Autor: Mirela Mlinarec

Prije par dana sudjelovala sam u jednoj raspravi na Facebook-u koja se ticala aktualne teme u ovo prednovogodišnje i novogodišnje vrijeme: strah od pucnjeva. Naravno, u ovom slučaju se radilo o petardama no sve je to primjenjivo na bilo kakvu buku općenito te straha od nje.

Kako u životu nikad kraja učenju i saznavanjima novih stvari, tako je bilo i ovaj put: saznala sam neke zgodne nove sitnice od poznatih i nepoznatih koje ću uskoro primijeniti i na Gunni (da, i ona, na žalost, pripada u one koji se boje…). Smatram da znanje uvijek treba podijeliti. I meni je ono dano pa i ja ovako vraćam. Daj bože da nekome ovo pisanje ne treba i da ga samo preskoči. Na žalost, stvarnost je za mnoge drugačija…

Ovdje neću govoriti o raznim metodama koje sam radila tijekom Gunnine radne karijere i koje su pomogle u priličnoj mjeri no nikad, naravno, nisu riješile strah u potpunosti (desenzibilizacija, kontrakondicioniranje…). Jer, kod fobija je stvar sljedeća: ako radite na njima, možete napraviti veliku promjenu no, čim prestanete raditi, stvar ponovno kreće unatrag. To je, na žalost, cjeloživotni proces.

Ovdje je jedan zgodan članak na stranici Rujane Jeger na temu tog rada. Napisala ga je „pseća kolegica“, Ana Odak: članak.
Ta je tema vrlo kompleksna, a rad s fobičnim psom zahtjeva puno truda ali i znanja.

U današnjoj objavi bavit ću se više pomoćnim rješenjima koji mogu pomoći u danom momentu i kojima se bar malo možemo pripremiti i skratiti muke našem fobičnom psu.

Već puno možete pomoći ako imate neku prostoriju u kojoj je manja buka i kojima psi prirodno naginju kad započne „ludilo“. To su vrlo često kupaonice koje su bolje zvučno izolirane od ostatka stana/kuće. Imate li bilo kakvu prostoriju i znate li unaprijed za sat pucnjave (recimo, kod proslave Nove godine), smjestite tamo psa prije negoli sve započne, uključite neku glazbu i već ste napravili nešto. Davno prije ja sam jednom napravila grešku s Gunnom:  čekala sam da vatromet započne i tada ju stavljala u kupanu koja je izolirana i pustila glazbu. Kasnija posljedica je bila da kad sam htjela to napraviti prije vatrometa, ona se već preplašila cijele procedure jer je znala zašto procedura dolazi. Triger je bila cijela ta procedura. To su neke osnove koje tada nisam poštivala i trebalo je vremena da to ispravim. Zato vi nemojte napraviti istu grešku nego cijeli proces započnite prije „vatrenog okršaja“.

Nečiji psi se toliko strašno boje da vlasnici upotrebljavaju razne medikamente. No, česta posljedica tih sredstava je da one tretirajući tijelo umire to tijelo no um je i dalje aktivan; strah i dalje postoji. Time se onemogućuje psa da reagira.  Vrlo često, takvi psi se kasnije i jače boje jer su osim iskustva straha u ovom slučaju proživjeli i iskustvo nemogućnosti da od tog straha pobjegnu. Budući da su bili stjerani u bezizlaznu situaciju, njihov se strah i pojačao.

Tijekom zadnjih godina, imala sam dosta dobra iskustva s Dorwestovim kapima na bazi valerijane:

No, zasad sam najviše zadovoljna s Bachovim kapima ali pripravljenima točno za Gunnu. Postoje i Bachove kupovne koje se mogu kupiti u većim pet centrima i ponekad i djeluju no najčešće ne. Zašto? Kod Bachovih kapi situacija je takva da nijanse igraju jako bitnu ulogu i prema tim nijansama se i spravljaju. Prvi puta sam ih upotrijebila na Gunni na jednom spasilačkom natjecanju gdje sam znala da će biti pucnjeva (no tada sam dosta radila i kontrakondicioniranje tako da je to bila dodatna pomoć) i moram priznati da je puno pomoglo. Idealno je s njima početi kojih mjesec-dva prije npr. novogodišnje noći no moram priznati da pomažu i ako krenete i kasnije. U svakom slučaju, nešto je bolje nego ništa. Sad sam primjerice krenula tijekom 11. mjeseca i dajem Gunni po 4 kapi 4 puta dnevno, a kad krene pucanje to će biti svako malo (može i svakih 15 minuta). Super je što mi ih je spravila veterinarka Deana Basar izrazitog feelinga za životinje koja usto dobro poznaje moju Gunnu i u njenom je fizioterapijskom tretmanu već godinama.

Dodatno sam u spomenutoj Facebook raspravi saznala za još jedan pripravak koji sam upravo nabavila i primjenjivat ću ga zajedno s Bachovim kapima. Radi se o pripravku Relax dog koji sadrži više eteričnih ulja, a koji se primjenjuje tako da se 5-15 kapi (ovisno o veličini psa) nakapa na dlan i utrlja na uške, čelo, ispod brade i vrat.

Tijekom svih ovih godina, oprobala sam i DAP (Dog Appeasing Pheromone) od kojeg sam puno očekivala no, na žalost, s mojom Gunnom nije upalilo. Što ne znači da s nekim ili nečim  drugim neće. Radi se o feromonu kojeg kuje ispuštaju u periodu 3-5 dana nakon okota i koji olfaktornim putem djeluje na dio mozga povezanog s psećim ponašanjem i emocijama. Njegova je zadaća pružiti štencima osjećaj sigurnosti i smirenja stoga se DAP može koristiti kod fobija, nervoze, anksioznosti, stresa itd. Osobno ga smatram izvrsnim kao kombinacijom s drugim proizvodom ili treningom. Postoji DAP u obliku spreja (spreja se prostor ili ležaj gdje pas obitava), difuzora te ogrlice.

Postoje i nešto „fizičkije metode“ i izvrsne su nadopuna prethodnima.

Jedna od njih je i tzv. Body Wrap, metoda obavijanja i kompresije. Kao kad obavijamo malu djecu kako bi se ona osjećala sigurnijima. Po istraživanjima, pomaže kod otprilike 80% pasa.
Postoje dva načina…

Poluomatanje:

I puno omatanje:

Postoji i gotov proizvod više nalik poluomatanju: Thundershirt.

Što je dobro za pse, nije loše ni za mace:

U sljedećoj metodi možete uživati i vi i vaš ljubimac, a može vas i dodatno povezati. Osobno je nisam probala no čula sam o njoj mnogo dobroga. Radi se o Tellington Ttouch Training-u, točnije o metodi tj. svojevrsnoj masaži kružnih pokreta prstiju i ruke s nekoliko razina pritiska primjenjivih na cijelo tijelo. Glavni cilj ove metode je aktivirati stanične funkcije i probuditi „staničnu inteligenciju“. Svaki pokret zaseban je sam za sebe.

I za kraj, što da kažem osim da se najviše nadam da vam ništa od ovoga neće nikad trebati… A ako ništa od ovoga ne upali, uvijek možete sjesti sa svojim ljubimcem u auto i vozikati se u nepoznatom pravcu za vrijeme najžešće pucnjave. I to smo oprobali i dokazano djeluje.

Pozdrav od male plavooke i dva mačkoslavca i želimo vam mirnu i nestresnu proslavu Nove godine!

Prije točno godinu dana, točnije 5. 12. 2015. u subotnje rano jutro oko 7:30, umalo sam ostala bez polovice svoje duše, moje predivne Gunne.
Zaslugom divnog veterinara, Brune Ljolje, koji je izveo tešku operaciju tumora aorte čiji se dio odlomio, pao i oštetio jetru (Bruno ju je uspješno sašio) te uzrokovao unutrašnje krvarenje, Gunna je spašena. Bruno i njegova kćer su usto nesebično darovali krv svoga psa Aladara bez čega Gunna, zbog velikog gubitka krvi, sigurno ne bi preživjela.
Nakon polaganog oporavka i fantastične Brunine kirurške intervencije, tijekom idućih mjeseci, velik broj dodatnih ljudi pomogao je njen oporavak: vet. Saša Dujanović, vet. Deana Basar, brojni prijatelji koji su držeći palčeve u zraku poslali puno pozitivne energije, moja mama koja je bila tu i koja je uvijek tu kad je teško, svekrva koja je dežurala danju i moj muž koji je najviše dežurao noću. Čak i malo mačje čudo, Vai, dežurao je stiščući se cijelu noć uz svoju plavooku prijateljicu i grijući ju zajedno sa svim njenim dekicama.
A najviše je podnijela moja ljepotica koja je ipak odlučila provesti još neko vrijeme sa mnom na čemu joj beskrajno hvala jer sam, čekajući ishod operacije, osjetila kako će mi srce pući na dva dijela ode li ispod duge. Jedan od naljepših trenutaka u životu bio mi je kada je nakon dugih i teških 30ak sati nakon operacije za vrijeme kojih je za nas stao sat i skupio se u jednu dugu vremensku točku, konačno nesigurno stala na noge i pogledala nas svojim beskrajno pametnim pogledom.

U meni se tada sve ponovno presložilo i zahvalila sam se na najvećem daru koji sam dobila za Božić 2015. kao i za svaki koji ću ponovno dočekati s mojom malom plavookom.
Danas slavim njen drugi 1. rođendan i zahvalna sam cijelom svemiru što mi ju je ponovno darovao kao najljepši predbožićni poklon koji pamtim…

Sljedećih mjeseci moram kupiti novi transporter za mačkoslavce. Sigurno se mnogi nalaze ili su se našli u ovoj dilemi u kojoj sam i sama bila: što kupiti, a da potraje? Namjerno ne pišem: da ne bude preskupo jer koliko para toliko muzike. Bolje jedan dobar transporter nego dva loša što sam i sama osjetila na vlastitoj koži.
Zadnjih 13 godina imala sam ovaj plastični transporter s kojim sam kod svakog odlaska veterinaru ispalila na živce:

Naime, tamo treba otvoriti cijeli transporter, točnije skinuti gornji poklopac da bi mačka imali na izvolite jer, naravno, ne osjećaju oduševljenje prilikom izlaska. I nije problem skinuti taj poklopac. Problem je staviti ga natrag. Ove crne plastične kukice sa strane su pomične i plešu vlastiti ples, a sve trebaju biti prema dolje kad se poklopac stavlja natrag. I sve bi to bilo lijepo i krasno da se bar jedna ne pomakne i cijeli proces narihtavanja kreće ispočetka. Kad se to uspije, rešetka koja glumi vrata se sasvim lijepo namjesti. Eh da, i stisnuti natrag te kukice zahtjeva zagrijavanje u teretani i zbildane bicepse. Dakle, ovaj transporter: 0 bodova. Plus što sad imamo King size macane koji jednostavnu ne stanu u ovaj transporter već u neki veći.
Stoga sam, kad je došao Vai, kupila novi transporter koji je bio na glasu kao znatno kvalitetniji. Provjerila sam dugogodišnju bolnu točku: kukice sa strane i bingo: zajedno s većom nosivošću, čvrstom plastikom, super sistemom otvaranja rešetke tj. vrata i ok kukicama, ozarena lica kupila sam novi transporter.
Ozarenost je splasnula prilikom prvog odlaska veterinaru. Kukice su se, doduše, skinule bez greške no, usljedilo je prvoklasno petljanje na sasvim drugoj stvari. U pomoć je uskočio i jedan veterinar, zatim drugi… I tako je nas troje pokušavalo zatvoriti moj novi, bingo transporter. U čemu je nastao problem? One kukice sa strane su super čekale postavljanje i hrabro se držale prema dolje no… one dvije male kukice na donjoj plastici na sredini vrata su bile Sizifov posao. I ona vrata zbog kojih sam bila toliko happy. Prvo je trebalo narihtati rešetku tj. vrata jer se ona ne može staviti naknadno, zatim gornji poklopac (držeći pritom rešetku da ne padne što se desilo par puta) narihtati na spomenute dvije kukice na sredini vrata i zatim sve zaklopiti. Jedna kukica na sredini vrata je odmah pukla, a i ja sam pukla.

I, naravno, odlučila pokušati treću sreću. Dodatno pametnija, poželjela sam ovaj put transporter koji se može otklopiti odozgora i čiji poklopac se otvara lepezasto te se poslije samo zakvači natrag. Transporter koji može izdržati britanca, dakle do sigurno cca 8kg i s kojim neću izvoditi manevre dostojne Davida Coperfielda.
Prvo (hvala Marina :-)) je u obzir došao ovaj (preuzeto sa stranice http://www.zooplus.hr):

A onda su mi apetiti porasli: što ne bih kupila jedan transporter u koji mi stanu oba mačka i da ga ne moram nositi (kičma mi više ne dozvoljava takve egzibicije)? I, opet zahvaljujući Marini (jope hvala) konačno se ukazao ON (preuzeto sa stranice http://www.takuboutique.it):

Transporter koji dolazi s rastavljivim kolicima (ne moram ga nositi), skida se sa njih po potrebi i macani su komotni unutra da ne mogu biti komotniji. Ok, ovaj suncobran mi realno ne treba i stvar puca totalno na mama-beba spiku no to me uopće ne brine. Moja leđa bit će zahvalna, macani će biti sigurniji i bit će im sigurno udobnije nego kad ih ja klataram naprijed natrag kao u brodu.

A slučajni prolaznici? Ma, nek’ se ljudi zabavljaju 🙂

Dakle, Urija je definitivno šusnulo…

Malac je sada star 9 mjeseci i s obzirom da su britanci kasnozrela pasmina, za moj dojam primilo ga je nešto prije roka. Ponosno nastavlja Vaijevu tradiciju koji je, još nešto ranije od svog novostečenog kompića, u pubertet uletio i mjesec dana ranije, s 8 mjeseci, ali s intenzitetom uragana te – ostao bez jajca jer bi spario i voćnu mušicu, a o Gunni da ne govorimo.

Mir u kući sada je prekinula mala tasmanijska neman, Uri. Pardon, mala tasmanijska testosteronska neman, Uri.

Počelo je laganini poput povjetarca da bi došlo do faze tsunamija na testosteronski pogon.

Kad je tek došao kod nas, Uri je nježno mijaukao. Zvučao je tako da smo se Bobo i ja smijali njegovim bezglasnim pokušajima da proizvede zvuk koji bi koliko-toliko sličio mijauku. Čak sam u jednom trenu pomislila i da mu nešto ne valja s glasnicama. Uglavnom, taj je pokušaj mijauka debelo iza nas jer malac sad tuli respektabilno muški, a period tetkice zbog kojeg smo mu se potajice podsmijehivali prošlo svršeno vrijeme.

Tko je ovdje zapravo boss?

Čak štoviše, svojim tuljenjem uspio je namotivirati i Vaija da se prisjeti svojih „muških“ dana pa se sada zajedno u paru nadvikuju po stanu i trče jedno drugom ususret po nekoliko puta dnevno.

Osim tuljenja, tu je i khm… jel’ da… pa klinac samo vreba iza ugla i cca jednom dnevno pokušava smjestiti Vaiju. Vai pak’ nije od jučer no velika je dobrica pa se samo izvuče iz željeznog stiska i ode dalje, a povremeno stisne šamarčinu malom napaljenku no to i nisu neki šamari. Ono što me uvelike zbunjuje jest da ponekad otrpi klinca u takvom blaženom zen-miru da počinjem sumnjati… Ili je predobar i svetac ili…

Vai…

Zaraza ili ne, dominacija ili ne, sad i Vai povremeno naskoči na Urija i isto khm… pa se ja pitam tko je tu lud i jesu li njemu izvadili ta jajca ili ne?! Tako oni lijepo naskakuju jedno na drugo i možda je to zapravo jedan početak još predivnijeg prijateljstva. Ne bih znala. Uglavnom, oni se lijepo i dalje druže, igraju i sve što ide uz njih no sad imaju i „igru“ više. Jer, kad Vai naskoči na Urija i Uri uglavnom u miru pričeka…

No, razlike ipak postoje i tiču se, uglavnom, „stila“: Vai je nježan i polagan, a mali je nasrtljiv i brz. Ili je to stvar iskustva jer Vai je ipak nešto stariji. Tko će ga znati.

Gunna kuži da je nešto „divlje u zraku“ i povremeno se umiješa tako da ovčari Urija ili stane između njih dvoje no uglavnom se sve završi (barem kad sam ja doma, a dok me nema: pa recimo da ne boli ono što ne znamo) tako da mlađeg napaljenka skinem sa starijeg i sve je dalje normalno jer krene red igre, red spavanja i sve onako školski.

Prvo promatranje, a onda djelovanje…

Što se tiče (da budem egzaktna) muškog zapišavanja, toga (još) nema, čini mi se da pubertetlija misli da je čisto dosljedno, dovoljno i potpuno jasno i ovako s postojećim stanjem stvari. Vai je to obavljao u WC no kad je krenuo u pohode na Gunnin ležaj i, dalje, na parenje Gunne, mi smo krenuli na njegova jajca i to je bilo to. No, kao što vidim, to ga nije pretjerano zaustavilo.

Uri nema tendencije prema Gunni jer bi ga ona vjerojatno kastrirala „in vivo“. Ostane li samo na povremenim izljevima „nježnosti“ prema Vaiju (i ne bude li Vaiju ipak predosadan) te „spikerskim“ egzibicijama, mogao bi se čak i izvući i ostati u vlasništvu svoje muškosti. Stoga, malac, pamet u glavu…

Tko bi rekao da je mala tasmanijska neman? 🙂

Bobo i ja, bili smo nedavno u Beču i to fino spojili sa Svjetskom izložbom mačaka.

Mačkose i malu plavooku smo ostavili kod kuće s najboljom tetom čuvalicom, zbrinute bolje od haremskih žena.
Inače, trenutno mi je najveći mentalni problem ostaviti Gunnu na čuvanju, što zbog starosti, što zbog operacije koju je imala… Jednostavno, koliko god super bila zbrinuta (a stvarno je), teško se sad zbog svega odvajam od nje, pa makar i na dan. Njoj je, zapravo, kad sad pogledam unatrag, bilo super ali je ona meni falila no, nije li to tako uvijek s ljubimcima i vlasnicima :-)?
Da sad ne davim s time tko je kome više falio jer se tu sve ipak dobro zna, da nastavim s ponešto laičkih, promatračkih dojmova sa Svjetske izložbe mačaka u Beču…

Počet ću tipično ženski: trebamo tj. trebali smo 🙂 novu grebalicu. Kako se na tako velikim izložbama vidi poprilično toga i uvijek se može i naći pokoji popust, namjera nam je odmah bila tamo uvrebati našu buduću grebalicu, po mogućnosti marke Rufi jer se mnogima pokazala kao najbolja.
Iz svijeta pasa poznato mi je da se na velikim izložbama i natjecanjima štošta toga da nabaviti no na veće mačje izložbe nisam niti provirila pa je time bilo i veće ugodno iznenađenje.
Dakle, ljudi… mačaka k’o u priči, nepregledna ravnica mijaukavaca: kratkodlakih, dugodlakih, bez dlake, štogod ti srce poželi. A Bobo i ja, umjesto među četveronošce, glave smo zabili u jedan red izložbe: onaj s prodajnim štandovima ali i dobrim buffetom spojenim s ugodnim društvom dragih nam Hanovih :-))). Četiri štanda samo s grebalicama, štand s fontanama za vodu (u dugoročnom planu je fontana za Gunnu i mačkoslavce), maskama za mačkokarnevale, torbicama u obliku mačaka i svim mogućim sitnicama na koje bi čovjek u tren mogao iskeširati par mjesečnih plaća.

No, naš je cilj bio jasan: prvenstveno grebalica.
Sve grebalice su bile za klasu iznad svega što sam vidjela kod nas: tu su bili Talijani i još neki proizvođači s opako nabrijanim cijenama (ne nužno i opravdanim), štand s još jednim solidnim grebalicama i ONI, koje sam vrebala duugo prije izložbe i željela kakav-takav popust: RUFI!

Ni Rufi nije baš jeftin no stvarno vrijedi svake kune i za dva je koplja iznad ostalih. Bilo bi divno kad bi nakon ovih mojih riječi mogla dobiti kakav popust od njih no pomirit ću se s činjenicom da imam njihov proizvod te ih dobrovoljno izreklamirati jer sam tim grebalicama i ponudom jednom riječju:  o d u š e v lj e n a!
Te su grebalice, koje radi uzgajivači mačaka (što i nije nebitno) redom:
– od punog drva,
– stabilne i ne ljuljaju se kao pod burom kad mačka standardne britanske težine dojuri u punom zaletu,
– toliko željenog okruglog oblika za one koji to žele (a ja želim, što zbog estetskih razloga, što zbog činjenice da sam zveknula o rub grebalice s laktom ne znam koliko puta, a o mačkoslvcima da ne govorim),
– mrak završne obrade: od drva do mjesta ljepljenja koje je dodatno osigurano nekim supersoničnim silikonom koji se ne ruli,
– ona špaga koja služi za brušenje noktiju je puuuuno bolja od bilo koje druge,
– sve na grebalici (barem je takva ova koju smo mi kupili jer možete birati) služi za brušenje noktiju,
– dodatno se može naručiti pojedini komad s grebalice,
– trajne su (vele: kupnja za cijeli život) i ne škripe nakon godinu dana upotrebe,
– biraš si od boje drva pa sve do boje i vrste tkanine,
– izgledaju predivno i kao ukras prostoru u kojem se nalaze i nije naodmet
– dolaze s 5 godina garancije pa si ti misli.

I mi sada imamo jednu takvu, jeiiii :-). Ma, samo radi toga isplatio se put.
O tome da su stvarno kvalitetni, govori i činjenica da je na tom štandu vladala opća pomama. Dok su ostali prodali tu i tamo nešto, na štandu s Rufi grebalicama 4 čovjeka su samo pakirala i odvozila grebalice od kojih si za neke morao počkaljiti čovjeka do koji je htio istu tvoju, 2 gospodične koje su prodavale su svoj kruh zaradile jer nisu stigle ni na WC, a dio grebalica bio je rezerviran već ujutro u subotu prije nego što je izložba uopće i započela. U jednom momentu sam se osjećala kao u jednom holivudskom filmu gdje su se u jednom dućanu dječjih igračaka prodavali novi proizvodi i gdje si morao imati cijelu strategiju ulaska u dućan kao i plan puta do igračke; štitnike za laktove i koljena i bokser u ruci za sve one koji žele istu igračku koju, kad bi ugledao: bacio si se na nju punim tijelom u zaletu. Tko zakasni, luzer…
I mi smo umalo postali luzeri no iskeširali smo na vrijeme svoju grebosrećicu.
Ako si netko želi prosurfati ili naručiti svoju grebosrećicu, eto linka: http://drapaki.pl/en/

Ono što je fora je da, osim klasičnih grebalica, na izložbi se dalo naći i onih zanimljivih mogućnosti za dijelove grebalica koje se pričvrste na zid i tako pružaju dodatne mogućnosti za penjanje, a ne zauzimaju puno prostora i dobrom dizajneru ispadnu i ugodne za oko. Nešto poput ovog: http://www.profeline-shop.com/englisch-climbing-wall-for-cats
Mogućnosti ima toliko koliko ima imaginacije…

Uglavnom, kao što se može naslutiti, vratili smo se nešto tanjeg džepa ali u potpunosti zadovoljni kupnjom.
Još da posjetim Crufts i to je to, ne moram u Disneyland :-).

p.s. – sljedeće u planu je novi transporter u kojem će mačkoslavci izgledati poput male ljudske dječice ali o tom u sljedećem pisanju… 🙂

Oblikujemo li mi naše kućne ljubimce ili zapravo oni oblikuju i mijenjaju nas?
Svijet nikako nije crno-bijeli pa je i odgovor na prethodno pitanje višeslojan.
Cesta života po kojoj vozimo definitivno nije jednosmjerna i ravna. Puna je raznih skretanja, predviđeno-nepredviđenih okolnosti i sitnih pukotina o koje se možemo spotaknuti ili prijeći bezbrižno preko njih. Bilo kako bilo, bezbroj je vremenskih životnih točaka koje nas jednostavno promijene i nakon kojih više nismo isti. Takvih je promjena jedne osobnosti bezbroj u životu. Mi sada više nismo oni isti mi od prije x godina.

Jedna od takvih promjena mi se zbila i prošle godine. Bio je to događaj koji je umalo završio fatalno po Gunnu no, srećom i zaslugom iznimnog veterinara (a kasnije i nekoliko njih), Gunna je tu danas sa mnom. No, na neke stvari na koje bih prije samo odmahnula rukom, danas sigurno reagiram jače zaštitnički.
Sjećam se starijih, radnih, spasilačkih dana i hrpe sitnih porezotina na koje svaki vlasnik bordera s vremenom ogugla. Ako ne lipti poput vodoskoka i ne treba šivati, nije ništa strašno, sanirat ćemo :-). Sada je situacija promijenjena: kihne li, oko sokolovo je prati cijeli dan pomno motreći sve na njoj i oko nje. Cijela ljekarna spremna je u slučaju hitnosti. Kad skoro ostaneš bez polovice duše (a tog prosinca ostadoh i bez jednog krasnog mačka u razmaku od tjedan dana što je ostavilo traga), to ostavi trag i procijep.
Svatko tko me dobro poznaje, zna da je Gunna za mene više od radnog psa; ona je jednostavno moja i posebna i ja sam njena, kako god okreneš – isto je. Utkana je u mene kao i ja u nju. Gunna je bila radni pas s kojim sam prošla svoje tridesete i izgradila dobar dio osobnosti, stavova i uvjerenja. Zajedno smo prošle mnoge dobre i loše momente i s njom sam naučila prihvaćati pobjede jednako kao i poraze i ne doživljavati svijet previše ozbiljno ili tragično. „Svijet je pozornica“, kako bi rekao dobar stari Shakespeare, i na toj pozornici stasamo. Tako je i Gunna postala dio moje ličnosti.
I zato strahovito teško prihvaćam da stari…
Zapravo, odnedavno se nešto bolje nosim s tom činjenicom i tu mi je puno pomogla i naša predivna Deni čiji život su slatki pseći starčeki koji puno više izgledaju kao starčeki i koji se ne daju samo tako. Jer, ruku na srce, Gunna se, izuzmemo li tu nesretnu prošlogodišnju epizodu (za koju se nadam da će ostati samo epizoda) izvrsno drži za svojih 14,5 godina. A Deni mi je pomogla da humoristično prihvatim činjenicu da se u zadnje vrijeme pomalo „izgubi“ u šetnji upravo namirisavši neki totalno fora miris u travi pa kad digne glavu u panici gleda gdje sam jer nije da više niti najbolje vidi. No, pazim na to svoje lajavo čudo i znam sve to pa vičem i mašem kako bi me odmah spazila te ona krene prema meni kao da se nikad zapravo i nije „pogubila“. Ili stoji pokraj mene pa odjednom krene za nekom drugom ženom misleći da sam to ja, zatim zastane u čudu i kad joj podviknem, ona se sva sretna i u čudu vrati kao da mi govori: „Pa daj, pazi malo, gubiš se po gradu“. Netko sa strane ne bi niti vidio sve promjene no one su tu. I jave se tek povremeno no znam da će biti sve češće. I polako to i prihvaćam znajući činjenicu da neki vlasnici nisu niti dočekali tako lijepe godine svojih ljubimaca. Čak i to me mijenja jer učim prihvaćati znajući da nemam previše utjecaja što je jako teška ali vrlo životna lekcija.
Ono na što mogu utjecati jest da joj ove mirne i pomalo (kažem pomalo jer Gunna ne dijeli taj moj stav :-)) umirovljeničke dane, učinim naljepšima i najudobnijima na svijetu. Preventive radi (dobro, tu i tamo malo leđa boluckaju ali to je ništa), ide redovito kod naše Deni, papa najfiniju, kuhanu hranu i trenutno je najrazmaženiji i jedini pas na svijetu: Gunna, moja slatka curkobakica… jer, unatoč svemu, nije ona stara, ona je samo – starija…

Moje ljube okom Sanje RedCat Baljkas

 

Četveronožni dio naše obitelji polako staje s linjanjem. Ove godine, to je trajalo vanserijski dugo. S Gunnom se nakon prošle zime desilo nešto što se nikad prije nije desilo. Nakon nagle borbe za njen život tijekom prošlog prosinca, zadržala je zimsku dlaku sve do nedavno. Pomogla sam joj prije ljeta (četkala sam i češljala, naravno, cijelo vrijeme no to niti ne brojim jer se podrazumijeva) razumnim skraćivanjem dlake s trbuha i protanjivanjem cijele dlake s vanjske i, osobito, unutarnje strane (trbuh, bedra) koja bi ju previše grijala no to je i dalje bila zimska dlaka, a izgledala je očajno. Tek prije cca mjesec dana, počela ju je gubiti. Zadnjih dana mogu reći da je taj prošlogodišnji zimski sloj konačno otišao. Srećom, nije u tankoj dlaci jer ona i inače ima dlake na izvoz, a raste joj nevjerojatnom brzinom. Pretpostavljam da je sve to bilo poremećeno iz više razloga:
– sama bolest i šok u koji je zapala prije operacije (hipoksija, hipotenzija, unutarnje krvarenje zbog puknuća tumora aorte koji je pao na jetru i odlomio njen manji komadić) i veliki gubitak krvi tijekom operacije (još jednom veliko hvala čudesnom Bruni Ljolji bez kojeg danas sigurno ne bi bila živa),
– dodatna sterilizacija tijekom operacije i
– dugotrajni oporavak nakon operacije (i mlađi pas bi se dugo oporavljao, a ona je ipak već 14 i predstavlja čudo što je uopće živa nakon svega) jer smo se borili s poremećenim imunitetom (upala mjehura, ešerihija i dr. i tu hvala Saši Dujanoviću koji je našao hrpu vremena u prenatrpanom rasporedu) što je isto tek nedavno sjelo na mjesto.

Da nije bilo svega, linjanje bismo standardno riješili već odavno  pojačanim češljanjem.

Mačkoslavci se isto nešto dulje linjaju jer je ovo ljeto trajalo dulje nego uobičajeno. Tek su sad gotovi s linjanjem. Točnije, Vai je gotov, a malac Uri gubi baby dlaku no nije tako strašno, a i pri kraju je tako da se nadam da uskoro nastupa višemjesečno zatišje po pitanju dlaka :-).

Tijekom zadnjih 14,5 godina imanja dugodlakog psa i mačka (prošli je bio sveta birma s dugom dlakom, a ni britanci nisu daleko zbog jake donje dlake), isprobala sam sve i svašta te skupila zavidnu kolekciju četki i češljeva. Izuzetno sam zadovoljna češljem protiv buha u fazi linjanja jer je jako gust i izvrsno izvlači donju dlaku. Njega kod Gunne upotrijebim tek nakon što je dobro očešljam četkom sa zupcima, potom češljem s kombiniranim kratko-dugim zupcima (treba paziti kod kupovine da vrhovi ne budu oštri, meni se dobar pokazao Camonov. Rotirajući zupci mi se nisu svidjeli jer jako elektriziraju dlaku) i onda uspijem svugdje zavući i ovaj protiv buha te ju dodatno iščešljati na problematičnim mjestima. Posao od cca sat vremena ali isplati se jer ode dlake kao u priči. Iste češljeve i četku upotrebljavam i na mačkoslavcima.

Furminator zaobilazim u širokom luku jer polomi gornju dlaku. Isprva sve izgleda divno i krasno jer on zaista izvuče donju dlaku pa se na prvi pogled čini kako je napravio super posao. No, usput i polomi gornju pa ova izgubi sjaj, a kad krene ponovno rasti, to izgleda katastrofalno. Potrebno je nekoliko mjeseci da se dlaka obnovi. Dobra groomerica mi je savjetovala da furminatorom samo lagano jednom-dvaput prijeđem nakon češljanja tako da izvuče preostalu dlaku. To sam probala i bilo je ok no sve dulje je čista katastrofa za dlaku. Ok je koliko toliko za kratku no za dugu zaista ne preporučam.

I na kraju bih samo napomenula da je izuzetno važno u svo ovo češljanje ukombinirati i kvalitetnu hranu jer ona čini veliku razliku. Super hrana je super zdravlje ali i super dlaka…

Mala šmizlica Uri veličinom je sve bliža Vaiju. Primjećujem to i po sve manjem prostoru za mene na jastuku. Opasno se, kako vrijeme prolazi, približavam rubu dok se malac svaki put fino, bočno, širom ispruži uživajući kao mali prasac. Kako ne bi bilo bilo nikakve sumnje oko toga kome je udobnije, prede kao lokomotiva, po mogućnosti točno na uho. Ja ne predem pa vi zaključite.
No, dobro, da se ne lažemo; iako malac svaki mjesec dobije bar pol kile više i sve je manje malac, još uvijek mi je to slatko i ne mogu si pomoći. Po cijenu da me jednog lijepog dana u potpunosti odgura s jastuka, ne želim ga katapultirati s kreveta. Uvjerena sam da on to zna i debelo koristi tu činjenicu…

Uri je inače nevjerojatno mazan i time osvaja. Kod nas u stan još nije ušao nitko tko je ostao imun na njegov šarm. Vai, za razliku od Urija, ima jedno carsko držanje i kod ljudi izaziva osjećaj određenog divljenja izdaleka. Njega promatraju, Urija žele „provući“ kroz ruke. On kod ljudi redovito izaziva onaj „aaaa“ efekt. Kao u kinu kad se na platnu pojavi nešto super slatko praćeno klišeiziranim romantičnim notama. Klinac je šmizla, zna se klokanski zavuć’ i gotovo. K’ tome, ima neku mekanu, flafastu dlaku koja pruža nevjerojatan osjećaj pod prstima pa priča bude skroz zaokružena. Još to „podeblja“ dizanjem glave pri maženju jer najviše obožava maženje upravo po glavi, malo zaprede, zatrepće okicama prije nego ih potpuno zatvori, naćubi njuškicu i čovjek se osjeća kao da mu je pružio 5 najboljih minuta u njegovom životu.
Prije nego je došao u naš dom, pitali smo njegovu uzgajivačicu kakav je po karakteru. Ona nam je rekla da je cijeli kao milo dijete. I to je živa istina.

S druge je strane kao tasmanijska neman. Sve ga zanima. Nema šanse da se išta desi u stanu, a da on nije sudionik. Zaigran je do srži i pritom je beskrajno maštovit i zabavan. U stanju je iz svega napraviti ludu igru. Od luka kojeg odmah rola ako padne na pod do komada posteljine kojeg s jednom šapom gura odozdola, a s drugom pritišće odozgora pritom se beskrajno zabavljajući. On je poput onih ljudi za koje kažemo da su puni strasti u svemu što rade samo što je on mačak što sve čini zabavnim za promatranje sa strane. Evo, prije kojih 10-ak dana, na moju veliku „radost“, otkrio je kako se igrati s pijeskom u svom wc-u. Naime, natjerava one mikroskopske kuglice pijeska u wc-u loveći ih kad počnu kliziti i onda, kad u njegovoj glavi sve dosegne vrhunac, razdragano izleti van odnoseći dio pijeska na sebi. U ravnini nakon wc-a je kupaona pa, kako izleti iz wc-a, tako klisne u pravcu kupaone te završi u kadi. Ostane li do tamo još pokoji komad pijeska na njemu (znamo da po Murphy-ju komad kruha padne uvijek na namazanu stranu pa je tako i s ovim), nakon što uđe u uvijek malo vlažnu kadu i brzinom svijetlosti obiđe još koji kvadrat stana, to izgleda kao da je upravo doletio meteor i zabio se u Saharu.

In flagranti u kadi

Snimio je on i kad je najbolje vrijeme za to: kad praznim pijesak, naravno… Prvi me je put iznenadio. Praznila sam pijesak kad je kao raketa doletio s drugog kraja stana i bacio se sa sve četiri u wc. Znate ono kad radite „bombe“ u moru: skupite se u loptu i bacite nastojeći što jače pljusnuti o površinu vode? E, pa, to je bilo to. Doletio je, bacio se, odsklizao koliko je mogao po wc-u, stjerao sav pijesak u jednu stranu i onda ga počeo ganjati po kutiji s jedne strane na drugu. Na kraju sam ga primila u ruke dok se još batrgao s nogama u zraku, zatvorila u sobu i mirno završila posao skupljajući pijesak pored wc-a. Nakon toga je pokušao još par puta, napravio dar mar no onda smo, raznoraznim odgojnim sredstvima, naučili da se to ne radi. Tada je otkrio novu foru. Jedan dan sam začula šuškanje pijeska u hodniku no zvuk nije dolazio iz njihovog wc-a. Došla sam u hodnik i imala što vidjeti. Uri s glavom do struka uronjen u kutiju s pijeskom dok mu zadnji dio tijela viri van (zadnje se noge koprcaju u zraku, a rep održava ravnotežu) kopa s prednjim nogama po unutrašnjosti. Provalio je u poluotvorenu kutiju s pijeskom, koju sam, da se zna, dodatno zatvorila selotejpom! No, taj je prizor bio toliko komičan da se nisam mogla ozbiljno naljutiti nego samo još bolje zatvoriti kutiju nadajući se da mu to neće opet pasti na pamet. Još je uvijek bebač pa se tako i ponaša iako mislim da je on karakterno zaista takav: zabavan i blentavo šašav s istaknutom maznom stranom zbog čega je kao milo dijete.

I, tko bi mu odolio…?

Vjerujem da, jednom davno, kad su bili prisiljeni snalaziti se na ine načine kako doći do hrane ili je ona davana na kapaljku sa strane čovjeka, nije postojalo toliko izbirljivosti u pasa i mačaka.
Stvar je bila krajnje jednostavna: ili jedeš i živiš ili ne jedeš i ne živiš. Ili si mi koristan i jedeš ili lovi sam što ti se sviđa.
Danas, uloga pasa i mačaka je daleko veća (ili manja, ovisi o kutu gledanja) nego što je bila u ta vremena. Većini od nas, ljubimci znače mnogo više od pukih čuvara kuće, pomagača u lovu ili lovaca na štetočine i sl. S vremenom smo otkrili puno više njihovih mogućnosti i načina kako nam mogu olakšati i uljepšati život. Stoga danas, kad ljubimac ne jede s guštom i koliko bi trebao, nakon što otklonimo mogućnost bolesti, mi: molimo i kumimo i dovijamo se na razne načine (ima tu i zbilja kinky načina) kako bi vidjeli štovanu njuškicu zagnjurenu u posudu s hranom. Vidimo li to bar imalo, sretni smo kao mali prasci: naša beba, pokazujemo to cijelom svijetu, jede. No, volimo ih i tu smo gdje jesmo i ne damo ih već se trudimo i dalje i dajemo cijele sebe kako bi štovani dlakavci jeli i bolje od nas.
Postoji i druga krajnost. Ima i onih ljubimaca koji bi proždrli muhu u letu, prokopali tunel do Kineskog zida ako je tamo neki komad hrane ili uskočili u brlog majci medvjedici koja upravo hrani svoje mlado kako bi se, pod krinkom medvjedića, infiltrirali i pojeli što više donešene hrane.
I onda ima i toliko željena sredina. Ti su blagoslovljeni i njih čuvajte jer ne znate koju radost imate s takvim ljubimcem.
Ja imam 3 ljubimca i sva 3 različita po pitanju hrane. Ok, jedan iz te zlatne sredine malo više naginje prema proždrljivosti ali je sve pod kontrolom.
Krenimo od najstarijih prema najmlađima…
Gunna… Gunna je kao štene pa sve do 2. godine starosti bila tvrd orah za hranjenje. Hrana je bila posve sporedna stvar u njenom životu. Jelo se tek toliko koliko treba, a ponekad i puno manje. S obzirom na to da je bila predodređena za radnog psa i kao takvu sam je morala i fizički kondicionirati, ponekad sam se pitala od čega ona živi i kako uopće raste. Njeno hranjenje je iziskivalo puno moje samokontrole. Povremeno sam je htjela ščepati i ugurati joj svaki komadićak u usta. Bilo je potpuno svejedno što je u pitanju: komad suhe hrane, poslastica ili upravo pečena zečetina. Njoj je sve to bilo strašno bezveze. U jednom momentu je imala period kad je jela svaki drugi dan, a ja se zapitala je li zapravo sve u redu s njom. Sve sam radila školski: ako ne pojedeš u 15 minuta, sklanjam posudu i nema ništa do sljedećeg puta. No, ona bi mi svaki put pokazala 3. prst i čekala taj sljedeći put kad bi smireno pojela koliko je smatrala da treba, a to je malo.
Bilo je ponešto bolje kad bih joj suhu hranu prelila s jogurtom (to je ostalo do dan danas te dobiva pola jogurta dnevno u jutarnjem obroku) ili mesnom juhicom napravljenom specijalno za nju. Tad bi joj fino zamirisalo i odlučila bi sažvakati hranu što je trajalo i trajalo. Svaki komadić posebno bi žvakala, povremeno se ogledala oko sebe ne bi li uhvatila neku zanimljivost i onda ubacila u sebe sljedeći itd. itd. Imalo je to i neke dobre strane. Jedna od stvari koje se nismo bojali je torzija želuca jer je hrana, valjda, dok bi uopće stigla do želuca, bivala napuhnuta, odpuhnuta i pretvorena u čistu juhicu. Šalu na stranu no, trajalo je… I odjednom, s oko 2 godine starosti, kako je sazrela i pola prethodnog dvogodišnjeg dijela života bila pretežno gladna vlastitom odlukom, odlučila je – početi jesti. Danas, s 14 godina, shvatila je važnost hrane u životu i jede normalnim apetitom. Čak bih rekla da je i proždrljiva. Definitivno je po tom pitanju evoluirala.
Dolazimo do Vaija… Vai i ja vodimo hranidbenu bitku prema kojoj je ovo s Gunnom u mladosti bio mačji kašalj. On je jedan od onih koji – ne jedu. Svjestan da hrane nikad neće nestati sa stola, on povremeno ode do posude sa suhom hranom i pozoba pokoju kuglicu. Najčešće samo proguta, čak niti ne sažvače. Ali ne proguta on halapljivo i iz razloga što je proždrljiv. Ne. On proguta jer je tako jednostavno cijeli proces oko hrane brži i nema potrebe zamarati se žvakanjem. Za njega je samo suha hrana iliti dehidrat, hrana. Sve ostalo ne vrijedi njegova vremena. Konzerve? Paštete? Sirovo meso? Kuhano meso? Nope. Sve to je puko gubljenje vremena. On jednostavno ne voli jesti i točka. Kad dobije neku super slasnu konzervicu ili mrak komad mesa za koji mesaru uredno slažem da je za Bobu i mene, on kraljevski došeće do posude, odokativno odšaca što je unutra i prvo to dehidrira. Točnije rečeno, obliže sve što je u kapljicama, sluzavo, krvavo ili sl., pojede par komadićaka i to je to. Dok nije došao Uri koji to dokusuri, više sam hrane bacala nego što ju je Vai pojeo. Urijevim dolaskom, ponadala sam se kako će konkurencija odraditi svoje i Vai početi više jesti no šlus. On jednostavno odliže svoje, kakti pojede nešto i ostatak prepusti Uriju koji strpljivo čeka svojih 5 sekundi i gleda ga s obožavanjem. Jer, naime, Uri ne jede; on proždire sve pred sobom. On je Vaijeva sušta suprotnost. Uri pojede svoje, zatim Vaijevo i onda se još malo počasti sa suhom hranom.

Uri je uživanje u hrani podignuo na viši nivo. On, jedući, prolazi potpunu katarzu da bi dosegao zen fazu. Dok je savršeno koncentriran na obrok i dok ne pojede sve što ima, pored njega može bjesniti 3. svjetski rat, a s neba padati pošast skakavaca. Njega jednostavno za to vrijeme nije briga. Važan je samo taj trenutak u kojem uživa u hrani. Tako, dok jede suhu hranu, on u isto vrijeme prede od užitka. Obožava proces hranjenja, a meso je tu na pijedestalu. Dobije li meso, ne prede jer je tu toliko obnevidio od radosti da je potpuno posvećen klopi i ne stiže ništa drugo. Režem li im meso, njega zatvaram u prvu slobodnu prostoriju jer bi, doslovno, u sumanutom jurišu prema tom objektu radosti, podletio pod nož. Nezaustavljiv je kad se radi o mesu. Kad mu donosim objekt svih žudnji u njegovoj posudici, rep mu je savinut gore skroz do ušiju, u raširenim očima mu se ogleda čista, nepatvorena radost i prati me tako da se okrene oko sebe kao zvrk po par puta do cilja. Juri prema posudi sudarajući se sa preprekama ispred sebe, skoči gore na kauč pa se odskliže, nevjerojatan je. To je juriš kojem nedostaje samo bojni poklič uz udaranje po bubnjevima. Izgleda poput tasmanijske nemani koju goni 100 vragova kad juri prema hrani. Nema te prepreke koju neće savladati.
Ima vjerojatno nekoliko želudaca i predželudaca u koje sve stane i nema frke da se igra odmah nakon toga. Nikad ga nisam vidjela da povraća; on može pojesti i pojesti i pojesti; njegov želudac je poput mađioničareva šešira u kojem hrana samo misteriozno nestane… Hrana je glavni smisao njegova postojanja. Vjerojatno bi bio najsretniji kad bi dobio doživotnu cjevčicu kojom bi se hranio i dok spava.
Eto, to je moja ekipica što se hrane tiče. Svak’ na svoju stranu.

I, za kraj, mala izjelica (uključiti zvučnike na najjače :-))

Jučer, ludnica… Kako je zahladilo, svi su se digli na noge. Od mačkoslavaca do Gunne.
Krenulo je oko 6 sati ujutro kad se začulo uobičajeno sitno tapkanje i potmulo brujanje izdaleka. Brujanje je postajalo sve glasnije sve dok se nije pretvorilo u predenje respektabilne jačine te je zvuku pridodan i taktilni dio: mekano krzno na jastuku iznad glave sa šapama koje su me omotale kao turban. Izvor silnih osjetilnih podražaja bio je, naravno, Uri, odlučivši da je sad vrijeme maženja.
Za 5 minuta, eto i Vaija. Vai je, da se razumijemo, car, a carevi se ne umiljavaju poput mile dječice. Carevi dolaze dostojanstveno i na prvu ne djeluju kao da ih išta zanima; dolaze tek’ malo pogledati „raju“. Poput svakog cara koji svijet promatra pomalo odozgora, Vai se namjestio meni na prsima predući vrlo tiho, gotovo pa nečujno.
Došao je i moment kad se i car poželio ušuškati pa mi se moj dragi glavonja došuljao ispod desne ruke i udobno namjestio, a ja ga zagrlila. Naime, carevi ne grle druge, drugi grle njih i sretni su poput malih prasaca što to uopće smiju.
I tako, pogurana na donji rub jastuka, s desnom rukom koju mi je bilo žao pomaknuti jer je sladak taj osjećaj mačje loptice, nisam mogla nikamo.
Iako su me mačkoslavci okupirali, lagano sam zapala u san no – došla je Gunna, princeza i kraljica istovremeno. Nju nitko ne može prevariti i nije uopće imalo smisla pretvarati se da spavam jer ona ima širokopojasne antene čitajući me kao otvorenu knjigu. Za nju, ja sam bila budna, a ona je upravo zaključila da je red i na nju. Bočno se priljubila uz krevet i onako s boka naslonila glavicu na mene. Za 5 minuta, posve se razgalila, propela na zadnje noge i cijeli prednji dio tijela bočno naslonila na krevet prema meni izgledajući skoro kao prava kiflica.
Da rezimiram: Uri na jastuku iznad glave trubi (čitaj: prede) mi u uho, Vaija grlim desnom rukom osiguravajući mu maksimalnu udobnost (tko mene pita), a Gunna mi se s iste strane naslanja na krevet i uspijevam je pomaziti lijevom rukom. Srećom, prije dvije godine sam operirala kralježnicu i sada je kao nova jer stara kralježnica ovo ne bi izdržala ni minutu.
Za to vrijeme, Bobo tvrdo spava nemajući pojma o opsadnom stanju koje vlada u njegovoj neposrednoj blizini.
Nakon kojih 10ak minuta, Gunna odlazi, Vai odlazi, a Urija ostavljam na jastuku da malo prijeđe i kod Bobe kojemu je sve to s omotavanjem oko glave i traktorskim predenjem strašno fora jer njega nikad ovako ne budi; uglavnom je šihta na meni. Pa nek’ vidi… Kad mali dosegne kilažu prosječnog britanca možda ni meni ni njemu više ne bude tako zabavno…

Kako smo se digli, valjalo je nahraniti beštijice koje su me gledale s ogromnim očekivanjem. Pogotovo Uri koji je toliko sretan kad vidi hranu da se čovjek osjeća doslovno povlašteno što običnim davanjem hrane izaziva provalu tolikog oduševljenja. No, o hrani jednom prilikom detaljnije jer ona u troje njih ima posve različit status.

Obavismo i hranjenje i čovjek bi pomislio da će prileć’ jer im je pun želudac. Aha, malo sutra i u nekoj drugoj bajci na nekom ružičastom, pufastom oblačiću… Gledajmo ovako: obrok = energija = ludiranje = moment kad se beštije polagano pretvaraju iz dr. Jekylla u mr. Hydea.

Prvo je krenuo Uri jer taj malac vjerojatno ima nekoliko želudaca, predželudaca i inih kontejnera za hranu pa mu jurnjava netom nakon klope ne predstavlja apsolutno nikakav problem. Uri ne povraća, Uri samo trpa u sebe. Ako on ikad povrati, u gadnom je problemu. Vratimo se općoj pomami… Uri svakog dana iznova ponovno oprobava sve igračke zadržavajući se na svakoj dok ne ugleda drugu. Tad se baca na nju jednakom žestinom kao na onu prethodnu. Cilj je nogometaški: svaku igračku treba zabiti u gol, a gol je svaka pukotina na koju pritom naiđe i zbog koje kasnije imam glavobolju kad igračku pokušavam izvući van. Kad on završi s igračkama, često ne bude niti jedne u vidnom polju. Pustoš… Uri je i izuzetno društven i može se igrati s nekim no može i sam. Ovaj je put odlučio da se i Vai želi igrati. Tako je i Vai vrlo brzo bio uključen u posvemašnju jurnjavu i natjeravanje, htio, ne htio. Meni sa strane, izgledali su kao dvije svjetlosne trake koje putuju svjetlosnom brzinom i samo se povremeno vizualno pojavljuju iz različitih pravaca.
Eh sad, Gunni je to već postajalo previše (biti samo pasivni promatrač) pa nije bilo druge nego da se i ona priključi. Njeno priključivanje završi obično na dva načina: ili je i ona sudionik u natjeravanju pa se svjetlosnim trakama priključi i njena pojava s mašućim repom ili nastoji obuzdati Urija tretirajući ga kao neposlušnu ovčicu tj. onako mu borderski visi iznad glave. No, to njega previše ne dira, moram priznati.
Ovaj put, Gunna se odlučila natjeravati pokušavajući slijediti njihov urnebesni tempo.

Are you talking to me?

U jednom momentu svjetlosne trake su postale kugla koja se kotrljala i krenula je igra jače žestine koju je Gunna, uzbuđena od svega, u jednom momentu prekinula jednim reskim lavežom. Njih dvoje su na tren zastali, tad već u tunelu, izvirujući van s glavama poput malih merkata u izvidnici.

Zastoj nije dugo trajao i nastavili su u tunelu, iz tunela, na tunel… praćeni Gunnom koja se samo navirivala pokušavajući ustanoviti tko je gdje u kojem trenutku.
Kako to u njihovoj igri često izgleda, Uri je mladenački pretjerao. Eh sad, dok je bio beba od 2 kg, Vai mu je poput dobrog braceka sve puštao pokazujući onozemaljsku toleranciju. Sad su skoro tu negdje po veličini i kad se Uri navali na njega s gotovo 4,5 kg, Vaiju ne preostaje ništa drugo doli discipliniranje malog neotesanka. Tako je i sad Vai stoički trpio razigranu tasmanijsku neman no te carske metode kod Urija uglavnom ne pale. Možda kod nekoga opcija ignore pali ali Uri definitivno nije taj neki. Nakon malih milion šansi i kojih punih sat vremena, Vai mu je opalio šamarčinu i nastao je blaženi mir.

Ne znam što se dalje zbivalo jer sam otišla na posao, a kad sam se vratila oni su još spavali poput zadnjih svetaca. Malo kasnije, moji dragi bipolarci bili su mazni, divni i slatki kao šećerna pjenica.
Do navečer, naravno, kad je nastupila druga runda…