Osjećam potrebu staviti konačnu točku na “i” glede resocijalizacije Vaija i Urija. Prošlo je dugo vremena otkad sam pisala o njima (link na zadnju priču gdje je poveznica i na ostalo: LINK), a priča definitivno zaslužuje i pisani happy end. Također, nadam se da će moje pisanje pomoći i onima koji imaju sličnih problema. Pogotovo se nadam da će nekome dati ideju što i kako dalje ukoliko je došao pred zid i čini mu se da nema izlaza. Treba se voditi znanošću ali treba i slušati i gledati ponašanje. Da sam se vodila samo znanošću, nikad ne bih zatražila testosteronski test jer je, eto, Uri bio kastriran. No, njegovo ponašanje je bilo toliko predatorsko, toliko agresivno, da sam u tom silnom očaju zatražila ono najmanje logično: testosteronski test mačke koja je kastrirana. Doduše, ne ponaša se tako. Mislim da smo u takvim idejama mi vlasnici, veterinarski laici, u prednosti, jer ne baratamo silnim znanjem iz veterinarske znanosti gdje je 2 i 2 jednako 4 i gdje upravo znanost ponekad zamuti vidik i rješenje. Mi smo jednostavno netko tko živi s tim životinjama 24 sata dnevno i vidimo što vidimo, čujemo što čujemo te nam ponekad sve to, združeno s unutarnjim osjećajem, kaže što bi bilo ispravno i što ne valja. Pritom treba imati sreću i imati veterinara koji te ideje želi i poslušati te potom i dodatno istraživati moguća rješenja. Ja sam imala tu sreću… No, da se vratim na ovu točku na “i”…
Cijelo prošlo ljeto proteklo je strogim kontroliranjem Urija i Vaija u međusobnoj interakciji. Dok smo B. i ja bili na moru, veliki posao na sebe preuzele su dvije osobe kojima se i ovim putem beskrajno zahvaljujem jer su odigrale jako važnu rolu. Nado (B.-ova mama) i Keti: hvala vam ali V E L I K A!!! Njih dvije su bile pun pogodak jer nisu bile opterećene prizorima Urijeve agresije i Vaijeva vrištanja te su iduća njihova zbližavanja mogle odraditi bez onih strahova koji su kočili mene i, manje, B.-a. Tako nisu mogle vlastite strahove projicirati na njihov odnos. Svakim danom, njih dvoje su napredovali sve više i više, a ja sam na moru napeto čekala njihova izvješća. Kada bi Nada i Keti odlazile, odvajale su, za svaki slučaj, Vaija i Urija. Do rujna, njihov je odnos došao do normalnog odnosa 2 kastrata, a Vai je potpuno vratio samopouzdanje. Do trenutka kad smo u rujnu krenuli na posao, i jedan i drugi bili su pušteni i imali normalnu interakciju. Dešavale su se povremeno tuče no te tuče više nisu bile opasne i trajale bi vrlo kratko i s nikakvim posljedicama. Većinu sam ih prekidala i preusmjeravala pažnju i nagrađivala željeno ponašanje. No, neke tuče, koje su sad bile vrlo bezazlene (svaki vlasnik mačaka zna da su povremena koškanja i preslagivanja njihovih odnosa tu i tamo, normalna), puštala bih da se nastave jer su doslovno bile potrebne Vaiju da vrati narušeno samopouzdanje i da se nauči izboriti za sebe, da nauči da ne mora on uvijek biti taj koji završava na podu sa tuđim zubima na sebi. Drugi moj razlog je bio taj što su trebali naučiti funkcionirati i sami, dok nas nema i ja sam morala vidjeti mogu li oni to bez da se poubijaju. Morala sam vidjeti kako će povremena koškanja završiti, mogu li oni to i bez moje asistencije. Najbolji način za to je bilo dok sam ja bila tu i imala ih pod kontrolom. Bila je to na kraju dobra taktika jer je Vai vraćao samopouzdanje brzinom svjetlosti i točno se sjećam ključnog momenta nakon kojeg je sve krenulo drastično nabolje. Potukli su se dok sam ja za to vrijeme morala držati sebe pod kontrolom (pustiti da se svađaju i samo gledati je nešto najgore i najteže) što je kratko trajalo i Uri je stao. Nakon toga Vai ga je izlizao po glavi (ritual koji je bio normalan prije svih događaja i koji u mačjem svijetu predstavlja ostavljanje svojih mirisa na drugome tj. svojatanje) i to je bilo to. Od tog trenutka, ponovno je uspostavljen stari odnos u kojem je Vai bio šef (no ne onaj zlostavljački i nametljivi), a Uri nešto malo ispod njega.
Vai je zapravo dominantan mužjak jednako kao i Uri i nije previše podredljive prirode. Njemu je ovo razdoblje bilo izuzetno frustrirajuće jer nije bio u položaju koji mu je u prirodi, a nije se mogao izboriti za njega jer je prepametan da bi ulazio u sukob s agresivnim nekastratom kojemu je jedini cilj satrati ga do smrti. Čim je Vai shvatio da je u Uriju nestalo one divlje i nekontrolirane agresije, počeo je vraćati svoj položaj. U idućih mjesec dana, ova se situacija ponovila još par puta i Vai je potpuno vratio samopouzdanje. Vidjelo se da cvate: samopouzdano je prolazio pored Urija bez imalo straha i bez okretanja unazad (strah od nenadanog Urijevog napada); igrao se veselo i neopterećeno kao prije. Bio je to onaj stari, mudri ali i zaigrani Vai kakvog smo oduvijek znali.
A Uri? Oduzimanjem hormona i nestajanjem divlje, neobuzdane agresije, Uri je postajao mazica kakva je oduvijek i bio. Počeo je ponovno mirno i opušteno spavati. Nije nestao njegov samopouzdan karakter. On je i dalje vrlo karakteran, dosta tvrd no s druge strane, on je i velika maza, predilica na kvadrat i izuzetno društven mačak koji i dalje dočekuje goste prvi u redu do vrata.
Vai je mačak kojemu je potrebno da bude glavni u odnosu no njegovo šefovanje je nježno i bez ikakvog pritiska. On samo mora znati da je glavni i to je to, a Uri ne čini apsolutno ništa da to poremeti jer je, s druge strane, dovoljno samopouzdan da ga je baš briga za to tko je šef dok god njemu pristižu sve blagodati ovoga svijeta. Vaiju je samo povremeno potrebno obilježiti ga lizanjem i to je to. S vremena na vrijeme, Vai pretjera u tom lizanju pa ga Uri doslovno ošamari (bez izvlačenja kandži) i tu se znaju potući. No, to su ona normalna povremena koškanja prisutna među mačkama. Kod nekih suživota mačaka toga nema no ovdje ne treba zaboraviti da su i Vai i Uri mačke s jakim karakterom i među njima će uvijek postojati mala preslagivanja. Dodatno, treba imati na umu da postoji i ono što se zove doza kompatibilnosti i ona nije prisutna samo u ljudskom svijetu nego i u životinjskom. Njih dvoje nisu skroz kompatibilni kao neke mačke koje spavaju isprepletene dan i noć i sve rade zajedno i to isto treba prihvatiti. Njima je potreban povremeni odmak jedan od drugoga no, srećom, imamo veliki stan, i to je izvedivo bez problema. Kad dojade jedno drugom, sami se maknu i stvar je riješena.
Da se ne bi stekao krivi dojam, njih dvoje su si super i igraju se međusobno, istražuju i love mušice zajedno; povremeno spavaju zajedno no povremeno se i pokoškaju što je sasvim ok i nije drama. Oni su jednostavno prave mačke sa sveobuhvatnim karakterom: individualci no i društveni, zaigrani ali i sposobni satima drijemati, svoji ali i velike maze. I svak’ ima ono nešto svoje što ga čini posebnim i zbog čega ih volimo: Vai je mudar i kraljevskog držanja, sve mudro promatra, a unatoč šefovanju je zapravo vrlo nježan. Uri je mali slatkiš i razbojnik, najveći hedonist u kući. Vai maksimalno zafrkava s hranom i zoba hranu kao da je kontaminirana, a Uri bi izjeo vola na ražnju i intravenozno je spojen na hranu. Sve je, kako bi rekli Englezi, “back in order”.
Govorimo li u vremenskim okvirima, bilo je potrebno do 7 tjedana (tad smo uzeli krv tako da ne znam kad točno no literatura kaže 5-7 tjedana) da se hormoni normaliziraju tj. padne testosteron, a punih 6-7 mjeseci da se potpuno resocijaliziraju, otrgnu od loših naučenih obrazaca ponašanja i vrate u normalu i jedan i drugi.
A mi? Mi ponovno uživamo i dišemo punim plućima jer je mačji rat daleko od nas i jer su naše mačke ponovno svoje. I mali smo i ponosni na sebe jer nismo odustali od njih iako je bilo momenata kad smo htjeli dići ruke od svega jer se kraj nije nazirao.
I onda je došla Zuri 🙂 No, to je jedna druga priča koju pričamo sljedeći put 🙂
Famozna priča , zanimljiva i puna korisnih informacija, a fotke i video genijalni ! Macani su prekrasni…
Hvala draga Gabi. Trajalo je ali se sve na kraju isplatilo.