsni naučeni obrazac ponašanja kojeg je trebalo promijeniti. S druge strane, Uri jest po svom karakteru prilično tvrd ali i dominantan mužjak što sigurno ne olakšava cijeli proces. Dodatno na svoj karakter, vrlo je rano dobio preveliko dodatno samopouzdanje pod navalom silnih hormona koji su ga preplavili i to je trajalo mjesecima prilikom čega je više puta zabetonirao u glavi kako je jači od Vaija i kako ga se ovaj zbog toga boji. Dok ih, kad smo shvatili što se dešava, nismo potpuno razdvojili. Nije lako preokrenuti sve ove okolnosti no što se može… baratamo s čim baratamo i dalje djelujemo najbolje kako znamo.

Što smo sve koristili u ovom ponovnom združivanju (a sad pišem i u ime supruga koji je odigrao vrlo aktivnu rolu)?

Nastavili smo s istim Bachovim kapima koje su ovaj put djelovale zaista u punom obimu (spravila ih je za nas dr. med. vet. Deana Basar). Za Vaija smo koristili iste dok smo Urijeve malo modificirali dodajući dodatne esencije vezane uz agresiju. To je bio pun pogodak.

bachove kapi

Bachove kapi su odigrale izuzetno veliku ulogu kod obojice: Vaiju se prilično vratilo samopouzdanje, a Urija su primirile u tom smislu da poštuje njegov privatni prostor.

Ponovno smo u struju stavili mačji feromon (Feliway) koji je sad imao više smisla.

Prilikom združivanja, radio je i difuzor za eterična ulja na bazi valerijane i drugih eteričnih ulja, prilagođeno mačkama (Cat relax), koje je za nas napravila dr. med. vet. Tanja Majcen, stručni aromaterapeut.

difuzor

Igrali smo se i zajedno hranili po određenom obrascu kojeg ću kasnije opisati.
hranjenje preko mreze

Ostalo vrijeme, dok ih nismo aktivno socijalizirali, i dalje su bili razdvojeni mrežom u dva različita dijela stana (mogli su se vidjeti i dodirnuti kroz mrežu) te smo ih jednako u njima rotirali.

U svibnju smo odradili i po jedan termin kod dviju svjetski poznatih, pet komunikatorica: Margrit Coates i Monicu Diedrich koje su zapravo samo potvrdile ono što smo i prije znali: da je Uri macho-cat, vrlo svoj i alfa po svim principima, a Vai nešto manje no nije ni on baš mlakonja.

Pa, kako je točno tekla do današnjeg dana ova napeta resocijalizacija?

Prva dva mjeseca (možda je moglo i kraće ali tijekom zadnjih mjeseci postali smo  strahovito oprezni s njim), spajali smo ih bar jednom dnevno. Kako smo htjeli potpunu kontrolu nad svime: izbjeći bilo kakve ozljede obojice ali i izbjeći da se Uri ponovno potvrdi kao “zlostavljač”, stavili smo Urija na ormu. Pokazao se i opet kao “one and only”. Naime, na stavljanje orme, mačke uglavnom reagiraju na 2 različita načina:

  • ili polude i bacakaju se prilikom čega nisu rijetke ni izgrebane i izgrižene ruke čovjekolikog jadnika koji im se usudio staviti je
  • ili legnu na pod manje od makova zrna ne usudeći se dalje pomaknuti.

Eh, to je Uri i od njega se ne očekuje ništa što je tipično pa klinac nije omanuo ni ovaj put…

Naime, kako smo mu je pripasali i otvorili vrata, tako je mali žuti dignuo rep i potegao svom snagom te ušetao u dnevni boravak poput kralja gledajući naokolo što ima i škicajući gdje se nalazi Vai. Ako ne vjerujete, ovo je snimljeno tog prvog momenta kad je ušao u oprsnicu:

  1. susret u blizini s Urijem na povodniku:
    Uveli smo i glavno, jutarnje hranjenje gdje su jeli jedan pored drugog, a ne više preko mreže:hranjenje jedan pored drugog

    Nakon što bi stavili Urija na ormu, krenuli bi se naizmjence igrati s njima držeći Urijev povodnik: malo jedan pa malo drugi. Prvih nekoliko puta, igrali smo se u dijelu stana kojeg je Vai više smatrao svojim kako bi dodatno dobio na samopouzdanju, a potom i u drugom, Urijevom dijelu stana. Te prve igre Vaiju su bile dosta napete jer nikako, nakon svega, nije vjerovao Uriju pa se igrao prilično mlako. Kako je vrijeme prolazilo, tako je i on postajao sve slobodniji. Uri se pokazao odlično već u tim prvim igrama respektirajući Vaijev prostor za igru kad bi se ovaj igrao. Nismo htjeli nikakve ekscese jer nam je sad bilo jako bitno da zajedničko vrijeme nitko od njih dvojice ne doživi negativno i da vežu samo pozitivne asocijacije na te momente.

    Nakon igre koja je uvijek trajala dok se obojica ne bi ispucali, uslijedilo bi davanje poslastica: sjedili bi na podu i naizmjence im davali komadiće poslastica: natrgali bi puno manjih komadića jer je upravo to bila poanta: da dulje traje, da bude naizmjence, da su blizu jedan drugog, da se respektiraju za to vrijeme te da vežu dobre asocijacije jedan uz drugog. Ovim redoslijedom (igra i hrana), nastojali smo oponašati zbivanja kako bi ona uslijedila i u prirodi tj. oponašati lovni nagon gdje igračka predstavlja plijen. Isprva bi lovili igračku, zatim je hvatali i tako nekoliko puta dok se ne bi umorili i “ubili” igračku tj. plijen kojeg bi potom pojeli (poslastice).

    Nakon toga, Uri bi i dalje bio na povodniku no šetao bi gdje bi htio. Namjerno ga nismo htjeli forsirati da ide kamo mi želimo jer funkcija povodnika u svemu ovome je samo bila da pruži kontrolu i spriječi eventualan napad. Ujedno smo htjeli vidjeti što i kako se ponaša. Svako puštanje nastojali bi završiti pozitivnim krajem. Natrag bi ih zatvarali tek kad bi bili umorni i legli.

    Prvih mjesec dana, Uri je imao uvijek po nekoliko momenata kad bi se samo odjednom lagano nakostriješio i odlučio da bi mogao pokazati Vaiju tko je gazda u kući. Osobito, poput prave predatorske mačke (ljudskim očima, užasno zločesto no nemojmo gledati ljudskim očima), najčešće kad bi mu ovaj okrenuo leđa ili kad bi pokazao bilo kakvo oklijevanje ili slabost. To bi korigirali na način da bi stali između njih i tiho Uriju rekli -ne (on zna što je zabrana). Ponekad bi ga lagano povukli i nagradili igrom ako bi odustao. U nekim momentima, to nije bilo moguće jer je njegova želja za napadom bila prejaka. Tad bi ga samo mirno uzeli u ruke i odnijeli u drugi dio stana da se ohladi. Bez vike, bez negative, samo bi prekinuli druženje i pokušali opet kad bi se primirio. Mjesec dana kasnije, ti su se napadi nešto prorijedili. Meni se svo to vrijeme činilo kao da stojimo na mrtvoj točci i pomičemo se mikrokoracima, malo naprijed, malo natrag.

    Nakon tih mjesec dana, uveli smo još jednu novinu. U boravak, koji je najveća prostorija u stanu, postavili smo bivši Gunnin metalni box (š: 87cm, v: 65cm, d: 59cm). Svrha boxa bila je pružiti jednom i/ili drugom zaštićenu sredinu, a opet pružiti još više kontakta u okruženju prožetom mirisima jednog i drugog. Box je bio prilično dobro prihvaćen i od jednog i od drugog, a Vaiju se toliko svidio da bi znao ući unutra sam od sebe i odspavati po par sati.

    Isprva su vrata bila zatvorena, a potom bi ih otvarali:

    Početkom srpnja, odlučili smo da je vrijeme za sljedeći korak: puštanje Urija s povodnika. Ovo je bila psihološka barijera za mene i moje zaštitničke nagone prema Vaiju i prvo puštanje je odradio moj suprug koji je to svjetski obavio. Puštanje je prošlo sasvim ok. Nakon nekog vremena, Uri je osjetio poriv za napadom koji je spriječen i to je bilo to za taj dan.

    Sutradan smo ih opet pustili i Uri je bio nešto opušteniji. Vai je počeo pokazivati puno veće samopouzdanje i čak je on bio taj koji se pokušao par puta zaletiti kad bi osjetio da Uri prilazi mačjem wc-u.

    Sve u svemu, sad to izgleda kao spajanje mačaka (kastrata) koje se prvi put vide i pokušavaju ustanoviti hijerarhiju.

    Treći dan, dok ovo pišem, i jedan i drugi uspijevaju ostati opušteni veći dio vremena, a u meni opet tinja nada da ćemo uspjeti u svom naumu resocijalizacije i ponovnog združivanja naših mačkoslavaca.

    Iako znam da će još sigurno zafrcati iskre, držite fige da na kraju uspijemo u tome! Čitamo se dalje…


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *