Autor: Mirela Mlinarec

Sjećam se kad smo Bobo i ja, nakon odluke o nabavci prvog britanca i opredjeljenja za uzgajivačnicu Beauty of Freya, otišli vidjeti mačiće kako bi izabrali onog pravog. Otprilike smo imali viziju što želimo: lila ili plavi. Onda smo vidjeli Njega: njegovo veličanstvo Ozija i uglas rekli: lila kao Ozi! Ono što je super u toj uzgajivačnici jest činjenica da na jednom mjestu možeš vidjeti sijaset različitih boja britanaca. Jer, većina nas običnih pučana misli kako su britanci sivi i garfildovski crvenkasti. Možeš misliti… Tako smo, na naše oduševljenje, vidjeli i one druge. Prvo nam je za oko zapela jedna crvena mlada ženkica pa smo pali u dilemu: hmm, bi li crvenog britanca? Dilema je otpala jer je ona bila predviđena za uzgajivačnicu. Potom smo ugledali bijelu britanku! Ima ih i bijelih?! Wow, pa oduvijek smo zapravo htjeli bijelu macu. I onda se „ukazala“ Afrodita, majka svih majki, carica: predivna trikolorka još boljeg karaktera. No, ona tad nije imala mačiće. Šteta jer smo upravo ustanovili kako želimo baš njenog mačića. Nakon sat vremena, bili smo posve zbunjeni, začarani i očarani bojama, osobitostima kao i različitostima. I, poput zadnjih naivaca koji su došli s „točnim“ saznanjem što zapravo žele, pojma više nismo imali što mi uopće želimo. Jedino što smo znali bilo je da želimo britanca.

U tom momentu, što se poklopilo s onim prvim htijenjima, bilo je baš jako puno lila i plavih. I odabrali smo jednog lila, čak mu dali i ime te ga čekali cijelo ljeto no nismo ga dočekali. Naime, desilo se da je upravo naš mačić nekako, u zaista kontroliranim uvjetima, spletom okolnosti završio  tragično i nije preživio. Nije nam, jednostavno, bio suđen. Sad smo postavili stvari nešto manje stresno: mi bi lila no uopće ga ne moramo birati, svejedno nam je, samo nek’ nam dođe. I došao je Vai, mačić koji je zapravo prvotno bio namijenjen nekom drugom koji mu je i dao tako lijepo ime. Nazvao ga je, točnije, Väinämöinen, prema junaku finskog narodnog spjeva Kalevala: mudrom starcu i prvom čovjeku nakon stvaranja svijeta, pjevaču i čudotvorcu koji je snagom riječi mijenjao svijet doživljavajući razne zgode i nezgode. I ime je odabrano zaista savršeno. Vai je kao pravi pjevač ispao vrlo vokalan mačak, a kao mudrac uvijek odmjeren u reakcijama što mu daje razboritost i smirenost u ophođenju s drugima (a što Uri, mala napast, koristi sve u 16) i zbog čega ga svi doživljavaju nekako carski. A što se čudotvorstva tiče, on je moje malo, prepametno čudo i to mi je dovoljno…

Na tronu…

Kao što sam već pisala, ubrzo smo se odlučili na još jednog britanca jer carevi ne vole ostajati sami 🙂
Trebalo je ponovno odabrati. No, naučili smo lekciju i uopće se nismo niti zamarali mišlju da znamo što bi. Ovaj put, tako, boja uopće nije bila bitna jer mi bi ionako sve boje da možemo. Što, naravno, ne možemo.
Tiha strast nam je, doduše, bila Afroditin mačić, neki slatki bikolor ili svjetliji no prepustili smo krajnji odabir Marini koja ih, kao uzgajivač, ipak najbolje poznaje. Nama je najvažnije bilo da se dobro slaže s Vaijem i da je mekšeg karaktera kako ne bi ugrozio Vaijevu „suverenost“ i pomalo machoidni stav. Mogao je biti i na tri noge što se nas tiče i s jednim okom, samo da je zdrav mačić s tri noge i jednim okom. Mužjak, ženka, totalno nebitno. I, kako je sudbina fantastična stvar: kad se pomiriš s njom, ona ti često za nagradu ispuni neku tajnu želju. Naime, Marina nam je javila da ima jednog mačića koji je mazica, krem bikolor, mekan pufast kako to samo „kremice“ znaju biti i, ni više ni manje, Afroditin! Too!
Nakon duugih par mjeseci, dočekali smo i da malac odraste te smo otišli po njega. Sjećam se da je samo prislonio glavicu na moj vrat i tako ostao dok ga nisam stavila u transporter. Tog momenta me je „kupio“.
Urban (ispalo je glazbeno ime za glazbenika :-)), skraćeno Uri, mala posvuduša, smiješan, mazan, zaigran kao zvrk… savršen.
I najbolji mogući odabir i za nas i za Vaija.

Ne vidiš me…

Da sad uzimam trećeg britanca, mislim da bi još manje znala kakvu boju želim. Imam neke želje, no da ih opet vidim onako na hrpi, jednako bih se izgubila…

Prije neki dan, išla sam s jednom kolegicom kod Marine pogledati mačiće. Baš se desilo da ima velik izbor mačića s puno različitih boja.
Kao i ja na početku priče, kolegica je „znala“ da želi lila ili plavog.
Sat vremena poslije, odluka je pala: krem ili crveni :-).

Sjećam se da sam prije nekoliko godina, široko raširenim očima, u čudu i nevjerici gledala jednu svoju prijateljicu, nazovimo je Petra, kako na koljenima s onim uskim nastavkom, čučeći usisava cijeli moj stan. I to nije bilo sve. U ruci je držala spužvicu kojom je odmah i prala svježe usisan pod. I tako cijeli stan. I nije to bila ona završna faza kad primimo krpu u ruke i bez onog dugog držača operemo što nismo uspjeli u prvoj ruci. Ne, to je bila njena početna i završna faza jer ona tako pere. I jedino to priznaje za čisto.

Malo je reći da sam bila u šoku jer tako detaljno i opsesivno stvarno ne treba.

Ah, kako sam samo naivna bila…

Par godina poslije, točnije u siječnju 2015. (pamtim još i sad), zatekla sam samu sebe kako ležim potrbuške na podu pokušavši se zavući što dublje ispod stola i uskim dijelom usisivača pobirem zadnju, nevidljivu molekulu prašine koja se tamo nalazi. Potom se ustajem i na isti način usisavam – zidove. Da, nije tipfeler, dobro ste pročitali – z i d o v e. Jer, imali smo – buhe kao pola kućnih ljubimaca u Zagrebu koje sam znala u to doba. No, to je nebitno. Nakon što buhu nisam vidjela gotovo 17 godina, sad sam mogla obnoviti znanje.  Lun (pokojni mačak) i Gunna vrvjeli su njima.

Što je najbolje, ja to uopće nisam niti skužila jer to se meni, naravno, ne može desiti. Vidio je veterinar na Lunu kad smo ga doveli na infuziju nakon njegovog uobičajenog višesatnog povraćanja dlaka koje bi uvijek završilo odlaskom k’ veterinaru. Na njegovo: „Oh, imate buhe“, ja sam samo i ne gledajući u Luna, odmahnula rukom i rekla da se sigurno vara jer sam poznata kao čistač freak i stoga se on sigurno vara. Onda mi je pokazao… Ajme, užas, imamo buhe!!! Pa, kako?!

Nakon početnog šoka, usljedila je akcija. Točnije ratna strategija, jer u pitanju je objava rata. Buhe ili ja. Neprijatelj je mogao preuzeti prostor i dlakavce, pa i nas, samo tako. Kako je temelj svake prave borbe s neprijateljem dobro poznavanje istoga, krenula sam se  informirati. Bolje da nisam… Nisam niti naslućivala razmjere te epske bitke koja je prijetila mom domu i najdražima.

Svi znaju da buhe skaču no tko to nije vidio uživo, ne zna što to zapravo znači. Naime, one ne skaču, one se teleportiraju. Uopće se ne šalim. Netko od buha stisne onu pločicu i na riječ energize teleportiraju se s Enterprise-a koji je negdje u dlaci vašeg ljubimca. Negdje sam pročitala da je ubrzanje koje postiže buha koja skače na domaćina (kako je to lijepa riječ za ove krvopije) ekvivalentno ubrzanju koje postiže space-shuttle prilikom polijetanja u svemir. Ok, imala sam, dakle, neprijatelja koji, za razliku od mene koja s mjesta skočim onak’ jedva  na metar, ovaj skoči u susjedni svemir dok si rekao keks. Dobro, rekla sam si, krvopije imaju nadzemaljske sposobnosti no, kad je zatučem, može skakati samo u raju za buhe jer ostaju mi samo potomci kojih se još moram riješiti pa da vidimo, čija majka crnu vunu prede. No, i tu je buha bogom obdarena jer… U razvoju te male beštije postoje 4 razvojna stadija: jaje, ličinka (larva), pupa (kukuljica) i odrasla buha. Vrlo često, buha polaže jaja na domaćinu,  no ta jaja kad-tad otpadnu s dlake i zadržavaju se u okolišu. Točnije, stanu. I to ni više ni manje nego u prosjeku od, u nekoliko mjeseci svog života, 400 do 1000 jajašca. Pa si ti misli.  Buha prilikom svega i lijepo kaki i time se hrane larve. Izmet izgleda poput točkice crnog bibera. Spomenuta larva se u roku oko tjedan dana lijepo začahuri u stadij pupe koja je ljepljiva i može biti bilo gdje. Nakon tjedan dana eto ti pupe koja je stasala u odraslu buhu i sve ispočetka. I šećer na kraju: buha u stadiju pupe može zaustaviti razvojni ciklus i produžiti cijeli razvoj na gotovo godinu dana! Drugim riječima, nakon što jednom dobijete buhe, ako ne želite da se cijeli cirkus ponovi, imate što za čistiti lijepih xx mjeseci tijekom kojih morate paziti da su ljubimci cijelo vrijeme pod preparatima, za svaki slučaj. Na sve te podatke, oblila me je crna panika. Nisam imala previše vremena jer, ne počnem li intenzivno čistiti, stan će mi se pretvoriti u buhoraj.

Kako je to dalje teklo? Pa, svaki rat uzima svoje žrtve. Ova se nalazila u protanjenom novčaniku i potrošenom vremenu jer, za rat je potrebno oružje, a oružje, naravno, košta.

Kupila sam stoga vrećice, pardon, hrpu vrećica za usisivač jer nakon svakog usisavanja vrećicu je potrebno baciti. A usisavala sam svaki dan. Naime, u usisanom materijalu se može nalaziti buha u kojem god stadiju i, ako ste pažljivo čitali dosad, opet smo na istom. Također, usisivač treba potom dezinficirati sredstvom kojim nakon usisavanja dezinficiramo i cijeli stan pa treba kupiti i to, a to se zove Biokill. U prosjeku na stan od 58 kvadrata potrošiš dva tjedno. Najbolje je kupiti onaj zeleni jer je on navodno netoksičan i eko, zbog ljubimaca ali i nas. Naravno da on i više košta. Usisavala sam kao što sam gore spomenula. U sumanutom pohodu na nemani veličine podebljane točke fonta Times new roman cca 50ak, usisavala sam sve. Kad kažem sve, mislim na sve. Od podova (srećom, nemamo tepihe jer bi ih sigurno bacili), rubova parketa (prostor između parketa i zida je omiljeno mjesto za buhotulum i njihove skrivene seksualne orgije), madraca i unutrašnjosti konstrukcije kreveta te svih ormara, pa sve do zidova i stropova. Zatim je valjalo oprati sve što se oprati može (barem jednom u tjednu) pa sam tako oprala sve što se oprati može i tu opet mislim na sve što uključuje zavidnu količinu praška za veš. U prvom naletu pranja, perilica rublja je radila od petka (kad smo ustanovili buhe) sve do utorka. Paralelno sam na početku svega nanijela hrpu antiparazitika na Luna i Gunnu jer bez toga se nije moglo. Tako sam nastavila čistiti kroz iduća tri tjedna. Spadala sam s nogu od umora od čišćenja i imala osjećaj da mi se život pretvorio u usisavanje, a usisivač i Biokill u najbolje top 10 frendove bez kojih nikako ne mogu. Jedna od posljedica: stan je blistao; mogao si, doslovno, jesti s poda. Ma što pričam, na podu si mogao izvesti najsloženiji kirurški transplatacijski zahvat bez bojazni od odbacivanja organa. Jednom rječju, da nije bilo buha, uživali bismo.

Tri tjedna nakon bespoštedne borbe s minijaturnim ali opasnim neprijateljem, mrtva umorna, tražeći crni biber na dlaci ljubimaca (ona kakica o kojoj sam pričala, jer buhu ne moraš ni vidjeti ni mirisati: ako je biber tamo, nemaš sreće), ništa ne nađoh. Bila sam taman spremna zavrištati pobjednički tarzanski poklič kad je nešto skočilo iz prostirke na balkonu. U milisekundi, moje, sad već izvježbano oko, uočilo je mrskog neprijatelja. Skočila sam skoro ležećki skližući se za buhom namjeravajući je ubiti i spriječiti je da izlegne još sličnih; ma što,  namjeravala sam je satrati no – gadura je zbrisala. Za par dana – opet, biber. Bila sam očajna, htjela sam vrištati od jada i napisati najbolju grčku tragediju, snimiti film o svojim jadima no ipak… Tvrdoglavost je učinila svoje i odlučila sam krenuti u sljedeći ciklus čišćenja. I tako je sve opet krenulo ispočetka: usisavanje, Biokill, pranje, usisavanje, Biokill, pranje… Rekla sam si: ako sad ne uspijem, zovem deratizatora i gotovo. On će (prosurfala sam kako to ide) lijepo ispustiti lijepu dimnu bombicu, pocrkat’ će sve što živi tog trena u stanu ili se tamo tog momenta zatekne (s tim u toj fazi bila čisto ok), ja ću to (opet) usisati i – ponovno imati nešto od života.

Nakon cca mjesec dana, usudila sam se opet pregledati dlaku i sva sporna mjesta i sve je bilo ok. Ništa odnikud nije iskočilo do danas i nema bibera. Nakon skoro 2 godine i nova 2 ljubimca i na njima ničeg, zaključujem da smo se buha riješili.

No, ostala je navika čišćenja. Kad poželim da je sve zaista čisto (a to je jednom tjedno), ne gine sat i pol usisavanja koje taj dan mijenja tjelovježbu. Odvojeno od buha (zbog potencijalne boleštine), bar jednom tjedno pošpricam malo sve površine i s nekim dezinficirajućim sredstvom (najbolji mi je Smac koji je najjeftiniji u Müller-u), a mačji wc svakih 2-3 dana (ne samo zbog buha već i potencijalnih boleština).

Jer, neprijatelj uvijek vreba i ako neću ja, on će…

Polagano se vraćamo u normalu. Nakon iskustava prethodnih godina s povratkom kući samo jednom mačkoslavcu, prije Lunu, kasnije kratko Vaiju, sad me čekalo posve novo iskustvo: povratak muškom mačjem paru koji je dobrano pustio korijenje i proširio svoj djelokrug.
Kao što sam i napisala u jednom prethodnom postu, ispala je stvarno fenomenalna odluka odlučiti se na Urija.
Prije nabavke Urija, povratak kući Vaiju obično je bio začinjen melodramom dostojnom holivudskog A klasika. Zadnji put smo se tako vratili nakon izbivanja od tri dana. Da napomenem, Vai je svaki dan imao tetu čuvalicu dvaput dnevno po sat vremena (jednom i cijeli dan sa spavanjem) i bio zbrinut poput najvećeg razmaženka. No, to mu nije bilo dovoljno i odlučio nam je pokazati. I tako, otvaramo mi vrata, dotični stoji u hodniku, pogleda nas prezirno (čak i Gunnu koju obožava, neka i ona zna) tako da shvatimo da je svjestan naše nazočnosti i zatim pokaže što misli o istoj: okrene nam leđa i tako okrenut sjedne ne udostojivši nas više niti pokreta obrvom. Probamo ga pomaziti, a on se samo sjedne dalje okrenut leđima. Poruka jasna, i idiot bi shvatio pa smo, eto, shvatili i mi…

Sad je to izgledalo potpuno drugačije… I ovdje su oboje imali tetu čuvalicu dvaput dnevno (Uri je još klinac i jede dvaput dnevno mokru hranu…), svekrvu, koja je čak i prespavala svako malo da se malci osjete zbrinuti (Nado, i opet hvala, ne znam što da kažem).
I tako, nakon poduljeg izbivanja, puni strepnje ulazimo u stan (točnije, prvo je došao Bobo s Gunnom, a onda ja, no da sad ne kompliciramo), svježe se sjećajući sveopćeg osjećaja krivnje koji nam je nabio Vai kad smo ga samog ostavili na tri dana jer još nije imao Urija. Otvaramo vrata i odmah na hodniku dočekuje nas mala tasmanijska neman, uvećana za dva broja tijekom zadnjih mjesec dana: Uri. Uri zastaje i napeto gleda Gunnu bjesomučno pretražujući sjećanja na nju (još je bebač i Gunna je prvi put otišla na dulje). Nakon pune minute, kliker se pali, klinac shvaća tko je to točno: velika ali potpuno benigna lajavica za njega. Dolazi i Vai (ovo nas je posebno zanimalo) i shvaća da je tu Gunna, ljubav njegova života koju, unatoč pubertetskim pokušajima, ipak nikad nije uspio obljubiti te ju pozdravlja mazeći se repom o nju. Pogleda nas (vječnost za nas) i sve se vraća u normalu kao da nikad nismo ni bili odsutni…no stress.
Mašala! I sad ti imaj samo jednog: dva su zakon!!!

I eto nas sutra u unutrašnjosti, dalje od mora i širokog plavetnila. Bliže ostatku naše male ljudsko – životinjske obitelji ali i bliže onome od čega se na moru prilično odmorimo jer ih je tamo (zasad) ipak znatno manje: krpeljima.

Uvijek prolazim kroz ista pitanja u glavi, osobito zadnjih godina. Svjesna sam da su se krpelji, kojih se posebno grozim, namnožili u velikom broju i da je sve više onih zaraženih. Do prije desetak godina, neke boleštine koje prenose bile su rezervirane više za druge zemlje… Poput anaplazmoze ili borelioze koja je bila prilično prisutna u susjednoj Sloveniji dok je kod nas više vladala piroplazmoza (babezioza). Ili primjerice, srčani crv za kojeg sam prvi put čula kad sam išla s Gunnom na Svjetsko prvenstvo u Francusku. Postojale su i regionalne razlike unutar jedne zemlje pa su tako, primjerice, neki krajevi Hrvatske bili u punjo manjoj opasnosti od piroplazmoze itd.
Krpelja je sve više, sve su rezistentniji na pripravke i sve više ih je zaraženih. Općenito, stvari su se preokrenule,  napasti namnožile, a regionalne razlike sve su manje. Jednostavno rečeno, stara pravila više ne vrijede.

I što da sad čovjek radi, pitam se ja?

Uglavnom su 2 načina zaštite:

1. repelentni antiparazitici koji sprječavaju da se nametnik uopće zakači na životinju i
2. kontaktni antiparazitici koji ubijaju nametnika kad se zakači, a prije nego uspije pustiti parazita (za to je potrebno određeno vrijeme).

I jedni i drugi se mogu nanijeti kao spot-on pripravci (ampule s koncentratom), u obliku spreja ili se stavljaju kao ogrlice. U novije vrijeme pojavile su se i tablete koje psi sažvaču i koje djeluju unutar 3 sata, a, za razliku od prethodnih preparata, nije potrebno voditi računa je li se pas smočio prije ili nakon aplikacije.

Neki pripravci imaju čistu kemiju, a neki su prirodni na bazi prirodnih ulja.

Sredstava je sad već prilično puno i ponekad se lako pogubiti u svemu. No, generalno je to ta podjela.

Probat ću ovdje iznijeti neka moja iskustva i to prvenstveno sa psima jer su mi mace u stanu pa, što se njih tiče, ne moram razmišljati o krpeljima. Nije mi namjera tu reklamirati nikakvo sredstvo niti išta zagovarati. Ne bih se usudila ni ići tako daleko i reći da je to što ja radim jedino ispravno. Želja mi je tek iznijeti neka svoja iskustva ne docirajući pritom. Imam svoje razloge, a kako će drugi, to je stvar pojedine osobne odluke.

Pa, da nastavim…

Tijekom svih ovih godina, probala sam stvarno puno toga. Neka od sredstava više nisu niti na tržištu. Mnogi od „starih“ vlasnika pasa sigurno će se sjetiti Alugana jer se jedino on dao nabaviti u bivšoj Jugoslaviji.

U obzir treba uzeti činjenicu da nema stopostotnog sredstva zaštite. Pogotovo ne zadnjih godina otkad su napasti tako rezistentne. Možemo jedino dati sve od sebe da stvar svedemo na minimum i nadati se da neka iskustva s njima nećemo steći nikada.

Osobno sam, na žalost, imala iskustva s 3 glavne boleštine koje prenose krpelji: piroplazmozom koju mi je imala bivša labradorica Kirka, i boreliozom i anaplazmozom koje su „posjetile“ Gunnu. Zadnje dvije boleštine prikačile su se na vrhuncu djelovanja zaštitnog sredstva što je u meni pokrenulo, između ostalih razloga, neke dileme koje imam i dan danas…

Tijekom Gunnine šteneće dobi uglavnom sam je sprejala s Frontline-om i to mi se pokazao kao prilično dobro jer sam preparat mogla nanijeti i „lokalno“ ali i u količini koju želim.
Kako je odrasla i kako smo počeli jače trenirati i kretati se po područjima punima krpelja (šikare su nekako najopasnije), počela sam joj stavljati spot-on pripravke. S repelentima nisam imala neka pozitivna iskustva jer sam nalazila krpelje i skidala ih samo tako. Postalo je bolje kad sam joj počela stavljati kontaktne antiparazitike, osobito kad bih stavila Frontline Combo (Combo se pojavio najkasnije). Za vrijeme sezone, stavljala bih ih i svaka tri tjedna kao većina vodiča koje sam znala. I onda je u jednom momentu vrag uzeo šalu. Podivljala joj je štitnjača… U naponu treninga, poprilično utrenirana i kondicionirana, unatoč jakoj hrani za aktivne pse, Gunna je dosta smršavila i većinu šetnji provodila poluhisterizirajući. Njena podražljivost je bila stvarno maksimalna. Razlika je kad pas u dobroj radnoj kondiciji traži rad i vrlo je aktivan ili je totalno histeričan. Nije mi to bilo normalno i krenula sam na pretrage koje su ustanovile izuzetno jaku hipertireozu. Hipotireoza kod pasa i mačaka je prilično česta pojava i nije tako strašna te se da, kao kod čovjeka, dobro izregulirati sintetskim hormonima. No, hipertireoza najčešće upućuje na rak štitne žlijezde. Nakon dijela pregleda u Zagrebu i dijela pregleda u Minhenskoj klinici, nismo bili ništa pametniji jer je sve osim podivljale štitnjače bilo u redu. Nije bilo tumora ali krvni nalazi su bili ludi. Nikome nije bilo jasno zašto se sve zbiva i nije mi bilo druge nego početi kopati po internetu još jače…
Nakon izvjesnog vremena, naletih na podatak da djelatna tvar fipronil koja je osnovni sastojak Frontline-a (kojim sam ju obilato „častila“) često zna uzrokovati poremećaje štitnjače.
Uzela sam stvari u svoje ruke i na svoju ruku. Nisam ništa aplicirala za nametnike. Hrana je bila samo malo podebljana, a van smo idućih tri tjedna išli na povodniku i to samo na obavljanje nužde. Treći tjedan stvari su se konačno normalizirale. Išli smo izvaditi krv, ponovno u Minhen (problem su bile neke pretrage koje se tada ovdje nisu mogle napraviti, ne znam kako je danas) i nalazi su bili u redu. Njeno ponašanje je bilo potpuno normalno, borderski aktivno i zahtjevno ali ne i histerično. Tih dana maknula sam je i s dehidrata (točnije, on je malim dijelom ostao kao 1. obrok) i počela sama kod kuće pripremati hranu što je dovelo do toga da joj je i dlaka postala bolja, ona puno zadovoljnija hranom no to je neka druga priča…

Svjesna sam da bi bila potrebna veća analiza na većem uzorku pasa pa da potpuno sigurno ustanovimo da je cijeli kaos nastao od antiparazitnih pripravaka no u mojoj glavi to je bilo to i dovoljno za neke daljnje odluke.
Odlučila sam ne stavljati joj više toliko ampula već ih aplicirati otprilike dvaput u godini: jednom mjesečno u proljeće kroz dva mjeseca kad je priča s krpeljima najvećeg intenziteta. Ostalo vrijeme, stavljam Gunni Scalibor ogrlicu koja mi se pokazala kao najbolja od svih i koju mijenjam svaka 3 mjeseca.
Kroz godinu joj vrlo često dajem češnjak u tabletama koje rado sažvače (pogotovo one od Canine i Dorwesta). Imam sreću da ona uopće ne smrdi po češnjaku jer sam imala prilike vidjeti da neki psi pokupe miris češnjaka i cijela im dlaka smrdi po njemu.
Kad idem u šumu ili jaču šetnju, obavezno ju poslije dobro iščetkam gustom četkom (za njenu dlaku mi je super ona četka s gustim i savijenim metalnim zupcima). Bezbroj krpelja sam nakon šumskih šetnji našla kako se koprcaju po četki i prevenirala eventualni ubod. Ako idemo autom, očetkam je prije ulaska u auto.
Probala sam i sredstvo na biljnoj bazi (nekoliko prirodnih ulja u kombinaciji u spot-on pripravku preko Zoopluse-a) i bilo je ok što se zaštite tiče no toliko je intenzivno mirisalo da je meni znalo biti zlo, a Gunni je strašno smetalo. Od nekoliko ljudi sam čula da prirodne pripravke rade sami i da su im super no ja ih nisam dalje probavala.

Možda sam u zadnjih 8 godina skinula s nje par krpelja i cvikala i gledala je li Gunna dobro. No, tih nekoliko krpelja su u manjem postotku nego kad sam na nju aplicirala razna sredstva. Poremećaj sa štitnjačom se nikad više nije  ponovio…

Eto, to je moje iskustvo i način trenutnog djelovanja s Gunnom. Ako nekome koristi, super. Ako ne, uvjerena sam da drugačijim vlastitim iskustvom može dodatno doprinjeti dijeleći ga pa da svi naučimo još nešto novo.

Veselim se kao malo prase vratiti kući i vidjeti mačkoslavce. Kroz par dana, eto me i startam opet nešto bržim tempom.
Prema redovitim izvještajima dobre svekrve koja je cijelo ljeto glumila tetu čuvalicu, malci su i više nego dobro.
I bolje nego što bi htjela. Naime, čujem da su si proširili “područje djelovanja” pa sve ono što smo lijepo “uvježbali”, sad nije.
Tako su, shvativši da nitko neće: prskati ih vodom, vikati “dolje” i skidati ih s (pre)visokih elemenata, reagirati na činjenicu da ruše sve oko sebe u suludom trku po stanu, dirati žice i sl.; poput 2 poludjela mangupa… radili upravo sve nabrojano.

Malci su se svjetski raširili i još jače pobratimili jer u paru se sve može i više. Shvatili su usput da je tulum u punom jeku, da je sve dozvoljeno i što drugo nego – uživati.

No, dolazim uskoro i neće taj raspašoj dugo potrajati. Netko mora glumiti i zlu maćehu. Dva-tri odgojna špricanja vodom podebljana jednim gromoglasnim NE brzo će vratiti stvari u normalu i opet će oni biti umilni i poslušni macani. Što ne sredim ja, sredit će Gunna :-).

No, dobro… Zaključak je da definitivno nisu patili oni već sam patila ja jer su mi nedostajali i to dvostruko: umjesto jednog, falila su mi dva :-).

A oni? Oni su se jednostavno ludo zabavljali.

Ne znam je li itko primijetio da je ove godine dominantna biljka na moru čičak?
Mislim, uvijek ih je bilo ali ove godine…

Ok, vlasnici kratkodlakih pasa vjerojatno ne znaju o čemu pričam jer i sama sam prije imala kratkodlake pse i s čuđenjem gledala kako vlasnici dugouhih i dugodlakih pasa obavijaju glave i uši svojim ljubimcima svakakvim maramama, tkaninama i inim čudima misleći si u čemu je štos i kako do zla boga pretjeruju. E, pa ove godine sam poželjela Gunnu prvi put obrijati (i jesam ali samo “gaće” i to više zbog vrućine, a manje zbog trave) na nulericu ili joj noge obuti u štrample pa nek’ izgleda kao pas poludjelog Modnog Mačka. Ove godine shvatila sam u potpunosti vlasnike kokera, jorkširaca, afganistanaca i sličnih pasmina koji sa zebnjom gledaju svaki radosni odlazak svojih lajavaca u igru na travnatu površinu.
Trenutno mi svaka šetnja (ako nije “betonska”) završava momentalnim skupljanjem čičaka jer ako ih ne prikupim odmah na kraju šetnje, Gunna će sama (pametan ćuko) do jutra napraviti pomor čičaka i počupati si pola dlake, a čičaka će opet biti posvuda. Ovaj put po kući odakle će se s poda (elegantnije nego direktno iz trave) ponovno negdje zalijepiti za njenu dlaku i ugodno smjestiti do sljedećg čupanja radeći tako začarani krug. Jer, mala biljna napast ima nevjerojatnu moć preživljavanja i ljepljenja jovo nanovo fenomenalnom efikasnošću. Ako bude nuklearnog rata, garantiram: čičci preživljavaju zajedno sa štakorima i komarcima.
Još ja imam sreće jer njena dlaka nije sklona onom zapetljavanju gdje si primoran krenuti u borbu naoružan svakojakim arsenalom koji se sastoji od barem tri regeneratora, nekoliko vrsti češljeva na kojima ti može pozavidjeti i profesionalni groomer i gdje na kraju, svejedno, čičak ipak obavezno vodi bar s 2:1. Ne, moram priznati da se Gunnina dlaka relativno lagano čisti od čičaka. Barem u usporedbi s prije navedenim pasminama pasa (jesam li spomenula da dajem naklon i skidam kapu do poda njihovim strpljivim vlasnicima?). No, mene živcira već i sama činjenica da moram skidati tonu tog dosadnog korova s nje ama baš nakon svake šetnje.
Da imam afganera, mislim da bih opako kapitulirala oblačeći ga u svašta, samo da ne pokupi čičke. Pa neka selo priča.

Još nešto. Kao što rekoh, nisu to čičci na kakve sam navikla na kontinentu. Zapravo, nisam niti sigurna jesu li to uopće čičci. Jer, kad kažem čičak, zamišljam si one velike, okrugle i pikave čičke (zapravo su jestivi i prilično ljekoviti) koji se relativno lako skidaju ako se baš svojski ne upetljaju. Aaa, ne… To su oni mali čičci u promjeru od cca 5 milimetara. Oni čičci koji se, osim što petljaju dlaku na svim mogućim i nemogućim mjestima, zavuku i među jastučiće i tamo obitavaju dok se dobro ne utisnu. Čista poezija. To su oni čičci za koje misliš da si ih sve izvadio i onda prođeš za svaki slučaj četkom, čisto da dlaka bude lijepa i onako, više reda radi, i onda – ta daaaa, jesam te!!! E, ti čičci su definitivno glavni, biljni hit ove godine u Dalmaciji.
I zato: njegovo veličanstvo – Čičak!

Često me pitaju: “Pa, što će ti baš dva mačka, što jedan nije bio dovoljan?”

Dio odgovora krije se u predzadnjoj objavi “Tko tu kome zapravo nedostaje”, a kako je do toga zapravo i došlo i koja je bila kronologija događaja, slijedi sada…

Prije nešto više od godinu dana, naš prethodni mačak Lun (sveta birma) je nenadano umro (mrzim onaj izraz uginuo i nikad ga ne upotrebljavam: kao, mi ljudi umiremo, a životinje iz nekog čudnog razloga ne umiru, one ugibaju). Jadan se zadnjih par godina zaista mučio sa zdravljem i nekoliko puta smo ga doslovno vadili s ruba smrti. Sve dok jednog dana nije odlučio otići s one strane duge…
Sljedećih mjeseci, stan je bio pust jer smo navikli imati i macu i psa i dali smo se u potragu i razmišljanje o mačkoslavcu koji će ispuniti novonastalu mačju prazninu.
U obzir je dolazila bilo koja maca (nebitno čistokrvna ili ne) ali, uvijek taj ali, moja novostečena hipohondrija nakon tolike borbe s Lunovim zdravljem, odradila je svoje i htjela sam se što više osigurati da zajedno s macom dobijem i njeno zdravlje i dobru socijalizaciju. Eh sad, znam ja da nikad nema 100% garancije jer i najboljem uzgajivaču se može desiti nesreća za koju ne mora biti kriv. Ponekad se jednostavno zvijezde krivo poslože. No, opet mogu dati sve od sebe kako bi minimizirala možebitni rizik. Pa, ako se i onda nešto desi, bar si ne mogu prigovoriti za pasivnost i mogu reći da je jednostavno sudbina tako odredila. U svom tom razmišljanju jedna stvar mi je bila glavna nit vodilja jer se sve bitno zapravo uvijek svede na to, a to je – zdravlje. Sve je ostalo sporedno i sa svime izađemo na kraj.
Nakom pomnog “guglanja”, na prvo mjesto isplivali su britanska kratkodlaka mačka i snowshoe. Posjetili smo prvo uzgajivačnicu snowshoe-a i naišli na zaista tople uzgajivače i predivne mace koje od srca mogu preporučiti (gdin Šušnjar). Sve je bilo super no zaključili smo kako bi ipak htjeli nešto mirniju pasminu (tad još nismo bili do kraja sigurni hoćemo li uzimati dvije mace). I to je bilo to, britanci su se nametnuli kao naš krajnji izbor. Sad je trebalo odabrati uzgajivača.
U našem pohodu na odabir uzgajivačnice (a bio je epskih razmjera jer moja priroda ne dozvoljava ad hoc odabir), najviše nam je za oko zapela Beauty of Freya. Do tog trenutka, bili smo ugodno iznenađeni voljom i ljubavlju svih uzgajivača mačaka na koje smo naišli (jedan od njih je i jedinstveni, životom i mačkama oduševljeni gdin Špiček, predivno zaljubljen u svoje prekrasne britance, široj javnosti poznatiji kao “whiskas mace”; i njega od srca preporučam za svakog tko želi macu tog specifičnog uzorka) te željom da nam dostojno prezentiraju pasminu koju uzgajaju. No, nekako smo si kliknuli najviše baš s Hanovima. Od momenta kad smo ušli u njihovu kuću i ugledali njihovih (tada) 13 mačaka na okupu (jer je taj broj danas veći za novi par :-)), shvatili smo da smo pronašli svoj komadić mačkoslavnog, britanskog raja. Topli i srdačni Hanovi “uzeli” su nas na prvu. Marina – šaptačica mačkama koja svaku od njih poznaje u dušu i točno zna koji je njen mačić savršen za kojeg vlasnika te koja ima istu viziju kao i ja što je sve uloga uzgajivača; suprug Robert – fenomenalna podrška i jednaki zaljubljenik u njih, i njihova mala vrckava Helena koja odigra bitnu ulogu u socijalizaciji mačića. To je bilo to! Hej ljudi, našli smo svoju uzgajivačnicu pa i više od toga! Odluka se pokazala kao fantastična jer podršku i pomoć koju smo dobili nakon kupnje mačića, nismo mogli niti zamisliti!

Tako je, jednog lijepog kolovškog dana, u naš dom i naša srca trajno uselio Vai, mala plišana ljubav, lila medvjedić koji nas je momentalno osvojio i usvojio. Namijenjen zapravo u početku nekom drugom no, igrom slučaja, zapeo s nama trajno i doživotno.

Mislili smo kako ćemo ostati na tome no vrag nam nije dao mira…

Kako mi često znamo otputovati nekamo za vikend, meni je svaki put dio srca ostajao s Vaijem. Jer, mi uvijek idemo s Gunnom, to se podrazumijevm. Gunna ima nas u svakom momentu, no koga u ovakvim momentima ima Vai? Nikoga, Vai ostaje sam. I sad mogu znalci reći: ma, mačke su samodostatne itd. itd. Jesu vraga, nitko ne voli biti sam toliko dugo i to ne svojim izborom nego po tuđem diktatu. To nam je reklo i iskustvo tih odlazaka, a i prijašnje dugogodišnje iskustvo s Lunom. Svaki put po povratku, Vai (prije njega Lun) je bio izvan sebe od sreće što smo se vratili. Tetu čuvalicu, dok nas ne bi bilo, čekao bi ispred vrata baš svaki put kao pustinja kišu. Stvarno nije bio oduševljen činjenicom da je ostao sam. Prvi put se čak i nadurio i kad smo se vratili, pogledao me, okrenuo leđa i tako okrenut sjedio par minuta dok me nije udostojao drugog pogleda. Pa nek’ si ja mislim hoću li ga opet ostaviti. Vai jest nešto rezerviranijeg karaktera ali zapravo jako voli kad je u društvu. Rekli bi neki da izigrava frajera no zapravo je micek na kvadrat što je pokazao puno puta kasnije :-). Odluka koja je zapravo možda i bila negdje duboko u nama i puno prije, sad je sazrila: nabavljamo mu društvo i tad smo pokriveni: svatko ima nekog i nitko ne samuje niti u jednom momentu.

Četiri mjeseca nakon Vaija došao je Uri. Točnije izletio iz malog boksa u kojem smo ga donijeli, odjurio na grebalicu i zagrebao je noktima, pritom ugledao i oprobao sve igračke koje su ga čekale na podu, prošao i zastao pored Gunne odšacajući da ne prijeti nikakva opasnost, došao pred Vaija i – zastao po prvi put otkad je pušten. “Ooooook”, rekao je on Vaiju, “ti si šef”. Mogla bih se okladiti da mu je pritom i namignuo. Zatim je odjurio dalje jer, bilo je toooliko igračaka na podu, a svaku valja zagristi, nositi, prebaciti, odbaciti, zavitlati i odvitlati. Tako je stigla mala napast, uragan-slatkiš i neodoljivi šarmer i garfieldovska izjelica kojem nitko, ali zaista nitko ne može odoliti. Sušta suprotnost Vaiju u gotovo svemu i zato savršen odabir kojeg nismo požalili niti u jednom trenu. Naravno, ne moramo reći iz koje smo ga uzgajivačnice uzeli. To nije bilo upitno niti u jednom trenu :-). To je bila karta za siguran let :-).

Ako smo i dvojili ikoji trenutak oko nabavke druge mace, onog momenta kad je izletio iz boksa i poharao sve igračke, hrabro i neprikosnoveno pritom nas do bola nasmijavajući, bilo nam je jasno da nas je i on “zarobio”. A, Vai… Vai je car, fantastičan mačji vladar naših stambenih kvadrata koji se pokazao kao divan karakter tolerantno prihvaćajući malog pridošlicu i a sve njegove eventualne mlade nestašluke riješava mirno i mudro. Malci se međusobno igraju i imaju jedno drugo, a ako si i dosade, svatko se povuče u svoj kut i ima svojih 5 minuta mira.
Ili jednostavno zajedno legnu jedan pored drugoga.

Prizori pri povratku s ponekog vikend izbivanja (prije godišnjeg istestirano dvaput) više nisu patetični i putovanja su nam stoga manje stresna.

Trenutno smo na godišnjem i pišem vam s Dugog otoka razmišljajući koliko mi fale te male bundice i kako jedva čekam vidjeti ih. No, svaki put kad se čujem sa suprugovom mamom koja ih trenutno čuva (hvala Nado, od srca), brine i uživa u njima, svaka njena riječ me oslobodi bilo kakve sumnje nedostajem li ja jednako njima koliko i oni meni te sam najsretnija s činjenicom što oni meni nedostaju više. I, zahvaljujem sama sebi i svom suprugu i predivnim Hanovima što smo se odlučili na dvije mace.
Jer, štogod rekli, udvoje je ipak ljepše.

Nakon nemilih događaja u prosincu prošle godine (tumor aorte za kojeg nismo niti znali do trenutka dok se nije otkinuo i pao na jetru prilikom čega se dio jetre odlomio i izazvao unutarnje krvarenje te šok i da ne pričam…) kad smo umalo ostali bez Gunne, početkom lipanjskih vrućina postalo nam je jasno da ćemo se ovoga ljeta najviše boriti protiv – sunca. Naime, postala je jaaako osjetljiva na sunce i iako ona bi, tijelo evidentno ne može. Bilo je: ili će ići van samo u cik zore ili kad se spusti mrak. Eh sad, ja baš i nisam neki jutarnji tip, a šetati je samo po mraku isto mi nije baš zvučalo fora. Opcija je bila izabrati neko kasno poslijepodne no uz pomoć raznih dodataka s kojima će sve lakše podnijeti. Krenule su pripreme i predratna planiranja pri čemu je Napoleon, u usporedbi s nama, bio mala beba…

Nakon višednevne analize, pokojeg savjeta dodatnih pametnih prijateljskih glava sa strane, beskrajnog surfanja i samopreispitivanja, sve svedoh na 3 bitne stavke i nabavku:

1. oprsnice za hlađenje no one koja traje dulje vrijeme, a ne da se sasuši nakon prvog kilometra. Također, morala je to biti oprsnica koju ne moram stavljati u frižider jer, na žalost, još nam plaže nisu opskrbljene frižiderima gdje ovako nadobudni vlasnici pasa mogu rashlađivati tehnikalije svojh ljubimaca. Htjedoh nešto čime ću je zaliti ako se osuši i keep on walkin’. I nađoh baš jednu takvu. Po riječima vlasnice trgovine preko koje smo je uspjeli kupiti (isto klupske kolegice): koja izgleda poput kondoma nataknutog na psa :-),

2. pop-up šatora za plažu koji će služiti kao hlad,

3. pet cooling ležaja (punjenog mikrokristalima koji se aktiviraju kad se stane/legne na nju) i, ta-daaa:

4. prikolice za bicikl čiju kupnju najviše mogu zahvaliti jednoj dragoj klupskoj kolegici.

Nakon podosta olakšanog novčanika (no, sve za moju lajavicu), s olakšanjem ustanovih da to ipak nije bio bačen novac.

S oprsnicom uspješno šećemo po suncu (naravno, ne baš u podne ali u poslijepodnevnim satima bez greške). Gunna se ne zasopće, a nakon šetnje nije uspuhana. Tijelo joj je normalne temperature. Ne budi mi teško, a prema Deninoj ideji koja je istu stvar napravila za svog psa, oprobala sam stvarčicu i na svojoj glavi i na leđima šećući po jednoj gradskoj ulici praćena povremenim pogledima šetača. I, moram priznati da mi je bilo čist’ ugodno jer stvar doista hladi! Šteta samo što to nisam nabavila i prije. Eto, oprsnica/kondom igra odličnu ulogu 🙂 Štiti kao što bi i trebalo.

Šator je zapravo oprobana stavka već zadnjih par godina. Samo sam sad htjela pop-up jer je to puno jednostavnije nego montirati sve one dosadne cijevi jednu za drugom. Je! Do momenta kad ga treba sklopiti. Jer, naravno, kupila sam onaj veći za koji moraš biti da Vincijevskih afiniteta kako bi ga vratio u onu prvobitnu tanku, okruglu vrećicu iz koje je tako jednostavno izletio. No, Youtube je riješio stvar. U 4 osnovna poteza, šator je kapitulirao, a ja sam se pravila važna na plaži kako sam ga smotala i zamotala kao od šale. Inače, ako već netko nije do kraja shvatio, šator služi isključivo da lajavoj bakici radi hlad. Moje je mjesto na pržioni sa strane.

Prostirka se isto pokazala kao odlična stvar. Stavim je na njen ležaj i rezultat je mirnije spavanje koje više nije prekidano povremenim dahtanjima. A i osigurava dodatnu udobnost jer je onako fino mekana. Bilo je potrebno početno uvjeravanje kako je to za njeno dobro no nakon toga, Gunna je i sama uvidjela kako joj je bolje s tim nego bez toga. Točnije, ima dva ležaja i šalta se tijekom noći s jednog na drugi. S time da moram priznati, na svoju veliku radost, većinu noći spava na ležaju s prostirkom za hlađenje. I da, naravno da sam je oprobala stojeći sa stopalima
što je baš gušt :-).

Prikolica za bicikl je totalna fora. Bilo me malo strah da će previše tresti, hoće li ići po makadamskim putevima, hoće li Gunna unutra biti nesretna i jadna te sva ozarena izaći van misleći kako će radije umrijeti trčeći na suncu za biciklom nego ući u paklenu napravu još jednom.
Ništa od toga. Ušla je unutra bez mitomanije koja je stajala sa strane, legla, provozala se i to je bilo to. Mojoj sreći nije bilo kraja. Osobito kad je Bobo pristao montirati prikolicu na svoj bicikl.

I tako, ako ugledate jedan par kako sretno pedalira vukući za sobom žutu prikolicu i pritom raznježeni pogledate unutra očekujući neku ljudsku bebicu no ugledate “samo” crno-bijelog lajavca, nemojte biti previše razočarani. To smo samo mi i jako brinemo o lajavici. Ako i niste bili sigurni tko smo i smjestite se na plaži do nas, svakako obratite pažnju na pop-up šator u čiju sjenku će leći ono crno-bijelo stvorenje iz prošle rečenice i to na posebnu prostirku za hlađenje ako je jako toplo. A, ako će dan biti posebno vruć, možda nas popodne vidite u šetnji s istim tim lajavcem obučenim u sivi “kondom”. Koji štiti. Bez greške :-).

Sjedim tako na terasi ovdje na moru, blaženog i smirenog uma s Gunnom podno nogu i jedna stvar mi nikako ne da mira… Kako ove moje mačkoslavne beštijice samo izdržavaju kod kuće bez mene? Vjerojatno pomalo pate i moj im zakoniti (zovimo ga odsad Bobo) nije dovoljan.

Puna takvog, isključivo homo sapiens razmišljanja, zovem kući Bobu da priupitam kako su malci. Jer, ipak je Vai moj mališa s kojim imam fantastičan odnos, a Uri spava uglavnom samo na mom jastuku, brujeći mi poput lokomotive na uho, dok zakoniti ljubomorno pogledava sa strane konstatirajući kako malac sigurno ne uviđa neke stvari.

I sad, nakon svega, kako da ne pate bez mene?

I pričamo tako Bobo i ja te priupitam to, prevažno mi pitanje: “Kako su malci?” A s druge strane žice, čisto, nepatvoreno oduševljenje: “Vai mi je upravo oko nogu i češe se zadovoljno oko mene. Sve sam im počistio i očešljao ih (a, dakle, ide to i njemu, samo ja moram biti na godišnjem) i nahranio. Uri mi spava skoro cijelu noć iznad glave i prede kao lokomotiva. Igramo se kao ludi i sve je super!”
Toliko o mojim sumnjama i homo sapiens pretpostavkama…

Ma neka, samo neka su malci sretni i zbrinuti i neka i Bobi Uri spava predući iznad glave :-).
Kaže mi naša predraga Marina (njihov uzgajivač, šaptačica mačkama) kako je jako zanima koliko ćemo biti oduševljeni tom činjenicom kad malac dosegne pravu britansku kilažu (mužjaci u prosjeku dosegnu 8 do 10 kg) no vidjet ćemo: ima vremena za glavom tuć’ o zid :-).

I sad se ja na kraju pitam: tko tu kome zapravo nedostaje?