Mjesec: siječanj 2017.

Bliži se dan kad će Uri morati na kastraciju, a moja je dužnost kao odgovornog skrbnika (ne volim onu riječ vlasnik zbog koje se čini kao da posjedujemo nečiji život u cijelosti) pripremiti ga što bolje za zahvat. Osobito zbog činjenice da ova kastracija neće biti ona rutinska jer se, kako sam već pisala, Urijevi testisi nisu spustili: jedan testis se spustio no drugi treba pronaći negdje u trbušnoj šupljini.
Konvencionalna medicina pod rutinsku pripremu za operaciju podrazumijeva predoperacijske pretrage (krvni nalazi, srce…), isključivanje hrane i pića u određeno vrijeme te druge posebnosti s obzirom na ono što se operira.
Za kastraciju je to: micanje hrane noć prije te nedavanje vode na dan operacije (prema preporuci veterinara, a s obzirom na termin tj. sat operacije). I to je to. Ništa više i ništa manje. Realno gledajući, to je dovoljno i ja ću to svakako s Urijem sve napraviti. No, zašto ne pružiti više komplementarnom medicinom? Recimo: homeopatijom ili Schüβlerovim solima?
Prijašnjih godina, imala sam prilike susresti se s homeopatijom u rješavanju dviju Gunninih tegoba (borelioza i česti kašalj) i moram priznati da mi je to u kombinaciji s klasičnom medicinom dalo najviše rezultata.
Tako sam se još prije Vaijeve i Verdijeve (svekrvin mačak) kastracije, raspitala kako ih mogu dodatno pripremiti na operaciju kako bi se što brže oporavili te sam i primijenila na njima. Također, u zadnjih nekoliko godina sve ove preparate oprobala sam nekoliko puta i na sebi i moram reći da su modrice brže nestajale, rane brže cjeljele i, sve u svemu, meni je to više nego dovoljan razlog za daljnje i šire korištenje. Ljepota homeopatije jest i u činjenici da ne može štetiti. Ukoliko i koristimo krivi pripravak, on jednostavno neće djelovati. Najčešće se koriste peleti (male kuglice tj. zrnca), kapi i tablete. Ja sam osobno za sve koristila pelete.
Budući da se ovdje radi o životinjama, klasična tj. konstitucijska homeopatija je nemoguća pa se primjenjuje klinička koja se daje simptomatski. Jedan primjer korisnosti homeopatije (pa bila ona klinička) pri operacijama ljudi: većina estetskih kirurga u Americi, Arnicu Montanu daje preventivno po par dana prije operacije kako bi se izbjegli veći podljevi i skratilo vrijeme oporavka pacijenta.

Pa, gdje i kako početi našu pripremu? Krenimo redom (opisat ću i svoje konkretno iskustvo postupanja s mačkom prema uputama veterinara no zapravo je svejedno o kojoj se životinji radi)…

OPĆENITO
Pelete je najbolje i najjeftinije nabaviti direktno kod uvoznika jer su u ljekarnama ti proizvodi znatno skuplji. Ja sam ih nabavila u Homeolabu: LINK.

Vrlo je važno bar 15 minuta prije i 15 minuta poslije davanja peleta skloniti hranu i vodu.
Najjednostavnije je pelete davati rastopljene u običnoj šprici sa što manje vode (najbolja je mlaka jer se brže tope, a tome pomaže i ako često protresemo špricu) i davati ih polagano, osobito nakon operacije dok se još sve ne sredi sa anestezijom (refleks gutanja se još do kraja nije vratio nakon anestezije te postoji opasnost da hrana i voda, umjesto u želucu, završe u plućima).

Kad se peleti rastope, još jednom špricu prije davanja protresti minimalno 10ak puta.
Peleti s oznakom 30c (više potencije) su „pravi“ homeopatski proizvod i daju se sami, ne miješaju se s ostalim „pravim“ homeopatskim proizvodima (potencija od 30c naviše) niti sa Schüβlerovim solima.
Peleti s oznakom 6c ili 12c su Schüβlerove soli i inače se mogu dati zajedno s drugim Schüβlerovim solima u jednoj šprici.
Nakon operacije paziti da se životinja ne liže koliko god se to može.

DAN PRIJE KASTRACIJE
Zadnji obrok ide noć prije kako već kaže veterinar. Nakon toga više ne smije ništa jesti. Voda može ostati do rano ujutro na dan kastracije (ili, opet, kako kaže veterinar, jer sve ovisi u koliko sati je sama operacija). To je jako važno zbog oporavka i same anestezije.
Arnica montana (protiv podljeva i krvarenja) 30c (može je se dati i dva dana prije)
– po 2 peleta dvaput taj dan (npr. prijepodne i kasnije popodne)

NA DAN KASTRACIJE
Kad se dođe doma, izvaditi ga iz transportera (osim ako veterinar ne kaže suprotno) tek kad bude potpuno lucidan: bistre oči (no, do kraja se skroz razbistre tek drugi dan), kad postane mijaukav i kad se vidi da silno želi van jer je to onda znak da je uvelike došao k’ sebi.
Voda mu se može dati tek kasno navečer i to malo po malo (refleks gutanja se još do kraja nije vratio nakon anestezije te postoji opasnost da hrana i voda, umjesto u želucu, završe u plućima). Jesti smije isto tek kasno navečer kad se počne normalno kretati i to mu isto treba dati malo po malo.
Ovaj dan nema peleta. Što se boli tiče, još djeluje anestezija, a i zbog problema s vodom: da se sa špricom ne istisne naglo sadržaj i ne ode slučajno u pluća dok se još oporavlja od anestezije.

PRVI DAN NAKON KASTRACIJE
Sad već može normalno jesti i piti i mogu mu se davati peleti.
Pit će dosta vode jer je grlo još nadraženo (može biti i promukao) i jesti će dosta (24 sata je provedeno bez hrane).
Arnica montana 30c
– 2 peleta ujutro (npr. oko 10 sati)
Staphysagria 30c (protiv eventualne boli)
– nakon Arnice u 3 doze po 2 peleta (npr. u 11, pa 15 pa 19). Vidjeti dal’ životinju išta boli idući dan pa se može davati i idući dan no to uglavnom ne treba u slučaju klasične kastracije mužjaka jer nije veliki zahvat
Calendula 30c (za brzu epitelizaciju rane i lako zarastanje)
– isto kao i Staphysagriu, i Calendulu se može davati ovaj dan (paziti na pravilo 15min.) i dokle god je potrebno (ja sam davala Vaiju 3 dana i onda više nije bilo potrebno).
Kali mur tj. Kalium Muriaticum 6c (ovo je jedina Schüβlerova sol, sve ostalo je „prava“ homeopatija) za izbacivanje toksina nakon operacije
– 3 puta po 2 peleta

DRUGI DAN NAKON KASTRACIJE
Calendula i Kali mur
– oboje u 3 doze po 2 peleta

IDUĆI DANI
– po potrebi…

Primjer najmanje bočice s 80 peleta Arnice montane 30c:

Urijeva jajca idu „na bubanj“. Malac je postao testosteronac i pol. Usto je hrabar do bola i šeće doma kao paun s repom iznad ušiju cijelo vrijeme. Svjestan je sebe u cijelosti i, što jest jest: razvija se u punom sjaju (od glave i tijela pa sve do dlake) i sve je samo ne klinjo. Pravo britansko muško 🙂

Krunski dokaz gdje je vidljivo kako mu frajerluk izbija iz svake pore:

Od mačića koji je jedva znao beknuti (jedno vrijeme sumnjala sam čak da ima problem s glasnicama jer bi otvorio usta kao ribica i ispustio nešto nalik mijauku što je u nas izazivalo salve smijeha; uzgred, više nam nije smiješno), pretvorio se u pjevača i oratora svjetskog kalibra. Postao je izuzetno vokalan i glasovnim bravurama i vokalizama zadovoljio bi i odsjek za pjevanje na muzičkoj akademiji. Svaki dan u njegov operni repertoar ubrojim neku novu notu i novi izraz. Od one polunijeme ribice danas nema ni -b.

No, pubertetu usprkos, do prije 10ak dana i dalje je u mojoj glavi bio percipiran kao mali bebulino (ok, i sad je, da se ne lažemo…). Bio je to dan kad su nam Vaijevi i Urijevi uzgajivači došli u posjet… Dakle, mali „bebulino“ se pretvorio u alfa mužjaka i machocat-zaštitnika svoje imovine (nemojmo se zavaravati: to je njegovo, nije naše) i prostora. Isprva je bio mio i drag i sladak kao i inače. Do trenutka kad je na svakom članu obitelji Han nanjušio prisustvo svih njihovih 15 mačaka (od toga 3 mužjaka), svih odreda spolno aktivnih. Krenulo je s uzdignutim i trzajućim repom kojeg nije spuštao cijelo vrijeme i koji je tako uzdignut prkosio svim zakonima gravitacije. Nastavilo se hodanjem po sobi iz koje nije htio mrdnuti i trljanjem glave i tijela prvenstveno o Hanove (niti nas nije izostavio) te o namještaj. Propinjao se klinac i na zadnje noge i navirivao posvud kako bi dao na znanje tko je tu glavni. Izgledao je kao lav koji se sprema zaskočiti svoj čopor lavica i ne razmatra ne kao odgovor. Pa je uslijedio jedan onak’ lagani gric Marinine ruke pa malo i moje. Da smo nastavili, mislim da bi nas prekrojio. Kulminacija je nastupila kad je počeo doslovno režati i prijeteći hodati prema maloj Heleni koja je onak’ razdragano, ne sluteći ništa, pokušavala podragati malog bebulinca. Moj pseći mozak htio ga je rastaviti na dijelove ali iskusna Marina me je spriječila i rekla: da, hoće to tako kad namirišu hrpu mačaka, još k’tome na svome prostoru. Ti vrapca, moj mali bebulino je opičen i lud k’o šlapa i ponaša se kao najveća frajerčina u kvartu! Da ga nisam htjela zviznuti i skratiti za glavu (opet pseći mozak), još bi i ponos osjetila: mali raste 🙂 No, ponaša se kao Mr. Hyde u punom opsegu. Nakon što su Hanovi otišli, unezvjeren je hodao cijelu noć, na Vaijevu „radost“ obilježio 100 puta njihov WC (srećom, ne zapišava nigdje) koji je ujutro izgledao kao „mirisno“ minsko polje, izmijaukao se pošteno i promuknuo, a ja sam strepila hoću li suha i neobilježena doživjeti zoru.

Dakle, micek je pop… skroz naskroz i jajca će uskoro morati postati daleka prošlost. Imamo samo jedan, nedavno ustanovljeni problem: jajca se nisu spustila. To je nevjerojatna ironija. Ovakav hrabri (on se ni veterinara ne boji: kad ga je pregledavao, ništa se nije stisnuo od straha) pubertetlija koji bi valjda spario muhu u letu i zaštitio cijeli čopor mačaka od uljeza te bio glavni frajer među curama, nemre zapravo niš’. Uslijedilo je malo surfanje s moje strane. Neke stvari već znam no nadopunila sam svoje znanje. Dakle, kod mačaka je ova situacija puno rjeđa nego kod pasa. Testisi se ne spuste u mošnju (razloga može biti nekoliko no zapravo je nejasno zašto se to zbiva) što se inače kod mačaka zbiva oko drugog ili trećeg mjeseca starosti no može potrajati i do 6 mjeseci, i to nazivamo kriptorhizam. Može biti jednostrani (unilateralni) ili obostrani (bilateralni). Ako zaostanu u trbušnoj šupljini, to je abdominalni kriptorhizam, ukoliko zaostanu u preponskom kanalu nazivamo ga ingvinalnim kriptorhizmom, a ako su u neposrednoj blizini mošnje, govorimo o preskrotalnom kriptorhizmu. Obostrani kriptorhidi su najčešće neplodni jer se zbog previsoke temperature trbušne šupljine ne može odviti spermatogeneza. Zaostali testisi se moraju izvaditi jer su skloni torziji i tumoru testisa. Ova zadnja činjenica mi je bila nova i dala točku na -i u vezi odluke o kastraciji.

E sad, veterinar (dr. Ljolje) mu je napipao jedan (mačji testisi su jaaaako mali) i to lijevi no desni nije. Lijevi se nalazi u preponskom kanalu, a desni vjerojatno negdje u trbušnoj šupljini. Rekao je kako će vjerojatno napipati drugi kad bude pod narkozom jer će tada biti opušteniji. A ako ne, pronaći će ga pomoću ultrazvuka ili prilikom kastracije na koju ide u veljači.

Ovo je meni osobno doista korisno saznanje jer dosad sam mislila kako smo možda i na dobitku i kako moj slatki novopečeni pubertetlija ne mora pod nož jer se zapravo samokastrirao. No, ništa nije dalje od istine. Čovjek uči dok je živ.

A do veljače, potpomognuti Urijevim novopronađenim pjevačkim sposobnostima, pokušat ćemo sami sebe uvjeriti kako je spavanje – daleko precjenjeno :-).

Finili smo i ovu i, moram priznati, bez stresa (čitaj: petardi, drhturenja, slinjenja, nespavanja do 5 ujutro) te, više nego elegantnim korakom i dostojanstveno, ušli u Novu 2017. godinu.

Kako to? Vrlo jednostavno: zdimili smo iz Zagreba u unutrašnjost Istre na puna 4 dana. Od 30. 12. kad „veselje“ (barem u Zagrebu) lagano započinje pa sve do 2. 1. kad računam da su i oni najzagriženiji i najnesmiljeniji pucači već ispucali arsenal kojeg se može posramiti omanja pukovnija. Pri povratku, zatekla sam očekivano: na određenim punktovima, svojevrsna zgarišta koja izgledaju kao da su preko noći dernek imali novopečeni piromani.

Ne mogu se, doduše, previše požaliti na stanje do 30. 12. U mojem kvartu i nije bilo tako strašno. Par pucanja koja su nam priuštili najviše srednjoškolci (naravno, na dječjem igralištu, gdje bi drugdje?) bivše Prvomajske no nisu bili „živahni“ kao proteklih godina. Mislim da ih je stisla zima. Kako je škola zatvorila vrata za praznike, tako je nastupio mir. Do Nove godine kad je, kako čujem, krenulo opsadno stanje. Koje smo, eto, srećom preskočili… Do tog „preskoka“, spasila nas je kombinacija Bachovih kapi (posebno spravljena mješavina) i Relax dog-a (kombinacija eteričnih ulja) o čemu sam pisala u prošlom blogu.

Mačkoslavci su ostali s mojom mamom i „uživali“ u pucanju. Oni se uopće ne boje no, prema maminom pričanju, u jednom je momentu toliko roknulo da se Vai zaletio iza TV-a, a Uri je zbrisao ispod kreveta. Stvarno ne znam koja morončina moraš biti da pucaš takvom snagom. Dođe mi da postanem jugonostalgičar kad se sjetim da tih davnih dana toga nije bilo i da smo, kad bi otkucala ponoć, samo zapalili one benigne zelene žabice. Netko je prehitio koju piraticu (i to samo par, a i to su bile male bebe naspram ovih danas koje puknu poput protutenkovskih mina) i to je bilo to. Dalje smo kao najnevinija dječica palili prskalice i veselili se kao školarci. Ovo danas je pravo testosteronsko natjecanje ‘ko ima većeg.

No, da nastavim… Mi smo uživali u unutrašnjosti Istre koja je u Hrvatskoj ali kao da je i izvan nje što se tiče puno stvari. Preljubazni domaćini koji bez problema primaju pse (naravno, odgojene), lijepa kuća (ne preskupa), izvrsno društvo, šuma gdjegod da se okreneš i, ljudi moji: mir do neba… U jednom smo trenu šetali i ja sam zastala i upitala društvo: „Čujete li…?“ Odgovorili su mi: „Ne čujemo ništa.“ Eee da, točno to: ništa osim cvrkuta ptica, šuma vjetra i naših koraka. Ok, i pokojeg Gunninog laveža :-).

A moja mila plavooka je uživala u miru i šumi i ušla u Novu godinu predivno, bez imalo straha zbog čega mi je srce bilo ispunjeno u potpunosti.

Fotografirala Sanja RedCat Baljkas:

I, nadam se da ću okupiti što više vas kad dođe moment da svi zajedno djelujemo.

Računam na vas…

Pusa svima od moje lajave i mijaukave ekipe i sve najbolje vam želimo!

Fotografirao Boyko: